PRVA PRIČEST 2026
„Kad Bog dolazi na svijet, tada dolazi po nekom čovjeku na svijet.“(Herbert Fendrich). A hrvatski pjesnik Stjepan Lice u svojoj pjesmi “Božji dolazak” nastavlja:
“Kad Bog dolazi na svijet, on želi po tebi doći na ovaj svijet.
Ne dođe li po tebi, kako će doći na ovaj svijet?
Ne dođe li po tebi, u čemu je smisao tvojega života?
Ne dođe li po tebi, tko si ti?
Kad Bog dolazi na svijet, on ne pohađa uglednike.
Ne pohađa vladare. Ne ističe se.
Ne zadržava se na glavnim gradskim trgovima.
Ne skreće pažnju na sebe. Ne mari za sjaj.
Kad Bog dolazi na ovaj svijet, on želi ući u tvoj dan.
Njemu je dostatna tvoja običnost. Tvoja blizina.
Njemu je dovoljan prijazan osmijeh.
Toplina dlana.
Komad kruha.”
Danas naša djeca primaju Prvu pričest i, kao i svi na ovom svijetu za to posebno pripremaju i svi na jedan svoj način doživljavaju ovaj dan kao poseban jer svatko u dubini duše shvaća kako to nije običan dan: dan primanja Boga u sebe, u Tijelu. Svi prepoznaju na svoj način svečanost ovoga dana.
Bog je sebe dao razdijeliti u komadiće kruha kako bi postao dostupan svakom od nas. Ipak, mnogi ga primaju i ne razumiju zašto ga primaju. Zadržavaju u sebi taj komadić kruha, ali od toga nemaju ništa u konačnici, jer život nije stvoren da bi se zadržavao za sebe, već da bi se dijelio s nekim. Trebalo bi češće razmišljati o tom dijeljenju Boga u komadiću kruha i možda bismo shvatili kako nam se Bog daje, ne samo da bismo mi napredovali u krjepostima, ne samo kako bi o nama lijepo pričali kao o kršćanima- jer u tome se ne ispunja bit kršćanstva.
Bog nam se daje da bismo ga mi raznosili po ovom svijetu. Daruje se darežljivo, u cijelosti, i ništa od sebe ne zadržava za sebe. Daruje se onako kako bismo se mi trebali darivati drugima i tako raznositi Boga po svijetu po svojoj ljudskosti. Tamo gdje izostane raznošenje Boga po ljudskosti, vjera se ne širi, ne raste, već sahne u svakoj duši koja sve zadrži samo za sebe- pa tako i Boga. Tamo gdje izostane raznošenje Boga po ljudskosti, vjera ostaje samo tradicija koja nema nikakva smisla, predstava u kojoj se Boga ne može pronaći jer u njoj ima sporednu ulogu, trenutak za pojesti i popiti, razmetati se darovima- ali u svemu tome, niti se Boga može pronaći, niti se vjera može širiti.
Bog se u cijelosti stavio u komadić kruha kojeg možete pojesti. Do kraja se dao poniziti kada je dopustio da ga konzumiramo, unesemo u svoje bijedno tijelo. Čini to kako bismo shvatili kako Bog na ovaj svijet ne dolazi po senazcijama, po velikim događanjima, po uspomenama na kičasta slavlja. Daruje se na tako ponižavajući način kako biste shvatili da želi do kraja ući u vaš život, postati dio vas, a onda čeka- strpljivo čeka da to Božje prepoznate u sebi i da po svojoj ljudskosti prenesete nekome. Stoga pjenik nastavlja:
“Kad Bog dolazi na ovaj svijet, on ima vremena.
On ima vječnost.
A ti, kad Bog dolazi na ovaj svijet, imaš samo ovaj trenutak.
Samo ovaj susret.
Samo ovu uzdrhtalu ruku koja treba tvoju ruku.
Samo ovo skromno srce koje želi naći dom u tvojem srcu”.
Kada za nekoga kažete da je čovjek- zato što je dobar i plemenit, uvijek kažete jer u tom čovjeku prepoznate klicu Božjeg života, ono što je Bog utisnuo u svakog čovjeka i ponovo mu se daje kako bi to Božje u čovjeku raslo. Doista, ljudskost je ključna riječ za Boga unositi u ovaj svijet. Vi roditelji imate osobito važan zadatak: odgojiti ljudskost svoje djece tako da oni sazrijevanjem prepoznaju ono Božje, kako u sebi, tako i u drugima. Vaša djeca imaju prigodu, po vama roditelji, naučiti ili ne naučiti prepoznavati Boga. I taj dio je možda najteži jer nigdje i nikome ne piše na čelu: ovdje prebiva Bog. To se prepoznaje.
Prepoznaje se po pristojnosti, prijateljstvu, ljubaznosti, marljivosti, velikodušnosti, blagosti, jednostavnosti, radosti i veselju, spremnosti da se drugome pomogne i da se žrtvuje za drugoga. Prepoznaje se i po trudu koji ljudi ulažu da ovaj svijet bude bolje mjesto za život. Prepoznaje se, poput učenika u Emausu na jedan drugačiji način. Njih su dvojica Isusa prepoznali u lomljenju kruha- do tada ga nisu prepoznavali. Tako i Bog želi da svi koji se njime pričešćuju postanu kruh koji se lomi i dijeli drugima po dobroti i ljudskosti. To će biti znak prepoznavanja Boga po čovjekovoj ljudskosti.
Varate se ako mislite kako će se ovo prepoznavanje pojaviti tek tako. Isus, pravi Bog i pravi Čovjek, najprije se rodio, potom su ga kao i svako drugo dijete odgajali Marija i Josip. Rastao je u dobi i mudrosti i to je uvijek pratio roditeljski odgoj. Prva stvar koja ga je odgaja bila je roditeljski primjer po kojem je učio prepoznavati nešto što je od Boga u ljudskosti. S odgojem Djeteta počeo je život Bogočovjeka koji je promijenio svijet.
Zadatak odgoja ozbiljan je stvar iz kršćanske perspektive, jer djeca su vam darovana ne kako biste ih odgojili za ovaj svijet ili za sebe, već kako biste ih odgojili za Boga. Crkva na krštenjima uvijek pita roditelje o njihovoj spremnosti da dijete odgoje kršćanski. Tu daju obećanje da će dijete odgajati za Boga. Ovo je pravi trenutak da vas na to obećanje podsjetim.
No, ne podsjećam vas kako bi vas time opterećivao, već kako biste na trenutak zastali u ovom užurbanom svijetu i pogledali malo u sebe i zapitali se: koliko ozbiljno shvaćam svoj kršćanski poziv roditelja ili mi to ne znači ništa; koliko ozbiljno shvaćam kako mi je dijete darovano; koliko ozbiljno shvaćam svoju vjeru i zadaće koje ona stavlja predamnom?
Možda ćete vi sebi postaviti neka druga pitanja, bolja i dublja- nema veze, bitno je da vas ta pitanja dovedu do promišljanja o Bogu i u konačnici, do promišljanja o svom odnosu s Bogom. Zapravo, da se pitate: raznosim li ja Boga po svijetu svojom ljduskošću?
Smisao je svega da vas razmišljanje vrati k Bogu i da shvatite da Bog, kada vam se daje u pričesti napušta raj da bi se dao vama! Napušta raj da bi raj postao dio vašeg života. Napušta sve samo da bi bio s tobom. Tko bi to još napravio osim Boga? To može napraviti samo netko tko te ludo voli.
Bog vas voli- ludo vas voli. To je jedino sigurno u ovom svijetu. Voli toliko da napušta raj zbog vas. I kada to shvati čovjek, onda može razumjeti i ovaj govor o raznošenju Boga po ljudskosti: ne želi da ga zadržavamo samo za sebe, već da ga darujemo drugima. Počnite s tim raznošenjem po odgoju vaše djece i obradovat ćete Gospodina, obradovat ćete Onoga koji vas voli.
“Kad Bog dolazi na ovaj svijet,
on bez oklijevanja napušta raj,
da bi raj zauvijek postao dio tvoga srca.
Da bi tvoje srce u živote mnogih donijelo raj.
Da se tvoj život, da se život ovoga svijeta,
nimalo ne bi razlikovao od njegova života.”
Stjepan Lice