17_NEDJELJA_KG_A_2026
Mt 13,43-52
Sumum bonum
U prispodobama o kraljevstvu nebeskom Isus se koristi slikama blaga i bisera kako bi opisao kraljevstvo kao nešto najvrijednije u životu. U prispodobama je to nešto zbog čega vrijedi prodati sve, zbog čega vrijedi ostaviti sve postrance kako bi ga se steklo.
Vrijednosti shvaćamo prema kriterijima dobra i zla. Nešto je vrijednije od nečega, drugo je manje vrijedno zato što je nešto za nas dobro ili nije. U toj procjeni postoji skala vrijednosti koju sami oblikujemo svojim kriterijima i definitivno bi to trebali biti kriteriji dobra. Na žalost, živimo u svijetu u kojem se ti kriteriji oblikuju drugim parametrima. To je stoga jer se prije svega, dobro vidi na različite načine. Ono je neizostavno vezano uz istinu, a kako se istina danas relativizira, tako se i krteriji dobrote mijenaju. Iz perspektive kriterija vrednovanja života, istina se uvijek percipira kao „istina o dobru i zlu“ ili kao „istinsko dobro“. Tako u normalnom sustavu vrednovanja istinu i dobro uvijek možemo izjednačiti. Istina je dobra i dobro je istinska vrijednost života.
Budući da se shvaćanje istine mijenja pa se istina često prihvaća kao „ono što meni odgovara“, tako i percepcija dobra zadobiva druge dimenzije vrednovanja. Ovo je neizostavno vezano uz shvaćanje slobode koja se danas reducira na „mogućnost izbora“. U takvom sustavu razmišljanja, objektivno zlo se ne shvaća kao zlo, već ukoliko mi odgovara, to objektivno zlo može meni biti dobro. Tako s lakoćom zakoračimo u prostor Nietzcheove filozofije u kojoj „zlo može biti moje dobro“1.
Ovakav stav prema dobru, istini i slobodi uvelike mijenja način vrednovanja života. Dobro kao kriterij mijenja se u korisno, u korist. Drugim riječima, čovjek se postavlja na mjesto gospodara života koji sve što mu životu ne koristi odbacuje premda je to istinski dobro za njega. Tako čovjek polako okreće život prema sebi, stvara jedno svoje „mini kraljevstvo“ u kojem on sam gospoduje nad svojim životom koji mora biti nedodirljiv.
I sve je dobro, dokle god ide dobro (čitaj- korisno). Sve je dobro dok se ne pojave problemi koji ne dopuštaju čovjeku da realizira svoje nauma. Onda nastaje drama. Zapravo, ništa posebno se ne događa, osim činjenice da „gospodar“ nije uspio realizirati svoje želje, projekte, ambicije,… Pri tome čovjek ne vidi dalje od sebe, od svojih želja i nauma. Ne vidi stoga kako postoje vrijednije stvari u životu, često puta uopće ne vidi ni dobro drugoga, a još manje ne vidi život izvan vlastitih životnih okvira kao dobro. Dobro mora biti dio njega vlasništva i sve izvan toga nije dobro ili ga ne zanima.
Najgore od svega jest činjenica da čovjek izgubi percepciju o tome koliko je život doista vrijedan i kamo ga treba usmjeriti da bi se ta „najveća životna vrijednost ostvarila“. Zaboravi na „život vječni“, na Boga uz kojeg se jedino takav život može realizirati. Zaboravi na najveće dobro. Summum bonum. Kao takav doista odgovara slici Platonova čovjeka koji je „ispao“ iz svijeta ideja i pao na zemlju, te udarivši glavom o tlo zaboravio onaj svijet idealnih vrijednosti iz kojeg je izašao2. Mora ih se prisjetiti tijekom života, veli Platon, pa se cjeloživotno učenje čovjeka svodi na „prisjećanje“ onoga što je u svijetu ideja proživljavao u najvećem blagostanju i miru.
U Ps 199 stoji stih: “Odnemaruješ Stijenu što te na svijet dade, ne sjećaš se više Boga koji te rodi!“, kojim psalmist podsjeća narod kako je Bog pao u zaborav. Sjećanje u čovjeka ima više dimenzija. Jedno je živo sjećanje koje stalno drži prisutnim život onoga kojeg se sjećamo, drugo je prisjećanje, odnosno memorijski prostor u kojem se povremeno sjetimo nekoga, a zapravo ga vadimo iz zaborava, odnosno treće dimenzije sjećanja u kojoj se trajno pohrani netko i tu ostaje poput smrti na nečiji život. Bog ne želi da bude dio našeg zaborava. U zaboravu se umire, nestaje. Ne želi da bude dio našeg prisjećanja, jer je to povremeno sjećanje, najčeše u prigodama ili kada ti je nešto potrebno. Želi biti dio živog sjećanja čovjeka koji o Bogu razmišlja kao o svom Najvećem Dobru koje ga stalno prati kroz život i birne o čovjeku.
Stoga, ovu priču o kraljevstvu Božjem počinjemo sa životnim vrijendostima, odnosno pitanjem: „Što je najvrijednije u životu?“ Pitanje ovako postavljeno čovjek, koji sve mjerka i vrednuje, lakše razumije kada je u pitanju „dobro“. Pri tom ćemo se poslužiti filozofskim obrascima Blaise Pascala i Søren Kierkegaarda čije bi razmišljanje o dobru kao temelju vrijednovanja razložili u tri grupe: dobro tijela, dobro uma, dobro srca.
Dobro tijela
Dobro tijela prvo je dobro koje percipiramo. Naravo, govorimo o elementarnim životnim potrebama poput gladi i žeđi, prokreaciji i tjelesnosti, o svemu što je povezano s tjelesnim zadovoljstvima. Sva ova dobra traju neko vrijeme i ponovo se javljaju kroz želje. Dakle, „dođu i odu“. Kada se čovjek zastiti, nije ih više željan, ali nakon nekog vremena ponovo se javlja želja za njima. Čini se kako ova „dobra“ čovjeka ispunjaju samo na neko vrijeme, ali zapravo nakon zasiććenja ostavljaju u čovjeku prazninu, nekada i puno veću, koju treba nečim ispuniti.
U svijetu koji je okrenut sebi, ovakva dobra, koja u čovjeku otvaraju stalno nove prazne prostore, čine najprije da čovjek gubi mjeru u želji da ispuni sebe „dobrima“. I ne samo da gubi mjeru, već mijenja kriterije. Ono početno „dobro“, koje doista ima jednu ispravnu svrhu u čovjekovu životu, preobražava se iz koristi u zadovoljstvo koje prilično kratko ispunja čovjeka. Budući da to zadovoljstvo kratko traje i brzo nestaje, kao kriterij „dobra“ mnogi uzimaju „intezitet zadovoljstva“. Stvara se mentalitet hedonizma3, novi moral užitaka koji ne mare za objektivno dobro4. Ne čudi stoga što jedan narkoman stalno traži jače droge ili što jedan pohotnik ne bira sredstva za zadovoljiti svoje požude ili što jedan bogataš ne mari ni za koga u želji da uveća svoje blagostanje.
Bilo kako bilo, ova dobra, kada se procjenjuju kriterijima korisnosti, zadovoljstva ili inteziteta čovjeka prazne, ne ispunjaju ga i ne možemo ih ni u kojem obliku gledati kao najveće dobro. Čak ni u elementarnim oblicima koji su životu nužni i korisni, jer bez ovih dobara se može u određenoj mjeri. Kada se ova dobra vide kao „najveće dobro“, život se potpuno okreće sebi, gubi se iz vida bližnjega i njegove potrebe, jer s vremenom čovjekova volja toliko slabi da se ne opire ničemu što će im priskribiti ono što žele za sebe. Kada se okrene sebi, čovjek zapravo propušta vidjeti štošta u životu. Najprije vidjeti kako postoji dobro izvan njega samoga koje je puno veće i važnije od vlastitih zadovoljstava.
Dobro uma
Sva dobra dohvaćamo najprije umno. U tom prostoru čovjek nalazi i puno veća dobra od tjelesnih5. Nalazi nešto od svoga duha što ga zadovoljava i ispunja. Otkriva nove svjetove, nove ideje. Čini se kako se polako vraća u svijet ideja. Možda će netko ovakav izgledati zanesenjakom, ali ne može se poreći kako takva zanesenost potječe iz jedne predanosti razmišljanju u kojem čovjek nalazi nešto više od materijalnog svijeta.
Unatoč tome, i ova dobra koja su u nama često dođu i prođu. Znaju biti nestalana, vezana uz zemaljske ili tjelesne stvari, a čovjek se zanosi koječime i s lakoćom napušta jedan način razmišljanja u prihvaćanju nečeg novog. Ipak, većina ovih „zanesenosti“ ostane u svijetu ideja, ne konkretizira se, pa često sve djeluje isprazno i nedohvatljivo jer je dakleo od stvarnosti ili mogućnosti realizacije.
Pored ove latentne neostvarivosti, dobro uma ima dodatan probelm. Već smo govorili o promjenjivoj precepciji dobra. Ona je u prostoru dobra uma naglašena. Dobro samo po sebi ima konkretna oblike, vrlo životne, pa se, osobito u prostoru razmišljanja može preoblikovati. Mišljenje se mijenja nekada tako da se usklađuje s okolnostima. Shvaćamo kako i ovakvo dobro nema trajne vrijednosti. Može postati dio zaborava. Promjenjivo je, ne ispunja do kraja čovjeka.
Osim toga, čovjek stalno uči i sazrijeva u životu, pa se i shvaćanje dobra mijenja. Pored toga, na to shvaćanje utječe niz osobnih stvari pa ovo dobro varira od čovjeka do čovjeka. Možda je to zgodno opisati preko susreta Aleksandra Makedonskog i filozofa Diogena koji se dogodio u Korintu oko 336. godine prije Krista. Aleksandar je, okružen svojom pratnjom, želio upoznati slavnog filozofa koji je prezirao materijalna bogatstva. Diogen je shvaćao dobro na sasvim drugačiji način od Aleksandra. Kada ga je pronašao kako leži na suncu, kralj je stao ispred njega i ponudio mu da ispuniti bilo koju želju. Na Aleksandrovo iznenađenje, Diogen je samo zamolio da mu se pomakne jer mu zaklanja sunce. Time je pokazao kako sve ono što Aleksandar posjeduje za Diogena nema nikakve vrijednosti. Za njega to nije najveće dobro.
Dobro srca
Srce je sinonim ljubavi. Raditi sa srcem, znači raditi s ljubavlju nešto ili za nekoga. Ovaj dio priče približava nas najvećem dobru. Naime, kada su naša razmišljanja ili postupci oblikovani ljubavlju, onda više ne percipiramo samo “svoje dobro”, već dobro tražimo izvan sebe. Ljubav je takva da voli više dobro durgoga nego svoje. Stoga, ljubav doista usmjerava čovjeka prema istinskom dobru, a ovakvo postupanje nazivamo mudrošću.
Ipak, “istinsko dobro” može i dalje biti reducirano na trenutak ili potrebu i premda nas usmjerava najvećem dobru, moguće je da zbog svojih slabosti okrenemo život prema sebi i “promašimo” ono najveće dobro. Pogledajmo malo kralja Salomona (1Kr 3,5.7-12). Bog mu je ponudio da traži od njega što poželi. Salomon je tražio mudrost u postupanju. Shvaćao je da kao kralj ne može misliti samo na sebe, već na dobro cijeloga naroda. U tom smisli, Salomon je tražio “istinsko dobro” ne samo zbog sebe, već i zbog povjerena mu naroda. Tražio je od Boga da ga ljubav vodi u postupanju, ljubav koja otvara srce za potrebe drugih kako bi doista pravedno postupao u očima Boga i naroda: “Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla, jer tko bi mogao upravljati tvojim narodom koji je tako velik!”
Razlikovanje dobra i zla početni je korak ka spoznaji istinskog dobra, a to ne ide bez ljubavi koja čovjeka iznosi izvan sebe. Upravo ta ljubav čini da čovjek vidi dobro koje nije njegovo, dobro koje nije samo korist ili zadovoljstvo. Vidi dobro za koje se treba žrtvovati iz ljubavi prema nekome drugome.
Srce ipak može biti varljivo i premda nas vodi prema najvećim vrijednostima života, može nas odvući od najvećeg dobra. Salomon je tako, pred kraj svojeg kraljevanja popustio “dobrima tijela” i Jahvu stavio u prostor “prisjećanja”. Možemo pogledati malo u obitelji. Roditelji se žrtvuju zbog svoje djece jer ih vole, jer vide u njima najveće dobro. Možda upravo na tom mjestu rade grešku. Istina je kako su djeca najveća vrijednost i istinsko dobro roditelja, ali u svojoj brizi mogu pretjerati do mjere da djeci serviraju sve u životu i tada ono dobro koje rade prestane biti dobro. Doista, čak i ako svoju djecu shvatiti kao “najveće dobro”, možete pogriješiti. Možete ih odvesti na krivi put jednim “gotovana” i poslije ćete se pitati što ste to pogriješili u odgoju.
Pogriješili ste jer ste pobrkali djecu s “najvećim dobrom”. Najprije, suspružnici bi trebali biti jedno drugome najvažniji u obitelji, u braku, jer njihov odnos i ljubav kojom se vole treba odgajati djecu. S druge strane, ovo prekomjerno ugađanje djeci, daje razumjeti kako su djeca, “najveće dobro”, zauzeli mjesto Boga u njihovom životu. Ili se može dogoditi obrnuto: da se roditelji postave kao bogovi spram djece. Svejedno.
Ipak, u prostoru dobra srca otkriva nam se jedno dobro zbog kojeg bismo žrtvovali sve. Takva je istinska ljubav. Upravo to treba promijeniti pitanje s početka. “Što je najvrijednije u mom životu” treba se preoblikovati u pitanje “Zbog koga bi žrtvovao sve u životu?” Za koga bi dao svoj život? Ovo otkriva najveće dobro, Summum bonum. Ne ono najvrijednije zbog skala vrijednosti kojima se služimo u procjenama dobra i ne zbog toga što sve ono što vidimo kao vrijedno “dođe i prođe” i ostavi prazninu i neispunjenost u duši. Riječ je o trajnom dobru, koje ne može nestati. Uostalom, čak i sa djecom za koju bi ste dali život može biti slično. Uza sav odgoj i žrtve, oni znaju otići, gotovo nestati iz života čovjeka.
Tada se čovjek s pravom upita: zar su sve žrtve bile uzaludne? Zar tolika ljubav može propasti i nestati? Možda u trenucima istinskog razočaranja zbog gubitka onih za koje ste bili spremni dati život, čovjek počinje otkrivati kako iznad svega postoji nešto veće. Netko veći koji je doista Summum bonum. Bog. No, za razumjeti ovo pogledajmo ove Isusove prispodobe iz perspektive Boga.
Blago i biser
Pokušajmo sada razmišljati o prispodobi na drugačiji način. „Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu. Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.“ Zamislite na tren kako su čovjek i trgovac zapravo slika Boga koji pronađe blago na njivi ili lijepo biserje. U tom slučaju, blago i biserje, ono najvrijednije za Boga bio bi čovjek! Doista, sjetimo li se Isusovih riječi o kraljevstvu Božjem, shvatit ćemo kako se ono najprije po posijanoj Riječi Božjoj razvija u čovjeku. Stoga, biser i blago je ono najvrijednije što Bog vidi u svakom čovjeku, čovjek je njegov najljepši biser stvaranja i najvrijednije blago ostavljeno na zemlji.
I čovjek i trgovac iz prispodobe su ostavili sve, prodali sve, žrtvovali sve jer su toliko ljubili biser i blago. Bili su spremni učiniti baš sve samo ga ih imaju. Ništa im drugo nije bilo važno. Bog sam tako pokazuje kako je čovjek njegovo najveće dobro zbog kojeg je spreman žrtvovati sebe samoga. Dati svoj život za spas čovjeka. Bog spremno napušta raj i ide na križ kako bi se njegovo najvrijednije stvorenje spasilo.
Pri tom Bog ne kalkulira, ne procjenjuje svakog od nas posebno. On unaprijed ide na križ za svakog od nas i ne pita se tko će od nas sagriješiti niti koliko će sagriješiti. Ne procjenjuje, nego se žrtvuje. Bog se odriče samoga sebe radi nas.
Kod ljudi je obično drugačije. Osobito u ovom svijetu koji se okrenuo samome sebi tražeći prolazna dobra u životu, čovjek najprije procjenjuje, a onda donosi odluku o tome kako će postupati. Ne kažem kako to nije razborito, ali ponekad (zapravo vrlo često) znak je kako se ne postupa s ljubavlju, već se kalkulira u odnosima. To otkriva kako najvrijednije vidimo u sebi, a ne u drugome. Bog najvrijednije vidi u nama. Otkriva kako nismo spremni upustiti se u avanturu ljubavi u kojoj ćemo se žrtvovati radi drugoga, a onda će stvari ići dalje po ljubavi. Ne čudi stoga što danas imamo toliko „promašenih brakova“ koji se raspadaju. Ni prije braka nisu bili spremni dati život jedno za drugo. Nisu se htjeli žrtvovati već su kalkulirali, procjenjivali korist, dobro. Nisu imali ljubavi koju su trebali imati za primjerice brak.
Čak i mladi postupaju po tim obrascima. Prije braka žele biti sigurni da je to osoba s kojim žele biti do kraja života. Stoga ulaze u bračne zajednice živeći zajedno prije braka, kušajući život na krivi način. Ne shvaćaju da se u brak ne ulazi do kraja života, već zauvijek. Brak je za vječnost. To nije nešto što “dođe i prođe”, već put kojim dvoje idu zajedno Bogu. U Kraljevstvo nebesko. U brak se ulazi da bi se živjelo- ne do smrti- nego zauvijek.
Tako je i sa svećeništvom. To nije neko dobro tijela, pa ću kao svećenik živjeti “ko bubreg u loju” i biti nezainteresiran za svijet oko sebe. To nije dobro uma, pa ću ljudima filozofirati o svemu i svačemu, a živjeti odvojeno od svijeta- u svijetu ideja. Nije ni dobro srca, pa će me od Boga odvesti neke posve ljudske želje koje ću realizirati “u ime ljubavi” i napustiti svoje zvanje i posvetu Bogu. To je stvar ljubavi koja ne kalkulira, koja unaprijed žrtvuje sve od sebe radi Boga i ne zanima se za posljedice, koja je spremna napustiti sve radi svojeg “Najvećeg Dobra”.
Kalkuliranje pokazuje dramatičan nedostatak vjere u Boga i u čovjeka. Zato se i kalkulira, procjenjuje, traži dodatne razloge da se prođe neokrznut u svojim zvanjima. Govorimo li o ljubavi koja je spremna unaprijed žrtvovati se za Drugoga, onda moramo shvatiti kako ne možemo proći neokrznuti, bez rana. Žrtva uvijek podrazumijeva ranjavanje. Samo treba shvatiti kako rane onoga koji se žrtvuje radi “Najvećeg Dobra” nisu samo njegove, već i od Onoga koji je otišao na križ radi našega najvećeg dobra, radi našega spasenja. Njemu ih treba predati u ruke, Njemu prepustiti posljedice svojeg ranjavanja.
Vjera je svojevrstan skok u prazno. Gubitak tla pod nogama. Kada se čovjek žrtvuje onako kako se Gospodin naš Isus Krist žrtvovao za nas, onda nema nikakve sigurnosti u ishod, već vjeruje kako je njegova žrtva imala smisla pa makar on neće vidjeti plodove te žrtve.
Isus Krist se najprije odrekao svoga nebeskog trona, potom života. Žrtvovao je unaprijed sebe za spasenje čovjeka. To je Ljubav. Prava ljubav koja usmjerava najvećem dobru: Summum bonum. To je ljubav žrtve Krista koja je doista učinjena radi čovjeka, ali samoga čovjeka usmjerava Bogu- Najvećem Dobru. Bog čovjeku ne postavlja uvjete spasenja, već se najprije žrtvuje.
Tražite kraljevstvo najprije
Vratimo se perspektivi čovjeka. U prispodobi čvojek i trgovac traže blago i biser. Iz perspektive čovjeka, najvrijednije što može imati u životu jest život vječni. To je kraljvestvo Božje, to je život s Bogom zauvijek. Stoga, slijedeći primjer samoga Boga koji se žrtvovao na križu, za pronaći put prema Bogu, za doći do Najvećeg Dobra, čovjek mora biti sprema odreći se svega samo kako bi pronašao Boga. Pri tom mora shvatiti kako je sve na ovom svijetu prolazno kako bi se usmjerio k Bogu.
Isus stoga upozorava: „Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova“. Najprije tražite Kraljevstvo Božje, najprije tražite Boga preko istinskih dobara, preko onoga za što biste žrtvovali svoj život, preko ljubavi. Tražite Onoga koji ne može stati ni u naše tijelo, ni u naš um, ni u naše srce, ali može ispuniti sav naš život dovijeka.
Obično ljudi najprije traže sigurnost, a onda pokušavaju pronaći Gospodina. Kalkuliraju i nisu se spremni žrtvovati za Boga. Svi najprije nastoje pronaći dobro tijela i dobro uma, a ponekad i srca. Ne, treba najprije tražiti kraljevstvo Božje i relativizirati sve ostalo radi toga. Jer Bog treba biti naše Najveće Dobro, naš životni cilj zbog kojeg bismo trebali žrtvovati sve- pa i svoj život. On je naše najveće blago, najvrijedniji je od svega. I kad ga pronađeš, ima smisla ostaviti sve radi Njega.
Možda bismo trebali razmišljati više o tome jesmo li spremni žrtvovati sve za Njega, jesmo li u konačnici, spremni dati život za Boga. Baš kao i u braku. U tom razmišljanju shvatit ćete koliko doista volite Boga, koliko vam je stalo do vječnoga života i tražite li već sada kraljevstvo Božje. Shvatit ćete koliko doista vjerujete u Boga.
Bilješke:
- Izraz “Zlo, budi moje dobro” (engl. “Evil, be thou my good”) zapravo ne potječe od Friedricha Nietzschea, iako se često povezuje s njim zbog njegove filozofije “s onu stranu dobra i zla”. Izvorno je to citat iz epskog spjeva Izgubljeni raj (Paradise Lost) engleskog pjesnika Johna Miltona iz 1667. godine, a izgovara ga Soton. U izvornom Miltonovom tekstu, Sotona, nakon pada u pakao izgovara riječi: “Zlo, budi moje dobro” (Evil, be my good). Budući da mu je povratak u Božju milost i dobro neostvariv, on svjesno odabire potpunu inverziju vrijednosti. Odlučuje da će mu činjenje zla donositi zadovoljstvo i svrhu. Ovaj se pojam povezuje s Nietzscheom zbog njegovih kontrukta prema kojima je nužna promjena u vrijednostima života. Tako Nietzsche tvrdi kako su tradicionalni pojmovi “dobra” i “zla” (osobito kršćanski) društveni konstrukti. Prezire kršćanstvo i naziva ga moralom slabih i podložnih koji ne mogu unaprijediti društvo. Stoga je nužan jedan novi moral (moral gospodara i moral robova) kojim će se nadići sve duhovne vrijednosti kršćanstva moralom gospodara. Žrtvu više ne povezuje sa onima koji su potlačeni, već je smješta u okvir novog čovjeka, nad čovjeka po uzoru na antičke junake i božanstva i s prijezirom promatra one koji se ne mogu ostvariti u društvu kao moćni. U knjizi S onu stranu dobra i zla, on poziva na nadilaženje tih krutih okvira kako bi pojedinac sam stvorio svoje vrijednosti. Dok Miltonov Sotona i dalje priznaje Božji sustav (pa ga namjerno izvrće), Nietzsche ide korak dalje – on želi potpuno ukinuti te kategorije i stvoriti novi moral usmjeren na životnu snagu. U svom djelu “Tako je govorio Zaratustra” definira “moral podložnika” i uspoređuje ga sa devom koja ponizno nosi teret tradicije i ponizno sluša po principu “ti moraš”. Stvara novi moral, “moral lava” koji se snažno opire svemu i uništava stare vrijednosti, ali još uvijek nije u stanju definirati nove. Lav započinje s moralom “Ja hoću”. Moral se tako okreće vrijednostima koje ovise o pojedincu čime se razbijaju društvene konvencije i ustaljene vrijednosti koje vrijede za sve. Razbija se objektivnost morala. Time se otvara prostor novog početka kojeg opisuje po Djetetu, simbolu Nadčovjeka. Dijete stvara vrijednosti iz igre i radosti kojom kaže “Da životu”. Po Nietzscheu, novi čovjek nije nemoralan, već amoralan On ne slijedi pravila iz straha od kazne ili nade u nagradu (bilo društvenu ili zagrobnu). Njegovo djelovanje proizlazi iz njegove vlastite prirode i unutarnjeg sklada, zbog čega sam sebi postaje zakonodavac. Time se udaraju temelji razmišljanja o novom moralu koji u konačnici rezultiraju filozofskim pravcima koji su iznjedrili komunizam, nacizam, kao i razne oblike individualizma ili kolektivizma čije duboke tragove vidimo u današenjem društvu. ↩︎
- Dok u svojim mitovima Timej i Protagora, Platon progovara o stvaranju čovjeka, u mito o Fedoru (Phaedorus) govori o padu čovjeka na zemlju iz idealnog svijeta. U algoriji o krilatoj zaprezi, Platon uspoređuje ljudsku dušu sa zapregom koju čine kočijaš i dva krilata konja u kojoj kočijaš predstavlja razum (logos), bijeli konj predstavlja srčanost i plemenite aspekte duše (volja, hrabrost). On želi letjeti prema gore. Crni konj predstavlja požudu i niske nagone (tjelesne želje). On vuče zapregu prema dolje, zemlji. U svijetu ideja, duše bogova lete s lakoćom jer su njihovi konji savršeni. Ljudske duše, međutim, vode stalnu unutarnju borbu zbog nemirnog crnog konja. Dok zaprega kruži nebeskim svodom promatrajući vječne istine, ljepotu i pravdu u svijetu ideja, nesposobnost kočijaša da obuzda crnog konja stvara kaos. Duše se počinju sudarati i gubiti kontrolu. Zbog te borbe i nemira, krila duše se lome i otpadaju. Teška i bez krila, duša gubi plovnost i pada u materijalni svijet, gdje se zatvara u grubo, zemaljsko tijelo. Ulaskom u tijelo, duša doživljava šok i zaboravlja sve savršene istine koje je gledala u svijetu ideja. Materijalno tijelo postaje njezina tamnica (soma sema – tijelo je grob). Međutim, taj zaborav nije potpun. Kada čovjek u materijalnom svijetu vidi nešto lijepo ili pravedno, u njemu se budi čežnja za izgubljenim domom. Taj proces ponovnog prepoznavanja istine Platon naziva anamneza (sjećanje). Prepoznavanje ljepote ponovno potiče rast krila duše, omogućujući joj da se kroz filozofiju i krepost nakon smrti vrati natrag u svijet ideja. ↩︎
- Hedonizam svoje podrijetlo nalazi u grčkoj filozofiji. Riječ dolazi od grčkog korijena -hedone (ηδονή, ή, i ep. ήδος, τό) koju prevodimo kao ugodno osjećanje, u dobru i zlu smislu, veselje, radost, naslada, slast, požuda, zluradost,; ή διά τοϋ σώματος ήδ. kao putena naslada; δι’ ηδονής rado, προς ili καθ’ ήδονήν ρο volji (λέγειν), ύφ’ ηδονής od veselja; uzrok radosti, ugodnost, prednost, milost, ήδονάς φέρειν veseo glas donijeti.
Iz istog korijena riječi dolaze i izrazi poput -hedoupatheia (ήδυπάθεια, ή,) koju prevodimo kao ugodan, razbludan život, naslada, raskoš; te -hedoupatheo (ήδυπαθέω) ugodno živjeti, podati se nasladama, raskošiti se . ↩︎ - U grčkoj filozofiji rasprava o intenzitetu zadovoljstva (hēdonē) bila je temelj za razvoj etike. Grčki filozofi nisu gledali na zadovoljstvo samo kao na prolazan osjećaj, već su ga mjerili, klasificirali i analizirali kroz odnos njegova intenziteta i njegove dugoročne vrijednosti.
Kirenska škola (osnivač Aristip iz Kirene) zagovara radikalni, trenutni hedonizam. Smatrali su da su tjelesna zadovoljstva znatno višeg intenziteta od duhovnih i da zbog te siline imaju najveću vrijednost.
Cilj je bio postići što jači intenzitet ugode “ovdje i sada”, bez obzira na dugoročne posljedice. Bitno im je kako se sada osjećaš bez obzira na buduće posljedice. Epikur i njegovi sljedbenici preoblikovali su pojam zadovoljstva.
Nasuprot Kirenjanima, Epikur je smatrao da jurnjava za visokim intenzitetom tjelesnih užitaka (poput prejedanja ili opijanja) neumoljivo vodi u patnju i mamurluk. Epikur razlikuje užitak u gibanju (kinetički – npr. jedenje ukusne hrane) i statički užitak (katastematički). Tvrdio je da je vrhunac i krajnja granica intenziteta zadovoljstva jednostavno potpuna odsutnost tjelesne boli (aponia) i duševnog nemira (ataraksija). Kad bol nestane, intenzitet zadovoljstva više ne može rasti, može se samo mijenjati. Zato su za njega skromna hrana, voda i razgovor s prijateljima pružali najstabilnije i najviše zadovoljstvo. ↩︎ - Primjerice Platon i Aristotel. Platon u dijalogu Fileb podvrgava intenzitet zadovoljstva strogoj kritici. Primjećuje da su najintenzivnija zadovoljstva (poput utaživanja goleme žeđi) zapravo reaktivna. Ona su snažna samo zato što im prethodi jednako snažna bol (nedostatak vode). Platon tvrdi da za najvišim intenzitetom zadovoljstva žude bolesna tijela i neprosvijećeni umovi. Istinska, čista zadovoljstva (poput uživanja u geometriji, mirisima ili stjecanju znanja) nemaju u sebi primjesu boli i, iako su nižeg intenziteta, mnogo su vrjednija jer su trajna i stvarna.
U Nikomahovoj etici, Aristotel ne vidi zadovoljstvo kao cilj sam po sebi, već kao popratni ukras uspješne aktivnosti. Tvrdio je da intenzitet zadovoljstva raste kada s punom koncentracijom i izvrsnošću obavljamo neku aktivnost (npr. sviranje instrumenta ili razmišljanje). Budući da je ljudski razum (nous) naš najuzvišeniji dio, kontemplacija (filozofsko promišljanje) donosi najčišće, najtrajnije i po intenzitetu najuzvišenije zadovoljstvo koje čovjek može iskusiti. ↩︎