Priča o Iliji: Povratak k Izvoru Ljubavi (2)

Suša Riječi Božje

Premda suša koja je iscrpljivala narod i Ahaba djeluje kao problem, jer je Ahab bio u ratu sa Damaskom, ona nije bila razlogom podizanja prorokova glasa. Suša koja je nastala jest suša Riječi Božje, suša nedostatka žive vode koju su proroci trebali donositi Izraelu. Bila je to suša proroka i suša vjernosti Bogu u zaokupljenosti samim sobom, materijalnom sigurnošću. Doista, kada se čovjek okrene sebi samome, događa se u njemu suša Riječi. Riječ presuši u srcu čovjeka u kojeg Bog sije svoju Riječ, ali nju stalno treba natapati ispravnim životom koji je okrenut Bogu, koji se oslanja na Božje zapovjedi. Sjetite se samo prispodobe o sijaču: “Poslušajte! Gle, iziđe sijač sijati. ⁴ I dok je sijao, poneko zrno pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. ⁵ Neko opet pade na kamenito tlo gdje nemaše dosta zemlje. Odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. ⁶ Ali kad ogranu sunce, izgorje; i jer nemaše korijena, osuši se. ⁷ Neko opet pade u trnje i trnje uzraste i uguši ga te ploda ne donese. ⁸ Neko napokon pade u dobru zemlju i dade plod, razraste se i razmnoži, te donese: jedno tridesetostruko, jedno šezdesetostruko, jedno stostruko.« ⁹ I doda: »Tko ima uši da čuje, neka čuje!” (Mk 4,3-9).

Isus je pojašnjava: “¹⁴ Sijač sije Riječ. ¹⁵ Oni uz put, gdje je Riječ posijana, jesu oni kojima, netom čuju, odmah dolazi Sotona i odnosi Riječ u njih posijanu. ¹⁶ Zasijani na tlo kamenito jesu oni koji kad čuju Riječ, odmah je s radošću prime, ¹⁷ ali nemaju u sebi korijena, nego su nestalni: kad nastane nevolja ili progonstvo zbog Riječi, odmah se sablazne. ¹⁸ A drugi su oni u trnje zasijani. To su oni koji poslušaju Riječ, ¹⁹ ali nadošle brige vremenite, zavodljivost bogatstva i ostale požude uguše Riječ te ona ostane bez ploda. ²⁰ A zasijani na dobru zemlju jesu oni koji čuju i prime Riječ te urode: tridesetostruko, šezdesetostruko, stostruko” (Mk 4,14-20). Oni koji su u strahu za sebe i svoj život pa se okrenu obavezama koje im postanu prioritet u životu, ili pristanu na razne načine činiti ustupke životu preko grijeha, ili sve podrede bogatstvu, poslu, ambicijama, dovest će se u situaciju da neće u sebi pronalaziti poticaje od Boga, od njegove riječi. Ona će u njima presušiti u strahovima za život ili će je ugušiti trnje obveza. Odustat će u sebi od Boga. Možda će naizvan djelovati kao vjernici, ali u srcu- daleko će biti od Boga.

Crkveni oci vide skrivanje Ilije u Keritu na različite načine. Sveti Ambrozije to predstavlja kao jednu “molitvu duboke kontemplacije nepoznatu tadašnjem svijetu, u kojoj je potrebno ustrajati dosta vremena”. Ilija odlazi u korito potoka kako bi u miru pronašao ono što Bog svojom riječi želi poručiti narodu. Našao se u životnom procjepu, koritu, depresiji- na tlu nižem od ostatka zemlje. Baš poput ljudi koji ne mogu iskomunicirati svoje stavove na pravi način i ostaju zatvoreni u sebi, ili kao oni koji kažu sve što je potrebno kazati, ali zbog toga trpe. Ilija je, kao prorok trpio u potoku jer prorok je prorok samo ako govori ono što treba, samo ako pripoći nekome što je nužno. Stoga u suhom vodenom procjepu traži Riječ koja će izvesti narod iz suše, Riječ s neba koja će ponovo natopiti srca naroda i oploditi ga, vratiti ga k Bogu.

Prorok pri tom trpi, baš kao i svi ostali proroci: svi su trpjeli zbog toga što su se zalagali za istinu i Božju riječ. Sjetimo li se Isusovih riječi iz evanđelja u kojima kaže kako nije došao dokinuti Zakon i Proroke, već ispuniti, shvatit ćemo i Ilijino poslanje dublje: on je, poput ostalih proroka pralik Isusa na neki način. Nekada proroci govore izravno o Mesiji, ali često svojim životom pokazuju ono što Mesiju čeka u njegovu poslanju. “Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti.” (Mk 5,17). Ova punina života proroka ogleda se u često u sličnosti sa trpljenjem Isusa Krista. Svi su trpjeli zbog svojega zauzimanja za Boga, svi su bili progonjeni zbog istine koju su izricali, svi su bili u nevoljama zbog ustrajnosti u vjeri.

Vratiti se k Izvoru Ljubavi

Sveti Ambrozije govori kako je “u depresijama, suhoći, praznini, potrebno ustrajati, jer molitva u takvim stanjima obilato hrani dušu”. Karmelićanska tradicija povezuje ovaj odlazak u Kerit sa ljubavlju: onom koji je u suhoći, valja se uroniti i skriti u ljubav, prakticirati čistu ljubav bez interesa i vlastite koristi, što čovjeka uvodi u jednu nutarnju harmoniju i jedinstvo sa svijetom na način da u svemu samo slijedi volju Božju, njegovu Riječ. Ljubav je takva da traži dobro drugoga više nego svoje. Stoga, u suhom koritu prorok treba najprije osušiti samoga sebe od svega kako bi u duši ostala čistina na kojoj će prepoznati Riječ koja je postati djelatna po ljubavi.

Biblijski tekst ne navodi način na koji je Gospodin progovorio Iliji. Onaj tko sluša i tko želi čuti, taj će i čuti. Prepoznat će Riječ u sebi neizmjernom sigurnošću srca. Bog nam govori u Svetom pismu, u šutnji, u osobnoj molitvi razmatranja, u pozornosti. Sv. Ivan od Križa ovaj stav naziva: atenciόn amorosa (ljubavna pozornost). Bog je u nama, samo Mu treba dati priliku da se čuje Njegov glas. Zato je potrebna ljubavna pozornost. Ljubav ti daje da hoćeš napraviti i onda kada je to teško i neugodno. Ilija pri tome nije odmah dobio sva uputstva. Dobivao ih je postupno, malo po malo, kroz vlastite patnje u progonstvima i prepoznavao ih je u sebi. Gospodin Bog ne objavljuje nam odjednom sve što trebamo napraviti, jer tada bismo Ga mogli i zaboraviti. Želimo li biti Njegovi službenici, izvršiti ono što od nas traži, moramo biti u trajnom kontaktu s Njime. Stalno se stavljati u njegovu prisutnost u mislima, u molitvi, u razmatranju Riječi Božje, pohodom Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Bog poziva Iliju da se sakrije na potoku Keritu. Već smo napisali kako karmelićanska tradicija na potok Kerit gledala je kao na sliku Karitasa- Ljubavi. Bog šalje Iliju da se okrijepi na potoku Ljubavi. Na potoku Ljubavi shvatit će kako je njegov život dar. U bezuvjetnom prihvaćanju, shvatit će vrijednost svoga postojanja. Sakriti se na potoku Keritu znači učvrstiti se u Ljubavi. Pred sušom koja će doći, Ilija je trebao steći iskustvo skrovitosti, osvježenja, osposobljavanja. U suhom potoku ostao mu je samo Bog koji će providjeti sve što treba za održavanje misije u koju ga šalje, iako mu od početka nije sve poznato. U Ilijinom skrivanju na potoku Keritu prepoznajemo želju za povlačenjem u osamu, ali ne u samoću samodostatnosti, nego u samoću u kojoj njeguje ljubav koja će nas pripraviti za poslanje. U takvoj samoći, u razmatranju, čovjek shvaća svoju ljepotu u Božjim očima. U suhoći svoga životnog potoka, čovjek koji moli, razmatra, koji osluškuje svoje srce u tišini, pronalazi ponovo Božju riječ u lišenosti svega od ovoga svijeta.

Potok Kerit je potok Ljubavi, potok molitve koja osvježava sasušenu zemlju naših egzistencija i daje joj da procvjeta. Ova samoća ostavlja prostor za nečiju prisutnost. Ostavlja se prostor za prisutnost Boga koji nas voli, krijepi svojom ljubavlju. Takvome Bog proviđa potrebno za život. Ne treba se bojati. Ilija se povlači u suhoću Kerita kako bi najprije slušao Riječ Božju u molitvi, u osami. To je prvi zadatak proroka: prepoznati u molitvi i u svom srcu što Bog traži od proroka. Odlazak u Kerit nije izbjegavanje problema, već vrijeme nutarnje konsolidacije, vrijeme susreta s Bogom u samoći i tišini. Odlaskom u Kerit prorok ne traži nekakve lažne razloge, već ide putem koji mu je zacrtao Gospodin: „Upućena mu je riječ Gospodnja ovako: Idi odavde i kreni na istok i sakrij se na potoku Keritu, koji je nasuprot Jordanu“ (1 Kr, 2-3). Gospodin Iliji želi reći: Uđi u sebe i vrati se svome Izvoru, svome korijenu. Kreni. Ostaneš li u poziciji u kojoj se nalaziš, sasušit ćeš se i umrijeti.

U ovakvim situacijama Bog nas zove da uđemo u sebe. No, tom “ulasku u sebe” prethodi svojevrsno “napuštanje sebe”, izlazak iz svoje svakodnevice, iz okvira koje smo sami sebi postavili, iz svojih očekivanja, iz svojih sigurnosti. Ovo ulaženje u nutarnji život u tišini i samoći jest jedan poziv za drugačiji izlazak u svijet. To je priprava za izlazak ususret budućnosti, koju nam daje u susretu s drugim ljudima. Izlazak na jedan drugačiji način koji će utvrditi Gospodin u nama. Molitva, razmatranje, kontemplacija- nazovite to kako god hoćete- uvijek bi trebala prehoditi djelovanju i biti mu temelj, želimo li da naša djela doista nalaze uzrok u Bogu i da ih Bog vodi i krijepi.

Ovo je poziv da postanemo slobodni, da se oslobodimo svega suvišnoga u sebi, da osušimo to kako bi Bog orosio svojom riječi koju ćemo prepoznati u osami, sve ono što On želi s nama. Bog nas tako pripravlja u molitvi na jedno novo iskustvo koje je za nas nepoznato, nepredvidljivo. Pripravlja nas na neizvjesnost trenutaka u kojima će Bog voditi naše postupanje po srcu koje će u pravo vrijeme prepoznati Njegove poticaje u sebi. Ilija otkriva tako jedan novi dinamizam proročkog djelovanja: izlazak- ulazak- povratak. Najprije izlazak iz sebe, sušenje onoga što nas opterećuje, čišćenje prostora za sijanje Riječi. Potom, ulazak u sebe, u samoću i tišinu, u svojevrsnu duhovnu suhoću koja u meni počisti ono “moje” čineći me da sam sebi djelujem prazno, bez ikakvih poticaja, da djelujem sam sebi napušten od Boga. Upravo tada, kada mi se čini da Boga nema u mojoj blizini, da sam ostavljen od Njega potpuno prazan i sam, Bog najviše djeluje u meni. Konačno, povratak u svakodnevicu ispražnjen od sebe, bez očekivanja, ulazak u neizvjesnot trenutka koji će mi otkriti poticaje na iznenađujući način. Bog iznenađuje u svom djelovanju. Često puta, zbog našega planiranja, zbog igranja na “sigurno” ne dopuštamo da nas iznenadi, ne dopuštamo da Bog po nama razvije svoj scenarij, da djeluje. Ne dopuštamo? Naravno da ne dopuštamo, jer Bog do kraja poštuje našu slobodu.

Dokle god se ne usudimo izaći, ne dozvoljavamo da nas iskustvo neizvjestnosti na koju nas Bog zove promijeni i ostajemo robovi. Bog često zahtijeva promjenu u našem životu, a promjenu je teško prihvatiti, posebno onu koja nije rezultat naše odluke. No, ne zaboravljajmo tko smo i što želimo biti! Želimo biti sluge jedinom pravom Bogu. Zato se isplati riskirati i krenuti u promjenu, iako ne znamo što nas čeka kad napravimo sljedeći korak. Za pristanak na promjenu, potrebno je povjerenje i “skok u prazno”, gubitak tla pod nogama, skok u neizvjenost trenutka koji je pred nama. Marija je ostavila jedan način života i sva očekivanja, i krenula u neizvjesnost, s vjerom i povjerenjem u Boga kao jedinim osloncem.

Govori Gospodin Iliji: sakrij se na potoku Keritu. Božja zapovijed je: sakrij se – odmori se, saberi se. Ali, ne skrivaj se u pustinji, nego, sakrij se na potoku, odakle dolazi život, gdje ćeš dobiti okrjepu od Boga. Kad se sakriješ u Onome koji jest, u svome Izvoru, otkrivaš svoje dostojanstvo. Bog je Onaj koji jest i stvorio nas je na svoju sliku. Naša vrijednost ne ovisi o tome što radimo, što ćemo napraviti, naša vrijednost jest u Bogu koji nam je dao život. Naša vrijednost jest u tome što postojimo, što jesmo. Prorok koji bježi od svoje službe nije prorok, jer bježi od Boga. Bog je svakoga od nas odabrao, da uljepšamo ovaj svijet, a to uljepšavanje nama je možda nerazumljivo i neugodno po nas. Zato ponekad bježimo. Ne treba zaboraviti pri tom kako naše dostojanstvo, smisao i ljepota jesu samo u Božjem naumu. Ne trebamo se pred drugima dokazivati. Niti strahovati od njih.

Govor iz iskustva Boga u životu

„Ali poslije nekog vremena, presuši potok“ (1 Kr, 7). Bog ne želi da zauvijek živimo kao samci. On želi da se povučemo u osamu, da se osnažimo, da dođemo k sebi, ali poslije toga nas uvijek šalje među ljude. Veliki Ilija će morati otići i potražiti pomoć. Nitko od nas nije toliko velik da ne bi trebao pomoć od druge osobe. Bog ne želi da si umišljaš kako ne trebaš pomoć od drugih ljudi. Ovo je pouka iz poniznosti. Većina od nas bi puno radije drugome pomagala, nego da od drugoga traži pomoć, ne samo u pitanju materijalnog, nego i u pitanju mišljenja, stavova… Bog nas je takve stvorio. Mi bismo voljeli biti autonomni, samostalni, što je odlika odrasle osobe. No, odlika djeteta je da traži pomoć od drugih, da se oslanja na nekoga. Onaj koji se ne zna osloniti na nekoga, ne zna primiti ljubav nečijeg srca. Bit ću malo neugodan: onaj koji se ne zna osloniti na nekoga, ne zna se osloniti ni na Boga.

Takvome Bog nije potreban u životu jer sve želi napraviti sam. Takav će se oslanjati na zakone, bit će pravedan, bit će čak i iskren, rado će pomagati, darivat će sebe do kraja, ali neće biti čovjek Boga jer ne zna primiti dar ljubavi od nekoga. Zapravo ga svojom autonomnošću otklanja od sebe. Ljubav, da bi doista bila odnos u punini mora se darivati, ali i primati. Kada je samo iskazujemo, a ne primamo, ostaje svojevrsna praznina u nama, neispunjenost, nekada povrijeđenost jer, i za primiti ljubav treba znati je primiti, treba se poniziti, tražiti pomoć, treba prepoznati i priznati sebi svoju nemoć i “umanjiti” sebe pred drugim da bi molili za pomoć. Onaj koji ne zna primiti ljubav, ne zna cijeniti tuđi dar i njegova ljubav je samo njegova. A ljubav, ona je uvijek od dvoje, najmanje dvoje.

Upravo u takvoj zatvorenosti primanja ljubavi mnogi se izgube u svojoj pravednosti i samodostatnosti. Postaju ljudi koji se oslanjaju samo na sebe i posve nesposobni osloniti se na Boga. Okrenuti su samo sebi. Zbog te usmjerenosti na sebe i svoju “veličinu”, ostaju uskraćeni za ono najbitnije: nisu u stanju shvatiti sebe kao voljenima od Boga. Naime, samo onaj koji se shvati kao voljen, dobiva krila od ljubavi. Kada se netko zaljubi, spreman je napraviti puno toga da osvoji srce druge osobe. No, kada dobije potvrdu ljubavi od druge strane (a to ne ide nikada sa nekom potpisanom deklaracijom, već prepoznavanjem po životu) tada shvati kako je voljen i tada je spreman napraviti, ne puno, nego sve za onoga kojeg voli. Upravo takvu ljubav nalazimo u Isusu Kristu: iz ljubavi prema Ocu vršio je njegovu volju do kraja, do smrti! Sin je bio spreman na sve radi Oca.

Možemo stvari postaviti i drugačije. Bog neizmjerno voli čovjeka. Istovremeno, čovjek ne odgovara uvijek na njegovu ljubav, jer ljudska je ljubav nesavršena, opterećena iskustvom, karakterom,… No Bog je Ljubav, savršena Ljubav koja prethodi čovjekovu činu u svemu samo zbog jednog jedinog razloga: želi da čovjek upozna Boga i shvati da ga Bog voli. Bog ne čeka na odgovor već hita ususret čovjeku svojom ljubavlju. Hita na križ samo kako bismo shvatili kako smo voljeni od Boga. Za ovo “shvaćanje da si voljen”, Bog ti ne šalje nešto napismeno. Trebaš to prepoznati u svom srcu. Baš kao i kod zaljubljivanja, trebaš se odvažiti, riskirati s Drugim koji ti možda nije rekao izravno “volim te”, ali ti je to pokazao na tisuću načina. Treba riskirati u ljubavi. Tek tada, kada riskiramo, kada uđemo u neizvjesnost, nadići ćemo sebe, svoje misli, svoje nesigurnosti, svoje sumnje i shvatit ćemo voli li nas netko doista ili ne. Kada se “riskira” s Bogom, odgovor Boga nikada ne izostaje. Bog koji je Život, progovara po životu i to prepoznaješ. Prepoznaješ da te ljubi i da brine o tebi, da te ne pušta iz svojih ruku, da ti proviđa sve kao Otac svome djetetu.

Oni koji ne znaju primiti ljubav nikada ne mogu razumjeti djetinju potrebu za Bogom. Isus, poučavajući o odnosu Boga i čovjeka, nas stavlja u položaj djeteta koji je potreban ljubavi roditelja i ne može živjeti bez nje: “Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. ⁴ Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.” (Mt 18,3-4). Nekada nas Bog stavlja u položaj potrebnih kako bismo naučili primati ljubav. Nekada moramo dospjeti u Kerit kako bi po primljenoj ljubavi od drugih, naučili u svom srcu prepoznavati ono mjesto koje nam po ljubavi bližnjih dodiruje Ljubav Boga. Ono mjesto u srcu koje nam pogodi ljubav bližnjega, mjesto je u kojem me dodiruje Bog.

Ustani

„Tada Iliji dođe riječ Gospodnja: Ustani, idi u Safratu Sidonsku i ondje ostani. Evo, ondje sam zapovjedio jednoj udovici da te hrani“ (I Kr, 8-9). Ovaj „ustani“ podsjeća nas na izričaje koji govore o Isusovu uskrsnuću, o novom načinu života. Ilija je jedno vrijeme trebao biti pustinjak, a sada ga Gospodin šalje u grad, u zemlju pogansku, izvan kraljevstva u kojem je do tada boravio i kojemu je navijestio da neće biti kiše. U ono vrijeme, stranac nije imao nikakva prava u odnosu na domaće stanovništvo. Po svojoj riječi, po načinu na koji upravlja tvojim životom, Bog te dovodi do krajnjih granica tvojih snaga, dovodi te do same ivice tvojih mogućnosti. Gospodin govori Iliji: Idi na put, u neizvjesnost. Ne brini. Ja sam providio za tebe. Ti samo slušaj.

Kada je Ilija krenuo iz potoka, Bog ga nije poslao izravno kralju i kraljici. Poslao ga je udovici u pogansku zemlju. Prorok je trebao djelovati u prostoru nezamislivu za jednog izraelca vjernika- među poganima. Ovo je svojevrstan navještaj onoga što će slijediti za Isusovim djelovanjem: Bog gleda na sve ljude, ne samo na odabrane. Poziva sve na spasenje. Prisjetimo se malo Isusovih riječi kada ga u rodnom kraju nisu prihvatili: “Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« ²⁴ I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. ²⁵ Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. ²⁶ I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. ²⁷ I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.” (Lk 4,23-27). Prorok nije uvijek poželjan među svojima. Zapravo, gotovo nikada nije poželjan, jer prorokova služba ne ispunja se u ugađanju drugima, već u istini. A ona bolno udara u ego.

„Ustade on i krenu u Safratu. Kada je stigao do gradskih vrata, neka je udovica onuda skupljala drva“ (1 Kr, 10). U tadašnjem društvu, udovice su bile najniži sloj. Žena je uživala zaštitu obitelji kojoj je pripadala. Udovica, kad je izgubila muža, nije više imala ni očinske ni muževljeve obitelji da je štiti. Ostala bi sama bez egzistencijalne zaštite. Ilija je na gradskim vratima tako naišao na sirotinju poput njega. „On joj se obrati i reče: Donesi mi malo vode u vrču, da pijem! Kad je pošla da donese, on viknu za njom i reče joj: Donesi mi i malo kruha u ruci!” (1 Kr, 10-11). Bog nam se ne obraća i ne komunicira s nama uvijek na način na koji bismo mi htjeli, ili očekivali. Božji govor nije uvijek med i mlijeko za naše uši. Ni Isusu nije bilo lako prihvatiti Njegovu svetu volju. Svatko od nas imao je priliku iskusiti neugodu u susretu sa stvarnošću ali, razmislivši, i vidjeti da je upravo tako trebalo biti. Negativni događaji u našem životu mogu za nas imati pozitivnu vrijednost. Samo treba prepoznati u njima Rijeć Božju. Stoga je Ilija i bio u suhu potoku da nakon izlaska iz njega, izvan sebe nauči prepoznavati u svemu tu Riječ. Nauči je prepoznavati ne samo u sebi, već u situacijma na koje nailazi, u govoru ljudi od kojih inače ne bismo mogli očekivati da bi zagovarali Boga ili bi Bog govorio po njima. Bog naime, na ovaj svijet uvijek dolazi po čovjeku, po ljudskosti, ali iznenađuje! Ne treba to zaboraviti.

„Ona odgovori: Živoga mi Gospodina, tvoga Boga, ja nemam pečena kruha, nemam do pregršti brašna u ćupu i malo ulja u vrču. I eto kupim drva, pa ću otići i ono pripremiti sebi i svome sinu, da pojedemo i da umremo“ (1 Kr, 10-12). A onda je Ilija, koji je imao iskustvo Božje utjehe, nju utješio. „Ništa se ne boj. Idi i uradi kako si rekla“ (1 Kr, 13). Za Iliju se Bog brinuo u suhom koritu. Riječ onoga koji ima iskustvo da se Bog uistinu brine za njega, ima težinu. U riječima možete osjetiti kad netko govori iz svog iskustva koje je našlo izvor u Bogu. Isus nije govorio kao pismoznanci i drugi, već kao onaj koji ima vlast. Govorio je iz svoje biti, iz svog iskustva. Iskustvo, pretpostavlja kako ste nešto najprije sami kušali. Ono daje potvrdu znanju. Često je znanje bez iskustva suhoparno, ali obogaćeno iskustvom, znanje dobija drugu dimenziju.

Umnažanje brašna i ulja

Ilijin poziv udovici da se ne boji, tipičan je za objavljivanje Božje u Starom zavjetu. Značenje tog poziva jest: Ovdje je Bog na djelu. „Samo najprije umijesi meni kolačić, pa mi donesi; a onda zgotovi za sebe i za svoga sina“ (1 Kr, 13). Potom dolazi obećanje. „Jer ovako govori Gospodin, Bog Izraelov: U ćupu neće brašna nestati, ni vrč se s uljem neće isprazniti, sve dokle Gospodin ne pusti da kiša padne na zemlju“ (1 Kr, 14). Gospodin je Bog Izraelov, a Ilija govori osobi koja ne pripada izraelskom narodu. To je poziv na vjeru u njegovoga Boga. Ilija nju evangelizira, ali na temelju vlastitog iskustva. „Ode ona i učini kako je rekao Ilija; i za mnoge dane imadoše jela ona, on i njen sin. Brašno se iz ćupa nije potrošilo i u vrču nije nestalo ulja, po riječi koju je Gospodin rekao preko svoga sluge Ilije“ (1 Kr, 15-16).

Ilija ne evangelizira samo temeljem svoga ljudskog iskustva, već iskustva života u neugodnosti u kojem je Bog djelovao i providio sve. Kada je potok Kerit presušio, to je bio znak Iliji da sada, napojen Božjom riječi, ne treba samo piti, već mora tu Riječ raznositi, mora drugima davati da piju od nje. Mora svoje iskustvo Boga prenositi na druge. Suhi potok bio je znak Iliji da mora napustiti osamu i krenuti među ljude. Istovremeno, Ilija je naučio napajati se Božjom riječi od života. Naučio je iz svake situacije i od tušeg iskustva “piti” od Boga. Naučio je prepoznavati Riječ.

Pomoć koju je primao od udovice, stalno je Iliju držala u shvaćanju kako ni bez ljudi ne može. Istovremeno, ona koja je proroku davala hrane i pića iz vlastite oskudice, od Boga je, preko proroka dobivala još više. Sjetimo se samo Isusovih riječi upućenih učenicima: “Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. ⁴¹ Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. ⁴² Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća” (Mt 10,40-42); “Uistinu, tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.” (Mk 9,41). Ilija postaje gavran po kojem je Bog hranio udovicu i njeno dijete. Božja se volja ostvaruje kad Ga mi poslušamo, kad ustanemo i krenemo naprijed kroz život. Postajemo sredstvo njegove providnosti ili sami prepoznajemo Njegovo djelovanje po drugima, po iskustvu drugih.

U životnim bolima

Sarfata bi mogla imati korijen u riječi sar patah. U nekim prijevodima crkvenih otaca (sveti Jeronim) Sarfata bi se prevela kao neuspješan lov, dok bi Sidon značio manjak kruha. Bog nas preko ove zemlje upućuje na pogane koji se posvećuju poslovima, koji su se prepuštali u žicima, kojima je nedostajao onaj duhovni kruh kojeg je Izrael imao u obilju. Prorok, poslan od Boga stoga dolazi udovici strankinji, siromašnoj, napuštenoj, neutješnoj zbog svoje situacije, umnaža joj kruh i priprema joj dovoljno hrane.

Događaj sa udovicom podsjeća na izlazak iz Egipta kada je u pustinji providio kruh narodu koji je bio na izmaku snaga, gladan i žedan, ali ga Jahve nije napustio. Jednako tako, ovo umnažanje brašna i ulja neodoljivo podsjeća na Isusovo umnažanje kruha i ribica, pa događaj možemo gledati kroz prizmu nagovještaja buduće Crkve. Gospodin u vremenu otpada Izraela od Boga, namjerava odabrani narod sakupiti među poganima, kojima će providjeti kruh s neba, novu manu.

Gledajući udovicu iz Sarfate, vidimo osobu koja se provlačila kroz veliku životnu nevolju i koja je dovedena do ruba egzistencije. Tijesno se provlačila kroz život, mučeći se kako bi preživjela. U Knjizi Otkrivenja u sedmom poglavlju, govori se kako je Jaganjčevu prijestolju najbliža povorka ljudi obučenih u bijele haljine, a koji dolaze iz velike nevolje- iz tira¹. Isus govori kako se u kraljevstvo Božje ulazi na uska vrata², u prijevodu na hebrejski to bi bilo tir patah (usp. Sar-patah sa patah- tzar, patah-tir). Uska vrata su one životne situacije koje nas pritišću, ne daju nam dovoljno prostora da se razmašemo. Zapravo, riječ je o situacijama u kojima trpimo ugnjetavanje i nevolje. Jednom riječju: tir. Uska vrata su ona koja otvaraju put u nebo. Na hebrejskom, Sa’ar Pataha (Sarfata) jeziku doslovno znači otvorena vrata. Tako je Sarfata slika situacija u kojima se moramo boriti sa životom, ostati postojani u dobru i ispravnu životu unatoč nevoljama koje nas režu, koje bole, ali nas vode u nebo.

Ponegdje se za Sarfatu³ koristi ime Zareptha (Sarepta), a tu riječ možemo prevesti kao “topionica” ili “mjesto pročišćavanja”. U tom smislu, Sarfata je bilo mjesto preispitivanja ili pročišćavanja vjere u nevoljama i bolima, kako Ilijne, tako i udovice. Vjera im se pročiščavala u bolima života. Našli su se u bolnoj situaciji, neugodnoj. Ovaj izraz patah-tir, osim što označava uska vrata, vrata kroz koja se moramo probijati, židovima donosi asocijaciju na bol. Naime, riječ tir (tzor) označava i kremeni nož⁴ koji se koristio za obrezivanje. Sam obred bio je iznimno bolan. Bol je obilježavala taj obred kojim se čovjek obilježavao za Boga.

Čini se kako je bol života zapravo put prema nebu. Zašto? U suočavanju sa teškoćama čovjek se najprije istinski upoznaje. Vidi svoje slabosti, upoznaje svoje granice jednako kao i potrebu da mu se pomogne. Vidi kroz nevolje potrebu za ljubavlju, za milosrđem zbog vlastitih nemogućnosti da riješi problem. Više nego igdje, nevolja otvara srce molitelja za Boga. Osim toga, u nevolji s tobom ostaju samo pravi prijatelji. U najvećem trpljenju samo su oni uz tebe. Nevolja te tako može dovesti do toga da svhatiš kako ti je Bog prijatelj. Jedini koji ti nekada ostaje. Potrebno je dakle nadići sebe u trpljenju kako bi se došlo do Boga. Udovica je nadišla život dijeleći zadnje od svoje egzistencije s Ilijom, a po iskazanom milosrđu, Bog je njoj i njezinu sinu produljio život. Uska vrata- tir patah, slika su situacija u kojima se moramo boriti sa životom, ostati postojani u dobru i ispravnu životu unatoč nevoljama koje nas režu.

Žena je prije svega nadišla teškoće koje je imala u životu, čak i u trenucima susreta s Ilijom. Nevolje su joj otvorile srce za Boga. Nije zahtijevala da je tretira kao vjernicu, već je s njim podijelila zadnje što je imala za pojesti. Iskazala mu je milosrđe. Ona je na neki način izašla iz svojih teškoća, izdigla se iznad njih kako bi pomogla Iliji, a time je došla do Boga. Prorok se lakše sporazumio s jednom pogankom nego sa Izraelcima. Preko njega, Bog prilazi i toj udovici, ali i udovica daje utočište Iliji. Bog tako brine o svome miljeniku. Sarfata, koja kao “neuspješan lov” predstavlja jedan život koji nije postigao svoj cilj, podsjeća na probijanje kroz životne nevolje, guranje života kroz tjesnace problema. Podsjeća na uska vrata koja nam otvaraju put u nebo. Sarfata su doista otvorena vrata neba, vrata koja se otvaraju u borbama, u bolima i ranjenostima. Istovremeno podsjeća, kako Bog ne napušta ni čovjeka čiji se život vidi kao potpuni promašaj. Svakome otvara jednu šansu. Treba je samo ugrabiti. Treba se za nju boriti.

Bog je poslao Iliju da utaži glad (Sidon- manjak kruha) pogana. Glad je slika želje za nečim ili nekim tko nam nedostaje. U Izraelu je zavladala glad- porasla je želja za onim što je nužno za život, ali to nisu mogli naći. Izrael je bio neuspješan lovac na kruh, na ono što je potrebno za život. Zapravo je nestalo odnosa s Bogom i nastala je glad za Bogom u pravednim ljudima koji Boga više u svom društvu nisu mogli pronaći.

Bilješke:

1. Tzor (Tir), ime je feničkog grada, što u prijevodu znači stijena. Ime je dobio po hridi na kojoj je izvorno izgrađen. Grad je bio izvorom nevolja za mnoge, tako je i za židoe postao sinonimom za bol i nevolju. ↩︎
2. “Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast…” (Matej 7,13). Na hebrejskom se “uska vrata” kaže Patah tzar (פֶּתַח צַר). U hebrejskom jeziku riječ tir(טיר) doslovno znači vrata. Iako nije izvorni hebrejski, često se pojavljuje u židovskom kontekstu. Pridjev patah znači uzak, tijesno ili ograničen. Upravo se ova riječ koristi u biblijskom izrazu za “uska vrata” (patah tzar). Šaar (hebr. שַׁעַר) znači vrata ili dovratnik. ↩︎
3. Dolazi od hebrejskog korijena tsarap (צָרַף), što znači topiti, pročišćavati ili ispitivati. Današnje naselje na tom području zove se Sarafand i nalazi se u Libanonu ↩︎
4. Kremeni nož za obrezivanje (hebr. חַֽרְבּוֹת צֻרִים, harbot tzurim). Iako su u to vrijeme već postojali metalni (brončani) noževi, kremen je odabran zbog ritualne čistoće, jer se smatrao čišćim materijalom za obred obrezivanja. Naime, taj nož nije bio obrađivan, nije ga čovjek oblikovao, već je “pronađen”, dan od Boga. Stoga je bio slika božjeg djelovanja, bez udjela čovjeka. Obrezivanje, jedan bolan čin, bio je znak pročišćenja u bolima, ali i odvajanja (kožice prepucija). Odvajanje je pretpostavljalo da je čovjek “odvojen od svijeta za Boga”. Stoga je taj znak zapravo bio znakom posvete Bogu. Znak koji je (po kremenu nožu) Bog po čovjeku stavljao na čovjeka ↩︎