Lk 23, 35-43

U ono vrijeme: Podrugivali se Isusu glavari s narodom: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!« Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« A bijaše i natpis ponad njega: »Ovo je kralj židovski.« Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: »Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!« A drugi ovoga prekoravaše: »Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.« Onda reče: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« A on će mu: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!«

Kralj upravlja sve cilju

Današnje razmišljanje počet ćemo od slike koju obično stvaramo o kraljevima. Prije svega, slika kralja podsjeća nas na nekoga tko ulazi u bitke, tko se bori. Zapravo, riječ je o tome da se vladari gotovo nikada ne bore (osim ako zagusti), već uglavnom upravljaju bitkama. Doista, kraljevi su oni koji stvari znaju upraviti svojem cilju. Oni ne rade sve, ali svakoga znaju postaviti tako u kraljevstvu, da kraljevstvo napreduje, ali i da svatko sebe u tom kraljevstvu pronalazi. Pogledate li šahovske figure, uočit ćete kako se kralj ne pomiče previše, ali sve se radi kako bi se kralja zaštitilo, a drugoga napalo. S druge strane, kraljica je figura koja je najubojitija, koja se najviše miče i može gotovo sve. Ne čudi stoga, što na poseban način i mi častimo našu Kraljicu Majku Mariju. Doista, njezino posredovanje na pločama naših života je nemjerljivo.

No život nije šah. U stvarnosti su stvari malo drugačije. Pogledamo li zemaljske kraljeve, shvatit ćemo kako zakoni, ni ministri nisu dovoljni za upravljanje kraljevstvom. Svaki kralj, svaki vladar u sebi na kraju sluša neki glas kojeg konzultira kada donosi odluke. Stoga, jedan uspješan kralj ne može biti onaj koji najprije nije u stanju slušati.

U konačnici, kralj je onaj koji će sve uložiti kako bi svoje kraljevstvo obranio od zla, od nasrtaja neprijatelja, koji će i sebe na kraju žrtvovati ako je potrebno za slobodu svojih podanika. Tako će založiti i svoj život za svoje kraljevstvo. Zapravo, svojom žrtvom će učiniti radikalnu promjenu u borbi i preobrazit će bitke. Koliko su samo puta vjerni podanici zemaljskih kraljeva, potaknuti njihovom žrtvom i njihovom hrabrošću, bitke doveli do pobjede kao da je kralj s njima. Sama spoznaja da je kralj takav da bi se žrtvovao za njih, bila im je poticaj da se bore još žešće.

Naš Kralj

Mi slavimo Krista Kralja. Uočavamo mali problem na križu: naš Kralj umro je najgorom mogućom smrću, poput zločinaca pored njega. Unatoč tome, slavimo ga kao Kralja. Zašto? Prije svega, Isus Krist je onaj koji je ušao u bitku sa zlom, sa grijehom, sa napasnikom. Doista, tu bitku je dobio, premda se čini kako je na križu izgubio sve. Dobio ju je jednim posebnim oružjem koje preobražava iznutra. Dobio ju je ljubavlju, milosrđem- milosrdnim opraštanjem. Njegovo oružje- opraštanje, najsnažnije je bilo na križu. Zločinac na križu koji je molio Krista da ga primi u Raj, molio je zapravo da ga zadrži u svojoj prisutnosti.

Zločinca, koji nije znao kraljevati svojim životom, križ je doveo u blizinu Boga. Zločinac je rekao Isusu: „Sjeti me se…“ Križ nas uvodi u sjećanje Boga, a istovremeno je stvarnost koja nas onemogućava da sagriješimo. Raspeti se može boriti samo sa sobom i svojim slabostima. Spriječava nas da griješimo, da ne počinimo grijeh. Čovjeku kojeg život razapne, ne preostaje ništa drugo nego da se bori sa svojom situacijom i ne razmišlja o svemu onom što ga uvodi u grijeh. Stoga, nekada Bog dopusti da čovjek bude razapet kako ne bi mogao počiniti grijeh. Tako se križ javlja kao izbavljenje koje nas dovodi do Kralja, koji me približava Raspetome Isusu, dovodi u njegovu prisutnost i unosi u njegovu memoriju spašenih. To je krajnja neugoda u kojoj o zlu i ne razmišljamo, već samo o svom spasenju, svom izbavljenju.

Dar kraljevanja

Po krštenju, svaki od nas prima tri dara, a jedan od njih je dar kraljevanja. To je dar po kojem dobivamo od Boga sve ukoliko želimo kraljevati u svom životu- biti gospodari svojih života. Ipak, da bi se taj dar ostvario, trebamo prije svega svoj život upraviti cilju– kraljevstvu nebeskom, Bogu. Onome koji nas krijepi da se to kraljevanje i ostvari. Moramo znati upravljati svojim bitkama, a to su bitke u kojima se trebamo opirati napastima, grijehu, zlu. To su jedine bitke koje moramo bojevati. U njima se često nađemo raspeti između onoga što je ispravno, te svojih ugoda i napasti. Upravo tu počinju mali križevi u kojima se treba opirati napasti.

Istovremeno, u tim situacijama, treba nastojati stalno promišljati o Kralju. Naime, oni koji žele da netko kraljuje njima, moraju stalno imati na umu svoga Kralja. On treba dominirati- gospodariti našim mislima, nakanama. Doista, u latinskom jeziku Gospodina nazivamo Dominus- onaj koji dominira. Trebalo bi zapravo promišljati kako Krist boravi stalno s nama, ma gdje god bili i što god radili. Biti živo u njegovoj prisutnosti.

Samo tako možemo računati i s njegovim oružjem- milosrdnom ljubavlju, te to isto oružje primjenjivati na naše neprijatelje opraštanjem. Na taj način, radimo isto što i Krist- preobražavamo zlo ne dopuštajući mu da se širi po nama. Premda ćete u svijetu djelovati poraženo- nije tako. Umanjili ste zlo svojim oprostom, svojim neuzvraćanjem na napasti, svojim odbijanjem da počinite grijeh.

Konačno, nitko ne može kraljevati sobom, nitko ne može vladati ako prethodno nije u stanju slušati. Trebamo dakle, slušati glas svoga srca, svoje savjesti u kojoj nam progovara Bog. To je glas koji ne zapovijeda poput zemaljskih kraljeva, već ti daje mogućnost čak i da napraviš nešto protiv njegove volje. Glas koji će te upravo tada dozivati da mu se vratiš.

Kada primjenimo Isusovo oružje, preobražavamo se u sinove svjetla. Krist je opraštanjem pobijedio tamu, ljubavlju je skršio moć zla. Zato Pavao Korinćanima govori kako nas je Bog osposobio da postanemo sinovi svjetla. Daje nam milost upravo za to: da preobražavamo tamu u svjetlo- zlo u dobro u ovom svijetu. A to nikada ne ide silom, već samo milosrdnom ljubavlju. Kada tako postupamo, Krist kraljuje- kraljuje u nama. “Krist nije bio Kralj koji je došao nametnuti poreze, niti imati neku vojsku i ratovati vidljivo protiv svojih neprijatelja. Bio je Kralj Izraela kako bi vladao u dušama, kako bi ih savjetovao za vječni život, kako bi vodio prema kraljevstvu nebeskom sve one koji su ispunjeni vjerom, nadom i ljubavlju”, kaže sveti Augustin[1].

[1] Sveti Augustin, O evanđelju po svetom Ivanu, 51,4