U nadolazećim danima korizme u kojoj se pripravljamo za Uskrs, podsjetit ćemo malo na nešto što često čujemo u propovijedima: znak Jonin. U tri članka razmišljat ćemo o Joninu poslanju u svjetlu te priprave za naš najveći blagdan.

„Kad je nagrnulo mnoštvo, poče im Isus govoriti: »Naraštaj ovaj naraštaj je opak. Znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin. 30 Doista, kao što je Jona bio znak Ninivljanima, tako će biti i Sin Čovječji ovomu naraštaju.«” (Lk 11,29-30)

Jona: golubica

Jona je bio prorok, pravovjerni Židov koji je teško prihvaćao Božji zahtjev da upozori pogane koji nemaju veze sa njegovom vjerom o tome kako se trebaju obratiti i kako će tada bit pošteđeno od zatora. Bit će spašeni.

Prorok Jona bio je sin Amitaijev i djelovao je u Izraelu u vrijeme vladavine Jeroboama II. (783-743. prije Krista). Samo ime Jona1, u prijevodu sa hebrejskog znači golubica. Ime Jona i situacija u kojoj se našao podsjeća na Nou koji čeka da se vode povuku nakon oblinih kiša (Post 8,8-12). Golubica s grančicom u kljunu ući će u svjetsku kulturu kao znak mira. No čini se kako je zadaća Jone slična potopu budući da je Jona trebao navijesiti potpuno uništenje Ninive. Potop u vrijeme Noe trajao je četrdeset dana, a Jona je propovijedao: „Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena!“

S druge strane, Jona- golubica trebao je donijeti smirenje ljudima kojima ga je poslao Bog, a Bog ga je poslao poganim Ninivljanima. Jona to ne može prihvatiti, jer u njemu vlada i dalje otpor prema svemu poganskom. Taj otpor pokazuje kako Jona nije golubica, već jastreb, koji bi najradije uništio sve. No, Jahve ima drugačiji plan sa svima: želi da se svi spase i to Jona ne razumije. Stoga bježi od Boga! Umjesto da ide na istok, Jona bježi na zapad. Istok2, je strana svijeta na kojoj izlazi sunce. Zapravo, sunce je slika Boga- izvora života, jer kako bez sunca nema života, tako ga nema ni bez Boga. Slikovito gledano sa istoka istječe život od Boga, pa je Jona trebao ići prema Bogu. Zapad3 je strana svijeta na kojoj sunce zapada, silazi sa dana. To je strana umiranja dana i svjetla. Stoga predstavlja smrt. Bježeći od Boga, Jona bježi u svoju smrt.

Jona- golubica u prijevodu, navješćuje potpuno razaranje Ninive. U kontekstu Božje objave i hebrejske tradicije čudno je da netko tko nosi ime miroljubive ptice navješćuje potpuno razaranje. No, uđemo li malo u prostor hramskog žrtvovanja razumjet ćemo zbog čega Gospodin koristi nekoga s takvim imenom za upozorenje o holokaustu. Golub je bio životinja koja se, između drugih, prinosila na oltaru kao žrtva za grijehe, naknadnica koja se spaljivala na oltaru. Za razliku od svih ostalih žrtava golub (golubica) spaljivao se potpuno i od te žrtve nije ostajalo ništa. To je bio zapravo jedini pravi holokaust, potpuno uništenje žrtve, jer od svih ostalih žrtava nešto je ostajalo po žrtvovanju. Primjerice, kada bi zbog grijeha netko trebao žrtvovati bika, a to se činilo kada bi se napravio težak prijestup protiv Boga4, koža bika ostajala je svećeniku. Žrtva se nije postpuno spaljivala premda se meso žrtve ne bi blagovalo. Koža je bila svećenički danak. Samo se golub spaljivao do kraja.

Podsjetit ćemo na scenu krštenja na Jordanu: kada se Isus krstio, pojavio se Duh Sveti u obličju goluba nad njim. Taj golub je bio slika žrtve koja se potpuno uništava za grijehe čovjeka. Dakle, sama pojava goluba na krštenju bio je navještaj smrti na križu- smrti po kojoj ćemo iz Kristovih rana svi primiti izljev Duha Svetoga; smrti bez koje Duha ne bismo primili kako ga primamo danas.

Stoga je i prorok Jona, sam po sebi najveštaj Kristove otkupljujuće žrtve u kojoj se Gospodin dao potpuno razoriti, napraviti holokaust od sebe radi nas i radi našega spasenja. I više od toga. Povežemo li Jonino ime sa njegovim poslanjem i onim što je učinio Bog s Ninivom, razumjet ćemo kako po Joni Bog navješćuje svoj naum s ljudima: učiniti sve da se ljudi spase. U sceni s Ninivljanima, Bog se pokazuje kroz milosrđe koje prašta, milosrđe koje ćemo stalno dobivati po Kristovoj žrtvi.

Bijeg u Taršiš, silazak na dno svoje egzistencije

Jona namjerava pobjeći i od Boga i od ljudi što dalje. Destiancija je bila Taršiš. Premda se nagađa o kojem gradu je riječ i ne može se točno kazati, neki teolozi pretpostavljaju kako se radilo o današnjem Cadizu u Španjolskoj, jer je Jona htio pobjeći „na sam kraj svijeta“, na zapad, daleko od svega. U hebrejskom jeziku taršiš5 označava krizolit ili topaz, dragi kamen kojeg je svećenik stavljao na naprsnik i koji je simbolizirao pleme u kojem djeluje. Tako je krizolit simbolizirao pleme Ašerovo ili Zebulunovo.

Na tom putu najprije se u gradu Jafi ukrcava na brod. Samo ime grada Jafa, prevedeno sa hebrejskog znači lijepa6. Sam itinerarij Jone pokazuje kako on zapravo traži lijep život za sebe i svoju ugodu bježeći od Boga i njegovih zahtjeva. U neslaganju s Božjim planom za njega, Jona pokazuje kako mu je dosta svega, kako želi pronaći vlastiti mir daleko od sviju. Bog ima drugačije planove. Konačno, prije nego nađe svoj mir, Jona treba obaviti ono što od njega Bog traži.

U Jafi se ukrcava na brod. U Pismu se ne koristi riječ „ukrcati“ niti „unići“, već riječ „sići“: „Siđe Jona u Jafu, i nađe lađu što je plovila u Taršiš. Plati vozarinu i siđe u lađu da otplovi s njima u Taršiš, daleko od Jahve“ (Jon 1,3). Za silazak se koristi glagol jarad7, čime autor pokazuje kako Jona ne može pobjeći do Boga, već samo može pasti na dno svoje egzistencije. Bijeg od Boga uvijek implicira padanje na dno života. Bježeći od Boga, prorok sve dublje i dublje pada u svom životu. Po ulasku u lađu, Jona nastavlja sa silaskom: silazi na dno lađe. Ovaj silazak na dno lađe jasno pojašnjava u kojem je stanju bio Jona. U udobnoj kabini bezbrižno je stajao dok su se mornari mučili sa morem. U oluji nije mario ni za koga, već samo za sebe. To je bio njihov posao, nije ga bilo briga. Svi su mu samo služili da dođe do svojega cilja. Jona je, tražeći ugodu za sebe i bježeći od Boga, sišao na dno svoje egzistencije- na dno lađe.

U oluji

Na dnu lađe Jona je utonuo u dubok san. Zapravo se opet koristi glagol sići: dubok san je sišao na njega. Ovaj silazak sna nad čovjeka pokazuje kako je Jonom ovladalo sebeljublje: Jona sve čini sam, po svojoj volji, bez Boga. San je svojevrsna slika smrti u kojem čovjek ne vlada sobom, ostaje sam i ne komunicira druge. Tada, u duboku snu, Jona je zapravo bio mrtav za druge. Kao da je živio u svom svijetu, u kojem su zapravo svi drugi bili mrtvi za njega. Bog remeti Joninu udobnost i pokazuje mu kako ne može pobjeći od Boga. Šalje oluju koja u smrtnu opasnost dovodi sve na brodu. Na brodu se odvija drama spašavanja života dok Jona mirno spava na dnu lađe- na dnu svoje egzistencije, misleći samo na sebe. Kao da ga nije briga. Mornari bacaju sve s palube, počinju moliti i događa se jedno malo čudo. Prije svega svaki je od njih zazivao svoga Boga8 (Jon 1,5), no kada im ništa nije pošlo za rukom, bude Jonu i saznaju kako je Jona razlogom njihovih nevolja.

Jona priznaje svoj bijeg od Boga, ali ne odustaje od svojih nauma. Pristaje biti žrtva i nalaže mornarima da ga bace u more. Jona, koji je živio sam za sebe, ide toliko daleko u svom očaju da je spreman umrijeti, ali ne želi poslušati Jahvu. Ovaj čin Jone zapravo i nije žrtva, već čin očajnika kojem je svejedno što se zbiva oko njega. To još uvijek nije ono što od Jone traži Bog. Bog ne traži suludo postupanje, ne traži samoubojstvo niti čin kojim čovjek poništava sebe jer mu je svejedno što će biti s njegovim životom. Bog traži nešto više od Jone. Njegovo poslanje u Ninivu zapravo je traženje puta prema milosrđu Božjem. Stoga je i ovaj čin Jonin sličan žrtvama Staroga Zavjeta i onome što su židovi radili prije Krista: to je jedna formalizam u žrtvovanju koji nema učinka u čovjeku. To je čin bez ljubavi prema Bogu i ljudima. To nije žrtva! Bog traži da se naše put do njegova milosrđa. Stoga, čitajući ove retke odzvanjaju Isusove riječi: “»Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. 13 Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.«” (Mt 9,12-13).

Kada se shvatilo da je on uzrok oluji, bačen je u more, u najgoru pustoš nakon udobne kabine. On zapravo nije htio od sebe raditi žrtvu, već je ovo bio gotovo samoubilački čin očajnika koji je odbacio smisao svojega poziva tražeći udobnost za sebe, i na kraju je završio naopako. Zapravo, Jona još uvijek nije vidio smisla pomagati drugima tražeći kraljevstvo božje nego je druge iskorištavao i na kraju je njegov život ostao pust, potopljen. Jona je ostao frustriran zbog neuspjeha, ostao je ispražnjen, pust, ništavan, potpuno potopljena života.

U svom očaju Jona nije shvatio što se dogodilo mornarima: oni su svi počeli zazivati Jahvu. Pritisnuti nevoljom, mornari postaju zajednica. Više nitko nije zazivao svoga boga, kao na početku oluje, već svi zajedno zazvaše Jahvu9. Negdašnji inovjerci izgovaraju vlastito Božje ime „Jahve“. Odjednom se sveto ime, dano na vječni spomen, nalazi u njihovu upravnom govoru. Obraćaju se izravno Bogu i to opetovano: „Ah, Jahve, ne daj da poginemo… jer ti si Jahve, činiš kako ti je milo“. Prinose žrtvu Jahvi, čine zavjete poput pravih vjernika. Dogodilo im se obraćenje. No, Jona ga još uvijek nije doživio, niti je shvatio zbog čega ga Bog šalje u Ninivu. Nije shvatio da ga ne šalje razoriti grad nego ga spasiti. Morao je pasti dublje da bi shvatio kako bez Boga ne može ništa. Kada ga bace u more, Jona donosi smirenje svima. Čak i ovom činu možemo gledati sliku Kristove žrtve po kojoj čovjek ulazi u mir s Bogom. Ipak, uvažavajući Jonino stanje, ova je slika nesavršena: Jona i dalje ustrajava na svome. Jona se nije obratio. Stvar nije gotova, jer Bog želi i Jonu za sebe.

U utrobi ribe

Jonu moru proguta velika riba. Doživljaj Jonina trodnevnoga boravka u morskoj nemani tipski (proročki) nagovješćuje Kristovo uskrsnuće iz groba treći dan poslije smrti. No Jona najprije mora shvatiti svoju situaciju ispravno, shvatiti da je „sišao na dno svoga života“. U ribi, Jona se nalazi posve odijeljen od ostatka svijeta. Progutala ga je smrt. Jona počinje shvaćati kako čovjek koji svoj život usmjeri sebi, opustoši svoj život, osami ga i na kraju uvijek ostaje bez ičega, potopljen. Takav je život ravan smrti. Ispunjenje života možemo pronaći samo u drugima. Nikada sami za sebe ili u sebi ne možemo pronaći smisao života. U sebi ga pronalazimo razmišljenjem, ali on je uvijek izvan nas. Pronalazimo ga u sebi, ali on se otkriva samo po svijetu u kojem živimo, u ljudima s kojima živimo.

Veličina postojanja mogu razumjeti samo oni ljudi koji su pomogli drugima da se izdignu iznad sebe samih, da sebe daruju drugima. Smisao se postojanja otkriva u služenju drugima, jer sreću možemo doista naći samo u susretu s nekim, u drugome. Jona se naoko žrtvovao, ali i dalje nije ispunjen. Ovo njegovo bacanje u more bio je sebičan čin dokrajčivanja samoga sebe, a spasenje mornara samo je izlika. Jona mora doživjeti obraćenje i samo po njemu će pronaći i svoj mir u Bogu. Morao je sebe otvoriti drugima i shvatiti da prorok ne živi zbog sebe, već prorokuje drugima. Živi za druge i samo u obraćanju drugima može pronaći ispunjenje svoga poziva i života. Isus nam je pokazao kako se ta sreća pronalazi. Pred Petrom je kleknuo i oprao mu je noge. Čak i i anđeli koji nas nadilaze u svemu, ipak služe nama. I oni žive za drugoga.

„Sišavši“ u utrobu ribe, Jona ostaje posve izoliran, u potpunoj nemogućnosti komunikacije bilo s kim. U oluji na barci mogao je komunicirati sebe na neki način, ali sada u ribi ne može. Riba je za Židove bila simbol smrti. Ona je predstavljala oblik života koji je nemoguć čovjeku, jer u moru čovjeku života nema. Čovjek u moru može samo umrijeti pokuša li živjeti u njemu. Tako je bilo i sa Jonom: pokušao je svoj život potražiti dalje od Boga i našao se u moru smrti. Utroba ribe zapravo je slika pakla- utrobe Podzemlja u kojeg se spušta čovjek koji traži život samo za sebe. Pakao je mjesto samoće, izoliranosti, mjesto u kojem čovjek ne može komunicirati svoje biće. To je potpuna odsutnost ljubavi koja čovjeka komunicira. Pakao je mjesto u kojem nas Bog ne prepoznaje kao svoje.

Istovremeno, Jonin boravak u ribi donosi sliku Kristova spuštanja u pakao. U Vjerovanju izgovaramo kako je Isus “sašao nad pakao“. Ovo je zapravo najava Kristova silaska u smrt iz koje će osloboditi sve one pravedne koji vječnu smrt nisu zaslužili. Krist će njima, koji su trpjeli u smrti prije njegova silaska nad pakao, otvoriti nebo. Baš kao i svakom od nas.

U utrobi ribe, u svojevrsnom paklu, Joni je ostao samo Bog. Jedino je još Boga mogao zazivati i ništa mu drugo nije ostalo. Jona uviđa svoje „silaženje“ na dno života, u pravcu smrti, pa se Jahvi obraća konačno u prvom licu: „Iz nevolje svoje zavapih Jahvi, i on me uslišao; iz utrobe Podzemlja zazvah, i ti si mi glas čuo. Ti me baci moru u dubine, i voda me opteče. (…) Vode me do grla okružiše, bezdan me opkoli (…) siđoh do korijena planine“ (Jon 2,1-7). Iz utrobe svoga pakla, Jona se obraća Bogu. Priznaje na neki način svoju neposlušnost kada kaže „siđoh“, ali još uvijek ne mijenja svoja stajališta po pitanju Ninive. Pristaje poći u Ninivu, ali još uvijek zadržava u sebi neprijateljstvo spram pogana, zaboravljajući na obraćenje mornara- pogana na brodu. Nije do kraja naučio lekciju.

Ipak, gubitak svega potakao je Jonu da se obrati Jahvi i posluša ga. Biti apostol ne znači biti netko izuzetan tko neće gubiti, tko će u svemu pobjeđivati. Bog dopušta gubitke da po nama druge učini izuzetnima. Čak i vlastite kušnje mogu poslužiti Gospodinu, mogu postati čas proslave Boga, jer kad smo slabi, onda se očituje snaga Boga.

Je li se dogodio bitan pomak u Joninu obraćenju kada izražava spremnost da sebe žrtvuje, nudeći se da bude bačen u more? Požrtvovnost je u njegovu slučaju bio samo njegov pokušaj da i dalje pobjegne od Boga, pa makar za to morao umrijeti silaskom u dubine mora (zapad, more, riba- sve su to slike smrti). Tek kada se našao u utrobi ribe, Jona shvaća da od Boga ne može bježati i da se bez njega ne može spasiti. Konačno zaziva Jahvu i priznaje mu kako spasenje pripada Gospodinu. U ribi počinje obraćati se Jahvi: „Samo što ne izdahnuh kad se spomenem Jahve, i molitva se moja k tebi vinula, prema svetom Hramu tvojem. Oni koji štuju prazna ništavila, milost svoju ostavljaju. A ja ću ti s pjesmom zahvalnicom žrtvu prinijeti. Što se zavjetovah, ispunit ću. Spasenje je od Gospoda10“ (Jon 2,8-11). Premda nije promijenio svoja stajališta spram Ninivljana, Jona ipak prihvaća- protiv svoje volje- napraviti ono što Jahve od njega traži. Shvaća da se sam ne može spasiti ni od čega. Stoga se za spasenje obraća Bogu, i ne bježi više od njega. Jona konačno počinje vapiti Bogu, onako kako bi to čovjek trebao: sa dna svoje egzistencije, iz dubine duše.

Ni bježanje od Boga, ni propovijedanje, ni javno priznanje Boga pred drugima, pa ni žrtvovanje samoga sebe, nisu bili uzrokom njegovih nevolja. Tek kada je dotakao dno života, kada je namirisao vlastitu smrt, Jona je shvatio kako ne treba bježati od Boga. Prava smrt je odbačenost od Boga. Upravo takvim se osjetio u utrobi ribe, i zato se obraća Jahvi na jedan osoban način: „Al ti iz jame izvadi život moj, o Jahve, Bože moj!“ (Jon 2,7). Jona odustaje od depresivnih samoubilačkih misli, ne traži više svoju smrt, već traži Boga. Shvatio je kako ono što Bog od njega traži nije za njegovu propast već za njegovo spasenje. Od Boga dolazi spasenje po životu, makar nam se cijeli svijet urušava na glavu.

Znak Jonin

Sada možemo pogledati u evanđelja i bolje razumjeti Isusove riječi. Osim u Luki, govor o znaku Joninu pojavljuje se na dva mjesta u Mateju.

“Jednom zapodjenuše s njime razgovor neki pismoznanci i farizeji: »Učitelju, htjeli bismo od tebe vidjeti znak.« 39 A on im odgovori: »Naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jone proroka. 40 Doista, kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći. 41 Ninivljani će ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer se oni na propovijed Joninu obratiše, a evo, ovdje je i više od Jone! 42 Kraljica će Juga ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo, ovdje je i više od Salomona!«“ (Mt 12,38-42)

„Pristupe k njemu farizeji i saduceji. Iskušavajući ga, zatraže da im pokaže kakav znak s neba. 2 On im odgovori: »Uvečer govorite: ‘Bit će vedro, nebo se žari.’ 3 A ujutro: ‘Danas će nevrijeme, nebo se tamno zacrvenjelo.’ Lice neba znadete rasuditi, a znakove vremenâ ne znate. 4 Naraštaj opak i preljubnički znak trâži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin.« Tada ih ostavi i ode.” (Mt 16,1.4)

Govoreći o znaku Joninu Isus navješćuje svoju smrt, svoju žrtvu na križu po kojoj nam se otvara put prema Božjem milosrdnom opraštanju. Bog želi da se svi spase, ne želi propast čovjeka. Stoga podsjeća slušatelje na ono što je Jona donio Ninivljanima: na božje spasenjsko milosrđe po kojem je njima bilo oprošteno sve nakon što su činili primjerenu pokoru, promijenili svoje postupanje i obratili se Bogu.

Bilješke:

  1. Jona (Hebrejski: יוֹנָה, standarno Yona, Tiberijski jon’ɔh; arapski: يونس, Yunus ili يونان, Yunaan; latinski Ionas; “golubica”) ↩︎
  2. Istok, lat. Oriens, dolazi od korjena origo, što u sebi znači početak, nastajanje, rađanje. U tom smislu, Jonin bijeg na zapad predstavlja bijeg od Boga ↩︎
  3. Zapad, lat. Occidens, dolazi od korjena occidere, što bi doslovno predstavljalo ubijanje, ali znači i umiranje, zator. Zapad u svjetlu Jonina bijega predstavlja svijet smrti, put u pakao ↩︎
  4. Bik se žrtvovao za grijehe počinjene izravno protiv Boga, u slučaju nevjere. Bik je tada bio slika Zlatnog teleta i podsjećao je na nevjeru naroda pod Sinajem. ↩︎
  5. ’krizolit ‘/taršīš/ תַּרְ שִׁישׁ . Moguće je da u nekim verzijama znači i ‘jantar’ poistovjećenog s hebrejskim ישׁ ִשׁ ְר ַתּ /taršīš/ ‘topaz, krizolit’, draguljem koji je u svećeničkom naprsniku simbolizirao pleme רֵשָׁא /‘ɔ̄šer/ ili לוּןֻבְז /zəbulūn/ ↩︎
  6. Jaffa, Yafit – lijepa, lijepa; odgovara gradu Jopi u kojem se kasnije našao Petar i usnuo u dubok san u kojem je imao viziju po kojoj je shvatio kako je Bog otvoren svima: i Židovima i poganima ↩︎
  7. Jarad,. ירד , slilaziti, sići do dna, jednako kao spustiti se na nižu razinu. U tom smislu, ovaj izraz odgovara ukrcavanju na brod, ili hodu prema dolje, u niže krajeve ↩︎
  8. svaki zazva svoga Boga“ (ויזעקו אישׁ) ↩︎
  9. zazvaše Jahvu“ (ויקראו) ↩︎
  10. Hebrejski prijedlog –ל koji imenicu „spasenje“ pripisuje subjektu kao svojinu znači: „spasenje pripada Gospodinu“ odnosno „Jahve ima spasenje“ (2,10) ↩︎