Lk 24, 13-35

Zora novoga dana

U isti dan, onaj prvi dan u tjednu- dan svojeg uskrsnuća, Isus se u više navrata pojavljuje živ pred ljudima. Tako se javlja Mariji Magdaleni i ovim učenicima na putu u Emaus. Pred kraj noći, u zoru svitanja novoga dana, Isus se javlja učenicima na putu, ali ga oni na prepoznaju odmah. Upravo ta zora koja još uvijek u sebi nosi sjene noći često je korištena kao slika Božjeg djelovanja, koje je očima čovjeka nejasno, neshvatljivo. “Zora u Bibliji ukazuje često na trenutke izvarednih božjih djelovanja. Primjerice, u Knjizi izlaska, kada je nastupila zora, Gospodin djeluje iz oblaka vatre i dima.1” Taj oblak predstavljao je prepreku Hebrejima zbog koje nisu mogli vidjeti ono što se događalo njima iza leđa. Iza sebe nisu mogli vidjeti ništa. Cijeli je događaj tako koncipiran da su Hebreji mogli gledati samo u ono što je bilo ispred njih. A ispred njih je bilo Crveno more koje nisu mogli prijeći bez Božje intervencije. Naime, more koje se otvorilo pred njima predstavljalo je za njih sigurnu smrt. Sve je izgledalo beznadno. Nisu mogli ni naprijed ni nazad. Samo ih je Bog mogao spasiti u tom trenutku. I upravo se to dogodilo.

Evanđelje nam tako otkriva kako novi život u Kristu i s Kristom, zahtijeva gledanje unaprijed, napuštanje beznađa u oslanjanju na Gospodinovo djelovanje u životu. To sveti Berdnard naglašava ovako: “Isus nas poziva sve na jedan nov život, (…). Nećemo vidjeti Krista osvrćući se unazad”2. Ovo ne znači zaboraviti prošlost, izbrisati je, već iz nje crpsti pouku i sigurnost o svom hodu u budućnost. “Isus je pokazivao svoje rane učenicima, ne kako bi zaboravili križ, već kako bi ga istrgnuo iz zaborava, i utvrdio ga kao točku oslonca za budućnost. Naš pogled mora biti usmjeren prema naprijed. Učenik ima misiju svjedočiti o svom Učitelju i njegovom novom životu.”3 Ovo evanđelje dakle stavlja upravlja nas prema gledanju u život, ne prema analiziranju prošlosti. Prošlost je izvor pouke, a ne traženja grešaka. Ona je mjesto koje orijentira budućnost, jer prošlost je nešto što ne možemo vratiti i u nju se ne možemo vratiti, ali budućnost je pred nama i moramo je živjeti.

Beznađe i skepsa učenika

Učenici kojima se Isus pridružio na putu u Emaus, lako su mogli biti Isuosva rodbina. Slijedeći tradicije rane Crkve, Kleofa je mogao biti Josipov brat. Osim toga, njegova žena (Marija Kleofina) bila je jedna od žena koja je gledala Isusovo umiranje na križu. Bio je dakle obiteljski blizak Isusu, ali nije ga prepoznao. Oba su učenika duhovno potonuli, ostali bez nade i analizirali ono što se dogodilo pokušavajući protumačiti sve. No nikakvo rješenje objašnjenje nisu mogli pronaći. Osvrtali su se unazad tražeći smisao, a unaprijed su gledali bez nade: “A mi se nadasmo da je On onaj koji ima otkupiti Izraela”. Postali su skeptični spram svega što je Isus radio.

Vidljivo je nestao entuzijazam koji je bio stalan pratitelj njihova hoda za Kristom. Entuzijastičan čovjek ne gleda na prepreke nego kako ih svladati. Skeptik naprotiv, u svemu najprije pronalazi prepreku i problem, te s nevjericom I nepovjerenjem pristupa svemu. Sama riječ “skepsa” dolazi od grčke riječi “skefis”4 koja se prevodi kao sumnja, nevjerica, nepovjerenje, jednako kao i traženje uzroka nečemu, ali i pronalaženje izlika za nešto ne učiniti. Skeptik zapravo traži oslonac u nekom čvrstom argumentu, što je samo po sebi dobro, ali nedostatno za sve u životu. Primjerice, u ljubavi tražiti potpunu sigurnost, dokaze u nekome lako može biti izraz nepovjerenja, što ljubav lako preobrazi u nešto što ljubav nije.

Iz korijena -skefis, izvodi se riječ -skepto od koje dolazi riječ skepsa5. Prijevod ove riječi govori o traženju oslonca, nečega na što ćemo se poduprijeti. Kada jedan skeptik ne nalazi oslonca u svojim stavovima, traži nešto čime će potvrditi svoje stavove. Ukoliko ne pronađe nastaje problem. Tada dolazi ili do daljnje potrage za dokazima, ili se javljaju sumnje koje su uglavnom izgovor za ne povjerovati ili ne prihvatiti nešto. Čak i očite stvari tada postaju predmetom sumnji. Ono što je ključ razumijevanja skeptika, jest to da skeptiku nije važna istinitost tvrdnje, već govore li činjenice u prilog toj tvrdnji ili njegovim stavovima. Promislimo li malo, shvatit ćemo kako argumenti mogu biti istiniti, dokazi mogu biti stvarni, ali tvrdnja može biti kriva, lažna, pogrešna. Jedna od stvari koje bi skeptici trebali naučiti iz filozofske logike jest upravo to: zaključak koji se donosi može biti pogrešan unatoč ispravnim premisama.

Problem skeptika jest nedostatak vjere ili povjerenja u vlastito razmišljanje u oslanjanju na dokaze, pri čemu se može dogoditi da dođu do odbacivanja očitih istina za koje dokaze ne mogu imati. Drugim riječima, problem skeptika jest problem vjerovanja. Ovakvi stavovi mogu se razviti u dva smjera: smunjati u sve i negirati sve. U konačnici ovakav čovjek lako se pretvara u jednog tvrdoglavca koji nema spremnosti korigirati svoje stavove.

Isus se ovoj dvojici pridružuje u zoru, kada se još nije posve razdanilo. U današnjem evanđelju stoji kako “prepoznati ga — bijaše uskraćeno njihovim očima”. U grčkom izvorniku ovo “uskraćivanje prepoznavanja” opisuje se sa “istjecanjem pogleda” (ἐκρατοῦντο)6. Kao da pogled ide negdje u daljinu i ne zaustavlja se ni na čemu. Slično se događa s ljudima koji se ne mogu fokusirati na sadašnjost, jer zaokupljeni problemima razmišljaju u svemu samo ne o onom što se pred njima zbiva. Nerijetko za takve kažemo kako “gledaju kroz nas” dok razgovaramo s njima. Jednako tako, ovaj izraz označava ono što je zaboravljeno, što je proteklo i ne može se vratiti u vremenu.

U latinskom prijevodu stoji kako im je pogled bio “zamračen, zatamnjen” (tenebantur), kao da nisu mogli jasno vidjeti stvari. Poput ljudi koji mogu vidjeti samo obrise nečega, ali temeljem obrisa ne mogu rekonstruirati u sebi stvarnost. Bilo kako bilo, učenici na putu u Emaus, nisu bili fokusirani na Isusa, nego na svoja razočaranja, na izgubljene nade. Zapravo su u sebi pokopali mogućnost da je Isus uskrsnuo: “A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da u im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.” Našli su se u stanju teške skepse zbog razočaranja, pa ni ženama nisu vjerovali. Doduše, u Židova svjedočanstvo žena nije se prihvaćalo na sudištima, pa je razumljiva rezerva spram žena. Ipak, to ne opradava sumnjičavost, zapravo skespu s kojom su razmišljali o svemu.

Prva kateheza

U u vrijeme kada se ne vidi sve jasno, ukazuje im se Isus. Pojašnjava im Pisma kako bi shvatili da se sve odnosi na njega, da je on taj kojeg je Izrael očekivao kao Mesiju. Pouka u židova uvijek je počinjala s onim što kažu Pisma, baš kao što je i Gospodin danas poučavao učenike “počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.” Tako su pouke započinjale s izrekom “Pisma žele kazati, Pisma ukazuju,…”7. Ovakav oblik pouke u židova ide za tim da pronađu skriveno, zamagljeno značenje jednog teksta, njegovu bit; da pronađu ono što se ne vidi jasno.

Cilj ovakve pouke nije bio samo uvećati spoznaju o nečem, već posadašnjiti neki događaj i uvesti slušatelja u njega. Tako, najpoznatija hagada od sviju je bila ona o Pashi8, koja se pričala unutar jedne kućne liturgije na pashalnoj večeri9. U toj se liturgiji išlo za tim da se preko pashalne večere dođe do jedne snažne pretvorbe stvarnosti u kojoj će prošlost izlaska iz Egipta postati tako snažan događaj u sadašnjosti kako bi se svaki koji slavi ovu pashalnu večeru osjećao sudionikom izlaska iz Egipta. Tako u liturgiji nalazimo jedan memorijal10, snažno sjećanje koje bi trebalo oživjeti prošle događaje.

Pouka o traženju lica Božjeg

Hagada- pouka, izražava potrebu razmišljanja o licu Božjem preko događaja koji nas uvodi u blizinu Božju- tamo “gdje se nalazi Bog”11. Bog se nalazi u svojoj Riječu, u Zakonima, ali kada bi se to samo prenosilo kao suhoparna pouka, tu bi Bog i ostao. Cilj hagade jest da Bog postane dio života vjernika, stoga ga unosi u život preko događaja koje oživljava. Tako hagada, uvijek vezana uz bibilijski tekst, stavlja naglasak na djela Božja i njegovu prisutnost.

Osim toga, to nije samo priča već i utjeha onome koji je prognan (koji se nalazi u pustinji, u nevolji poput Izraelskog naroda), pa i u tom obliki Božje milosti koju prepoznajemo preko utjehe, shvaćamo ovaj oblik pouke koja se na drugi način može prevesti i sa riječima “blagoslov i utjeha”12. Promotrimo li pažljivo što je Gospodin učinio, shvatit ćemo kako strukturu ove pouke iz Emausa nalzimo u svetoj misi: ona počinje od Božje Riječi i uprisutnjuje Gospodinov događaj križa i smrti na križu posredno, preko znakova i riječi sa posljednje večere, na kojoj se lomi i dijeli kruh. Ona postaje Posljednja večera u znakovima, a Golgota u stvarnosti, za onoga koji ima nadnaravan pogled.

Nejasan pogled u budućnost

Bog često “zamagljuje pogled unprijed”. Nekada ne dopušta čovjeku da vidi daleko unaprijed. Ostavlja ga u tmicama, ne stoga jer ga želi oslijepiti, već stoga da drugačije gleda u budućnost. Ne želi prije svega da se čovjek zakopa u grobu vlastitih sjećanja, već želi da ta ista sjećanja postanu podsjetnik na ispravno postupanje. Kada se Bog obraća Izraelu, ne podsjeća ih na poraze, nego na sva velika djela koja im je učinio. Isti obrazac postupanja valja primjeniti na sebe: prošlost nije podsjetnik na neuspjehe, već podsjetnik da smo unatoč neuspjesima još uvijek tu, da živimo I da s tim životom treba nešto napraviti, ma koliko god mi za to ne pronalazili razloge. U toj nemogućnosti da se vidi jasno budućnost, krije se svemogućnost Božjeg djelovanja. Čak i kada je riječ o najtežim životnim situacijama, treba ih prihvatiti i krenuti naprijed. Samo tada Bog polako svo beznađe svijeta preobražava u nadu novog života.

Bog zatamni pogled kako ne bismo sami kovali planove za unaprijed i kako ti planovi ne bi bili plod velikih analiza prošlosti koje bi nas mogle više fokusirati na greške čime bi se počeli više oslanjati na sebe, a ne na Boga. To podrazumijeva kako bi u tom oslanjanju na sebe, lako mogli podleći strahovima od ponavljanja grešaka, umjesto da nas zahvati novi polet, novi entuzijazam.

Kada je Isus poučavao o prošlim događajima ove učenike, činio je to da im zapali srca, da im srca gore. Samo jedno srce koje gori od ljubavi i entuzijazma može prepoznati ono što je očima nejasno. Srce gleda drugačije od očiju: oči trebaju svjetlo dana, a srce svjetlo Božje ljubavi. Stoga je Isus po pouci ušao u njihovo srce: “Srce im je gorjelo…” i očima srca prepoznali su Isusa u obrednim gestama. Oni su sve to imali u sebi, ali izgubivši nadu nisu vjerovali onom što im je bilo u srcu. Iz pozicije židovske pouke Isus je ovim učenicima pružio jedan vjeronauk koji bi židovi nazvali hagada13, a predstavlja jedan oblik navještaja, predaje, priče o događaju.14 U Knjizi Izlaska stoji kako će se “onaj dan prepričavati (we-higgadta) sinovima o izlasku iz Egipta”15. Ovo je bio jedan od oblika pouke u vjeri koji počiva na istraživanju Pisma i sastoji se iz dva dijela: traganja ili traženja16 za Riječi Božjom, te odgovora, izražavanja, opisa, pričanja17 o nečem što se ne može izravno shvatiti iz priče, o nečem što ima jedno značenje skriveno u tekstu. Isus ih je potakao da srcem traže ono što je umu bilo uskraćeno vidjeti.

Ne treba se stoga bojati nejasna pogleda u budućnost. Možda je to upravo Božja priprava za nešto što nas čeka, za neko poslanje, nekakav apostolski posao. Bog traži da ga prepoznamo u svojoj svakidašnjici, da prepoznamo njegovo djelovanje.

Kako tražiti Gospodina?

Preko Pashe, židovske prošlosti, Isus je učenicima u Emausu pojasnio i Uskrs. To “nije povratak u prošlost, već korak naprijed”18. Sve o čemu ih je poučavao, Gospodin je koristio da bi pokazao učenicima kako je Uskrs jedan nov život, a ne povratak na staro. Stoga ih je podsjećao na čuda koja je činio, na Lazara, na svo svoje djelovanje. Nov život se ne može svesti na čisti ljudski odnos. To je nešto što ima veze s Bogom. Sliku tog novog odnosa nalazimo u odbijanju Isusa Mariji Magdaleni da ga dotakne. Dodir s Uskrslim sada je drugačiji, izmijenjen, ne ide samo preko ljudskih dodira, osjećaja,… Zahtjeva od čovjeka jedno prijanjanje u duhu, koje se dohranjuje Riječi Božjoj, milostima koje se primaju od Boga.

Kako gledati u budućnost života koji je opterećen križevima? Kako se ne vraćati u prošlost na krivi način? Učenici iz Emausa su naučili štošta, ali nisu prepoznali Isusa. Učenici iz Emausa najprije su uskrsnuće vidjeli očima pameti, a potom tjelesnim očima. Najprije su čuli i poučili se o svemu, a nakon toga su prepoznali Gospodina u činu lomljenja kruha: “Dok je bio s njima za stolom, uze kruh, izreče nad njim blagoslov, prelomi ga i pruži im ga. Tada im se otvoriše oči, i prepoznaše ga. A on nestade ispred njihovih očiju19”. Sve što imamo po ostavštini Isusa Krista ide za tim da ga u životu prepoznajemo, ali ne tako da na jedan nezdrav način tražimo znakove u svemu, već da se u svakodnevici naučimo oslanjati na Boga u najtežim situacijama.

Tražiti lice Božje

Hagada ide za tim da se traži lice Božje u Pismima, u pouci o Bogu. Čitanje Svetoga Pisma, razmatranje tih stihova, razmišljanje o njima, početak je potrage za licem Boga. Riječi najprije ulaze u nas, u naše misli, našu dušu. Često u njima pokušavamo pronaći značenja koja u sebi nose poruke kojima ćemo oblikovati svoje postupanje. Tražimo skrivena značenja i skrivenoga Boga u njima. Tražimo značenja koja su zamagljena, koja nam se otkrivaju u riječima na način koji sve događaje u Svetom Pismu povezuje s Isusom Kristom.

Već ovo pokazuje kako nam je stalo do Krista kojeg želimo upoznati preko Svetoga Pisma. Pokazuje kako nam srce prijanja uz njega. No, njegovo lice i dalje može biti zamagljeno, i dalje sva pouka koju primamo u razmatranju može biti zamagljena. Čovjek ima težnju svoju nutrinu iznosti izvan sebe preko djela, preko života. Stoga, onaj kojem srce gori za Gospodina, ne može svoje djelovanje odvojiti od riječi koje su u njemu. Nastoji prepoznati ono što je u njemu po Pismu u ljudima, okolnostima u kojima se nalazi. Nije riječ o tome da sada u svakoj stvari intencionalno tražimo znakove ili značenje svega što nam se događa. Mislim kako bismo postali neurotični ili u najmanju ruku frustrirani osobito kada ne bismo uspjeli shvatiti sve ispravno ili na način koji odgovara nama.

Treba pustiti da nas okolnosti vode i unutar okolnosti u kojima se nalazimo tražiti volju Božju. Život i Bog koji ga je stvorio uvijek daju odgovore na naše potrage za božjom voljom onda kada dopustimo okolnostima da nas uprave i kada se u tim i takvim okolnostima kakve god jesu dosljedno držimo ispravna postupanja i ne odustajemo od njega. Onda kada znamo te okolnosti prihvatiti kao prostor i vrijeme za vršenje volje Božje, kada im se ne opiremo zbog toga što nama nije ne ide kako bismo htjeli. Zapravo, kada shvatimo i prihvatimo kako ne može i ne mora biti kako mi mislimo.

Sve okolnosti nas dovode pred tri volje: volja ljudi koji nas okružuju, volja Boga i volja naša. Bog kao da se nalazi u sredini, između nas i ljudi na koje smo upućeni i polako svojom providnoščću oblikuje okolnosti uvažavajući volju sviju. Ne moramo pri tom razumjeti sve okolnosti, ali možemo u svemu tražiti dobro i to dobro koje nije dobro samo za nas. Ovo je osobito važno onda kada nam ništa ne ide na ruku, kada sve ide protiv nas. U takvim okolnostima, Božju volju ne prepoznajemo u okolnostima, vidimo je zamagljeno, ali ona se vrši neovisno o našem prepoznavanju.

Prihvatiti okolnosti ne znači složiti se za zlom koje te okolnosti očituju. Naprotiv, traženje dobra u okolnostima nekada od nas zahtjeva da postupimo protiv svoje okoline. Prihvaćanje okolnosti nije usaglašavanje sa njima. Nekada se u neugodnim okolnostima od nas traži hrabrost, ne bijeg, ne kukavičluk. Prihvaćanje neugodnih okolnosti (u traženju lica Božjeg, volje Božje), može nas dovesti do toga da postupimo tako da sebe moramo izložiti radi svojih (kršćanskih) stavova. Tada se sve može okrenuti protiv nas i dovesti nas u neugodnu situaciju. Tu nam se može činiti kako Boga nema ili ga ne vidimo, ali nije tako. Bog tada djeluje po nama, po našim stavovima. I ne samo da djeluje po nama, već nas stavlja u istu poziciju u kojoj je bio i sam: na križ. Tu ostaješ sam. Zapravo, osjećaš se kao osamljen, ali Bog ne napušta svoga sina po kojem se vrši njegova volja. Bog ne napušta nikada.

Okolnosti u kojima ostajemo postojani u svojim stavovima, mogu nas dovesti do toga da ne možemo napraviti ništa, već samo ostati dosljedni u svojoj vjeri. Mislite li da se volja Božja ne vrši tada, ili da Boga nećete ni po čemu pronaći- varate se! Bog se tada očituje do kraja po našoj nemoći. Očituje se po našem bivanju u takvoj situaciji, očituje se po postojanosti koja ne može govoriti, ne može se braniti, ne može ništa sama od sebe. Nemojte misliti kako netko od ljudi kojima smo okruženi ne shvaćaju poziciju u kojoj se nalazi čovjek nepravedno oskakaćen okolnostima. Krivo: mnogi shvaćaju u sebi primjer postojanosti u vjeri. Mnogi! I tada u njima počinje odzvanjati ono što je odzvanjalo u vama. Volja se Božja tada vrši na čudan način: po nama u drugima. Po nama, ali bez velikog djelovanja nas samih. Tada, kada ne možeš braniti sebe, možeš ostati postojan u svojim stavovima i trpjeti okolnosti na sebi. Poput Isusa na sudištu. I tamo se vršila volja Boga.

Jednako se lice Božje pronalazi u drugima. Kako god ide očitovanje volje po nama, tako ide i po drugim ljudima. Puno puta čujete riječi od nekoga (neovisno od konteksta razgovora) koje odzvanjaju u vama i ostaju iznad drugih misli. Treba se zamisliti nad njima. Treba promisliti zbog čega mi tih nekoliko riječi postaju važne do mjere da stalno razmišljam o njima? Možda smo pronašli lice Boga koji progovara po ljudima s kojima smo okruženi. Ali za ovo prepoznavanje treba početi od molitve, od razmatranja Svetoga Pisma. To ne treba zaboraviti.

Konačno, vratimo li se na scenu iz Emausa, shvatit ćemo kako je lomljenje kruha sa učenicima previše podsjećalo na Posljednju večeru. Jednu večeru, jedan svakodnevni čin koji je postao svet. Upravo ta svetost svakodnevnog života postaje izvorom prepoznavanja božjeg djelovanja kod ljudi koji tu svakodnevicu žive spontano i normalno, prihvaćajući sve što im se stavlja na životni put. Spontano i normalno obavljaju svoje dužnosti živeći čestito i ne odustajući od svojih kršćanskih principa. Žive tražeći prijatelje, a ne neprijatelje. Žive sa stalnom zahvalom Bogu u srcu, zahvalom osobe koja zna kako je sve primio od Boga i kako Bog svime upravlja i sve može promijeniti.

Druga je stvar, tražiti lice Božje izvan svoje svakodnevice. U misi Bog ponovo silazi među nas po Kalvarijskoj muci svoga Sina. Silazi u Tijelu i Krvi, po znakovima koji su vidljivi u kruhu i vinu, ali zamagljena značenja našem pogledu. Lijepo je vidjeti mnoštvo koje prilazi Gospodinu pod sakramentalnim prilikama, ali to još ne znači da traže ili da su pronašli lice Božje. Da su ga prepoznali. Lice Božje, lice Sina traži da progovori po čovjeku, da postane djelujuće po njemu i ako ne progovori u okolnostima u kojima živimo, možda svaki dan idemo na misu, ali nisam siguran da smo to lice tražili ili pronašli. Pogled nam ostaje zamagljen. Djeluje prejednostavno, zar ne? Ipak, čini se kako je ono jednostavno najteže primjeniti u životu.

Bilješke:

  1. Benedikt XVI, homilija, 21-4-2017 ↩︎
  2. Sveti Bernard, Govor o Pashi ↩︎
  3. Benedikt XVI, homilija, 11-4-2007 ↩︎
  4. σκήψις, εως, ή, uzrok, razlog, izgovor, prigovor, izlika za što τινός »7» κατά τίνος, σκήψιν ποιεϊσ-9-αί τι nešto za izliku uzeti, σκηψιν ούκ οδσαν τιθέναι ništav razlog navesti ↩︎
  5. σκήπτω I. akt. fut. σκήψω, aor. Ζσκηψα, 1) tranz. a) podupirati, prislanjati. b) izgovarati se, udariti u što ϊζ τι, υπέρ τι. Π. med. i pas. σκήπταμαι, fut. σκήψομαι,’ aor. έσκηψάμην, 1) naslanjati se, poduprijeti se na što τινί. 2) prenes. za izgovor uzeti, izgovarati se, aps. ili τί, inf., part. ili δτι, pozivati se na koga τινί ↩︎
  6. εκπωμα, τό, vrč bfg), έκ-ραίνω, aor. -έρράνα, poet. prsnuti iz čega bfh) έκρέμω, 2. sg. impf. ep. κρέμαμαι, što v. bfi) έκ-ρέω, aor. -ερρύην, perf.-ερρύηκα (t u tmezi) istjecati, iščezavati; biti zaboravljen ↩︎
  7. Hebr. maggid ha-katüb ↩︎
  8. Hebr., Haggadah sel Pesah ↩︎
  9. Hebr., seder ↩︎
  10. Hebr., zikkarón ↩︎
  11. Ps 42, 3-4 ↩︎
  12. Hebr. hag- gadah ↩︎
  13. Hebr. Haggadah, aramejski aggadah; u obliku hifü, s korijenom ngd ↩︎
  14. Usp. vidi primjerice Iz 42,9 Iz 66,19 Ps 22,32 i dr. psalmi ↩︎
  15. Usp. Izl 13,8 ↩︎
  16. Hebr. darían ↩︎
  17. Hebr. maggid ↩︎
  18. Sveti Bernard, Govor o Pashi ↩︎
  19. Lk 24, 30-31 ↩︎