Iv 14,1-12
Kucati na Vrata
Za razumjeti današnje evanđelje vratit ćemo malo unatrag. Slušali smo kako je Isus rekao: “Ja sam vrata. Kroza me tko uđe spasit će se (…)” (Iv 10,9). Zamislite sada da za svoje spasenje trebate proći kroz neka vrata koja se nalaze u zidinama, a spasenje se nalazi samo unutar zidina. Sve sliči jednom utvrđenom mjestu, jednom gradu opasanom zidinama, a unutar zidina nalazi se mnoštvo stanova koji vas mogu udomiti. U sredini utvrđena grada nalazi se vladar koji dopušta spasenje samo onima koji prođu kroz vrata.
Proširimo malo ovu sliku: vrata su Krist- sam je rekao –Ja sam vrata-; vladar je Bog Otac, a utvrđeni grad? Utvrđeni grad je raj, nebeski Jeruzalem. O tom gradu spasenja, o nebeskom Jeruzalemu Isus govori: “U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’?” Doista, kada govori o stanovima u domu Oca nebeskoga, Isus govori o spasenju pripravljenom za sve koji prođu kroz njega- Vrata, koji urone u njegov život. Upravo to uranjanje u Kristov život unosi čovjeka u prostor između Oca i Sina. To je onaj prostor između Vrata i Vladara. Uranjanje u Kristov život unosi čovjeka u odnos Oca i Sina.
Kada govori kako ide pripraviti mjesto za sviju, Isus govori o svom uzlasku na nebo, o otvaranju vrata neba. Samo Isus otvara nebo za one koji žele spasenje, koji žele ići putem Krista. Toma govori kako ne poznaje put kojim ide Krist, na što mu Isus odgovara: “Ja sam i Put i Istina i Život.” Za upoznati put prema spasenju, treba upoznati Krista. Zapravo, treba gledati Krista. Ali, gledati ga onakvog kakav jest, sada ne možemo. Možemo ga gledati u posvećenoj hostiji, ali onakvog kakav jest ili onakvog kakav je bio dok je s ljudima boravio na zemlji, možemo ga gledati samo u sebi. Stoga, kada govori o glednju Krista, sveti Toma Akvinski kaže: “Tražiš li kamo poći, pronađi Krista u sebi, jer On je Put (…) Bolje ti je hodati tim putom, makar i šepajući, nego brzo hodati izvan tog puta. Jer, onaj koji hodi tim Putom, premda ide sporo i napreduje samo malo; doći će do cilja. No, hoda li izvan tog puta, ma koliko god on trčao, toliko se udaljava od cilja”1. Hoda li se izvan toga Puta, promašit ćeš Vrata neba. Otvorena vrata!
Put prema Vladaru traži se gledanjem u Vrata i prolaskom kroz Vrata. Put prema Ocu traži se u sebi ustrajnim gledanjem Isusova života, ustrajnim razmišljanjem o Njemu, onako kako to rade zaljubljeni, gledanjem od zaljubljenosti. U tom razmišljanju, u sebi pronalazim Kristov život kroz slike o njegovu životu, ali i sebe gledam u njemu. Gledam svoje postupke u svjetlu Kristovih postupaka. To ustrajno promatranje u sebi do mjere da se nešto usadi u moj život, postane dijelom moga životnoga habitusa, nazivamo kontemplacijom. Ova molitva u kojoj promišljamo Isusov život, Isusove riječi, jednaka je kucanju na vrata neba. Sjetite se Isusovih riječi o molitvi: “I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! 10Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.” (Lk 11,9-10). Onome tko kuca na vrata neba, onome koji razmišlja o Isusu i moli se njemu- vrata se neba i otvaraju.
Gostoljubivost
Naš nutarnji život, naša molitva, naš odnos s Isusom, zapravo je mjesto susreta s Bogom. Ulazak u odnos s Isusom, jest ulazak u odnos s Ocem. Prolazak kroz vrata unosi nas u odnos (u prostor između) Vrata i Vladara, u odnos Isusa i Oca. Kazali smo kako je zapravo naša nutrina mjesto tog odnosa s Bogom. Naime, da bismo mi zaposjeli jedan od stanova u nebu, kod nebeskog Oca, potrebno je najprije da se Gospodin useli u nas, u našu nutrinu. Za to je potrebno imati pripravljeno srce za njega. Gospodin želi stanovati u nama, ući u našu unutrašnjost i osjećati se dobro u nama. Stoga, kako pripraviti svoju unutrašnjost?
Srce u sebi nosi odgovor. Srce, dakako jer riječ je o nutarnjem gledanju. Gledanje do zaljubljenosti u svojoj nutrini, zahtjeva dvije sposobnosti srca: skrušenost i gostoljubivost. Skrušenost podrazumijeva raskajanost i jedan zdrav stav u kojem se čovjek spram Boga postavlja kao grešnik spram Spasitelja, u kojem traži njegovu snagu i milost. Gostoljubivost pretpostavlja svojevrsno nutranje dovođenje u red duše. Upravo onako kao kada očekujete nekog dragog gosta. Sve pripremate u kući, sve uređujete, stavljate u red. Tako valja i sa dušom. Urediti je, ispovjediti se, tražiti ispravnost i čestitost u postupanju. Činite sve kako biste gostu ugoditli, zar ne?
To je način da se dođe do ljubavi Božje: učiniti nešto što će biti drago i ugodno Bogu koji ih pohodi, kao da ga želi usrećiti i izazvati osmjeh na njegovu licu, napraviti neku sitnicu, glupost koja će ga obradovati. Gostoljubivost Bogu ne podrazumjeva samo odricanje, već prije svega djela ljubavi, jer ljubav odgovara želji da voljenoj osobi ugodimo, da je obradujemo. Tako sveta Tererzija Avilska primjerice, nije mislila o tome je li ili nije sveta, već hoće li ili neće ugoditi Bogu. Abraham je bio gostoljubiv prema anđelima i prema Melkisedeku. Gostoljubivost duše pretpostavlja odvajanje vremena za Boga, rezerviranje svega za Boga i ostavljanje svega za to vrijeme. Kako bi bili u njegovoj prisutnosti, kako bi popričali s Njime. Kako bi molili.
Gostoljubivost podrazumijeva trud da se ugodi Bogu svojim ponašanjem. Student će mu ugoditi studijem, djeca poštivanjem starijih i vršenjem svojih obveza, roditelji brižnim odgojem djece i skrbi za svoju obitelj, radnici točnim i revnim obavljanjem svojih poslova,… Čini se kako i nije teško ugoditi Bogu!
Hram Duha, novi Jeruzalem, Crkva
Onome koji hoće da mu Isus otvori vrata neba, sam mora otvoriti vrata svoje duše Isusu. Kazali smo kako prolazak kroz vrata znači ulazak u odnos Sina i Oca. Taj odnos zovemo drugačije: Duh Sveti. To je čista Ljubav. Taj odnos je treća božanska Osoba, naš dragi Gost. Sada možemo upotpuniti razmišljanje iz gornjeg teksta. Spasenje se odvija u trokutu Vladar, Vrata, Gost: Otac, Sin i Duh Sveti. Stvari se kompliciraju sa Gostom koji je Veliki Neznanac i nije ga lako prepoznati u sebi. Osim toga, čudi govor o pripravljenim stanovima za nas. Ispada kako smo mi gosti u nebu. Gospodin zapravo i ne želi da budemo gosti, već domaćini, netko tko se u nebu osjeća kao kod svoje kuće, tko nebo vidi kao svoj dom. Zato, šalje Duha Svetoga, koji je za nas doista Gost na zemlji, kako bi nas pripravio da sami ne budemo gosti na nebu. Bog po Duhu postaje dostupan svima u nutrini. Samo mu treba otvoriti vrata svojega srca, kako bi sami prošli kroz Vrata neba- kroz Krista.
Na ovom se mjestu treba prisjetiti Isusovih riječi: “Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.” Novi dolazak u dušu ide po Duhu Svetom koji ulazi tamo gdje naiđe na gostoljubivu dušu, dušu spremnu za molitvu i razgovor, za gledanje u zaljubljenosti u svojoj nutrini.
Što zapravo radi Duh Sveti sa jednom dušom koja mu se otvori? Za ovo moramo pogledati malo u Djela apostolska. U njima stoji kako je riječ “Božja rasla, uvelike se množio broj učenika u Jeruzalemu i veliko je mnoštvo svećenika prihvaćalo vjeru.” Mnoštvo svećenika! Pa ti isti svećenici su razapeli Isusa! Kako je moguće da su prilikom prvih navještaja apostola upravo oni u velikom broju prihvatili Riječ? Svećenici su u središtu svoga života imali Hram, imali su hramsku žrtvu i dobro su shvaćali kako je Hram mjesto susreta Boga i čovjeka. Kada su slušali govor o Hramu, o zaglavnom kamenu, o hramskom kamenju, shvatili su kako zaglavni kamen u sebi uglavljuje dva različita zida. Dvije različite strane zida oslanjaju se na jedan kamen. Shvatili su kako je Krist zaglavni kamen koji u sebi uglavljuje božasntvo i ljudskost, kako se u Njemu sjedinjuju i Bog i čovjek. Oni su shvatili kako je Isus ispunjenje svega onoga što se događa u Hramu, kako je zapravo Isus i svećenik koji je sebe kao žrtvu prinio Ocu, pa je i sam mjesto gradnje novoga Hrama.
U Prvoj Petrovoj poslanici Petar poziva: “Pristupite Gospodinu, kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu.” Petar poziva da se pristupi Gospodinu- kamenu. Podsjeća na kamen zaglavni, a to je Krist. Kamen je to koji spaja dva zida na sebe. I kao što je Hram bio mjesto susreta Boga i čovjeka po žrtvi, tako je Isus bio zaglavni kamen koji je po svojoj žrtvi spajao božje i ljudsko u sebi. U govoru o Hramu sigurno su se sjetili i Isusovih riječi: “Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.” (Iv 2,19). Sigurno su se sjetili i ovoga: “Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu.” (Lk 3,8) Istovremeno, odzvanjaju u ušima riječi Pavla upućene Korinćanima: “16Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. 17Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi.” (1 Kor 3,16). O čemu govore sve ove priče o kamenju i Hramu?
Na početku smo govorili o nebeskom Jeruzalemu, o nebeskom Hramu, svetom gradu. Slika grada odgovara jednim mjestom opasanim zidinama sagrađenim od kamena. Ovaj novi Jeruzalem, novi grad jest Crkva, a kamenje od kojeg je Crkva sazidana jesu duše vjernih u kojima se utabori Duh. Svi koji urone u Krista, koji Bogu naprave mjesto u sebi, u njih Krist šalje Duha Svetoga da Duh od njih napravi živo kamenje novoga Hrama- Crkve. Hram ste Duha Svetoga- postajete mjesto susreta Boga u svojoj ljudskosti po zaljubljenom gledanju u Krista. Duh vas ugrađuje u novi Hram, u Crkvu. Postajete živa Crkva- novi Jeruzalem, pravi Hram u kojem se sjedinjuju Bog i čovjek. Svaki od vas utjelovljuje svoj odnos s Bogom, po kojem i drugi mogu doći Kristu. Sada se molite Bogu kao svećenici hrama Duha Svetoga u prisnom odnosu s Bogom. Nutarnji život novo je mjesto Hrama Božjeg, mjesto susreta vas- čovjeka i Boga. Stoga, svi možete postati i put i istina i život, kako za sebe tako i za sve s kojima živite.
Bilješke:
- Sveti Toma Akvinski, Super Evangelium Ioannis ↩︎