VELIKI ČETVRTAK_2026
Perspektiva muke
Premda je Isus više puta svojim učenicima naviještao svoju muku, polako ih u molitvi uvodi u njezinu perspektivu koja se posebno očituje na Posljednjoj večeri. Najprije ih je poučavao kako Sin Čovječji treba mnogo da pretrpi, a potom ih uvodio u svoje trpljenje na Posljednjoj večeri. Na Posljednjoj večeri, molitvom ih je uveo u kontekst Pashe kako bi poslije povezali tradiciju Izraela sa onim novim što je Sin Božji donio svojom žrtvom. Ono što je izabrani narod proživo u prošlosti bio je obrazac razumijevanja onoga što Isus radi sada. Želi proslaviti večeru koja će biti posebna, po kojoj će naknadno shvatiti da Bog čini sve novo po svom Sinu. Tako na večeri anticipira svoju muku i uskrsnuće. Stoga i sveti Atanazije veli kako je „Riječ koja po sebi ne može trpjeti uzela tijelo koje može umrijeti da ga žrtvuje za sve. Krist poslan da umre, nužno se morao roditi da bi mogao umrijeti”.
Bog je pao na koljena pred čovjekom
Sve počinje pranjem nogu apostolima. Time što Bog pere noge čovjeku, što Bog služi, objavljuje se do u srž svojeg božanstva pokazujući svoju konačnu slavu. U pranju nogu, Bog se raspojasao, skinuo sa svoga trona i pao na koljena pred čovjekom, do kraja se ponizio uzevši stav sluge, roba koji je imao dužnost gospodaru i gostu oprati noge. Pranje nogu apostolima je čin napuštanja Isusove jednakosti s Bogom i slika je cjelokupnog božjeg učovječenja: to za Boga nije poništenje, već prihvaćanje jednog poniženja.
Možemo gledati na pranje nogu kao na sliku ispražnjenja Boga od samoga sebe, u kojem Bog ostaje isti, ali je promjena stanja neizbježna. Pad na koljena slika je promjene stanja: Bog se čini slugom. Pokazuje time što je Bog spreman učiniti za čovjeka: spreman je ići do kraja u svojoj ljubavi, dati svoj život za grešnika, podariti mu svoju egzistenciju kako bi se spasio. Pranjem nogu, Isus kao da želi poručiti: čovjek se sam po sebi ne može lišiti grijeha, ali Bog ga svojom egzistencijom- a ona nije ništa drugo doli ljubav, milost- može očistiti, može ga oprati od svake ljage.
U ovom činu srkiva se zapravo Božja želja da čovjeka ima pored sebe, da dijeli s čovjekom svoj božanski život. Kada Petar, u svojem nerazumijevanju Isusove geste odbija pranje nogu, Isus mu govori: „Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.“ Bog pere čovjeka, čisti ga od grijeha da bi ga imao kod sebe zauvijek, jer Božji život, odnosno Isusov život nije zamisliv bez suživljenja. No da bi to i realizirao, Bogočovjek mora najprije umrijeti, proći kroz još jedno poniženje, kranje ispražnjenje vlastite egzistencije u onom što On nije stvorio, u smrti.
Sve činim novo
Događaj pashalne večere povezan je s događajem izlaska iz egipatskog ropstva. Prema Ivanu, Isus je umro na križu upravo onda kada su se u Hramu klali žrtveni pashalni jaganjci. Istovremeno, njegova žrtva put je novog izlaska u nebo. Srž večere jesu molitve i geste kojim ustanovljuje euharistiju, Euharistija (zahvaljivanje) i eulogija (blagoslov i davanje slave) imaju poveznicu u berakha (velika i zahvalna blagoslovna molitva). Molitva koja proslavlja Boga zbog svega, vraća se kao blagoslov na molitelje, a čovjek koji to prinosi kao dar Bogu vraća se kao milost koja blagoslivlja. Unutar toga smješta se pretvorba kruha i vina u tijelo i krv.
Geste i riječi ove blagoslovne molitve zapravo su izraz prihvaćanja stranca, izraz gostoprimstva prema strancu koji ne pripada obitelji. Ove geste uvode stranca u radosno zajedništvo s njom. Na posljednjoj večeri ove geste postaju znak primanja za stol na kojemu Bog sebe daruje. Znak primanja u zajedništvo s Bogom čovjeka- stranca, znak primanja čovjeka u nebesku obitelj.
Isus u kruhu i vinu prinosi samoga sebe i one koji ga blaguju, donoseći im sebe, prima u zajedništvo sa sobom- Bogom, u jedno bitno zajendištvo, stanično, zajedništvo bića, zajedništvo intimnog života u kojem se Bog do kraja daje čovjeku. Gospodin uspostavlja Novi Savez u svojoj krvi, čini novo, otvara prostor za novi odnos Boga i čovjeka, novi početak.
Bog polaže svoj život u slobodi
Kako to Isus radi? U govoru o Dobrom Pastiru Isus veli: polažem svoj život da ga opet uzmem; nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem, vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Isus govori o sebi kao o onom koji ima vlast nad životom i smrću, kao o Bogu, ali govori kako u slobodi svoj život polaže, kako je mogao izbjeći sve da je to htio. Dakle, nije riječ o prisili, već o svjesnom činu žrtve po kojoj unaprijed polaže svoj život koji će mu biti oduzet i tako svoju nasilnu smrt preobražava u slobodan čin ljubavi, čin darivanja sebe samoga.
Isus pretrpljeno nasilje preobražava u čin slobodna žrtvovanja, u otkupiteljski čin koji svoj dinamizam preobražavanja stvarnosti otvara u euharistiji. Tako, ono što je Ciceron nazvao „sramotna smrt na križu“ (mors turpissima crucis), smrt neslobodnih ljudi, Isus preobražava u žrtvu slobodna čovjeka i Boga. Žrtva je pro tome preobražavajući čin ljubavi, jer ljubav je ono što preobražava.
Hrana putnika za nebo
Na kraju večere Isusove riječi odzvanjaju kao nova zapovijed: Ovo činite meni na spomen! Predanjem sebe postaje pashlani jaganjac Novoga Saveza, novog odnosa s Bogom. Krist postaje naša Pasha. Pasha u prijevodu znači prolazak ili prijelaz (kao prijelaz u slobodu) ili zaobilazak (zaobilazak smrti). Polazeći od molitve blagoslova i zahvljivanja, Isus učenike uvodi u novu stvarnost, sakramentalnu stvarnost. To je stvarnost u kojoj grijeh neće mimoići čovjeka, ali je istovremeno stvarnost koja od čovjeka zahtjeva da se stalno obraća Gospodinu Bogu svojemu kroz kajanje i čvrsto prijanjanje srca. Petra opominje kako će pasti, ali da ne klone, već se oslanjajući na Krista uspravi i okupi braću oko sebe.
Za okrjepu ostavlja euharistijski sakrament- sebe samoga. Kada se vratimo u vrijeme Izraelske Pashe, shvatit ćemo kako je Gospodin naredio da se jede samo ono što je dovoljno za putovanje. Tijelo i Krv Isuosova hrana su putnika za nebo. Hrana onima koji svoj život na zemlji vide kao putovanje kojem je cilj nebo. To je hrana koja sadašnju dionicu puta okrjepljuje do mjere da čovjeku pomaže u konkretnoij životnoj situaciji da pronađe svoj put prema Kristu. Hrana putnika okrjepa je duše, okrjepa ljubavi srca koje traži Boga u svojim lutanjima.
U tom smislu, euharistija je odgovor na zapovijed: Ovo činite meni na spomen! Odgovor na preobražavajuću snagu Boga koja se daje pod prilikama kruha i vina. U euharistiji bivamo uvučeni u tu stvarnost i uvijek iznova pridruženi Isusovoj molitvi, uvučeni u stvarnost Isusove muke i smrti, Isusova Tijela i Krvi. Svoju ljudsku slabost stavljamo kao dar Bogu moleći ga da, kao što preobražava kruh i vino u svoje tijelo i krv, preobrazi naše slabosti u nešto što će nas i sve putnike u nebo upraviti k Bogu. Istovremeno će poistovjećivati svoju žrtvu i nas, čineći nas sobom, Čineći nas sposobnim žrtvovati sebe u slobodi kao što je to i sam činio na križu.