Priča o Iliji: Sazrijevanje proroka (5)

Šabat u židovskoj tradiciji

Ilija nije shvatio kada se treba zaustaviti i vratiti se na početak. Bog ga je zaustavio dopustivši da ga pritisne Izabelina ljutnja po kojoj je Ilija opet shvatio svoje ograničenosti. Shvatio ih je vjerovatno na krivi način: on, veliki prorok zbog jedne žene ne može nastaviti svoju misiju. Koji poraz proroka!

Nije zapravo shvatio kako treba ostaviti Bogu prostora da djeluje. Redovito je to onda kada iscrpimo sve što smo mogli svojim snagama. Tada treba napraviti prekid, zaustaviti se, vratiti se na početak.

Mojsijev je Zakon obilježio subotu kao dan za tjedni odmor u kojem se imitira Božje djelovanje u stvaranju. Pa, ako Bog subotom “odmara”, onda se i čovjek tako treba ponašati. Mi katolici trebali bi u sebi pronaći tu potrebu imitiranja Boga. Ipak ono se usmjerava djelima ljubavi, žrtvi, milosrđu. Sveti Toma Akvinski odbacuje razmišljanje Židova po kojem se “Bog odmara” u svojem djelovanju: “Židovi, želeći oponašati Gospodina u svemu, nisu ništa radili subotom, pa ispada kao da Bog subotom apsolutno ništa ne radi. Istina je kako je pri stvaranju svijeta zaustavio stvaranje u subotnji dan, ali nije time prestao djelovati(…). Bog je uzrok sviju stvari na način da u svim stvarima postoji kao njihov uzrok, pa kada bi u jednom trenutku Bog pretao djelovati svojom moći, sve ono što u prirodi nalazimo u hipu bi prestalo postojati”¹. Stoga Isus govori: “Otac moj sve do sada radi pa i ja radim”², ukazujući pri tom na Boga kao svoga Oca koji ne prestaje raditi, što je za Židove bilo svetogrđe.

Židovi su u svom razmišljanju o Božjem djelovanju ipak radili jednu suptilnu razliku. Naime, razdjeljivali su djelovanje Boga u djelu stvaranja od onog koje ima doći i uspostaviti konačnu pravednost (Posljednji sud). Tako su razmišljali o (istom) Bogu kao Stvoritelju i kao o Sucu. Prema Židovskom razmišljanju, kao Stvoritelj, Bog je prestao djelovati; no kao Sudac, tek će očitovati svoje djelovanje po ljudima u Posljednjem danu. Isus se u ovom činu poistovjetio sa Bogom- Sucem koji svoje djelovanje očituje na ljudima. Subota je dakle, bila dan čekanja na sudište, dan koji je slika Božjeg „čekanja” na puninu vremena, dan u kojem je Bog prekiuo svoje stvaranje, ali ne i djelovanje. Židovi su svoje djelovanje stavili u kontekst oponašanja Boga Stvoritelja, pa su počivali subotom, prekidali su svoj rad i čekali novi početak vremena, novi tjedan.

Kada Isus liječi subotom primjerice, izdiže se iznad subote, pokazujući svojim djelovanjem jednu pravednost koja nadilazi razmišljanje Židova, pokazuje jednu milosrdnu pravdu koja se stavlja iznad zakona, a to smije učiniti samo Bog. Zato Židovi gledaju smaknuti Isusa. Isus opovrgava njihovo shvaćanje Boga i daje ima do znanja da Bog uvijek djeluje, pa i subotom. Njegovo se milosrđe ne može ugasiti u subotnji dan. Stoga je ovaj propis o suboti besmislen, jer ne može odgovoriti u svemu na zahtjeve ljubavi prema bližnjemu.

Čitamo li pažljivo ove odlomke razumjet ćemo kako je Bog dovršio stvaralačko djelo, ali to ne znači da je prestao djelovati. Bog djeluje stalno, ali kada je riječ o ovom stvaralačkom djelu, dovršio je ono što je želio napraviti, a u stvorenje je posijao klice života koje niču upravo vrijeme. Život je od Boga posijan u svijet, a za klijanje i zrenje potrebno je vrijeme. Ovo stvarajne je zapravo priprava za jedan novi početak, jedno novo rađanje života koje može započeti tek nakon što nešto umre u vremenu.

Stvaran smisao stvaranja otkriva riječ koja se koristi za postanak u rečenici: „To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani”. Koristi se riječ toledot, koja se prevodi kao povijest, rodoslovlje koje je završeno, ali zapravo završetkom nečega začinje se nešto novo³. Kada evanđelisti počinju svoja evanđelja sa rodoslovljem ili kada ta rodoslovlja nalazimo u Starom Zavjetu, onda nam pisac želi kazati kako Bog započinje nešto novo po osobi čije se rodoslovlje spominje. Nabraja se ono što je bilo kako bi se shvatilo da Bog započinje nešto novo. Bog tako rodoslovljem radi jedan prekid sa nečim starim, ali ne kako bi zatvorio neko poglavlje svoga spasenjskog djela, već ga nastavio na novom početku.

Tako je primjerice, dovršenje djela stvaranja zapravo je novi početak jedne povijesti koja je usmjerena spasenju čovjeka, baš kao što rodoslovlja Isusa Krista predstavljaju početak jednog novog života po Kristu, jednog života koji je usmjeren nebu, Bogu.

Ovako se demitologizira stvaranje i pravi razlika od poganskih naroda koji su povijesti stvaranja gledali kao na teogoniju, na rodoslovlje bogova od kojih su postali. Ova riječ (toledot) je ovdje znak za početak povijesti u kojoj je čovjek centralna figura, baš kao što s Isusom počinje jedna nova povijest za nebo u kojoj je Isus Krist u središtu svega.

Dovršetak stvaranja zapravo je jedan od oblika prekida djelovanja u jednom pravcu, te usmjerenje djelovanja u drugom. Tako, riječ dovršiti, kao da želi kazati kako je Bog u čovjeku ostvario ono što je htio. Prestankom jednog razdoblja stvaranja, započinje se nešto novo. Možemo kazati kako su dovršenjem stvaranja sva stvorenja ispunila svoj cilj i sada nas vraća na jedan posve nov početak.

Posebnost ovog izvješća jest i činjenica da pisac ne koristi riječ šabat kojom bi označio subotnji dan kao zadnji dan ovog ciklusa, već koristi rjieč šebii, koju doslovno prevodimo kao „sedmi dan”⁴. Kao da limitira jedan proces i želi početi nešto novo. S druge strane, vjerojatno kao plod sinajske religiozne tradicije, za ovaj „sedmi dan” počela se koristiti riječ šabat koju uobičajeno prevodimo kao subotnji odmor⁵. Ova je riječ prepoznata kao znak za prekid svih poslova, napuštanje svega radi Boga, kako bi se sebi osiguralo, ne samo vrijeme počinka, već i vrijeme za Boga. Nov početak za Boga.

Stoga, je šabat blagoslovljeno vrijeme i ništa se ne smije raditi unutar šabata što bi čovjeka udaljilo od Boga, što bi ga moglo navesti da počini kakvo zlo, da izgubi blagoslov. Trebalo je dakle napraviti prekid.

Ilija je trebao napraviti prekid kako bi se vratio na početak, k svome Izvoru Ljubavi, k Bogu. Prestanak djelovanja Ilije oslikava potrebu da se čovjek posve posveti Bogu. Smisao subotnjeg prekida (šabata) leži upravo u tome: ostavivši sve na zemlji, čovjek se do kraja predaje Bogu u molitvi, razmišljanju. Ilija se sada trebao posvetiti Bogu u potpunosti i pustiti Mu da dovrši što je naumio.

Vrijeme života i smrt

Ključna riječ za razumjeti ovaj sedmi dan jest vrijeme. Ono što je važno za razumjeti kada je vrijeme u pitanju jest kako vrijeme vezujemo samo uz čovjekov život koji se rađa, raste i zrije do smrti. Vrijeme koje tu razumijemo kronološki zapravo shvaćamo kroz „protok vremena”⁶, odnosno kao nešto što je prije svega „sada”. Gledajući svijet oko sebe, pa i samoga sebe, shvaćamo kako se u odnosu na sada nešto promijenilo. Uočavamo promjene stanja života i upravo ta promjena koja ostaje u našoj memoriji, daje nam shvatiti kako je nešto bilo prije što je drugačije od sadašnjeg stanja. Tako preko promjena (i primjerice gibanja) razumijemo da je nešto bilo i više nije, da je nešto prošlost. Na isti način promjena se anticipira, pa preko sposobnosti domišljanja nečega što tek moramo ostvariti, razumijemo i budućnost, odnosno vrijeme koje je pred nama. Vrijeme dakle nosimo u sebi, pa ga razumijemo samo po sebi.

Tako u sebi imamo osjećaj da neko vrijeme traje dugo i nikako da prestane. Događaji koji se pri tom zbivaju odvijaju se sporo prema našim mjerilima, djeluju anakrono⁷. Kao da se vrijeme ne prekida u jednom dugotrajnom čekanju da se nešto dogodi. Nekome to isto vrijeme može proći u hipu i traje kratko, kao da vremena nedostaje. Ono se čini vrijeme koje tako brzo protječe da ga je nemoguće mjeriti.

Sve skupa djeluje kao nešto što sami nismo u stanu kontrolirati, kao da nam uvijek izmiče iz ruku. U tom smislu ta nemogućnost kontroliranja vremena upućuje na to da vrijeme samo djelomično možemo pratiti kronološki, ali često postoji neki oblik života u kojem nam je vrijeme nedostupno. To su dijelovi života u kojima nalazimo uzroke svega, ali nekada i posljedice koje ne možemo kontrolirati. One izmiču vremenu koje primjećujemo, kao da su „ispod ili iznad” vremena kojeg mjerimo. To su dodirne točke sa izvanvremenim životom.

Postoji nešto u životu što vremenski nismo u stanju pratiti. Prije rađanja ne znamo što je bilo, poslije smrti se nadamo nečemu, ali ne znamo što će biti. Vrijeme je tu nemoćno kao i mi. Tu se polako ulazi u prostor vječnosti- života koji nije podložan vremenu, u kojem nema promjena, u kojem je sve završeno i usavršeno. Mi samo znamo da je nešto bilo prije nas, i nadamo se da će biti poslije smrti, ali nikako to nismo u staju  kvantificirati.

Židovsko shvaćanje vremena bilo je blagdansko i čini se kako je linearan slijed vremena za njih bio pomalo stran pojam. Nisu u potpunosti imali rješenje za „život izvan vremena” o čemu govore i pojave saduceja koji nisu prihvaćali priču o uskrsnuću. Helenizirani svećenici nijekali su uskrsnuće. Ipak, u Knjizi o Makabejcima nalazimo govore o uskrsnuću, pa je lako zaključiti kako je razumijevanje vremena u Židova podrazumijevalo da se na neki način nadilazi vrijeme, da postoji život iza smrti.

U knjizi proroka Danijela nalazimo jedan takav primjer gledanja na vrijeme. Govor o dolasku Sina Čovječega koristi sličan obrazac o vremenu: „Gledah u noćnim viđenjima i gle, na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnome i dovedu ga k njemu. 14 Njemu bî predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti⁸”; kao i viđenje zla koje udara na svijet: „Ostalim nemanima vlast bî oduzeta, ali im duljina života bî na jedno vrijeme i rok. 25 On će huliti na Svevišnjega, zatirati Svece Svevišnjega; pomišljat će da promijeni blagdane i Zakon, i Sveci će biti predani u njegove ruke na jedno vrijeme i dva vremena i polovinu vremena.⁹”; i: „Čete će njegove doći i oskvrnuti svetište-tvrđu, dokinut’ svagdašnju žrtvu i ondje postaviti grozotu pustoši. 32 Svojim će spletkama navesti na otpad one koji se ogrešuju o Savez, ali ljudi koji ljube Boga ostat će postojani i vršit će svoje. 33 Umnici u narodu poučavat će mnoštvo, ali će ih jedno vrijeme zatirati mačem i ognjem, izgnanstvom i pljačkanjem.¹⁰”

Sličan obrazac gledanja na vrijeme nalazimo i u Knjizi Otkrivenja u govoru o posljednjim vremenima: „Kad Zmaj vidje da je zbačen na zemlju, stade progoniti Ženu koja rodi muškića. No Ženi bijahu dana dva velika krila orlujska da odleti u pustinju, u svoje sklonište gdje se, sklonjena od Zmije, hrani jedno vrijeme i dva vremena i polovicu vremena.¹¹”

Što znače izrazi poput „jedno vrijeme, dva vremena, pola vremena”? Prije svega upućuju na konačnost događaja koji će se zbivati u određeno doba. Ipak, nećemo svi jednako razumjeti to vrijeme: nekima će protjecati sporo, drugima će se činiti da protječe jako brzo.

Tako bismo izraz „jedno vrijeme” mogli shvatiti kao uobičajeno vrijeme u kojem se neće događati nešto osobito, i bit će to kao uvod u nešto što će trajati jako dugo- poput „dva vremena”. „Jedno vrijeme” mogao bi biti vijek u kojem se pripravlja dolazak zla kroz jednu svakodnevicu mirnu i kroz uobičajene događaje, u kojima će se mijenjati sustavi vrijednosti i sve usmjeravati od Boga.

U tom smislu, „dva vremena” bilo bi razdoblje u kojem će sve izgledati beskonačno dugo, svi će događaji biti takvi da djeluju kako se ovo vrijeme, vrijeme jednog zlom promijenjenog života nikada neće promijeniti.

Konačno, „pola vremena” čini se poput ubrzanja vremena u kojem se događa jedna brza izmjena sličnih događaja u mjeri da nam se čini kako nemamo vremena ni za što. Moguće je da shvaćamo kako se možda previše toga događa u jednakom protoku vremena, pa sve djeluje ubrzano. Bilo kako bilo, sva ova vremena imaju svoj početak i kraj, dakle konačni su i neće trajati zauvijek. Ono se u sebi ne mijenja, već se mijenja naša perceprcija događaja i promjena koje vidimo, pa tako i percepcija vremena.

Ono što pisci ovih redaka žele naglasiti jest približavanje Božje intervencije: Bog će intervenirati naglo, neočekivano, sve će nam se činiti prebrzo i nećemo imati vremena za reakciju. Taj izraz „pola vremena” govori o nedostatku vremena za ispravljanje svojih zala ili o nemogućnosti da se pravovremeno reagira. Možda ćemo ostati zatečeni Božjom intervencijom u vrijeme zla.

Isus o dolasku nevolja u posljednjim vremenima kaže: „Dok je zatim na Maslinskoj gori sjedio, pristupiše k njemu učenici nasamo govoreći: »Reci nam kada će to biti i koji će biti znak tvojega dolaska i svršetka svijeta?« Isus im odgovori: »Pazite da vas tko ne zavede! Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ‘Ja sam Krist!’ I mnoge će zavesti.« »A čut ćete za ratove i za glasove o ratovima. Pazite, ne uznemirujte se. Doista treba da se to dogodi, ali to još nije svršetak. Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva; bit će gladi i potresa po raznim mjestima. Ali sve je to samo početak trudova.« »Tada će vas predavati na muke i ubijati vas. I svi će vas narodi zamrziti zbog imena moga. Mnogi će se tada sablazniti, izdavat će jedni druge i mrziti se među sobom. Ustat će mnogi lažni proroci i mnoge zavesti. Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen.« »I propovijedat će se ovo evanđelje Kraljevstva po svem svijetu za svjedočanstvo svim narodima. Tada će doći svršetak.«¹²”

Muke koji ljudi prolaze u vremenu djeluju čovjeku beskonačne. Čini se kako ih se nikada ne mogu riješiti. Kada nastupe vremena u kojem će zlo imati glavnu riječ, ono što se traži jest ustrajnost i čekanje na Boga: „»Kada dakle vidite da grozota pustoši, po proroštvu Daniela proroka, stoluje na svetome mjestu – tko čita, neka razumije: koji se tada zateknu u Judeji, neka bježe u gore; tko bude na krovu, neka ne silazi uzeti što iz kuće; i tko bude u polju, neka se ne okreće natrag da uzme haljinu!« »A jao trudnicama i dojiljama u one dane!« »I molite da bijeg vaš ne bude zimi ili subotom, jer tada će biti velika tjeskoba kakve ne bijaše od početka svijeta sve do sada, a neće je ni biti.« »I kad se ne bi skratili dani oni, nitko se ne bi spasio. No poradi izabranih skratit će se dani oni.« »Ako vam tada tko rekne: ‘Gle, evo Krista!’ ili: ‘Eno ga!’ – ne povjerujte! Ustat će, doista, lažni kristi i lažni proroci i iznijeti znamenja velika i čudesa da, bude li moguće, zavedu i izabrane.« »Eto, prorekao sam vam.«¹³”

U ovom se govoru spominje „subota” kao poseban dan i „skraćivanje dana”. Kada dakle, čovjek iz sebe izbriše blagdansko poimanje vremena u kojem će se rezervirati za Boga, kada on svoje vrijeme posvema posveti svakidašnjici, kada iz nje ne bude znao izići, događat će se veliko zlo. Upravo takvo vrijeme koje će se beskrajno dugo činiti ljudima do mjere da misle kako to nikada ne može prestati, postat će trenutkom Božje intervencije. Spasit će se samo ustrajni, koji sebe znaju posvetiti čekajući Boga i trpeći nevolje ne odustajući od dobra.

Božja intervencija doći će prebzro; toliko brzo da se za nju nećemo moći pripraviti; brzo poput munje koju ne možemo ni predvidjeti ni kontrolirati; koja udara na čovjeka ostavljajući ga bez mogućnosti obrane. Nalazimo to u govoru o dolasku Sina Čovječjega: „»Reknu li vam dakle: ‘Evo, u pustinji je!’, ne izlazite; ‘Evo ga u ložnicama!’, ne vjerujte. Jer kao što munja izlazi od istoka i bljesne do zapada, tako će biti i s dolaskom Sina Čovječjega.« »Gdje bude strvine, ondje će se skupljati orlovi.« »A odmah nakon nevolje onih dana sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti i zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati.«¹⁴” Možemo pretpostaviti kako će se sve dogoditi iznenada i toliko brzo da se nitko tome neće moći oduprijeti. Neće imati vremena za to.

Bog iznenađuje

Bog u tom smislu iznenađuje. Ilija nije imao rješenje za Izabelu, svoju protivnicu, ali Bog jest. Najprije Iliji šalje Elizeja na kojega prenosi svoga proročkog duha (1 Kr 19,19-21), a potom podiže proročke sinove (1 Kr 20,35-43) koji će s kraljem dovršiti posao koji bi za Iliju zasigurno bio poguban. Bog se ipak brine o svom proroku i ne dopušta da propadne posao koji je za Boga započeo.

Nakon što je Ilija prestao biti teretom kralju i kraljici, Ahab, kralj nastavlja svoje bojne pohode. Pobjeđuje svoje neprijatelje (1 Kr 20,1-34) i kako bi bio viđen kao milostiv i mudar ne uništava neprijatelja do kraja, već ponovo sklapa savez s njima. Ipak, nakon što mu prorok daje do znanja kako će propasti, jer je iznevjerio Jahvu unatoč pobjedama, kralj se kući vraća smrknut.

Za to vrijeme, Ilija se smirio, ugasio je u sebi vatre, utišao je u sebi oluje koje su u njemu poticale silu kojom je djelovao i sada se mirno vraća kući. Vraća se zapravo kako bi dovršio ono što su kralju navijestili proročki sinovi.

Sve ovo vrijeme zlo nije mirovalo. Kraljica je spletkama učinila da kralj dobije Nabotov vinograd (1 Kr 21,1-16). Nabot Jizreelac nije htio svoju baštinu prepustiti kralju. Za jednog vjernog izraelca zemlja koju je dobio u baštinu podsjećala ga je na ulazak u Obećanu zemlju. Podsjećala ga je kako je Jahve providio sve svome narodu, kako mu je dao zemlju i kuće, te ga iz pustinjskog života uveo u jedan stabilniji život kojeg čovjek nije stekao svojim zaslugama, već ga je dobio kao dar od Boga. Zemlja- baština podsjećala je na Božju brigu o izraelcu, na Božju dobrotu.

Ahab nije tako gledao na stvari. Nije shvatio kako je postao kralj darom od Boga, milošću koju nije zaslužio. Zato nije mogao cijeniti ni Boga ni čovjeka koji je uz Boga prijanjao na svoj jednostavan način. Nabota su prijevarom ubili, a kralj je oteo zemlju. To je onaj isti kralj za kojeg su izraelski sinovi ginuli u ratu protiv aramejaca da bi kralj sklopio savez s njima. Istovremeno, ubija one koji su bili spremni dati život za njega. Takav kralj ne nosi u sebi sliku Boga koji mu je darovao prijestolje.

Bog ponovo šalje Iliju Ahabu. Iznenađuje kralja dolaskom proroka kojeg je netom progonio.

Zrelost

Ilija je sazrio na Horebuu. Sazrio je, baš kao i okolnosti da Bog sada dovrši svoje djelo po Iliji. Povlačenje Ilije na Horeb bila je svojevrsna smrt za njega. Taj prekid djelovanja proroka doista djeluje kao kraj njegova života. Ipak, Bog i tu iznenađuje.

Često čujemo izraz “dobra smrt”. Taj izraz je plod slutnji i nada čovjeka kako iza smrti, koju vidi kao katastrofu života, postoji nešto bolje. Moguće je da svi naši porazi kriju bolja rješenja koja ne vidimo, ali ih vidi Bog. Mudrost je tada prekinuti svoje djelovanje, vratiti se na početak, k Izvoru Ljubavi, kako je to učinio Ilija.

Smrt se s jedne strane shvaćala kao prekid životnoga konca koji je gledan kao udes, zla sudbina u samome sebi. Doista, to je katastrofa za čovjeka¹⁵. Sama riječ katastrofa se razumije ne samo kao smrt, već i kao jedan obrat u životu koji obilježava svršetak jedne ere.

Grčka kultura, ovo zlosutno gledanje na smrt, katastrofom se objašnjava kao podjarmljenje u nečiju vlast- u ovom slučaju u vlast smrti koja ne dopušta da se živi, da se diše. Podložnost smrti shvaćala se kao slabost čovjekova života¹⁶. Smrt je kao nešto što čovjekov život preusmjerava prema nečem pred čime se život povlači iz čovjeka. U kontekstu sudbine koju su Grci shvaćali kao dio priče o životu i smrti, čovjek je lukavštinom zla namamljen u smrt. Njega smrt polako podjarmljuje već za života¹⁷. Čovjekov život je thanaton– vijek navučen na smrt, vrijeme koje se okončava smrt. Kao da se cio život urešava nečim za smrt¹⁸.

Govoreći o uresu za smrt, možemo li onda o smrti govoriti samo kao o nesretnom usudu? Iza ove riječi krije se i jedno drugačije shvaćanje smrti. „Ures za smrt” govori o mogućnosti i „dobre smrti”, o nečem što ne mora nužno završiti loše, ali o tome se ne može govoriti jer izlazi iz vremena, ulazi u prostor nerazumljivog, neshvatljivog¹⁹. Grci su to shvaćali kao rijetkost, ali su se otvorili mogućnosti da smrt ne mora biti propast do kraja.

Bog čovjeku u svim civilizacijama ostavlja jedan mali prolaz prema spasenju! Shvatiti na drugačiji način život koji bi bio samo jedan „ures za smrt” značilo je da se život na neki način nastavlja i daje plodove življenja nakon smrti. Vrijeme se tako gleda kao na nešto što je potrebno da bi jedan život sazrio²⁰.

Sjetimo se sličnosti sa Knjigom Propovjednika: „Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme  sađenja i vrijeme čupanja posađenog. Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja. Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja. Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja; vrijeme grljenja i vrijeme kad se ostavlja grljenje. Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja. Vrijeme deranja i vrijeme šijenja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja. Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira.”²¹

Sve ima svoje vrijeme, a vrijeme ima svoj početak i kraj. Sve unutar vremena podložno je prolaznosti. Kada se pogledaju svi trudi onih koji su umrli, čije je vrijeme nestalo, onda se njihovi trudi čine besmislenim. Jedino smisleno jest činiti dobro, a ono nekada ne daje dovoljno razloga za sebe u ovom životu. Jedino znamo da je dobro činiti dobro.

Stoga i pisac ove knjige nastavlja govoreći o Bogu koji sve koristi u neku svrhu koja je čovjeku nepoznata: „Sve što on čini prikladno je u svoje vrijeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Bog čini od početka do kraja. Znam da nije druge sreće čovjeku osim da se veseli i čini dobro za svojega života.²²” Shvatimo li ovaj poticaj na činjenje dobra kao nešto što nekada nadilazi i nas same, razumjet ćemo kako pisac shvaća da svrhu za sve možemo tražiti tek iza smrti, kada prestane moje vrijeme. Ovo koincidira sa helenskim razmišljanjem o životu kao o jednoj pripravi za nešto veće i bolje. Život se tako gleda kao na svojevrsnu vrijeme zrenja jednog života koji puninu zrelosti dobiva tek „s druge strane života”.

Smrt tako postaje ulazak u jednu zreliju stvarnost, i može se shvatiti kao ulazak u jedan nepoznat život, poput rađanja. Život je tako u vremenu postigao svoj cilj²³ i sada se mijenja u cijelosti. Život koji se dovrši u vremenu ispunio je svoj cilj, ali taj cilj je za nas privid, nedohvatljiv našem umu. Stoga je cilj misteriozan i samo se dijelom otkriva životom, a zapravo time život posvećuje smrti. Smrt stoga nije kraj u ovakvom shvaćanju života.

Isti korijen riječi imaju cilj (teleos) i savršen (teleis) što upućuje kako se ovim život shvaća kao usavršavanje, jedna priprema za životni oblik koji će biti bez mane, pa se konačno ispunjenje svih životnih ciljeva može naći samo „iza” smrti, u jednom novom životu za kojeg nas rađa smrt. Smrt je prema ovome jedno „rađanje” za savršeniji život, posvećen život²⁴. Samo izabrani kušaju ovakvu smrt. U tom smislu, kao dobra smrt se prije svega shvaćala blaga smrt koja se uspoređivala sa trudovima žene²⁵. A rađanje nije ništa doli jedan novi početak. Smrt nas dakle vraća na prvi dan, na novo stvaranje.

Ilija je u sebi kušao ovakvu smrt. Prekid svoga djelovanja i povlačenje na Horeb, u molitvu i osamu, bila je doista smrt proroka u djelovanju, ali je zapravo to bilo jedno vrijeme proročkog sazrijevanja. Ilija je morao napraviti prekid kako bi sazrio za nešto veće. Bog mu je dopustio i očaje kako bi ga preobrazio, kako bi Ilija pronašao sebe i Boga na jedan drugačiji način.

Dok je na Keritu i u pustinji Ilija dobivao pouku o Božjoj brizi, sada ga Bog vraća na početak, novi početak. Sa lekcijom iz Kerita dovodi ga na Horeb. Tamo Ilija sve od Boga prima na drugačiji, dublji način. Kada se vraća kralju Ahabu, vidimo jednog Iliju koji se više ne plaši, koji nastupa sigruno. Siguran je sada u Boga, ne u sebe. Novi susret s onim koji te progoni zasigurno je jednako neugodan ljudski gledano, ali u Iliji sada djeluje nešto što nadilazi sve njegove nesigurnosti ili moguće strepnje. Ilija dolazi miran i odlučan pred kralja.

Na Horebu, planini sprženoj suncem, Bog je osušio sve Ilijino u Iliji. Ostao je samo Bog u njegovoj nutrini. Bog mu stoga progovara: “Tada bi upućena riječ Jahvina Iliji Tišbijcu: ¹⁸ »Ustani i siđi u Samariju, ususret Ahabu, kralju izraelskom.” (1 Kr 21,17-18). Ustani i prorokuj bez straha pred neprijateljem! Bog je na Horebu sasušio sve nesigurnosti i strahove u proroku. Ostao je samo Bog u njemu. Bog kojeg jasno prepoznaje u sebi.

Prorok ponovo mora natrag u stvarnost. Sada još snažniji okrijepljen Bogom. Ovo je novi početak za Iliju. Nakon prekida, povratak na početak. Ilija je zreo za dovršenje.

Bilješke:

1. Sveti Toma Akvinski, Super Evangelium Ioannis, ad loc. ↩︎
2. Iv 5,17 ↩︎
3. תולדות (TOELDOT), povijest, rodoslovlje, potomstvo ↩︎
4. ש ב י עי (ŠEBII), sedmi dan ↩︎
5. ש ב ח  (ŠABAT), odmor, ne činiti ništa, prekid svega, ali i subotnji odmor (vjerski), završiti, odstraniti, ostaviti ono što se nije napravilo, učiniti da nestane, počinak. Vjerska uporaba ovog pojma dolazi u kasnije, vjerojatno iz razdoblja Sinajske pustinje ↩︎
6. χρόνος, ό (KRONOS); vrijeme, trajanje, dob života, vijek, starost. U pl. određena vremena, rokovi. Adv. a) χρόνου od duže vremena, βαιοϋ, ού μακροϋ χρ. za kratko vrijeme, ( τ Φ) χρόνω, έν ili σύν χρ. s vremenom, nakon duga vremena, napokon, c) χρόνον neko vrijeme, žva χρ. najednom, začas. ↩︎
7. άνά χρόνον, (ANAKRONON) po vremenu, pomalo ↩︎
8. Dn 7,13-14 ↩︎
9. Dn 7,24-25 ↩︎
10. Dn 11,31-33 ↩︎
11. Otkr 12,13-14 ↩︎
12. Mt 24,3-14 ↩︎
13. Mt 24,15-24 ↩︎
14. Mt 24,26-29 ↩︎
15. καταστροφή, ή, (KATASTROFE) jon. obrat, svršetak, smrt; podjarmljenje, pokorenje ↩︎
16. έπικήριος  (EPIKERIOS) Slab koji je podložan vremenu 2. i έπίκηρος 2. podložan sudbini, propasti, smrti, prolazan, slab, koban ↩︎
17. θανάτου (THANATON) na smrt. 2) odvesti, tajno ili lukavo odvoditi, navesti, namamiti, zavesti, prevariti, τινά, εϊς ili προς τι. II. akt. intr. (se. εαυτόν), 1) polagano se povlačiti, uzmicati, έπί τίνος kamo. 2) i bez Ζμπροσθεν »7« ίθύ τίνος polako naprijed ići. III. med. 1) lukavo kamo voditi, mamiti. 2) sebi podvrći, pokoriti, podjarmiti ↩︎
18. Θεατής (THEATES) urešen za smrt ↩︎
19. πότμος, ό,(POTMOS) ep. i poet. zapr. ono što koga zapadne, subina, udes, (rijetko) sreća; smrt ↩︎
20. ωραίος (ORAIOS) 3, i ep. ώριος 3. što godišnje doba sa sobom donosi, što prispijeva, zri; zreo, dorastao, ωραία γάμου, ανδρός, zrela za udaju, za muža; u naponu, mlad, krasan. Supst. a) τήν ώραίην = τήν ώρην u pravo, obično doba; Her. 4, 28> u naše (grčko) doba kiše. b) τά ώραϊα, ep. ώρια, ljetina, plodovi; ώραϊα τρωκτά plodovi koji se mogu sirovi jesti, voće ↩︎
21. Prop 3,1-8 ↩︎
22. Prop 3,11-12 ↩︎
23. τελέω, τελώ (-έσω), (TELEO, TELO) έτέλεσα, τετέλεκα, τετέ-λεσμαι, έτελέσθην, ep. prez. i τελείω, fut. τελέσσω i (takod. Jon.) τελέω, έτέλεσσα ι τέλεσα, i jon. prez. part. Pas. τελεύμενος, 1) a) akt. tranz. Svršiti, dokrajčiti, όδόν prevaliti, b) privid, intr. prevaliti put, prispjeti; upravo intr. izvršiti se, ispuniti se. 2) izvršiti, ispuniti, izraditi, isposlovati, ήμαρ dan dovoditi, χόλον iskaliti. Pas. dovršivati se, ispuniti se, dogoditi se; part. perf. pas. izvr-šiv, ispunljiv, npr. τ. εστί može se izvršiti, ispuniti. 3) davati, prinositi, plaćati; trošiti, χ. εΐς τίνος plaćati porez za koji razred, st. brojiti se k njima. 4) posvetiti koga (τινά) u misterije, τελετάς svetkovati misterije. Pas. Biti posvećen, izabran; slaviti se; posvećen biti smrti ↩︎
24. τελήεις, (TELEIS) εσσα, εν, ep. Savršen, potpun, bez mane 2263) 2264) 412 τερπωλή τέλλω, simpl. samo prez., impf. i aor. ζτειλα (u kompoz. i -τελούμαι, -ετειλάμην, -τέταλκα i τέταλμαι), nastati, izlaziti, roditi se ↩︎
25. βέλος, (BELOS) εος, ους, τό, sve što se baca: strijela, kamen, koplje; grom, trijesak; tuča; uopće: oružje, mač; έκ βελέων, έξω βελών izvan dometa strijela; — blaga smrt; ženski trudovi ↩︎