PRIČA O HRVATSKOJ
Ova se priča zove “Priča o Hrvatskoj”. Kada je pročitate uočit ćete kako se priča o grobovima. Pitate se zbog čega? Razlog se nalazi u povijesti naše domovine. Pogledate li malo bolje tu povijest shvatit ćete kako je to povijest umiranja jednog naroda, koji unatoč tome i dalje živi. Stoljećima je ovaj narod umirao za druge, borio se za druge, tuđi gospodari su ga stavljali u prve redove bojišnica radi svojih interesa i za nama su ostajali samo grobovi. Unatoč tome, ovaj narod živi i opstaje i opstat će, ako Bog da. Doista, naši grobovi su naša povijest, oni su preduvjet našeg života i ma koliko se netko trudio zatrti ovaj narod, on je s Bogom opstao i živi.
Razlog? Naši grobovi su grobovi nade koji prije svega podsjećaju na uskrsnuće pokojnih, ali i nama daju snage da se ovaj narod bori za sebe i čvrsto drži Boga i ovoga komadića raja kojeg volimo neizmjerno i zovemo ga Hrvatska.
Grobovi
Meni najsnažniji stih naše hrvatske himne je onaj u kojem se spominju grobovi naših predaka: “dok im mrtve grobac krije”. Na njega se naslanja stih pun života: “dok im živi srce bije.” Oba stiha djeluju nepovezivi, a ja se ne mogu složiti s tim. Stoga ćemo danas razmišljati o grobovima onih koji su ovi zemlju ispunili sobom, svojim životom, svojim srcem. Grobovi su ovu napaćenu zemlju ispunili svojim životima.
U vihoru povijesti neki narodi nestaju, progutaju ih veći, unište moćniji, razore ratovi, iseli ih glad. Mnoge taj vihor odnese, pomete s lica zemlje te svoje ime i prezime traže tamo gdje im nisu grobovi, gdje ne leže njihovi djedovi. Grobovi podsjećaju na obitelj, na narod, na povijest sa svim svojim ožiljcima. Grobovi nam ostavljaju imena i prezimena koja nosimo. Kad zaboravimo na grobove, izgubimo život, jer bez tih grobova postajemo netko drugi- netko tko nismo mi.
Oni koji silom grabe tuđe, nastoje te grobove uništiti. Nastoje ih dublje zatrpati, na njima graditi jedan svoj život koji nije naš. Zašto im naši grobovi smetaju? Čine to, jer grobovi ne mogu lagati. Oni govore istinu koja mnoge boli i koje se mnogi boje. Grobove nitko ne može ušutkati, jer njihov jezik nije od ovoga svijeta, ali ga svi razumiju. Govore jezikom sjećanja u kojeg su utkane i povijest i život i smrt sa svime što oni nose u sebi. Ne optužuju, ne mogu nikoga ubiti, ne mogu nikome učiniti zla, grobovi se ne osvećuju. Zašto onda nekome smetaju grobovi? Zašto bi neki ljudi željeli da ih nema, da ih nitko ne spominje?
Grobovi otkrivaju slabosti silnika
Možemo se na sličan način upitati zašto je grob Isusa Krista bio čuvan jakom stražom? Zbog čega su vojnici stajali oko njega kad je Isus bio već mrtav, pokopan?
Isusov grob pokazuje svu slabost silnika i zločinaca. Pokazuje kako je njihov strah od istine težak, otkriva ponovo Adamov grijeh koji je počinio protiv Boga, protiv života čovjeka. Otkriva, zapravo kako je sva sila ovoga svijeta nemoćna pred istinom koja progovara tamo gdje usta ne mogu izreći ono što bi trebala.
Naši se grobovi nalaze na našoj zemlji. Njih se plaše oni koji su ovu zemlju razorili, koji su pobjegli iz nje, koji su htjeli zatrpati te grobove. Možda se tih grobova više boje Hrvati koji su se desetljećima prije odrekli grobova svojih djedova, odrekli njihova imena i prezimena, odrekli svoga naroda i svoje vjere jer grobovi pokazuju svi slabost silnika i jad izdajica. Strah ih je i žele danas ponovo zatrpati te grobove, jer jezik grobova dodiruje savjest baš kao i Bog, od čijih se riječi ne može sakriti Adam, niti može prekriti svoju ljudsku bijedu. Grobovi govore istinom koja nije od ovoga svijeta. Zato bi neki ušutkali mrtva usta grobova.
Neće te kosti iz grobova pucati ni u koga, niti se prepucavati po novinama i televiziji ni s kim. One čekaju da ih se netko sjeti, jer žive od sjećanja i sva naša sjećanja ponovo daju novi život tim kostima. Ta sjećanja ponovo otkrivaju imena i prezimena ljudi čije su kosti u grobovima, otkrivaju njihov identitet, njihovu povijest. Varaju se oni koji misle kako su to obična sjećanja, grobna memorija. To su sjećanja koja žive u nama i u grobovima. To su sjećanja koja i nama daju novi život, ugrađuju u nas svu povijest naših kostiju, jer se sva naša genetika nalazi u kostima tim grobovima. Mi živimo po istoj genetici i sva je naša genetika u tim grobovima.
Zaborav
Danas netko misle kako nije politički korektno pričati o Vukovaru, Škabrnji, o zlima koje je ovaj jadni i napaćeni narod preživio. U školi se ne priča o Domovinskom ratu, ali se priča o nekim tuđim ratovima, o grobovima neznanaca. Tako pričaju oni koji bi htjeli da naše grobove prekrije zaborav. Boje se istine koju grobovi čuvaju. Zato žele izmijeniti povijest, uništiti sva naša grobišta.
Zaboravljaju samo jedno: grobovi ne mogu nestati, jer su u njima kosti onih koji će uskrsnuti. To su kosti koje se više ne boje ni smrti, ni jauka, ni boli; kosti koje ne napadaju već šutnjom svojih života iz grobova progovaraju glasnije od onih koji žele mijenjati povijest ovoga naroda. To su kosti ljudi koji će uskrsnuti na novi život. To su grobovi osigurali i nama novi život, slobodan, u kojem samo odlučujemo o sebi.
Poučavaju nas o tome kako se ubijanjem ne rješava ništa- jer kosti više ne možete ubiti. Poučavaju o tome kako ne možete tek tako život uništiti- jer te kosti čekaju uskrsnuće. Govore nam kako na tim kostima treba izgraditi jedan život u kojoj će se poštovati život, u kojem se će se rađati nova djeca i novi ljudi koji će dati slavu Bogu svojom čestitošću, svojom dobrotom i poštivanjem svoga susjeda. Poučavaju nas kako se zlo ne može tek tako izbrisati zaboravom- pa ga ne smijemo nikada činiti. Poučavaju nas da nastavimo sa životom, ali i da taj život cijenimo više, da ga naučimo cijeniti upravo zbog kostiju koje su u grobovima- jer nijednog čovjeka ne može nam vratiti ništa: ni osveta, ni poravnavanje računa, već samo Bog. Poučavaju nas o bezgraničnoj vrijednosti života svakog čovjeka.
Ovo ne razumiju oni koji žele da se Vukovar i Škabrnja zaborave. Ne brinimo se zbog njih. Neka nam oni ne budu razlog zbog kojeg ćemo se sjećati svega. Neka to budu naši grobovi ljudi, živih ljudi u Bogu, iz kojih će izrasti nov život, plemenitiji, koji neće posezati za zlom, ali će ustati u obranu vlastitoga života- jer život nema cijene. Ovo ne razumiju oni koji žele da naši grobovi nestanu. Jer da razumiju, shvatili bi da mi nikoga ne želimo ugroziti, da nikoga ne želimo napadati, nikome se osvećivati- da samo želimo živjeti mirno dok jednog dana ne budemo svi zajedno u Kristu.
Zato ovo grobovi u himni pričaju više o srcima onih koji vole svoju domovinu. Ne pričaju o smrti nego o novom životu koji nastaje iz srdaca onih koji su u našim grobovima.