14_NEDJELJA_KG_A_2026

Mt 11,25-30

Dolazi Kralj

Ne postoji čovjek na svijetu koji sa svima ne dijeli jednu te istu želju: za pravdom i za mirom. Ovo samo izgledaju kao dvije želje, ali u pravdi o kojoj govorimo uvijek leži mir i obrnuto. Ne govorimo o nekom političkom, dogovorenom miru, niti o pravednosti ovoga svijeta. Govorimo o jednoj stvarnosti koja leži u dubini svakog srca koje traži Boga. O toj želji išekivanja konačnog mira u susretu sa Spasiteljem najljepše piše psalmist u Ps 85: „10 Zaista, blizu je njegovo spasenje onima koji ga se boje, i slava će njegova živjeti u zemlji našoj. 11 Ljubav će se i vjernost sastati, pravda i mir zagrliti. 12 Vjernost će nicat’ iz zemlje, Pravda će gledat’ s nebesa.“ (Ps 85,10-12).

Naravno, ova želja nikada nije samo želja jednog čovjeka, već se po naravi stvari preslikava na društvo, na narod i tada dobiva drugačije oblike: oblike kompromisa u kojima uvijek izostale ili pravda ili mir. Tako je bilo i sa Židovskim narodom. Ispaćeni progonima, osvajačima bez milosti i razumijevanja, narod je čeznuo za mirom i pravdom, za svojom zemljom. Čeznuo je da se ostvari obećanje Boga o Obećanoj zemlji, slobodi. Njihova čežnja bila je stopljena u proroštva i obećanja o dolasku Mesije, no njihova vizija Mesije bila je politička. Bila je to vizija pravde i mira u kojoj je uvijek netko ostajao zakinut ili za pravdu ili za mir.

Za shvatiti ovo treba se vratiti u vrijeme biranja prvoga kralja, Šaula. Narod je do tada živio vođen sucima i prorocima, život se organizirao prema Božjim zakonima, ali bez vladara. Jedini vladar bio je Jahve. Gledajući okolne narode i njihovu moć, prvaci Izraela poželjeli su kralja. Zapravo su htjeli imati nekakvu sigurnost na zemlji osiguranu ljudskom snagom i moći. Bog im je to i zamjerio na određeni način, ali im je ipak darovao kralja. Nakon burnih dinastičkih promjena, nakon političkih neugodnosti i progona, želja za pravednim kraljem koji će osigurati politički mir, nije se ugasila u narodu. Stoga i prorok Zaharija, nakon najava velikih nevolja i propasti naroda, sada radosno najavljuje dolazak Kralja.

Ipak, kada netko čita Zahraijine riječi ne poznavajući Krista ili Sveto Pismo, mogao bi pomisliti kako se prorok izruguje s tim kraljem ili sa svojim narodom. No, nije tako. Nakon strašnih opomena ove su riječi ohrabrenje narodu, da ne klone u nevoljama i ne odustaje od Boga, jer uslijedit će nevolje za narod u kojima treba ostati privržen Bogu, što neće biti nimalo lako. Što dakle Zaharija poručuje, koga to on najavljuje?

Prorok opisuje kralja koji je pravičan i pobjedonosan. U hebrejskom tekstu Zaharije, za riječ “pobjedonosan“[1] stoji riječ koja doslovno znači “onaj koji je spašen“, odnosno, “onaj koji donosi spasenje od Boga“. Doista, naredni stihovi o ulasku kralja u Jeruzalem na mladetu magaričinu ostvaruju se na Gospodinu našemu Isusu Kristu. Zaharijine riječi potvrđuje i sam Gospodin u evanđelju: „Sve je meni predao Otac moj (…)“. Evanđelist koristi jednu riječ kojom ovo predanje Oca Sinu opisuje na poseban način[2]. Nije to riječ samo o nekom prenošenju znanja ili tradicije, nego je riječ o izrazu (paredothe) koji se koristio za potpuni prijenos vlasti sa kralja na sina. To je potpuno predanje vlasti i moći, čin apsolutnog povjerenja i ljubavi Oca i Sina. Isus je Bog istobitan Ocu, Bog koji donosi spasenje. Zaharija tako opisuje ono što samo ime Isus govori za sebe: Gospodin spašava[3]! Zaharija najavljuje dolazak Mesije, Spasitelja!

Slijedi čudan opis Mesije- Kralja- Boga koji ulazi na magarčiću. Zapravo, u antičkom svijetu, jahanje na posve mladoj životinji koja nikada prije nije bila upregnuta imalo je sveto, religijsko značenje. Takve su se životinje čuvale isključivo za božanske ili kraljevske potrebe. Za razliku od rimskih careva i generala koji su ulazili na kočijama i u sjaju ulijevajući gledatelju strahopoštovanje, Mesija dolazi skromno, bez nasilja, krotko, posve suprotno silnicima svijeta. Zaharija još jednom iznenađuje: dok je narod očekivao političkog Mesiju koji će na bojnim konjima potjerati rimske okupatore, Zaharija govori o poniznoj osobi, blaga srca koji će na jedan drugačiji način djelovati u svijetu.

Veo koji zastire Božje lice

Zaharijine riječi opisuju Isusa kao „onoga koji donosi spasenje od Boga“, ali i sam Isus te riječi potvrđuje na poseban način. Govori kako „nitko ne poznaje Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin (…)“. Ovo „poznavanje[4]“ za semite poput Isusovih sunarodnjaka ima posebno značenje i dok je za zapadnog čovjeka, poznavanje prvenstveno intelektualni čin, za Semite je to životni, iskustveni čin- čin duboke intimne povezanosti. Poznavati nekoga ili nešto kod Semita znači iskusiti to u vlastitom životu, proživljavati sve na isti način. Poznavati nekoga znači potpuno se sjediniti s tom osobom i postati “jedno tijelo” i “jedan duh”, reagirati na sve jednako, identificirati se s nekim u djelovanju.

Jasno, kada su u pitanju Otac i Sin, onda je to poistovjećenje potpuno- jedno su. No, što je s tim „poznavanjem“ kada su u pitanju Bog i čovjek? Poznavanje Boga i svoga naroda pretpostavljalo je prije svega savez i obdržavanje zakonskih normi od strane čovjeka. Premda Bog poznaje svakog čovjeka, za ljude je postojala jedna prepreka u poznavanju dubine Božjeg bića- a ta prepreka je čovjekova grešnost. Za jednog Židova “poznavati” Boga, uključuje njegovo povjerenje, poslušnost i vršenje Božje volje. Ne poznavati Boga jest sinonim za grijeh i pobunu, a ne za neukost. Nije dakle riječ o nečem intelektulanom, već životnom, djelatnom. Zato je Zakon uvijek odredbama upravljao čovjeka na povratak Bogu.

Unatoč Mojsijevu zakonu, unatoč savezu s Bogom, grijeh je ostao nerješiva prepreka za Izraelca. Grijeh se mogao okajati, mogla se dati nadoknada za njega, mogle su se prinositi žrtve- ali nitko nije mogao dati garanciju da je grijeh otpušten od strane Boga. Sve se radilo prema tome da se Boga umilostivi, da se čovjeka očisti od nečistoće nakupljene grijehom da može pristupiti Hramskom bogoslužju. No, grijeh sam po sebi ostaje problem jer se s Bogom Židov mirio i unatoč tom pomirenju, Bog je i dalje ostajao nedostupan, udaljen od čovjeka.

Za razumjeti shvaćanje grijeha i opraštanje grijeha u Židova moramo poći u njihovu tradiciju. Najprije, židovstvo ne govori o istočnom grijehu koji se prenosi od prvoga čovjeka rođenjem, već samo o osobnom grijehu počinjenom od nekoga. Kao i za Grke, grijeh se smatrao promašenim postupanjem, pa je riječ koja se koristila za grijeh (het[5]) doslovno značila “promašiti cilj”. U grčkom jeziku riječ za grijeh (hamartia[6]) ima isto značenje. Ovo podsjeća na strijelu kojom se promaši cilj u gađanju, pa se sam “het” smatrao popravljivim. Grijeh se mogao ispraviti. Osim ovog nenamjernog grijeha, Židovi su razlikovali namjerni grijeh (avon) koji se odnosio na svjesno kršenje Božjeg zakona; te grijeh pobune protiv Boga (peša) što je bio najteži oblik grijeha.

S obzirom na odredište, grijesi su se dijelili na grijehe protiv Boga i protiv čovjeka. Grijesi protiv Boga (Bein Adam le-Makom) uključuju kršenje ritualnih zakona (primjerice nepoštivanje Šabata), a njih Bog oprašta izravno kroz tešuvu, molitvu i post na Jom Kipur. Grijesi protiv drugog čovjeka (Bein Adam le-Havero) uključuju krađu, uvredu ili nanošenje boli bližnjemu. Bog ne oprašta ove grijehe sve dok se grešnik osobno ne ispriča žrtvi, ne nadoknadi štetu i ne dobije izravan oprost od osobe koju je povrijedio.

Grijesi se nisu otpuštali bez jednog procesa kojeg su nazivali “povratak k Bogu” ili “Tešuva” (תְּשׁוּבָה). Taj je proces podrazumijevao istinsko pokajanje koje se sastojalo od toga da se grijeh prestane činiti, da se žali zbog toga, da se Bogu u molitvi prizna grijeh usmeno, te da se čovjek utvrdi u namjeri ne ponavljati taj grijeh više. Istovremeno, iskustvo proroka pokazuje kako Jahve stalno opominje svoj narod zbog neiskrenosti, manipulacija s grešnošću i sa Zakonom. Naime, Zakon kojeg su dobili u pustinji, a kasnije ga dograđivali dodatnim odredbama postali su teretom za narod. Nije možda toliko bio problem ni postiti ni moliti, ali malo tko se doista mijenjao. Zapravo, u zraku se i dalje osjećala nepravda: oni koji su bili moćniji mogli su raditi što su htjeli naspram onih jadnijih koje su zakon i pravda pritiskali. Koja korist da vam se netko i ispriča, ako taj nastavi s istom rabotom na drugom mjestu? Vi i dalje gledate nepravdu koju netko radi svjesni da će se prije ili kasnije ponovo dotaknuti vas.

Želja za pravdom nije samo stvar jedne osobe- ta želja uvijek ima socijalnu dimenziju jer čovjek jest socijalno biće i na nepravdu počinjenu drugome ne može ostati indiferentan. Stoga, religiozna praksa nije osiguravala pravednost. Naprotiv, postala je mjesto gorčine malenog ostatka koji je gledao kako moćnici židovskog naroda s lakoćom trguju žrtvama “plaćajući” svoj povratak Bogu. Istovremeno su shvaćali kako nepravda iz društva nije uklonjena. Stoga, religiozna praksa, koja je sama po sebi dobra, postaje isprazna zbog grešnosti čovjeka koja nije uklonjena obredima. Sve je postalo licemjerje, a malenom čovjeku izniman teret. Izaija stoga oštro progovara protiv ovakve trgovine s Bogom naglašavajući nepravdu koja ostaje za njom: “Nije li ovo post koji mi je po volji: Kidati okove nepravedne, razvezivati spone jarmene, puštati na slobodu potlačene… Podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike…” (Iz 58,6-7). Prorok Amos je izravniji: “Mrzim, prezirem vaše blagdane i nisu mi mile vaše svečane skupštine. Ako mi prinesete paljenice… neću ih primiti… Ali pravda neka poteče kao voda i pravednost kao nepresušni potok.” (Am 5,21-24).

Jaram

Zakon i njegove odredbe postale su teške Židovima. Ne samo da su ih podsjećale na njihove grijehe, a nisu ih oslobađali istih i nisu uklonile nepravdu, već su postale iznimno teške. Postale su poput jarma koji pritišće osobu. Stoga su Židovi počeli nazivati Zakon “jaram[7]”. U rabinskom židovstvu, “jaram” je bio izraz za podložnost i vjernost. Židovi su s ponosom govorili o jarmu Kraljevstva nebeskoga[8] ili jarmu Tore[9]. No upravo taj jaram postao je nesnosljivi teret svakom pobožnom i skromnom Židovu, jer je gledao u nepravde koje se ne mijenjaju nego se često opravdavaju religioznom praksom. Za pobožnog Židova, “jaram Tore” nije u početku bio zamišljen kao kazna, već kao privilegij i znak pripadnosti Bogu. Međutim, s vremenom su farizeji i pismoznanci dodali stotine usmenih propisa, ograda i tumačenja, pa je taj jaram postao nepodnošljivo težak za običnog čovjeka. Duhovno težak i besmislen.

Zastanimo malo i pogledajmo na trenutak u Crkvu. I mi u Crkvi imamo sličnu situaciju i na sličan način možemo kritizirati sadašnji trenutak. Možemo kazati kako mnogi koriste i Crkvu i sakramente kako bi vlastitu grešnost “opravdali” ili “obrisati”, a onda nastave sa svojim životom. I ne samo to, mnogi nastave činiti društvene nepravde, pa takvo “kršćanstvo” postaje samo dodatnom izlikom da se kritizira Crkva.

Gledati stvari ovako može nas dovesti do toga da Crkvu, koja ima svoje zakone, koja ima jedan propisani red u postupanju, vidimo na sličan način kao i Židovi. Sve može djelovati besmisleno jer se ništa ne rješava, sve može izgledati poput trgovine sakramentima i milostima jer su dostupne svima, pa i onima koji su najnepravedniji, sve može djelovati isprazno jer se ništa ne rješava. Doista, ne treba zatvarati oči pred stvarnosti koja je takva kakva jest, ali ovako gledati na našu stvarnost znači napraviti jednu grešku (oprostite što ovako pišem, ali ne mogu pronaći jednu bolju riječ). Greška se sastoji u svođenju Crkve na zakone. Upravo to su Židovi učinili sa svojim odnosom s Bogom. Sve su sveli na obrede i zakone. I kada nešto djeluje besmisleno, redovito postaje teško, opterećujuće. Postaje jaram!

Crkvu treba gledati kroz odnos Isusa Krista i ljudi u njoj. Kroz Tijelo Kristovo. Tijelo ne odbacuje tek tako svoje organe. Čitavo tijelo se stavlja u službu bolesnog organa ili organa koji ne funkcionira. Svi ostali dijelovi tijela nastoje sobom kompenzirati nedostatak u drugom organu. Istina je kako nedostatak jednog organa pogađa cijelo tijelo, ali i tijelo se bori za svoj organ. Upravo tako, grešnost jednog od nas pogađa sviju u Crkvi. Stoga, govoreći o ovome, nije u pitanju “kako se netko ponaša”, nego “kako se ja ponašam u tom Tijelu”? Možda bih svojim svetim ponašanjem mogao pomoći u onoj “kompenzaciji nečijeg dostatka”? Istina je kako svaki iskreni kršćanin trpi zbog svojih i tuđih grijeha- jer cijelo Tijelo trpi, ali nije li upravo taj “princip zajedničkog trpljenja u jednom Tijelu” princip našega spasenja? Zar nismo spašeni po trpljenju Isusa Krista u čije se Tijelo “usađujemo” ili “ucjepljujemo” krštenjem? Ne vidim u čemu je onda problem da, nakon velikog teološkog mudroslovlja malo sudjelujemo u spasenjskom trpljenju zajedno s Kristom. U konačnici, Isus trpi više nego svi mi zajedno. Jer, promislimo li malo o takvom trpećem Tijelu, nadam se, složit ćete se sa mnom: sve je u Glavi- u Kristu!

Jaram je za dvoje

Sve što nam naizgled nema smisla, ne bi nas trebalo opterećivati kada je u pitanju osobno spasenje. Možda jedino ako ponekad propustimo kazati ono što bi nekome trebalo kazati ili ako propustimo dati dobar primjer. Zašto? Pa, Krist je sve što je napravio za spasenje po Crkvi doveo u jedan odnos u kojem si bitan jedino ti i On. Za to Isus koristi riječ “jaram”: “Uzmite jaram moj na sebe i učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj svojim dušama”.

Jaram je sprava za ujarmljivanje volova ili konja pri oranju. Kada bi samo jedna životinja bila ujarmljenja, patila bi. Stoga, kada govori o jarmu, Isus više ne govori o zakonu, već o ljubavi, jer jaram i ljubav stvoreni su za dvoje. Isusov jaram je “sladak” i “lak”(grč. chrēstos i elaphron). Ova grčka riječ chrēstos (prevedena kao sladak ili ugodan) u doslovnom prijevodu značila bi “dobro pristajući“. Isusov jaram je skrojen točno po mjeri čovjekova srca. On ne žulja savjest strahom i krivnjom, već donosi oslobođenje jer se temelji na zapovijedi ljubavi. Osim toga, ujarmljen s Isusom, čovjek nikada ne prolazi životom usamljen. Isus je onaj “snažniji vol” u jarmu koji će na sebe preuzeti težine tereta života, ali i težine naših pogrešaka. On će pokazati i kojim putem “orati”, jer On je Put, zar ne?

U jarmu su volovi morali skladno vući plugove. Ukoliko bi jedan gurao po svome, drugi bi patio. Ovdje samo treba slijediti Isusov hod. Slušati njegove riječi i prenijeti ih do kraja u svoj život, u svoje djelovanje. I ne treba zaboraviti kako je Isusov hod, zapravo hod jedne krotke i blage osobe. Njegova pedagogija je blagost, a ne prisila. Stoga, onaj koji životom hodi tako da je poznat po blagosti, po jednoj ljudskosti po kojoj će se prepoznati jedna kršćanska duša snažno povezana s Kristom, može računati na jedan drugačiji mir i jednu drugačiju pravednost. Gospodin govori kako će takve koji se ujarme s Njime, darovati spokojem. Naći će spokoj u Kristu!

Kada govori o spokoju koristi jedan izraz koji ne opisuje jedan mir na zemlji, nego mir u duši koji dolazi od Boga. Isus govori da će On takve odmoriti. Koristi riječ -anapausis[10] za taj spokoj. Riječ je o jednom “aktivnom odmoru” u kojem se obnavlja snaga, dobiva osvježenje i povratak u stanje ravnoteže nakon progona ili teškog rada. Nakon što pretrpite nepravde na zemlji zbog svojeg kršćanskog ponašanja, snage će vam okrijepiti Gospodin i zadobit ćete mir jer ste ispravno postupali premda je možda trebalo trpjeti zbog toga. On će vas podići.

U grčkom prijevodu Starog zavjeta (Septuaginta), riječ anapausis redovito se koristi za prevođenje hebrejskog koncepta Šabata i Božjeg počinka (Knjiga Izlaska 23,12; 31,15). Šabat je izvorno bio znak slobode i sjećanje na to da Izraelci više nisu robovi u Egiptu koji moraju raditi bez prestanka. Govoreći ovakvim riječnikom Isus sebe predstavlja ponovo kao Boga, kao Gospodara Šabata. Predstavlja se kao Bog koji će čovjeka izvesti iz jedinog pravoga ropstva: ropstva grijehu! Pravi i istinski Šabat je u osobi Isusa Krista.

Skidanje vela

Gospodin tako o sebi govori kao o Onome koji može čovjeka osloboditi iz ropstva grijeha ako se ujarmi s Njim u životu. Isus zapravo želi ukloniti onaj jaram zakona koji je djelovao besmisleno i ljude pritiskao odredbama. Želi ukloniti i posljednju prepreku koja je stajala između Boga i ljudi. Daje do znanja da je On Bog. Isus je jedina i prava objava Boga.

U evanđelju, Isus govori kako “nitko ne pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti”. Objavljivanje Oca po Sinu nije neki čin koji ide automatizmom, niti to čovjek može zaslužiti. Ona dolazi po Sinu i onome koji prijanja uz Sina Božjega. U evanđelju se ova objava opisuje riječju apokalifai[11], koja dolazi od korijena apokalipto[12]. Doslovno značenje ove riječi jest “skinuti veo”, “otkriti ono što je bilo sakriveno“, “učiniti vidljivim“. Trenutak otkrivanja Boga u svom životu jest trenutak milosti u kojoj čovjek u sebi upoznaje Božju prisutnost u svom životu. Bez tog “skidanja vela”, Bog ostaje dalek i izvan života. U židovskom svijetu skidanje vela koristi se kao izraz za shvaćanje Božjih poticaja u sebi, za dublje razumijevanje stvarnosti u svjetlu Božjeg nauma[13]. To je doista pravo otkrivenje: otkrivanje Božjeg djelovanja i Božje prisutnosti u sebi. A to ne ide bez milosti, odnosno bez Isusa Krista od kojeg sve milosti dobivamo, s kojim se moramo ujarmiti.

Najpoznatija starozavjetna slika vela vezana je uz Mojsija. Nakon što je na Sinaju razgovarao s Bogom, Mojsijevo je lice toliko svijetlilo od Božje slave da su se Izraelci bojali prići. Mojsije je morao staviti veo[14] preko svog lica dok je razgovarao s narodom (Izl 34,33-35). Kada bi se vraćao pred Boga u Šator sastanka, skidao bi veo. Veo ovdje predstavlja granicu između običnog čovjeka i neizdržive punine Božje prisutnosti.

U jeruzalemskom Hramu postojao je masivni, tkani veo zvan Parohet[15] koji je odvajao Svetište od Svetinje nad svetinjama i nitko nije smio proći iza tog vela, osim Velikog svećenika, i to samo jednom godišnje na Dan pomirenja (Jom kipur). Veo je bio fizički podsjetnik da je grijeh odvojio čovjeka od Boga i da je pristup Bogu zapriječen[16]. U trenutku Isusove smrti taj hramski veo razderao odozgo nadolje, označavajući da je pristup Ocu sada slobodan svima bez obzira na grijeh.

Kada Isus kaže da Otac želi “skinuti veo” (objaviti) malenima, poručuje kako Bog više nije skriven iza teških hramskih zavjesa niti iza nedostupnih oblaka Sinaja. Isus je taj koji skida veo s Boga kako bi ga ljudi mogli vidjeti i upoznati kao bliskog Oca. Kasnije će sveti Pavao u Novom zavjetu (2 Kor 3) iskoristiti ovu sliku kako bi rekao da Židovi koji ne vjeruju u Krista još uvijek imaju “veo na srcu” kada čitaju Mojsija i Zakon.

Bog kroz povijest sustavno želi razoružati čovjekov strah, skinuti sljepoću s njegova srca, osloboditi ga ropstva i uvesti ga u vječni, intimni mir u zajedništvu sa sobom. On ne dolazi da te podloži, kazni ili ti nametne nepodnošljiva pravila. On dolazi jahati kroz tvoju svakodnevicu na najjednostavniji način, nudeći ti da svoj teški životni jaram upregneš s njim. Tek kada dopustiš ovom krotkom kralju da uđe u tvoj život, “veo sa srca” pada i počinje stvarni odmor i spokoj duše. Božansku moć koristi tako što postaje ponizni kralj iz Zah 9,9-10. On uništava oružje ljudskog ponosa, skida veo sljepoće s “malenih”, razbija teške terete zakona i umornom čovječanstvu daruje istinski, duboki mir duše.

Možda ti i ja samo trebamo biti magračići na kojima će On, Kralj ujahati u ovaj svijet po našoj krotkosti, blagosti, jednostavnosti kršćanske ljudskosti.

[1] Hebrejski: נוֹשָׁע (noša‘)

[2] Grč. παρεδόθη (paredothē), dolazi od grčkog glagola παραδίδωμι (paradidōmi), što doslovno znači “predati”, “uručiti” ili “povjeriti”. Nadalje, izvlači se iz korijena πα ρ–έχω (υ. Ζχω), ep. avr. akt. inf. παρασχέ-μεν (i u tmezi), s adj. verb. παρεκτέον, i ep. spored. obi. παρ-ίσχω, inf. παρισχέμεν, Ι. akt. 1) a) u pripravi držati, davati, pružati, b) nuditi, dati, predati, pokloniti, dopustiti, podijeliti, pribaviti, iznositi, poπαρ-εγγυάω 1) uručiti, predati, dati, preporučiti, τινά τινι. 2) napose: davati dalje, predati (o lozinci, zapovijedi), τό σύνθημα davati lozinku. Uopće: a) dati znak, obećati, s inf. b) dovikivati, pozivati, poticati, pobuđivati, zapovijedati,…

[3] Yešūa‘ je skraćeni oblik starohebrejskog imena יְהוֹשֻׁעַ (Yehōšūa‘). Ovo odgovara imenu Jošua. Složenica je to od „Yeho- / Yo-„ što je kratica za Božje osobno ime Jahve (Gospodin), te „-šūa“ koje dolazi od hebrejskog glagolskog korijena jaša‘ (יָשַׁע), što znači “spasiti”, “izbaviti”, “osloboditi” ili “dati prostranstvo”. Značenje imena Isus stoga doslovno glasi: “Jahve je spasenje” ili “Gospodin spašava”.

[4] hebrejski:יָדַע – yada; poznavati

[5] Hebrejske: חֵטְא

[6] Grčki: άμαρτíα

[7] hebrejski: עֹל – ol, grčki: ζυγός – zygos, jaram

[8] Prihvaćanje vjere u jednoga Boga kroz svakodnevno moljenje molitve Šema Jisrael (“Čuj, Izraele”)

[9] Obveza vršenja svih 613 zapovijedi (mitzvot) iz Mojsijeva zakona

[10] Glagol ἀναπαύω (anapauō) i imenica ἀνάπαυσις (anapausis) sastoje se od prefiksa ana- (ponovno, prema gore) i glagola pauō (prekinuti, zaustaviti, napraviti stanku); obnavljanje snage, osvježenje duha i povratak u stanje ravnoteže i mira nakon razdoblja teškog rada ili progonstva

[11] Grčki: ἀποκαλύψαι

[12] Grčki: ἀποκαλύπτω

[13] U židovskom (starozavjetnom i rabinskom) svijetu, koncept “skidanja vela” ili otkrivanja (hebrejski: גָּלָה – galah) najčešće se koristi u frazama: “Otvoriti (skinuti veo s) uši”: Kada Bog prorocima prenosi tajnu poruku, on im “otkriva uho” (npr. 1 Sam 9,15), ili “Otvoriti (skinuti veo s) oči”: U Knjizi o Brojevima (24,4), prorok Bileam sebe opisuje kao onoga “kome su oči otvorene” (otkrivene), koji vidi Božje viđenje jer mu je skinut veo s duhovnog vida. Psalam 119,18 moli: “Otvori (skini veo s) oči moje da gledam divote tvoga Zakona.” Za Židove je općenito skidanje vela predstavljalo otkrivanje tajnog Božjeg plana, jer su vjerovali da, povijest koja je pod velom, nije dobro vidljiva ljudima koji vide u njoj samo patnju. Stoga će Bog skinuti veo s nje i pokazati svoju konačnu pobjedu.

[14] hebrejski:מַסְוֶה – masveh; veo, zastor

[15][15] Hebrejski: פָּרֹכֶת; Hramski zastor

[16] U Svetinji nad Svetinjama nalazio se gdje se nalazio Kovčeg saveza sa komadom Mojsijeva štapa, komadićem mane i pločama Saveza. Židovi su držali kako je tamo Bog prisutan i nitko tu nije imao pristupa