Srce Isusovo
Srce
Sposobnost čovjeka da apstrahira stvari, da o mnoštvu stvari progovara samo kroz jednu riječ, prenosi na sebe samoga. Tako o čovjeku možemo progovarati na različite načine i opisati ga preko njegove inteligencije, preko snažne ili slabe volje, preko njegovih sposobnosti da napravi nešto, ali najcjelovitiji opis, kojim govorimo najviše o čovjeku stane u jednu jedinu riječ: srce.
Možemo o nekome govoriti preko njegove inteligencije, pamćenja, možemo opisivati nekoga preko upornosti, tvrdoglavosti, preko spretnosti, ali o čovjeku najviše kažemo preko njegove afektivnosti koju ne povezujemo samo s osjećajima, već prije svega sa slikom cijele osobe, sa načinom na koji doživljavamo nekoga. Čini se kako u tim opisima postoje gradacije koje nadilaze druge opise, pa kazati za nekoga da je inteligentan još uvijek ne znači kazati sve o njemu ili kazati najbitnije. No, kazati kako je drag ili „dobrica“ stavlja primjerice inteligenciju ili neke vještine u drugi plan, a ističe se nešto što povezujemo sa srcem.
Kada o čovjeku govorim, podsjećam prije svega kako je naš Gospodin bio pravi Bog i pravi Čovjek, kako se Bog objavio u punini u ljudskosti, kako je zapravo sebe htio ljudima u ljudskosti pokazati. Mnogi o Isusu vole pričati preko čuda, mnogi vole pričati preko njegove božanske mudrosti ili preko muke na križu. Takve pitam, zašto onda Crkva nije ustanovila blagdan primjerice, svete Inteligencije ili svete Volje ili svete Mudrosti kada je Gospodin Bog u pitanju? Ustanovila je blagdan Presvetog Srca Isusova, jer riječ Srce najviše govori o Bogu.
Srce koje se sažali
Možda će netko to htjeti demantirati, ali prisjetimo se malo Svetoga Pisam i pogledajmo Isusa u svjetlu događaja njegova života. Prvo čudo koje je napravio bilo je u Kani Galilejskoj na svadbi, na mjestu koje je srce ispunjalo veseljem. Upravo to srce Isusovo sažalilo se nad nevoljom mladenaca i Gospodin je napravio čudo. Prisjetimo se i udovice koja je pokapala sina jedinca. Zaplako je nad lijesom i oživio momka. Kod umnažanja kruhova bilo mu je žao naroda i kada je vidio da su kao ovce bez pastira i kada je vidio da su gladni. Potom preljubnica; nije imamo nikakvih razloga da brani ženu osim da mu je bilo žao njezine nevolje i grijeha. Prilikom ozdravljenja gubavca Isus je bio ganut njegovim stanjem. Kada su četvorica prijatelja donijela uzetoga, Isus se oduševio njihovom vjerom. Ganulo ga je siromaštvo udovice koja je u riznicu ubacila svoja posljednja dva novčića. Jednako tako se naljutio vidjevši što su svećenici učinili od Hrama i izbacio sve iz njega. Konačno, slomila ga je Lazarova smrt i, premda se Bog proslavio po njegovu izlasku iz groba, Isus je tugovao za svojim prijateljem.
Isus je imao veliko srce i kada bismo ga htjeli opisati u jednoj riječi onda ne bismo mogli nijednom riječju to učiniti bolje osim sa Srcem! Sve što radi, počevši od stvaranja, Bog radi sa svim svojim srcem! Tako i sa čovjekom sve radi sa srcem. To je Srce puno ljubavi koju prepoznajemo po Isusu i njegovu životu. Srce koje je u konačnici bilo probodeno nevjerom Židova, koje i danas probadamo vlastitom grešnošću.
To predivno Srce Boga nije ljudima dalo zakone da ga traže na jedan formalan način, nije govorilo o grešnosti kako bi ispostavilo račun na kraju vremena za grešnost i čovjeka teretilo odredbama koje ne može ispuniti dokazujući mu kako Bogu nitko nije ravan. Za shvatiti u konačnici to veliko Srce, najprije bi se osvrnuo na dvije, za mene najdirljivije prispodobe: na onu o razmetnom sinu i o milosrdnom Samrijancu. Obje opisuju Isusa, opisuju Boga na najdojmljiviji način. U prispodobi o razmetnom sinu, Boga se opisuje ulogom oca koji prima sina, a u onoj o milosrdnom Samarijancu Isus kao da opisuje sebe samoga postupanjem Samarijanca.
U obje psipodobe govori se o smilovanju oca i Samarijanca, koji postupaju posve suprotno od ustaljenih obrazaca postupanja. U Isusovo vrijeme, niti bi otac pošao u susret sinu koji je raskućio svoju baštinu, niti bi se Samarijanac usudio pristupiti Židovu makar on bio na samrti. No, oba lika, ugledavši onoga koji je bio u nevolji su se smilovala nad njima. U obje prispodobe za to smilovanje koristi se isti glagol esplanchnisthē (ἐσπλαγχνίσθη)1. Ova starogrčka riječ opisuje najdublje suosjećanje, samilost ili potresenost do srži. U osnovi riječ je o tome da im se okrenula utroba od boli kada su ugledali onoga koji je u nevolji. Danas bismo taj osjećaj opisali kao “udarac u želudac” ili situaciju kada zbog nečega osjetimo snažnu fizičku reakciju i bol u trbuhu. Ovaj se glagol u Novom zavjetu pojavljuje 12 puta i gotovo je isključivo rezerviran za opisivanje Božjeg djelovanja i Isusovih emocija prema ljudima.
Srce govori srcem srcu
To predivno Srce, kazalo je nevjernom Tomi da stavi ruku u njegov probodeni bok. Kao da mu je htjelo kazati „dodirni srce koje si proboo“. To Bog govori i nama: „dodirni mi Srce“! „Dodirni mi srce da uđem u tvoje srce!“ Upravo stoga, Pavao u Poslanici Efežanima govori: „Neka Krist po vjeri prebiva u vašim srcima“ (Ef 3,17). Pavao to govori podsjećajući nas na Gospodinove riječi: „Gdje ti je blago, tamo ti je i srce“ (Mt 6,21). Želi se nastaniti u nama, ali to ide samo po dodiru srca, podsjećajući nas kako jedan čovjek vrijedi onoliko koliko mu vrijedi srce.
Bog od nas želi da mu srcem govorimo, iskreno, do kraja, sa puno žara i ljubavi, jer srce ne postoji samo da bi kucalo već da bi ljubilo. Srce koje kuca, a ne ljubi, nije srce kakvim ga Bog želi. Kakvo srce želi Bog vidjeti u čovjeku? Možda najljepše to opisuje sveti Augustin: „Pokaži mi jedno srce koje voli i shvatit ćeš što ti govorim. Pokaži mi jedno srce zapaljeno željama, srce gladno, koje se osjeća samim i odbačenim od svijeta, žedno sre koje uzdiše za izvorima vječne domovine, pokaži takvo srce i shvatit ćeš što želim. U suprotnom, govorim li srcu koje je hladno, ono ništa ne zna i ne razumije što mu govorim“2. Bog želi da ga srcem tražimo, da mu srce dirnemo svojim stanjem, da ga srcem molimo. Jer srce srcu govori samo srcem.
Bilješke:
- Riječ vuče korijen iz imenice splagchnon, odnosno splagchnizomai (σπλαγχνίζομαι). što znači utroba, crijeva ili unutarnji organi (srce, pluća, jetra). U antičko doba utroba se smatrala sjedištem najintenzivnijih ljudskih emocija. Doslovni prijevod glagola glasio bi “grčenje u utrobi” ili “čupanje crijeva” od boli zbog tuđe patnje. ↩︎
- Sveti Augustin, O evanđelju po Ivanu, 26. ↩︎