4_VAZMENA_NED_A_2026

Iv 10,1-10

Vrata

Nekada, u staro doba, svi su gradovi imali velika vanjska vrata. Ta su vrata štitila građane i davala im sigurnost, ali su ih dijelila od onih koji nisu imali pravo proći kroz ta vrata. Vrata gradova zatvarala su se u određeno vrijeme, a izvan vrata ostajali su oni nedostojni, koji nemaju prava boraviti u tom gradu. Biti stanovnik jednog grada nosilo je sa sobom povlastice koje nije svatko mogao imati. Stranci nisu baštilnili ista prava, nisu se mogli ponašati u jednom gradu kao i domaćini. Biti stanovnikom jednoga grada u temelju pripadnosti imalo je vjernost tom gradu. Kada bi netko htio dobiti povlastice u dva grada, redovito bi u jednom izgubio sve. Nije se smjelo sjediti na dvije stolice.

Kada u evanđelju Isus govori: „Ja sam vrata.1“, latinski izvornik koristi riječ „ostium“2 za vrata. Ta riječ označava vrata koja odjeljuju vanjski svijet od ljudi u gradu, vrata koja su bila na zidinama, ulazna vrata u grad. To su vrata razdjelnica, vrata koja nekoga štite, nekoga odbijajau. Doista, kada razmišljamo o Isusu i njegovu dolasku na ovaj svijet, onda ne smijemo zaboraviti nikako na onaj dio koji se tiče posljednjeg suda na kojem će se napraviti razdioba ljudi: jedni će se spasiti- ostat će u nebu; drugi će propasti- ostat će izvan vrata nebeskoga grada Jeruzalema u raljama pakla i uništenja.

Ovo bi razmišljanje bilo jednostavno da je Isus došao na zemlju suditi jer, tada bi sve bilo crno-bijelo i znali bismo tko se spašava, a tko ne. No, Isus je za sebe rekao da je došao da se svijet spasi po njemu. Osim toga, Isus je jeo sa grešnicima, družio se s njima, pozivao ih da ga slijede. Stoga, kada bismo na Isus gledali ovako, pogriješili bismo. Zašto bismo pogriješili?

Pogledajmo što je zajedničko svim ljudima? Možemo nabrajati u nedogled, ali najčešće ćemo izostaviti ili jednostavno zaboraviti jednu stvar: svim je ljudima zajednička grešnost! Stoga, Isus dolazi svim ljudima, bez razlike- dolazi grešnicima i svakome želi otvoriti vrata neba; otvoriti mogućnost da se spase. Ne želi da itko ostane izvan tih nebeskih zidina spasenja. Unatoč tome što Isus širom otvara svoj život ljudima kako bi se spasili otvarajući im put u nebo, neće svatko proći kroz ta vrata koja se zovu Isus.

Lijepi Pastir

Isus želi vršiti volju svoga Oca koji ga nije poslao na svijet kako bi svijetu sudio, već kako bi se svijet spasio po Njemu. On treba otvoriti put u nebo i uvesti ljude u njega. Treba ih povesti u nebeski grad i provesti ih kroz vrata neba. Stoga sebe naziva i pastirom kojeg slijede oni koji prepznaju njegov glas. Toga pastira redovito prepoznajemo preko naziva „Dobri pastir“ preko Isusovih riječi: „Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce.3“ U grčkom izvorniku evanđelja „dobri pastir“ prevodi se kao ho kalos ho poimenon4, gdje se za dobri koristi riječ kalos. „Kalos“ zapravo znači „lijep“, a ne dobar, pa bismo mogli shvatiti kako je možda riječ o pogrešci u prijevodu. Ipak, pogled na latinski izvornik otkriva kako je ipak riječ o „dobrom pastiru“ (pastor bonus). O čemu je riječ? Prije svega, riječ je o shvaćanju ljepote pisca grčkog jezika koji ljepotu ne shvaća samo kroz estetiku, već pronalazi ljepotu u dubljim slojevima života koji naoko ne izgledaju lijepo. Primjerice, pogled na križ ne otkriva nikakvu estetiku na njemu, već jedan užas izmučena čovjeka. Ipak, po toj muci i smrti na križu, otvorilo se nebo. Dakle, iza grozote križa stajalo je neko dobro koje je poticalo ljude da gledaju u križ i na njemu vide ono što samo po sebi nije vidljivo.

Tako je skriveno dobro otkrivalo jednu ljepotu koja izmiče oku promatrača. To je razumio helenizirani čovjek koji lijepo i dobro nije odvajao. Naime, kalos (lijep) i agathon (dobar) čine neraskidivo jedinstvo ideala kojeg su nazivali kalokagathia5. Ovo razmišljanje podloška je shvaćanju kako ljepota (koju su Grci redovito vezivali sa estetikom), ipak ne mora nužno biti estetski pojam, već moralni, ili pak nešto što nadilazi osjetilni svijet. Tako ljepota postaje očitovanjem nečega što se možda ne vidi na prvu kao lijepo, ali probija iz dubine bića kroz jedinstvo bića i sklad, dobrotu, istinu, u konačnici i ljubav. Tako možda možemo shvatiti pjesnike koji biranim riječima pišu o tuzi primjerice jer iz nje izbija nečija ljubav preko žalosti ili kršćane koji opjevaju muku Gospodina našega Isusa Krista, jer iza muke stoji najveće dobro čovjeka- spasenje na život vječni.

Pastir Dobri

Ovdje bi malo zastao u razmišljanju i potražio poveznicu našega spasenja i Dobroga Pastira. Naime, ako Bog želi da se spasi čovjek, zbog čega je bilo potrebno da se Bog utjelovi, da prođe muku čovjeka, umre i uskrsne? Kakva je to veza Dobrog Pastira i spasenja?

U evanđelju stoji: „A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas.6“ Imamo sada jedno proširenje u pojmovima: vrata, pastir, vratar! Vratar otvara vrata samo pastiru. Tko je „vratar“? Možemo to ovako kazati: Bog Otac otvara nebo samo po Sinu! Otac je vratar, a Sin je Pastir i vrata. Svi koji slušaju riječ Božju- riječ Sina Božjeg i koji se obrate, krste i prime Duha Svetoga na oproštenje grijeha, kako govori Petar, koji prijanjaju uz dobro pa makar i morali trpjeti zbog toga- to su ovce koje poznaju glas svoga Pastira i slijede ga svojim postupanjem. U tom smislu, slijediti Pastira garancija je spasenja. Otac je posalo svoga Sina na svijet da svoju želju za čovjekom obznani na osoban način i da Sin- Pastir bude jamac spasenja onima koji ga slijede. Otac ne želi da čovjek luta životom u potrazi za Bogom, već da Boga nađe u Sinu jer, „Otac i Sin su jedno7“ i „tko je vidio Sina, vidi i Oca“.

Dobri Pastir će se pobrinuti da svi oni koji ga slijede uđu u sigurnost neba. On ide kroz život ispred svojih ovaca, izvodi ih i vraća kroz vrata. Vodi ih na ispašu, hraneći ih sobom, svojim životom- životom Boga vječnoga (ja im dajem život vječni8). Ovdje ne koristi riječ „bios“ za život, jer bi to označavalo jedan biološki smrtan život, već koristi riječ „tzoon9“ koji označava jedan život izvan prostora smrtnosti koji se hrani sam sobom, život koji traje neoslabljen- vječni život. Samo one ovce koje se hrane Kristovim životom u cijelosti, njegovim riječima, njegovom egzistencijom u Tijelu i Krvi, one su ovce koje pronalaze siguran put u nebo po Kristu i samo po Kristu: “Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve.10” One koje Isus- Sin Božji dovede k Ocu- spašeni su sigurno. Ovce koje će se spasiti su oni koji ulaze u Kristovu egzistenciju, ulaze u njegov život i dopuštaju da ih On vodi. Na koji način?

Vrata nebeska

Kazali smo kako se za vrata u evanđelju koristi riječ “ostium”. Ipak, postoji jedna druga riječ u latinskom jeziku za vrata: “ianua”11. Kada se primjerice utječemo Blaženoj Djevici Mariji u litanijama, tepamo joj “vrata nebeska”- na latinski: “ianua coeli”. Koja je razlika između ova dva izraza za vrata u latinskom jeziku? Dok “ostium” označavaju prva vrata na koja nailazimo, na vrata zidina koja nas uvode u predvorje, “ianua” predstavljaju vrata koja nas uvode u unutrašnjost doma, uvode nas u intimni dio doma.

Iskoristio bih ovu činjenicu u razmišljanju o hrani koju dobivamo od Pastira. Ianua- vrata koja nas uvode u intimne dijelove doma, slika su zapravo jednog intimnog odnosa s Kristom, s Pastirom Dobrim. Intimiziranje s nekim ne ide samo pogledom, ne ide samo po vanjštini, već po prisutnosti u životu, a ona nije moguća bez riječi, bez komunikacije. Možemo to pojednostavljeno opisati ovako: zamislite da nekoga viđate svaki dan, ali ništa o njemu ne poznajete i da vaše poznanstvo ostaje na razini komunikacije “dobar dan- dobar dan”. Možete li tu osobu nazvati svojim prijateljem? Ne bih rekao. Više poznanikom koji mi i nije previše bitan u životu. Nedostaju riječi, nedostaje priča, nedostaje poznavanje osobe, nedostaju i suze i osmjeh, nedostaje komunikacija da bi to bilo prijateljstvo! Nedostaje gotovo sve. To je kao da idete na pričest svaki dan i nemate pojma o Isusu, molite samo da biste molili, idete na misu samo da obavite svoju dužnost, ali više od toga- ne samo da vam ne pada na pamet, nego i ne znate kako biste živjeli kršćanski duh u svojoj svakodnevici. Ne znate jer ne poznajete Krista.

Za stvoriti intiman odnos s nekim, odnos prijateljstva, potrebno je nešto znati o toj osobi, potrebno je ući u komunikaciju s tom osobom. Potrebno je unijeti riječi te osobe u svoj život i dopustiti im da nas vode u razmišljanju o toj osobi. To je razlog zbog kojeg Crkva inzistira na vjeronauku, na pouci o Kristu, to je razlog zbog kojeg stalno ponavljamo Kristove riječi- riječi Boga: da ga upoznamo- jer ne možete ljubiti nekoga koga ne poznajete, koga niste upoznali. Ne možete biti prijatelj s nekim o kojem ne znate ništa ili ga poznajete površno.

Ovce koje slušaju glas Pastira

Za prijateljstvo je potrebno nekoga slušati i razgovarati s njim. U Ivanovu evanđelju Isus kaže kako „ovce moje slušaju glas moj12“. Za riječ „slušaju“ u grčkom izvorniku koristi riječ „akouousin13“, koja se može prevesti ne samo kao slušati, već i kao razumjeti, pokoravati se, privoljeti, pristati uz koga, ali i slušati i postupati po nečijoj riječi. Time zapravo govori o vjernicima koji se doista hrane njegovom Riječi prije svega, te tu riječ vrše u svom životu. Ne samo da je slušaju, već je unose u svoje postupanje.

To “slušanje” prepostavlja da će se riječi onoga kojeg volimo, koji nam je prijatelj, utisnuti u nas, upečatiti se u nama. Kada Petra pitaju što treba činiti da bi slijedili Krista u svom životu, on im odgovara: “Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš.14” Obratite se! To je prva stvar koju govori. Slično Ivanu Krstitelju. Ovo obraćenje podrazumijeva jednu promjenu u razmišljanju. Petar ih poziva da promišljaju o svojim postupcima i da promijene svoje stavove i unesu to u svoje postupanje. Najprije ih poziva na promišljanje i promjenu stavova. Kako?

Naš um stalno radi, stalno nam nudi rješenja za konkretne situacije, kako trenutne, tako i one koje bi mogle biti pred nama. U tom smislu, ovo promišljanje na koje Petar poziva zapravo nije ništa drugo nego jedan poziv na novi odabir u stavovima. Poziv da se u svojim mislima odabere za postupanje ono što dolazi od Krista, od Riječi Božje. Promislimo li malo bolje, shvatit ćemo kako upravo stoga stalno potičemo na čitanje Svetoga Pisma, na slušanje Riječi Božje: želimo da se te riječi utisnu, upečate u čovjeka, postanu dijelom njegove nutrine i dijelom intelektualne ponude u promišljanju vlastite stvarnosti kako bi u djelima odabrao upravo te riječi kao poticaj. Kada te riječi, Kristove riječi hrane naše postupanje, kada su one onaj odabir u vrevi naših misli može kazati kako se hranimo onim što nam dolazi od Dobroga Pastira.

Druga je stvar primanje dara Duha Svetoga, kako veli Petar. Na primanju sakramenta potvrde krizmatelj govori krizmaniku: „Primi pečat dara Duha Svetoga“. Doista, kao da želi kazati kako je krizmanik obilježen kao Kristov i taj biljeg treba postati vidljiv po postupanju. To je potvrda kršćanske zrelosti koja se očituje u nutarnjim odabirima- u odabirima poticaja na postupke. Sa žalošću možemo kazati kako velik broj krizmanika ne izriče taj odabir, jer ih nerijetko na postupanje potiče sve, samo ne Riječ Božja. Kao da je nemaju u sebi ili je ne mogu i ne znaju pronaći. To govori u prilog onom što se u Katekizmu može pronaći o kršćanskoj zrelosti, kada se kaže kako kršćanska i dobna zrelost nisu istoznačne. Naime, jedno malo i neiskvareno dijete puno lakše odabire ono što je Kristovo u njemu, ono čisto i nevino, ispravno.

Kada nas pohodi svojom milošću, darovima Duha, Bog želi da u sebi utisnemo njegove riječi kao poticaj na postupanje, kao ono o čemu ćemo najviše razmišljati, kao nešto što će nam biti prvi kriterij u promišljanju svojih postupaka. Želi da to stoji tvrdo u nama, zapečaćeno zauvijek kao trajan biljeg Duha, trajan biljeg Riječi Božje, kao nešto stalno i konstantno u nama, neizbrisivo. Nešto na što ćemo se uvijek vraćati u svim situacijama svoga života. Želi zapravo da te njegove Riječi hrane stalno našu nutrinu i budu podloška svoj milosti koju će nam dati po sakramentalnom životu (i ne samo po njemu) kako bismo dobili i razboritost i znanje i mudrost i snagu i sve potrebno za realizaciju tih riječi. One trebaju hraniti naše postupanje.

Takve Dobri Pastir takve stalno hrani sobom- svojom Riječi, svojom milošću, snagom neba, takve liječi bez obzira na njihovu grešnost iz koje je stalno podiže, takve štiti i vodi u nebo preko dubine svojega bića, preko intime svoga bića, preko svoje ljubavi i svojega trpljenja. Takvima stalno daje poticaj da pronađu prave riječi u sebi, prave razloge za postupanje. Za takav život nije potrebna teologija, već srce koje sluša glas svoga Pastira u svojoj savjesti, srce koje se bori da postupa onako kako ga taj glas potiče, srce koje bježi od grešne prigode, srce koje se kaje kada pogriješi i traži svoga Isusa. Dobroga Isusa. Dobroga Pastira. Lijepoga Pastira.

Bilješke:

  1. Iv 10,9 ↩︎
  2. Ovaj termin se češće odnosi na sam otvor ili ulazni prostor (poput praga ili predvorja) koji vodi do samih vrata. U širem smislu, ostium se koristi za bilo kakva “usta” ili otvor (npr. ušće rijeke – Ostia). Ostium opisuje širi pojam ulaska ili prva vrata koja susretnete, ponekad i ona koja odvajaju vestibulum (predvorje) od ostatka kuće. ↩︎
  3. Iv 10,11 ↩︎
  4. ὁ ποιμὴν ὁ καλός ↩︎
  5. Kalos kai agathos: i lijep i dobar ↩︎
  6. Iv 10,2-3 ↩︎
  7. Usp. Iv 10,30 ↩︎
  8. Iv 10,28 ↩︎
  9. ζωή, ή, jon. ζόη, život, a) način življenja. b) uzdržavanje života, prehranjivanje, την ζόην ποιεϊσθαι εκ τίνος prehranjivati se čim. c) kod Hom. žitak, imetak; ζάω, kontr. ζω, ζης, ζη itd., fut. i aor. rijetko ζήσω, ζζησα, ob. βιώσομαι, έβίων, ep. jon. i poet. i ζώω, ep. inf. ζωέμεν(αι), 1) živjeti, biti na životu. 2) ο neživom: neoslabljen biti, ostajati, trajati, uspijevati ↩︎
  10. Iv 10,28-29 ↩︎
  11. Ako stojite na ulici ispred rimske kuće, zakoračit ćete u ostium kako biste prošli kroz ianua i ušli u dom. Vrata kojima se ulazi u intimniji dio doma, koja vam otvaraju unutarnje prostore doma nazivaju se ianua. ↩︎
  12. Iv 10,27 ↩︎
  13. ακούω (ž), άκούσομαι, ήκουσα, άκήκοα, ήκη κόειν (άκηκόειν), ήκουσμαι, ήκούσθην, άκου σθήσομαι, ακουστός, 1) čuti; slušati, do čuti, saznati, razumjeti, i gen. i ak. stvari; πατρός τεθνηώτος ο ocu da je umro; τινός τι od koga što čuti, saznati; ακούω τινός λέγοντος čujem nekoga govoriti (na svoje uši); i s ak. i part.: od drugih kao sigurno; s ak. i inf., kad vijest nije pouzdana; οι άκού-οντες slušatelji. 2) slušati koga, uslišati, poslušati, pokoravati se, privoljeti, pristati uz koga; τινός παραγγέλοντος slušati na čiju riječ. 3) zvati se, na glasu biti; κακός ά. drže me za zločesta; ά. κόλαξ zovu me laskavcem; εδ, (άριστα, καλά) ά. na dobru, najboljem sam glasu (ύπό τίνος kod koga); κακώς ά. biti na zlu glasu. 4) med. = akt. II. 4, 331. — Prez. ima često znač. perf.: čuo sam, znam, razumijem ↩︎
  14. Dj 2,38-39 ↩︎