Petar Brstilo
Mk 12,41-44
| Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: “Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.” |
U ljudskom životu potrebna su mjerila kako bi čovjek uspostavio vrijednosti i kriterije. Tako vrijeme daje određene minute i sate koje bi trebali darovati određenim radnjama i odnosima, daje nam mjeru. Za odrediti količinu i volumen imamo razne vage i mjerne instrumente. Tako se svaka materija opisuje svojim dimenzijama; a time dobiva i važnost u primjeni.
Shvaćanje po kojem čovjek uvijek nešto važe u svojim odlukama daje sliku mjerila po kojem donosimo odluke. Sve te zakonitosti matematike i fizike omeđuju naš životni prostor. Postavlja se pitanje, je li uopće moguće sve izmjeriti? Je li ono što nam govore prirodne znanosti uvijek budu mjera naših odnosa i vremena koje teče?
Siromašna udovica je ubacila sve ali opet manje od onih koji posjeduju više. Isus svoje učenike poučava, ova siromašna udovica je ubacila najviše. Pa sad, kako razumjeti ono što matematički ne odgovara istini. Kojim mjerilima onda Bog važe količinu? Možda Bog gleda kroz razlomke, da je npr. 2/2 veće od 100/1000.
Valja shvatiti kako Božju promisao po kojoj, premda si ti dao više, tvoje mogućnosti imaju puno više rezerve nego od onoga koji je dao sve. To treba razumjeti kako ne bismo gledali sve kroz materijalno blagostanje, već kako bismo povukli paralelu naših kapaciteta u našim odnosima.
Koliko ti sebe daješ u odnosu s Bogom, koliko u obitelji, koliko na poslu…itd? Jesi li odredio mjeru ili uvijek imaš ruku na kočnici da ne bi bilo previše izlaganja a pogotovo tamo gdje nemaš osobne koristi. Jedan svetac kaže nismo ovdje da bi dimili već da bi gorili. Samo nas vatra može oblikovati, a to je onda kad damo sve. I tada Bog može djelovati i oblikovati nas same, a onda po nama i one do nas. Zbog toga kaže sv. Franjo Saleški kako je mjera ljubavi, ljubav bez mjere. Tada nadilazimo ovaj svijet, jer nemamo ograničenja ni utega. Za njega smo stvoreni i živimo, u njemu i po njemu plod donosimo.
Budimo široke ruke, odvojimo vrijeme pa i onda kada mislimo da ga i nemamo. Budimo blizu jedni drugih i dajmo ono što imamo; blagost, dobrota, praštanje.
„Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobiljna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.“ Lk 6,38
MEDITACIJA PRED PRESVETIM OLTARSKIM SAKRAMENTOM
Gospodine nekako u nama samima postoji ta crta; mjerenja, odmjeravanja, vaganja. I to samo po sebi nije loše do trenutka kada postanemo proračunati. Oni koji su sami sebe blokirali, koji imaju potrebu izmjeriti ljubav, sreću, mir, radost, svaki potez; pa i samoga Boga.
Čovjek želi imati jedan oslonac, zaleđinu, vidljivi temelj; na koji će nasloniti svoju sigurnost. Petra si pozvao da krene po vodi za tobom. Tu Gospodine i nema baš neke sigurnosti gledajući našim pa i Petrovim očima. Logika nalaže da naša masa ne može opstati na površini mora; kao i kad dadeš cijelu svoju egzistenciju poput udovice, naš život gubi čvrsto tlo pod nogama.
Ti Gospodine nadilaziš zakone ovoga svijeta, ulaziš u prostor koji je nama nedokučiv. Pozivaš nas da ti vjerujemo, i da u nekim trenutcima izgubimo sami sebe; da svoje potrebe, čežnje, strahove, ambicije, stavimo pod svjetlom tvoje providnosti.
Nekada, kada naš ego oboli, naša duša prodiše. Čovjek koji kalkulira nema potrebu izvest brod na pučinu, nema potrebu olakšat životne križeve drugih, nema potrebu zauzeti se za istinu i pravednost pa makar ga to nešto koštalo. Jer mjera njegovih odluka je vrijednost njegovog komfora.
A ti nas pozivaš na slobodu, da ne ovisi naša sreća i mir o okolnostima oko nas već o onom što nosimo u sebi. Mi večeras stojeći ovdje pred tobom ne znamo mjeru, dužinu našeg života. Ne znamo koliko još imamo prilika za predat sve i oslonit se na ono što si nam pripravio kad se poništimo u svojoj volji. Ne znamo koliko prigoda imamo dati svoje srce poput tvoga koje gori za svakoga; i onda naš strah od povrijeđenosti, poniženosti, izdaje, neće biti blokada našoj darežljivosti.
Kad pogledamo križ zar ne vidimo Boga koji je ostavio sve, uništio sebe i dozvolio da ga se slomi. Koji interes može stati iza toga doli same ljubavi. Gospodine, večeras samo reci riječ, da ozdravi moje srce; samo reci riječ da te čuje duša moja. Jer večeras sva svoja mjerila upravljam tebi. Ti si ipak onaj koji je otišao na križ za grešnika. Ostavio sve da spasiš izgubljenog.