Izaći iz sebe
Ne postoji čovjek koji ne želi biti sretan. Nađete li nekoga tko je takav vjerujte da ima ozbiljan poremećaj osobnosti. Istovremeno, ne postoji čovjek koji uspijeva napraviti sve što mu je potrebno da bi bio sretan. Mnogi se stoga pitaju (nerijetko gledajući druge i misleći kako su sretniji od njih ili bez problema) zašto ne mogu postići ovo ili ono, zašto nisam uspio, zašto nisam sretan,… Tako postavljaju pitanja o vlastitoj neuspješnosti do unedogled.
Jordan B. Peterson veli u jednom razgovoru kako nas pretjerana preokupacija sobom dovodi zapravo do nutarnje bijede. Živimo u svijetu koji je usmjeren sebi, koji je prilično introvertiran, u kojem svatko pazi da naizvan izgleda savršen, ali za kako bi postigao to mora sebe preispitivati. I tada postavlja pitanja samo o sebi koja ga mogu uništiti. Najgora stvar koju možete učiniti sebi jest stalno se preispitivati zašto niste sretni.
Jedan kršćanin sebe treba preispitivati, ali po bitno drugačijoj osnovi. Preispituje se, ne kako bi izgledao savršen ili uspješan u vanjskom svijetu, već kako bi sagledao svoje greške i grijehe i ispovjedio ih Bogu, te ih pokušao ispraviti. Polako, bez napetosti. Ulaziti u svoju nutrinu je nužno, ali stalno se pri tom baviti sobom…? Želite li biti sretni, prestanite brinuti o tome kako biti sretan. Mi vjerujemo kako potpunu sreću možemo imati samo s Bogom. U svijetu je nikada nećemo postići. Ono što možemo gledati u sebi jest, jesmo li ispunjeni onim što radimo. Je li naš život ispunjen?
Najgore je stalno se preispitivati zašto nisam sretan. Brinite da budete ispunjeni. Želite li biti zdravi iznutra, zaboravite na tu preokupaciju sobom i vlastitom srećom. Izađite iz sebe. Često se zatvorimo u sebe i zaboravimo na druge, zaboravimo na potrebe bližnjih. A kršćanstvo nije jedna privatna vjera savršenih, već grešnika koji u ovom svijetu traže put prema Bogu. Taj put nikada ne pronalazimo sami. Uvijek s drugima. Stoga, valja nam izaći iz sebe i biti neko tko će biti koristan drugima.
Sol i svjetlo
Danas Gospodin koristi dvije slike za opisati ovu potrebu da izađemo ususret drugima: sol i svjetlo. Sol konzervira hranu i popravlja joj okus. Sol postoji samo za druge, ne za sebe. Sol ne može soliti sebe. Već je slana. Ona se rastopi u drugome, postaje nevidljiva u nečemu, ali to trajno mijenja okus. Kršćanin može biti ispunjen samo ako je nekome sol, ako nekome pomogne, poboljša život. Stoga, kada se preispitujemo trebali bi se, pored ostaloga zapitati kako bi ja mogao pomoći ovom svijetu, kako mogu biti sol?
Što je to bljutava sol o kojoj Krist govori? To je kršćanstvo neprobavljivo, kršćanstvo koje se zatvorilo u sebe i ne služi nikome, koje brzine samo o sebi. Sol koja odleži i dugo se ne koristi izgubi svoja svojstva, jer obljutavi. Tako je i sa kršćanstvom koji se zatvori u sebe, bavi samo sobom i zaboravi na druge.
Sol je intenzivna okusa i čvrsta u sebi. Dovoljno je malo soli za promijeniti okus svijetu. Tako i kršćanstvo treba biti intenzivno, što hoće kazati protkano molitvom i bratskom ljubavi. Što nam vrijedi ako naizust znamo cijelo Sveto Pismo ali ga ne znamo prenijeti drugima životom ili ga koristimo kako bismo drugima nabijali komplekse. Kada se stvari presole, jednako su neprobavljive.
Stoga, kršćanin treba živjeti jednostavno, nenametljivo, ali nepopustljivo prema grijehu i čvrsto u svojim kršćanskim uvjerenjima. Sol je čvrsta, pa i kršćanski karakter treba biti takav, a ne se lomiti pred ponudama svijeta. Tada, kada privatno budemo kršćani, a javno slijedimo sve ono loše i grešno u svijetu, naša vjera obljutavi. Kršćanstvo postaje neprobavljivo.
Svjetlo, samo za sebe ne predstavlja ništa. Ono je svjetlo kada osvjetljava druge, kada osigurava život. No, upravo tada se to svjetlo gubi u onom koji od njega imaju koristi. Svjetlo u ovom svijetu otkriva kakv svijet doista jest. U tami se ne vidi dobro. Svjetlo prije svega osvjetljava ono najbolje od života. Tako i kršćanin svojim postupanjem treba drugima davati primjer- osvjetljivati po svojim postupcima ono najbolje u čovjeku. Njegova dobrota treba biti vidljiva po djelima, po ponašanju.
U čemu je veličina jednog kršćanina?
Kako živjeti u svijetu da bismo bili sol i svjetlo? Jednostavno, spontano, dobrotom osvjetljivati ono što je dobro u ljudima. Biti im smjerokaz u postupanju tako da naš primjer potakne druge na razmišljanje i postupaju slijedeći naš primjer. Jeruzalem je bio osvjetljen hodočasnicima koji su se orijentirali prema svjetlima grada. Upravo svjetla Jeruzalema osvjetljivala su put hodočasnicima prema Hramu. Tako i mi trebamo biti orijentir drugima prema Bogu.
U prvom čitanju Izaija opisuje kako jedan kršćanin treba svijetliti u svijetu: djelima milosrđa, dobrim djelima kojima će pokazati brigu za druge. Djelima kojima će on možda izgubiti nešto od svoga vremena, novca, živaca. Sve će to rastopiti nas u drugima, ali ćemo biti ispunjeni i zadovoljni, jer naše kršćanstvo nije samo za nas. Ono je za druge.
Sve to može djelovati nevidljivo i nestalno u svijetu. Možda će se sva vaša djela zaboraviti u tren. Ali ne treba klonuti. Spoznaja da ste radili dobro, ispunit će vas. I više od toga- ljudi ne zaboravljaju uvijek- samo ponekad, a Bog ne zaboravlja dobro koje napravite. Petar i Andrija bili su ribari i njihov znoj bio je pomiješan sa solju. Sami su sebi djelovali neuspješni, ali Bog je po njima učinio velike stvari. Vaš trud koji ulažete da živite čestito pomiješan je sa Kristovim životom i to nikoga ne bi trebalo ostavljati ravnodušnim. Trebalo bi druge oduševljavati. Možda će se vaši trudi rastopiti u nekome, ali sjetite se da ničiji život nakon vas neće biti isti. I ne brinite se jeste li bili neuspješni u nečemu, već promislite je li vas dobro postupanje, jedno dobro djelo ispunilo.
Kada primate pričest, primate samo komadić kruha. Iako primate cijeloga Krista, primate ga u malenom komadiću kruha koji se rastopi u vama. Upravo u tome se očituje veličina kršćanstva: u malenosti, jednostavnosti, rastopljivosti jednog života u drugom, u nenametljivom pomaganju drugima, u poniznosti, u dobroti koja se nesebično daje drugima bez obzira koliko to rastopi naš život. Ovo možda izgleda čudno, ali jedan kršćanski život ispunjen Kristom je upravo takav: malen i intenzivan, spreman rastopiti se u drugome po svojoj dobroti. Sprema popraviti okus nečijeg života.