4_KORIZMENA NEDJELJA_2026_A

Iv 9, 1-41

Društvo liječenih licemjera

Život kojeg živimo u modernom dobu oblikovao je čovjeka na jedan čudan način. Mislim kako, iz materijalne perspektive nikada nije bilo lakše i ugodnije živjeti. Za očekivati je da takav život stvori plemenita čovjeka, no stvarnost je bitno drugačija. Mnoštvo je onih koji su frustrirani, koji padaju pod utjecaj raznih ovisnosti i ne mogu ih se osloboditi, mnoštvo ih je koji se ne snalaze najbolje u životu koji se silno ubrzao,… Stoga danas imamo brojne psihologe i psihijatare koji se ne mogu obraniti od posla, imamo centre za liječenje od svih vrsta ovisnosti, klubove liječenih od ove ili one bolesti, klubove liječenih alkoholičara,… Ipak, nedostaje jedan klub ili jedno društvo koje mi se čini ključnom. U svijetu  koji nije kršćanski (prema je u njemu mnoštvo “kršćana”) prevladava mentalitet koji počiva na super čovjeku Nietzche-a. To je mentalitet pobjednika koji mora biti u pravu i mora u svemu biti nadmoćan. Naizvan mora biti savršen, bez greške. No, to je uglavnom maska iza koje skriva svoje greške, grijehe, frustracije, komplekse niže vrijednosti,…

Maska kojom skriva svoju nutrinu zaštita je super- čovjeka. U tom smislu, sličan je modernom junacima koje često možete vidjeti na filmovima. Maskirani junaci. U helenskoj kulturi popularna su bila djela koja su se igrala u teatru. U dramama ili komedijama glumci su nosili maske (grč. prosopon), a sam glumac nazivao se hypokritos ili onaj koji je ispod maske. Hypokritos je riječ od koje je nastala razumjeti hipokrita ili pak hipokrizija. Hipokrizija je izraz za licemjerje koje možda najbolje opisuje mentalitet većine. Stoga, današnjem svijetu bolno nedostaje “Društvo liječenih licemjera“. 

Slijedeći obrazac liječenja alkoholičara mogli bismo zamisliti kako bi izgledala jedna seansa liječenja hipokrizije. Obično netko od bolesnika u jednom trenutku govori o sebi otvoreno, bez zadrške:

“Zovem se N.N. i liječeni sam licemjer. Svi su morali vidjeti kako sam dobar i bezgrešan. A zapravo sam često skrivao načine na koji sam postigao sve. Povremeno bih lagao ako mi je to išlo u prilog. Nekada bio iznevjerio prijatelje ili ih iskoristio za probitak. Nacionalno sam osviješten, ali sam uvijek glumio kako uvažavam druge narode. Ipak, kada bih bio u društvu sa svojima, onda sam morao biti veliki Hrvat, bio sam u ratu, krvario, žrtvovao sam se, a u sebi skrivam strahove i one pokušaje da se izvučem ili da od rata imam neke koristi.

Sebe sam lijepo pokrivao vjerom. Stalno sam išao u crkvu, ispovijedao se i pričešćivao, ali sam privatno često griješio. I ne samo to, podržavao bi u grijehu one koji su mi dragi. Pravdao bi ih i ublažavao. Sebi sam dozvoljavao svašta. Povremeno bi varao državu ili radnicima ne bi isplaćivao plaće. Onda bi darovao potrebite i pazio da svi saznaju za to. Jer maska mecene pokrila bi sve moje grijehe. Prijatelje sam dobivao uslugama, ali bi onda tražio uzvrat od njih. Kada bih se ispovijedamo, to su svi morali vidjeti, a onda bi lijepo klečao u klupi da svi vide kako dobro molim. A krunica- to je bio vrhunac. Vrlo pobožno sam je molio, druge bi znao ispravljati. Stalno sam darivao crkvu i svećenike. Neka znaju da sam im ja dao. U ispovijedi bi površno sve promišljao, govorio bi grijehe, ali ne nije puno briga za njih. Znao sam da ću nastaviti poslije po starome. Glavni je da me vide drugi. Puno sam se puta pričestio jer mi je to postalo, onako, jer se mora. Nek me vide. 

U razgovorima sam bio najpametniji. Znao sam sve. I redovito je moja morala biti zadnja. Često i prva, ali zadnja- uvijek. Puno puta sam govorio lijepo s drugima samo zato jer mi je to išlo u prilog, a zapravo sam loše mislio o tim ljudima i podcjenjivao ih. Svakome sam nalazio grešku, svoga sam provjeravao i u svakoga sumnjao. Nikome zapravo do kraja nisam vjerovao, pa se nikome ne bi do kraja otkrivao. Nisam dakle bio iskren prema ljudima. A ni prema Bogu. Ne zato jer u ispovijedi ne bi kazao grijehe, nego stoga jer me nije bilo briga. Bilo mi je svejedno što će mi ispovjednik kazati. Uostalom, što će on meni govoriti- i on je grešnik. Sve svoje nakane sam skrivao samo kako bi u svakom situaciji mogao izvući neku korist ili biti nadmoćniji od drugih. Tažio sam svoju požudu gdje nisam trebao, ali sam uvijek pazio da to nitko ne sazna i u svom svakodnevnom životu za ljude sam bio jedan pristojan obiteljski čovjek.”

Ovo bi bio lijep početak jedne terapije licemjerja. Ipak, u ovoj terapiji, baš kao i u drugim modernim terapijama nedostaje redovito jedno. Nedostaje Bog, nedostaje Liječnik, Terapeut. Pogledate li malo bolje u gornji tekst možete shvatiti kako sliči na ispovijed. Doista, mnogi danas javno pričaju o svojim životima i priče o životu često diraju druge, ali sve ostaje na tome. Malo tko promijeni život, jer bez Boga, iskrenost ovakve vrste ostaje samo na riječima koje se nemaju u kome utjeloviti. Čak i kada se to dogodi, bez Boga prije ili kasnije ponovo se upada u zamku đavla. U prvim napastima se pada. Čak i kada se ne pada u napastima, nerijetko ovakve osobe zalutaju u onu napast koja se teško primjećuje. U oholost. Nekada su slični ljudima koji bez Boga, samo svojim snagama naprave sve. Upravo o njima govori Isus: “Dokle god jaki i naoružani čuva svoj stan, u miru je sav njegov posjed. Ali ako dođe jači od njega, svlada ga i otme mu sve njegovo oružje u koje se uzdao, a plijen razdijeli.”  (Lk 11,21-22).

S Bogom ili bez njega

Pogledamo li malo u opis osobe iz Društva liječenih licemjera možemo prepoznati jednog prosječnog vjernika ili svećenika koji naizvan radi sve ispravno, ali iznutra previše ne mari za ono bitno: za Boga. Ne mari, jer mu je srce daleko od Boga, na nekom drugom mjestu. Stoga, sve svoje obveze radi samo da ga drugi vide kako je ispravan. Tako će primjerice, jednom svećeniku svi kazati kako je pametan, lijepo propovjeda i moli, kako je moćan u molitvi, lijepo slavi misu, ali nitko ne vidi da mu je srce daleko od Boga. Sve čini kako bi se o njemu lijepo govorilo, radi za sebe, ne za Boga ili, sve čini kako bi dobio kakvu korist, bilo stalešku,  bilo materijalnu, postao ugledan ili živio ugodno. Cilj života je u njima i sve čine zbog sebe i to vješto prikrivaju.

 Slični ovakvim kršćanima bili su farizeji. “Perushim” je korijen iz kojeg se dobiva riječ farizej, a znači “poseban, odvojen”. Vjerska elita koja je postala svrha samima sebi, a molitve i sve ostalo što su upražnjavali koristilo je samo njima, njihovu ugledu, dobru glasu, ali srce- ono je bilo daleko od Boga. Kako su postali kriterij sebi i svima, nisu vidjeli ili su vješto prikrivali svoje naume i grijehe, ali su druge teretili svim i svačim. Morali su se prikazivati pravednima kako bi druge upravili. Vjera im je bila izvrsna maska. Idealni kandidati za “Društvo liječenih licemjera” kojima Bog ne treba.

Kada im dođe ozdravljeni slijepac, ne vjeruju mu. Skeptični su, prema pred sobom imaju čudo koje samo Bog može napraviti. Kako su oni bogovi u svom svijetu, onda to što vide, za njih ne može biti od Boga. Za njih je slijepac jedan grešnik (“sav si se u grijesima rodio, a ti da nas učiš”) koji govori gluposti kada kaže da je Isus Mesija i Prorok, Onaj koji ima doći. Gledaju svijet svojim očima! Kao pravi licemjeri koji nikoga ne uvažavaju. 

Kada prorok Samuel dođe kod Jišaja (1Sam 16,1b.6-7.10-13a) da pomaže za kralja jednog od njegovih sinova, prorok ne zna koji bi to sin trebao biti. Mora to prepoznati. Budući da gleda sinove po vanjštini i vidi pristale momke, Jahve ga upozorava: “Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu.” I Samuel odabire Davida, najmlađeg i najslabijeg, ali sa junačkim srcem. Bog će se proslaviti po najslabijem momku. Prorok mora zaboraviti svoje kriterije kako bi gledao božjim očima. Mora postati slijep za svoj pogled.

Bog je jednom prigodom svoga prolaska, zapovjedio Mojsiju da uđe u stjenovitu pukotinu, hebr. nikrah. Korijen nkr prevodimo kao iskopavanje, vađenje, bušenje, jednako kao i gubitak vida zbog iskopanih očiju. Ući u tu stjenovitu pukotinu značilo je ući u duhovnu tminu, poput gubitka vida, ući u nemogućnost postizanja bilo čega, kao da je čovjek u mračnom ponoru. Ovo je za Mojsija značilo vidjeti Boga, a ne vidjeti ništa. Kada bi vidio Božju slavu, Mojsije to ne bi preživio. Ona bi  ga uništila. Zato ga je Bog uvodio u tamu mračniju od sljepila; Bog čovjeka lišava sebe da bi čovjek mogao živjeti u njegovoj prisutnosti. Samuel mora “iskopati vlastite oči” zanemariti svoj pogled kako bi vidio božju slavu u čovjeku. Mora ljudski oslijepiti, za božji gledati.

Grešnik ili nešto drugo

“Isus prolazeći ugleda slijepca od rođenja”. Sljepoća je stanje u kojem čovjek biva lišen vanjskog svjetla, stanje svojevrsne tame u kojoj je čovjeku potrebna pomoć drugoga kako bi se upravio životom. Slijep čovjek svjestan je svoje nemoći i, koliko god on drugim osjetilima nadoknađivao nedostatak vida, nužna mu je pomoć drugih. Drugi je slijepcu životna potreba.

S druge strane, učenici, slijedeći židovsku tradiciju sljepoću povezuju sa grešnošću čovjeka. Sljepoća je za njih kazna od Boga zbog nekoga grijeha. To potvrđuju i farizeji koji čovjeku jasno govore kako se rodio u grijesima i zbog njih je slijep. Doista, grešnost možemo povezati sa tamom u kojoj čovjek ne vidi ispravno stvari, ne vidi jasno što je ispravno. Stoga Pavao u Efežanima upozorava da ne sudjelujemo u djelima tame, da se ne držimo grešnoga života, već svjetla koje otvara oči da se ispravno vidi dobro i zlo. Svjetlo razotkriva ono što zlo nastoji zatamniti, skriti. Istina rasvjetljuje stvari do mjere da sve zatamnjeno izlazi na svjetlo dana. Farizeji u slijepcu nisu vidjeli ništa osim grešnosti kao uzrokom njegova stanja – krivo su vidjeli stvarnost. Tko krivo gleda u stvarnost, krivo gleda u Boga, doista živi u tami. Slijep je pored zdravih očiju. Stoga su učenici, slijedeći tradicionalno mišljenje vjere pitali Isusa: “Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?”

Moguće je pak, da čovjek koji misli kako živi ispravno ne vidi stvari pravo. Nerijetko, zaslijepljeni sobom, vlastitim stavovima, uvjerenjima koja ne preispitujemo, a misleći kako smo samo mi u pravu, ne vidimo stvari ispravno i postajemo slijepi pored zdravih očiju. Upravo tako, ponašaju se farizeji. Nije im jasno kako je netko mogao ozdraviti slijepca od rođenja. Unatoč činjenici da se to nikada nije dogodilo, ne mogu prihvatiti da je Isus napravio nešto što je moguće samo Bogu. Ne vjeruju, jer su zaslijepljeni sobom. Čovjek koji postupa tako da ne prihvaća mogućnost da griješi, sličan je onom koji ne vidi ali ne priznaje to. Oni su slika ljudi, koji su poput farizeja odbijali priznati da su bolesni od grijeha, koji negiraju grešnost, negiraju vlastite pogreške i stoga ne trebaju liječnika. 

Slijepac koji odbija priznati da postoji svjetlo, nikada neće biti izliječen. Takav drži da vidi, baš kao i grešnik koji odbija promijeniti nešto u svom životu: on vjeruje, ide u Crkvu, prima sakramente, ali i dalje ostaje grešnik koji inzistira na svojoj ispravnosti. To je farizej koji svoju grešnost nastoji kompenzirati na niz način, upravo onako kako to slijepac radi sa ostalim osjetilima koja komepnziraju nedostatak u očima. Nadoknađuju znanjem o vjeri, pobožnostima, ugledom u zajednici, zalaganjem oko svega i svačega, pomaganjem drugima,… No, najteže im pada priznati kako sami trebaju pomoć. Trebaju Nekoga. Liječnika. Isusa. Takvi odbijaju priznati da su slijepi, do mjere da sami postaju mjera postupanja svima i njima ne treba Bog. Zato fariezjima Isus odgovara: “Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite -vidimo, pa vaš grijeh ostaje.” Doista, slijepac koji odnos priznati da je slijep, njima neće biti izliječen. Kao bolesnik koji negira svoju bolest. 

Čovjek je slava Božja

Na pitanje učenika o grijehu koji bi mogao biti uzrokom sljepoće ovoga čovjeka Isus odgovara: “Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.” Odgovor je zbunjujući za učenike, jer Isus unosi promjenu u način razmišljanja o grijehu: nije čovjek sljepoćom kažnjen zbog grijeha. Bog ga nije kaznio sljepoćom zbog grešnosti, jer onaj koji hodi u tami grijeha sam odabire svoje putove, sam upada u prostore života koji, prije ili kasnije sankcioniraju hod u tami. Ovaj čovjek, baš kao i svaki drugi, bio slijep ili ne, živi samo zbog jednog razloga: da očituje slavu Božju na svoj način. Jer, kako veli sveti Irinej Lionski, “živi čovjek je slava Božja, a čovjekov je život gledanje Boga. Ako je već Božja objava po stvaranju pribavila život svim bićima koja žive na zemlji, koliko više očitovanje Očevo po Riječi daje život onima koji gledaju Boga1” .

Farizeji nisu bili u stanju vidjeti Božje djelo u ozdravljenju slijepca. Više od toga, nisu bili u stanju shvatiti kako je njima potreban Bog, baš kao i kao slijepcu. Na onome koji ne vidi tu potrebu za Bogom, božja se djela ne očituju. Potrebno mu je otvoriti oči za gledanje Boga. Za gledanje na jedan drugačiji način: očima Boga. Za gledati Božjim očima Boga, potrebno je drugačije gledati na život. Potrebno je odustati malo od svoga vida, postati slijep za svoje projekte, za svoju samosvojnost, odustati od od mogućnosti da sve možeš i moraš sam. Otvoriti se vlastitoj nemoći i vapiti za Bogom. Potrebno je u nemoći, bilo vlastitoj, bilo tuđoj, uočiti potrebu za Božjom pomoći, za Bogom.

Samuel odabire najslabijeg i najnježnijeg od Jišajevih sinova: u toj slabosti Davida vidio je prostor za djelovanje Boga po njemu samome. David se puno puta suočavao sa opasnostima, ali je po sebi i svojoj nemoći shvaćao kako mu je Bog uvijek pritjecao u pomoć. Na nju se naučio oslanjati i svoju slabost nije vidio kao nedostatak, već kao mjesto očitovanja Boga. Naučio je računati s Bogom u svojim pothvatima. To je posebice očitovao u trenucima svoje grešnosti kada je iz dubine duše vapio za Bogom. 

Liječnik

Bog čini sve samo kako bismo mi proslavili njega na zemlji. On nije kreator naših nevolja, ali nekada za svoje očitovanje dopušta da sami upadamo u nevolje, ne kako bismo propali, ne kako bismo otpali od Njega, već kako bismo po slabostima shvatili kako i koliko nam je On potreban. I zazvali ga! Želi li roditelj da mu dijete nauči hodati, mora ga pustiti da hoda sam. Pri tom mora pasti. Poput roditelja koji zna da bi dijete moglo pasti kada počne koračati, Bog dopušta i nama nekada korake zbog kojih ćemo pasti. I kao što nakon pada dijete počinje plakati, ne samo zbog bilo koju osjeća, već stoga jer traži pomoć roditelja, tako i Bog čeka da u našim padovima najprije zavapimo njemu. Nijedan roditelj neće pustiti dijete koje se uči hodati da ide niz stepenice jer će se zasigurno ozlijediti. Tako ni Bog neće dopustiti da se razbijemo u našim padovima- osim ako se tvrdoglavo držimo toga da sve možemo sami i da nam nitko- pa ni Bog nije potreban u našim pothvatima.

I kao što roditelj uskače u padove svoje djece, Bog je spreman ući naše boli. Ulazi u našu stvarnost u nevoljama, u trenucima kada smo Ga potrebni. U protivnom pušta da hodamo sami. Ulazi u naše boli da bi se očitovao najprije nama, a onda i po nama. Tako i Isus ulazi u stvarnost ovoga slijepca najprije da bi se očitovao njemu, da bi po svojoj nevolji slijepac gledao Boga, da bi shvatio po svojoj nevolji da je Isus- Bog, Mesija, Pomazanik.

Isus pljune na zemlju i napravi kal kojim će premazati oči slijepca. Bog ulazi u našu zemljasku stvarnost, u stvarnost ljudske prašine, u stvarnost onoga od čega smo stvoreni i u što nas grijeh pretvara- u smrtnu prašinu, ulazi u stvarnost ljudskoga grijeha. Ulazi u tu stvarnost samo kada prepoznamo sebe kao slijepca koji je potreban Boga, slijepca kojeg treba izliječiti. Isus ulazi u grešnu stvarnost čovjeka slinom Boga, tekućinom- vodom Duha Svetoga kako bi od čovjeka napravio pomazanika koji će se naučiti gledati Boga i koji će svojim životom Boga očitovati. Zato i šalje ovoga ozdravljenog slijepca na bazen Siloam- što znači Pomazanik. Šalje ga da shvati kako je vidio Boga, Mesiju- Pomazanika, te kako i sam postaje pomazan za Boga.

I kako što slijepac u sebi ima neku sliku stvarnosti drugačiju od one koju imaju “oni koji vide”, tako i pomazanik Božji treba drugačije gledati na stvarnost od onih koji misle da vide, da nisu slijepi i da im ne treba nitko, od onih kojima je Bog usputni prolaznik u njihovim pobožnostima, a ne Liječnik kojem se trebam obraćati za svaku stvar zbog koje ne proslavljam Boga. U liječnika trčimo odmah za malo temperature, za malo kašlja, za malo kolesterola, za svaku promjenu na našem tijelu. Trčimo jer nam je liječnik potreban. Trčimo li tako Bogu i shvaćamo li- vidimo li zapravo koliko nam je potreban u našim slabostima?

Isus vam prilazi u materijalnoj stvarnosti, zemljanoj, poput sakramenata da bi vam protrljao oči kako biste mogli vidjeti- shvatiti svoje nemoći i u njima pozvati Boga, vapijući kao ovaj slijepac da nas oslobodi od vlastitoga gledanja na svijet. Isus liječi sakramentima samo one koji sebe vide kao slijepe, kao one kojima je Bog potreban. Samo one koji se okupaju u bazenu svoje iskrenosti, poput slijepca u Siloamu.

Djela se Božja u pravilu vide u nevoljama ljudi. Slava se Božja uvijek očitovala po određenoj zatamljenosti stvarnosti. Bog se nad ljude spuštao u tami, u nevoljama, kada ljudi nisu mogli vidjeti jasno rješenja za svoje životne probleme. Kada Bog u nama nešto realizira onda nas prekriva tamom, uvodi nas u sjenu svoga oblaka, kao da naše vedro nebo prekriva oblacima. Hodat ćemo u sjeni, u tami. Stoga, kada nas prekriju mračni scenariji, crne misli, crne mogućnosti treba to izdržati, vapiti Bogu zazivati ga i ostati postojan jer Duh Sveti ponekad vodi mračnim stazama nemogućega. Sveti Ivan od Križa govori o tamnim noćima duše: „Nije nužno vidjeti izlaz da bi se preživjelo- nužno je vjerovati da Bog postoji!” Sve češće se u životu javljaju nerazumljivi oblici situacija koje mi je nemoguće prihvatiti, sve manje čovjek razumije što se događa u njemu i izvan njega i na sebe se više ne može osloniti poput slijepca. Ostaje mu samo da čeka i u tom čekanju pokaže postojanost, jer u postojanosti se vidi nada koja ne postiđuje, a po nadi se shvaća da čovjek vjeruje, da se pouzdaje u Boga, ne u sebe.

Poslanik

Nakon što je ozdravio kupanjem u bazenu Siloamu (Poslanik), slijepac doista postaje poslanikom. Svojim postojanjem izaziva čuđenje, nevjericu u nekima. Iznenađuje. Upravo tako bi jedan kršćanin svojim životom trebao iznenađivali ljude pozitivno, davati im razloge za promišljanje o svojem postupanju. Više od svega, davati razloge za nadu u teškim situacijama u kojima se svaki čovjek prije ili kasnije nađe. Nitko nije lišen tih situacija. Ali gledati očima Boga u stvarnost, u tim neugodnim situacijama, u svojoj grešnosti, znači na gubiti nadu da Bog pomaže i sve izvodi na dobro.

Kao što Isus preobražava sljepoću u novi gledanje stvarnosti, tako mol je pregraditi svaki situaciju. Ne treba očajavati, ne treba gubiti nadu, nego vapiti iz svojega kraja da bi se ugledali u njemu mu božje svjetlo. Ovakvim stavom kršćanin opisuje dobro riječi iz Petrove poslanice: “Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krist koji nas po velikom milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima za vas, vas koje snaga Božja po vjeri čuva za spasenje, spremno da se objavi u posljednje vrijeme. (1Pt 1,3-5)… Pa tko da vam naudi ako revnujete za dobro? Nego, morali i trpjeti zbog svoje pravednosti, blago vama! No ne bojte se njihova zastrašivanja i ne plašite se! Naprotiv, Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju. Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo. (1Pt 3,13-17)”

Dajte svima razloge za nadu da se isplati živjeti pravo kršćanski, pošteno i čestito u Bogu s ljudima. Dajte  ispravnom životom ljudima razloge za nadu vječnoga života i dat ćete im razloge da vjeruje u Boga koji vas upravlja i vidi u svemu kao Dobri Otac, Dobro Pastir. Poput onoga kojeg opisuje psalam: “Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam…”

Bilješke:

  1. Sveti Irinej Lionski, Adversus Haereses ↩︎