18_NEDJELJA_KG_A

Mt 14,13-21

Rezanje

Kada ga stisne život, čovjek nerijetko pokušava svoje neuspjehe, neostvarene ciljeve ili želje kompenzirati tako što će raditi više, pokušati realizirati “još nešto”, čime se obično dovodi do iscrpljenosti ili do situacije koju prepoznajemo po frazi “nema se vremena, ni novaca”. Na žalost takva i tolika zaokupljenost zemaljskim ciljevima, često dovodi čovjeka da jedino “nema vremena za Boga”. Zapravo ga polako, bez da primjeti, udaljava od Boga. Ne čini čovjek pri tom ništa dramatično loše, ali izostane onaj temeljni odnos sa svojim Stvoriteljem. Čovjekova stvarnost preobražava se u stalnu jurnjavu “za nečim”, stalne nove projekte, stalne pokušaje samopotvrđivanja pri čemu čovjek najčešće izgubi sebe, dezorjentira se u postupanju. Konačno, nije rijedak slučaj da se pri tom izgubi moralni kompas i prione uz grijeh i zlo.

Vrijeme u kojem Izaija piše, bilo je vrijeme progonstva u Babilon. Narod je progonstvom izgubio svoju slobodu i dostojanstvo. Osim toga, narod je izgubio i hram koji je bio potvrda Božje prisutnosti u narodu. Stoga su mislili kako ih je Bog napustio, kako su sami daleko od Njega. “Udaljeni od Boga”, nastojali su izgubljeno kompenzirati na način sličan današnjem čovjeku. Društveni uspjeh bila je svojevrsna potvrda da Bog nije daleko, jer u misli jednog Izraelca, biti bogat bilo je isto što i biti blagoslovljen. Biti siromašan značilo je prokletstvo. Naravno da im se događalo isto što i današnjem čovjeku. Nikakvo bogatstvo, nikakav društveni uspjeh ne mogu zamijeniti odnos s Bogom.

Izaija naprotiv kritizira one koje izvan Boga traže izvjesnu kompenzaciju za svoj život. Izaija govori “Zašto trošite novac na ono što kruh nije i nevolju svoju na ono što ne siti?” Zašto tratite život na ono što vas udaljava od Boga? Izaija kritizira život u kojem su židovi počeli tražiti rješenja drugačija od onog koji su dobili Savezom s Bogom. Izaija sve to drži bezvrijednim i podsjeća ih na Božju vjernost; na Bog koji ih neće napustiti. Ništa im ne može nadomjestiti slobodu i dostojanstvo koje su kao narod dobili Savezom s Bogom.

Izaija kritizira način razmišljanja u kojem će se kupovinom nadomjestiti izgubljeno dostojanstvo, pri čemu se gubi odnos s Bogom. Gubi se vjera. Stoga Izaija prenosi Božji poziv: “Kupite bez novca!” Bog daruje, ne naplaćuje. Treba zapravo napustiti način razmišljanja koji je uvriježen kada su u pitanju Bog i život u vjeri. Možda se nama čini kako ponekad nema ni novaca ni vremena za neke bitne stvari, ali u Boga ni novac ni vrijeme nemaju vrijednosti. Odnos s Bogom ne može se naplatiti. Stoga, mentalitetu trgovine, Bog suprostavlja mentalite darivanja: sve daje besplatno. Upravo onako kako je to učinio obećanjima u Savezu.

Bog je vjeran svojim obećanjima i svom Savezu. U korijenu obnove saveza s Bogom, obnove odnosa s Bogom, bilo je žrtvovanje. Žrtva se rasijecala na pola, rezala. Na hebrejskom jeziku, savez se ne “sklapa”, nego se doslovno “reže”1. To upućuje na drevni običaj rezanja žrtvenih životinja na pola, kroz koje bi ugovaratelji prošli, simbolizirajući: “Neka mi se dogodi isto što i ovim životinjama ako prekršim ugovor.” Ovo upućuje na trajnost obećanja koja se potvrđuje vlastitim životom, na trajnost koja nadilazi ljudsko vrijeme – vječnost, neprekinutost. Bog koji ne napušta Izraelce, po Izaiji navješćuje jedan novi Savez, bezuvjetan i vječan. Bog jamči njegov opstanak svojom vlastitom vjernošću.

Za obnoviti savez/ odnos s Bogom potrebno je najprije odrezati nešto iz svoga života. Potrebno je razrezati sve ono što nam Boga nadomješta na bilo koji način, svaki nerealan cilj ili želju, svaku grešnost koja nas od Boga udaljava. Doista, ovo rezanje nekada nije uspješno jer, reže se dio sebe, reže se nešto što je postalo dijelom našega života, a to je uvijek bolno. Nekada je potrebno odrezati iznimno uspješan posao koji ti ne daje vremena za Boga. Ne samo da ti ne daje vremena, nego ti uvijek postavlja nove ciljeve na zemlji. A na zemlji se sve kupuje, sve se procjenjuje i važe, pa za ostvarenje novih ciljeva nikada nema dovoljno novca. „Nema se ni novca ni vremena“- ovo je opis mentaliteta trgovca kojem uvijek nešto nedostaje u životu. Zapravo mu najviše nedostaje Bog kojeg ne može kupiti ničim.

Izaija stoga poziva svoj narod da odreže sve što ih udaljava od Boga, da napuste život sličniji poganima nego vjernom Izraelu. Istovremeno, pozivom ih podsjeća kako ih Bog nije napustio. Naprotiv, Boga ne možete vezati uz hram. Neka svatko u sebi otkrije istinsku duhovnu žeđ i glad2 za Bogom i obrati mu se, odreže nepotrebno iz života i okrene se Bogu koji daje besplatno svoju milost i daje je u izobilju. Izaija zapravo prenosi krik Boga3 koji se sažalio nad svojim narodom. Sloboda i dostojanstvo djece Božje ne može se kupiti nikakvim novcima: „Bez novca i naplate kupite“4! Milost koja je neprocjenjiva ne može se kupiti- može se samo besplatno dobiti.

Najava Novoga Saveza, nove Božje gozbe

„Mene poslušajte, i dobro ćete jesti i sočna ćete jela uživati. Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte i duša će vam živjeti“. Ovim riječima Izaija prenosi poziv Boga na jednu „gozbu“ koja ima nasititi životom svakog koji mu se obrati, koji usmjeri svoj život k Njemu. U Ps 145 stoji kako Bog svojom rukom hrani, zasićuje želje onih koji se utječu njemu. Riječ je o jednoj trajnoj, neprekidnoj radnji kojom Bog proviđa sve potrebno onim koji su srcem uz njega. Stoga, židovska tradicija ovaj pslam drži posebnim do mjere da su ga znali moliti do tri puta dnevno. Bio je to izraz potpune privrženosti Gospodinu.

U židovskoj tradiciji, obredna gozba (Seuda) predstavlja središnji društveni i religijski događaj koji povezuje obitelj, zajednicu i vjeru. Za Židove blagovanje hrane nikada nije samo puko zadovoljavanje fizičke potrebe, već čin slavljenja Boga, sjećanja na povijesno izbavljenje i učvršćivanja obiteljskog zajedništva.

Jednu novu gozbu najavljuje evanđelje u sceni u kojoj Isus umnaža kruhove i ribice. Zapravo, u toj sceni nalazimo pralik Novoga Saveza. Narod je slijedio Isusa do pustog mjesta, do pustinje. Riječ erēmos označava nenaseljeno, pusto mjesto, izolirano od izvora opskrbe. U kontekstu Starog zavjeta, ovo odmah asocira na pustinju kroz koju je Izrael prolazio i gdje ih je Bog hranio manom. Odlazak u pustinju označio je i Isusov početak javnoga djelovanja. Scena iz evanđelja smješta se ponovo u pustinju, ali ovaj put na mjesto koje obiluje zelenilom. Zelenilo u pustinji slika je plodnosti i obilja.

Ovo neodoljivo podsjeća na Psalam 23(22) u kojem stoji: „Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam, na poljanama zelenim, on mi daje odmora…“ Isus, Dobri Pastir vodi svoje stado prema obilju života. Prvi stih psalma (ni u čem ja ne oskudijevam) u izvornoj verziji doslovno se prevodi kao „neću oskudijevati5“ čime pslamist izražava sigurnost i vjeru u Gospodinovu brigu o čovjeku. Nakon toga pjeva „na poljanama zelenim on mi daje odmora“. Izravan prijevod glasi: „Na pašnjacima od mlade trave6 On me liježe7“. Ovaj stih preveden doslovno oslikava pastira koji ovce dovodi na najbolju i najsvježiju isprašu, na kojoj se stado može nasititi do volje. Ovce, kada su gladne ili u opasnosti ne lijegaju na tlo. No, kada su site i mirne, polegnu. U Psalmu, pastir svojom brigom toliko zasiti ovce da im ne ostavlja prostora za drugo nego za polijeganje na travu. Bog ne vodi ovcu na isušene pašnjake, već tamo gdje je izvor života najsvježiji. On tu daje odmora (doslovno: tjera me da legnem) svojem stadu.

U evanđelju, Isus zapovjedi da narod polegne8 na travu. Ovo polijeganje najava je Mesijanske gozbe. Prilikom hranjenja polijegalo se na kraljevskim gozbama. To nije bilo obično sjedenje na travi, već način na koji su se na gozbama hranili slobodni ljudi. Isus vraća dostojanstvo svima koji su umorni od života, od siromaštva i oskudice. Isus najavljuje novu Mesijansku gozbu. Najavljuje misnu gozbu.

Bog je realista, radi s onim što imaš

Ovom polijeganju prethodi jedan dijalog Isusa i učenika. Učenici u pustinji shvaćaju kako je narod iscrpljen i gladan i mole Gospodina da se pobrine za njih. Kada pristupaju Isusu, dolaze s prijedlogom koji je plod jednog logičnog razmišljanja: kako nahraniti ljude, kako će kupiti hranu jer je daleko najbliže trgovište, nema se vremena ni novaca… Sve djeluje beznadno kada je u pitanju glad naroda. Rješenje koje učenici nude je komercijalno: nema hrane, dakle, pojedinci moraju otići i kupiti hranu vlastitim novcem. Isus im govori: „Dajte im vi jesti“. Darujte im. Isus ne govori o darivanju novca ni materijalnih sredstava, već ljubavi, brige, skrbi. Upućuje ih tako na Božje obećanje koje je trajno i vječno. Obećanje da će skrbiti o svom narodu. No, učenici i dalje vide samo ono što nedostaje narodu. Ne gledaju ono što imaju, već ono što nemaju. Umnožit će Isus ono što imaju, a ne ono što nemaju. Mentalitetu trgovca, Isus suprostavlja mentalitet darivanja.Baš kao u Izaiji.

Stoga im govori da donesu ono što imaju. Traži da budu realni. Traži da svoju oskudicu predaju Njemu u ruke. Donose mu pet kruhova i dvije ribice. Pet kruhova podsjeća na Petoknjižje i Mojsijev Zakon. Podsjeća na Stari Zavjet, na ono što nije moglo nasititi ljudsku glad za Bogom. Kada je počeo umnažati kruhove, stavljao ih je u košare koji je narod donio. Matej naziva te košare kophinus9. To su bile košare koje su nosili samo Židovi, jer su bile prilagođene njihovoj tradiciji. Dakle, pet tisuća ljudi bili su Židovi. Isus je najprije govorio svojem narodu i polako unutar tog naroda pripravljao put novom Savezu. Na drugom umnažanju kruhova, Marko i Luka košare nazivaju spyridas10, a bile su to košare koje su nosili pogani. Tako, ovo prvo umnažanje kruhova i riba bila je priprava novog Saveza sa Židovima koji su primili Riječ Božju. Drugo umnažanje kruhova bilo je znak kako će taj Savez biti univerzalan, usmjeren svima.

U prvom umnažanju kruhova, skupilo se 12 košara viška hrane. Broj podsjeća na dvanaest Izraelskih plemena. Isus najavljuje stvaranje novog naroda koji će biti oslonjen na dvanaest apostola. Istovremeno, u drugom umnažanju kruhova, skupilo se 7 sedam košara. Budući da je to bilo umnažanje sa poganima, Isus, brojem sedam najavljuje novo stvaranja (Bog je stvarao svijet u 7 dana prema židovskoj tradicij). Broj sedam je broj savršenstva i punine Božjeg djelovanja. Isus sve čini novo!

Isus traži od učenika da mu donesu ono što imaju. Bog želi ući u svakidašnjicu čovjeka i raditi s njim u onom što ima u svom životu. Novi Savez je savez mogućeg u koje ulazi Bog. Ulazi u svakodnevicu čovjeka, u njegovu realnost i u njoj umnaža dobra s onim što čovjek ima, a ne onim što nema. Bogu stoga treba predati upravo to: ono što imaš! Treba mu predati u ruke svoje životne situacije- takve kakve god jesu i pustiti ga da on realizira ono što nama izmiče iz ruku. Bog je „realista“- radi s onim što je u čovjekovu životu prisutno, ulazi u njegove rutine. No, za predati Bogu u ruke ono što imaš , potrebno je „odrezati“ nešto iz svoga života, rascijepiti situacije koje te more, odbaciti ono što te udaljava od Boga, odbaciti ono što nije realno u tvom životu. Podsjetit ćemo: to „rezanje“ sa stvarima koje te udaljavaju početak je obnove saveza s Bogom. Tek kada i sam prihvatiš svoju stvarnost takvom kakva jest, možeš je predati u ruke Bogu. Do kraja. Za odnos s Bogom čovjek također mora biti realist, mora pred sobom imati jasnu sliku o svojoj stvarnosti, jer Bog radi s „onim što jest“, a ne s onim što ostaje u našim nerealnim željama i ciljevima zbog koje se lako „proda“ duša đavlu i udalji se od Boga.

Mirne vode

Više od svega, treba mu predati svoje oskudice. Duhovne oskudice. Mjesta vlastite grešnosti. Naša grešnost također je dio naše stvarnosti. Grešnost također pripada prostoru „onoga što jest“ u mom životu. Netko će kazati kako to da grešnost predajemo u ruke Bogu? Zar se ne bismo trebali boriti s njom? Doista, boriti se treba. Boriti svim silama. Ipak, naše snage u borbi s grijehom imaju granice. Puno puta, nakon uspješne borbe postanemo oholi misleći kako nam grijeh ne može ništa. Kako smo jači. Time stvaramo podlogu za goru situaciju koja će nas iznenaditi. Istovremeno, možemo smalaksati u borbama, potonuti pritisnuti neuspjesima u borbama sa grijesima. Može nas zahvatiti malodušje i lako se dogodi da odustanemo od sebe i od Boga.

Zbog toga treba prihvatiti i dar milosti, dar okrjepe od Boga, a za to je potrebno predati mu svoje duhovne oskudice. Neka On upravi i našim borbama, krijepi nas u njima da ne posustajemo. Ovo osigurava da ostanemo realni kada je u pitanju naš grijeh, te da istovremeno nikada ne ostanemo bez Božje pomoći.

U borbama sa svojim grijesima, sa svojim duhovnim oskudicama, Bog nas vodi u bitke koje nas neće iscrpsti. Pazi da stalno idemo onim putovima koji osiguravaju miran život bez obzira na borbe sa sobom. Za shvatiti ovo prisjetimo se Psalma 23(22). U njemu stoji: „… Na vrutke me tihane vodi…“ U izvornoj verziji stiha stoji: „Pokraj voda počinka11, On me vodi12“. Gospodin vodi svoje na mirno mjesto, vodi kroz bitke u kojima neće izgubiti život, dušu. To su mirne vode, vode počinka u svakodnevnim borbama. Ovce imaju urođen strah od brze, šumeće vode jer se zbog teške vune lako mogu utopiti ako padnu u potok. Dobar pastir ih stoga nikada ne vodi na divlje rijeke, već pronalazi mirne, tihe rukavce ili potoke gdje ovce mogu piti bez straha. Čovjek opterećen grijesima (kao ovca opterećena teškom vunom), lako se u brobama s njima izgubi, potopi. Stoga, onome koji se utječe Bogu, sam Bog bira bitke. Stoga ga psalam prikazuje kao pastira koji ne zapovijeda, već nježno vodi. Pastir ne juri ispred stada ostavljajući slabe iza sebe, već hoda brzinom najsporije ovce, brinući se da nitko ne zaostane.

Misa, mesijanska gozba

Cijela scena podsjeća na misu. „On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu.“ Isus uzima u ruke ono što su učenici donijeli (ljudski doprinos: pet kruhova i dvije ribe). Bog uzima ono malo što mu čovjek daje kako bi to umnožio i preobrazio u nešto bolje, savršenije. Isus podiže oči k nebu i izriče židovsku molitvu hvale (Berakha) Bogu koji daje kruh iz zemlje. Ovaj čin prebacuje fokus s pustinje i oskudice na Nebo i izvor svakog obilja.

U židovskoj tradiciji, kruh se nikada nije rezao nožem, nego se lomio rukama radi dijeljenja. Iz ovoga rana Crkva izvodi naziv za samu misu: “Lomljenje kruha” (klasis tou artou). Lomljenje je uvjet umnažanja – tek kad je slomljen, kruh može nahraniti sve. Tek kada počinješ dijeliti svoju stvarnost, ono što imaš, možeš i druge nahraniti Bogom. Isus zapovijeda svima nama: Dajte im vi jesti! Zapovijeda da druge pričestimo svojom ljudskošću- onim što imamo. Samo to trebamo predati prethodno u ruke Bogu, iskreno, do kraja, u svim svojim oskudicama. I on će preobraziti ono što je slabo i grešno u nešto što će druge nahraniti. Preobrazit će to kao što nesavršenu materiju kruha i vina preobražava u savršenstvo svoga Tijela i Krvi. I umnožit će to u nama. Bog u našem životu sve usavršava i umnaža u dobru. Samo treba nešto odrezati iz svoga života, odbaciti mentalitet trgovca, dati Bogu u ruke ono što imaš. Biti pred Bogom kakav jesi, a ne kakav nisi.

Isus kruh i ribe lomi i dijeli stalno. Bog dijeli stalno, bez prestanka dijeli onima koji se obraćaju Njemu. Dijeli besplatno. I ne samo da dijeli besplatno, već kada dijeli uvijek pretječe. Svi su s Isusom polegli na travu. Sviju ih je nahranio. Svima je unio mir i radost. Svima je pretjecalo. Pretječe u milosti onima koji vjeruju. Sve ovo neobično podsjeća na misu. Isusov čin zahvale i blagoslova, dijeljenja kruhova, trajnog darivanja, neodoljivo podsjeća na misno slavlje u kojem Gospodin sam sebe daruje. Hrani nas sobom. Milošću. U Boga ima vremena i svega potrebnog za život do mjere da uvijek pretječe. Treba mu ono što imamo staviti u ruke. S punim povjerenjem. Ne gledati pri tom u ono što nam nedostaje, već u ono što imamo i dopustiti Bogu da daruje milost po našoj stvarnosti kakva god ona jest.

Svi su se nasitili

Na kraju stoji kako su svi dobili više nego dovoljno za utaživanje gladi. Svi su se nasitili13. Nitko nije dobio tek mrvicu da preživi; svi su jeli do vrhunca sitosti. To izravno odgovara Izaijinom pitanju: “Zašto trošite novac na ono što ne siti?” U Isusovoj prisutnosti nastupa prava sitost.

Nakon što su svi zasićeni, učenici skupljaju pretekle ulomke (klasmata – ono što je razlomljeno). Čudo se ne očituje samo u tome što su svi jeli, nego u višku14. Božja milost uvijek nadilazi ljudsku potrebu; ona se ne može potrošiti do kraja. Bog daje u viškovima, ali tek kada pristanemo dijeliti sebe, lomiti nešto u svom životu, izgubiti, žrtvovati. Bog nikada ne daje “na kapaljku” niti točno onoliko koliko je dovoljno. Božji dar uvijek rezultira suficitom, prelijevanjem i viškom. U Ps 23(22) stoji: “časa se moja prelijeva15”. Ovo “prelijevanje čaše” znači “potpunu zasićenost”, “obilje koje teče preko ruba”. Domaćin ne toči piće škrto, do pola čaše. On toči toliko da vino teče preko ruba. U biblijskoj simbolici, vino je znak radosti i slavlja. Prelijevanje čaše znači da Božji blagoslov nadilazi naše osnovne potrebe – On daje iznad onoga što možemo primiti.

Ovo “prelijevanje čaše” stavlja nas u liturgijski kontekst. U Židova, kada se petkom navečer slavi dolazak Šabata, domaćin obitelji izgovara blagoslov nad čašom vina. Prema židovskom zakonu (Halahi), običaj je da se svečana čaša za Kiduš napuni vinom do samog ruba, pa čak i da se namjerno malo prelije u tanjurić ispod nje. To prelijevanje vizualni je prikaz Psalma 23. Ono pokazuje da obitelj ne traži tek “dovoljno”, već slavi Božju milost koja je toliko obilna da se prelijeva izvan granica same čaše. To je molitva za kuću punu blagoslova i radosti u novom tjednu.

Slično se radilo i sa završekom Šabata. Havdala je obred kojim se u subotu navečer označava kraj Šabata i početak novog radnog tjedna. Čaša se puni vinom (ili drugim cijenjenim pićem) doslovno preko ruba, tako da se tekućina prelije u tanjurić ispod nje. To je vizualna molitva za novi tjedan: želja da se Božji blagoslov, zdravlje i zarada u predstojećim danima “prelijevaju” u obilju. Nakon obreda, običaj je ugasiti havdala-svijeću umakanjem njezina plamena u to preliveno vino.

Možemo ovu sliku staviti u prostor pastirske brige o stadu. Vratimo li se u vrijeme nastanka Psalma 23, “čaša” o kojoj se govori ima drukčiji povijesni kontekst. David u psalmu koristi metaforu Boga kao dobrog pastira. Na Bliskom istoku pastiri su nosili velike, grube posude isklesane od kamena ili napravljene od gline. Kada bi se ovce vratile s dugog i napornog puta po pustinjskoj vrućini, pastir bi veliku kamenu posudu napunio hladnom izvorskom vodom do samog ruba kako bi umorna i žedna životinja mogla piti s lakoćom, bez napora. Prepuna posuda za ovcu je značila preživljavanje i sigurnost.

U židovskoj filozofiji i mistici, ova čaša predstavlja ljudsku dušu i životne okolnosti. U biblijskom hebrejskom izričaju, riječ “čaša” (kos) često se koristi kao sinonim za čovjekovu sudbinu ili udio u životu (npr. “čaša gnjeva” ili “čaša spasenja”). Kada pojedinac kaže “Kosi revayah”, on ne govori o komadu posuđa, već poručuje: “Moja životna posuda, ono što mi je Bog namijenio, toliko je prepuna dobrote, zdravlja i radosti da to ne mogu zadržati samo za sebe, već se moj blagoslov prelijeva i na ljude oko mene. Moram to dijeliti drugima.”

U svakodnevnom životu na drevnom Bliskom istoku i u židovskoj kulturi, čin točenja pića gostu – a posebno prelijevanje čaše – bio je ključni društveni signal i vrhunski izraz gostoprimstva. U pustinjskim i polupustinjskim krajevima, voda i vino bili su izuzetno dragocjeni resursi. Štednja je bila pravilo svakodnevice. Međutim, kada bi gost ušao u kuću, domaćin bi napunio čašu ili kalež do samog ruba, dopuštajući da se malo tekućine prelije. Tim činom, domaćin je gostu bez riječi poručio: “U ovoj kući ti nisi trošak ni teret. Moja kuća je tvoja kuća, a naših resursa ima u izobilju za tebe.” To je bio način da se gost osjeća maksimalno počašćenim i cijenjenim.

Brzina točenja i razina tekućine u čaši diktirali su tempo druženja. Tako je poluprazna čaša bila uvreda. Signalizirala je da domaćin škrtari ili da želi da gost što prije popije i ode. Čaša koja se prelijeva značila je suprotno. To je bio jasan društveni znak da je domaćin u potpunosti posvećen gostu, da ima vremena i da želi da razgovor i druženje traju dugo u noć. Primanje gosta pod svoj krov u židovskoj tradiciji (Hahnasat Orhim) smatralo se svetom dužnošću. Kada bi domaćin pred gostom prelio čašu i ponudio mu je, to je bio neformalni, ali obvezujući savez o zaštiti. Dokle god je gost pio iz te prepune čaše, domaćin je svojim životom i ugledom jamčio za njegovu potpunu sigurnost od bilo kakvih vanjskih neprijatelja ili opasnosti.

Isus nas uvodi u Novi Savez sa Bogom, sa sobom. Uvodi nas obiljem milosti. Viškovima.

Bilješke:

  1. Hebr.: karat berit, u tekstu: wᵊ’eḵrᵊṯā – “i narezat ću/sklopit ću” ↩︎
  2. Hebr: כּׄל־צָמֵא (Kol-ṣāmē); “Svi žedni” ili “Svaki koji žeđa”; Riječ ṣāmē označava doslovnu, fizičku žeđ u pustinji, ali u kontekstu židovske duhovnosti ona odmah asocira na čežnju za Bogom (kao u Psalmu 42: “Žedna mi je duša Boga”). Uvjet za dolazak nije imetak, već priznanje vlastite potrebe (žeđi). Uvjet za primanje Božjeg dara nije stalež ni bogatstvo, već samo priznanje vlastite potrebe (žeđi). ↩︎
  3. Hebr: הוֹי (Hôy); “O!” ili “Čujte!” (često se prevodi i kao “Jao!”). U proročkim tekstovima ova riječ često označava tužaljku ili krik boli (npr. na sprovodima). Koristeći je ovdje kao poziv, Izaija spaja duboku sućut prema ljudskoj bijedi i žestoki poziv na buđenje. Bog ne viče s visoka, već vapi poput prodavača na tržnici koji suosjeća sa sirotinjom. ↩︎
  4. Hebr: בְּלוֹא־مְחִיר (Bᵊ-lô mᵊḥîr) – Bez cijene / Bez naplate: Bez fiksne tarife ili protuvrijednosti. Naglašava da se ovaj odnos ne temelji na ljudskoj trgovini već na darivanju. Izaija koristi riječ za komercijalnu kupovinu, ali odmah dodaje bᵊ-lô-kāsep̄ (bez novca). To stvara namjerni ekonomski apsurd koji savršeno opisuje pojam milosti – ono što je neprocjenjivo, daje se besplatno. ↩︎
  5. Hebr: לֹא אֶחְסָר (Lo echsar) – Neću oskudijevati. Glagol chasar znači “nedostajati” ili “biti prazan”. Imati Boga za pastira ne znači imati obilje luksuza, već imati apsolutnu životnu sigurnost – pastir će se pobrinuti da ovca ima točno ono što joj je potrebno za preživljavanje i mir (zelene poljane, mirne vode). ↩︎
  6. Hebr. בִּנְאוֹת דֶּשֶׁא (Bin’ot deshe) – “Svježa trava“. Riječ deshe ne označava bilo kakvu travu, već mladu, svježu, tek niklu zelenu travu koja je najsočnija i najbolja za hranu ovaca. Bog ne vodi ovcu na isušene pašnjake, već tamo gdje je izvor života najsvježiji. ↩︎
  7. Hebr: יַרְבִּיצֵנִי (Yarbitzeni) – “Tjera me da legnem“. Ovo je jedan od najfascinantnijih glagola u ovom psalmu. Korijen r-b-tz koristi se specifično za četveronožne životinje koje liježu da se odmore. Ovca odbija leći ako je gladna, ako osjeća opasnost u blizini ili ako je u stadu nemir. Činjenica da pastir uspijeva natjerati ovcu da legne (yarbitzeni) znači da je On stvorio savršene uvjete: ovca je sita, osjeća se potpuno sigurno i u stadu vlada mir. ↩︎
  8. Grč: ἀνακλιθῆναι ἐπὶ τοῦ χόρτου (Anaklithēnai epi tou chortou). Riječ anaklinō ne znači obično sjedenje na stolici, već polijeganje, zavaljivanje za stolom. To je bio način na koji su slobodni ljudi blagovali na svečanim, kraljevskim gozbama i rimskim banketima. Isus transformira pusto mjesto u kraljevsku dvoranu, a siromašni narod tretira kao uvažene goste na svadbenoj gozbi. ↩︎
  9. Grč: κοφίνους (Kophinous) Riječ kophinos (kofinos) označava specifičnu vrstu krute, pletene košare od vrbe srednje veličine. Rimski satiričar Juvenal u svojim zapisima spominje da su Židovi u dijaspori (osobito u Rimu) sa sobom uvijek nosili ovakve košare (cophinus) napunjene sijenom i vlastitom, ritualno čistom (košer) hranom kako se ne bi onečistili poganskim jelom na putovanjima. Korištenje ove riječi jasno signalizira da je mnoštvo u pustinji bilo sastavljeno od Židova. Isus ovdje hrani i obnavlja primarno židovski narod (za razliku od čuda umnažanja za 4000 ljudi u Mt 15, gdje se koristi riječ spyrides – velike poganske košare za teret). ↩︎
  10. Grč: σπυρίδας (Spyridas): Riječ spyris označava veliku, duboku košaru od rogoza ili špage, dovoljno prostranu da u nju stane odrastao čovjek. Činjenica da evanđelist namjerno mijenja riječ iz prvog čuda (kophinos) u drugu riječ (spyris) pokazuje da se ovdje ne radi o židovskoj publici. Isus koristi rekvizite koji su bili uobičajeni među poganskim stanovništvom grčkog kulturnog kruga. ↩︎
  11. Hebr: עַל־מֵי מְנֻחוֹת (ʿAl-mei menuchot) – “Mirne vode” ili vode počinka. Mei znači vode, a menuchot je množina riječi menucha (odmor, pokoj, mir). Dakle, to su vode potpunog odmora. ↩︎
  12. Hebr: יְנַהֲלֵנִי (Yenahaleni) – “On me vodi”.Glagol nahal ne znači samo “vući” ili “zapovijedati”. On u biblijskom kontekstu označava nježno vođenje, prilagođeno brzini onoga koga se vodi. ↩︎
  13. Grč: ἐχορτάσθησαν (Echortasthēsan): Glagol chortazō u pasivu. U klasičnom grčkom ovaj se glagol koristio za tovljenje životinja, a u novozavjetnom govoru označava potpunu, maksimalnu sitost. ↩︎
  14. Grč: τὸ περισσεῦον (To perisseuon): višak milosti. Glagol perisseuō znači prelijevati, obilovati, nadilaziti mjeru. Riječ perisseuon označava ono što je preostalo nakon što su svi maksimalno zadovoljili svoje potrebe. U novozavjetnoj teologiji, ovaj pojam uvijek opisuje Božju milost. ↩︎
  15. Hebr: כּוֹסִי רְוָיָה (Kosi revayah) – “Čaša se moja prelijeva”. Riječ reyah znači „potpuna zasićenost, obilje koje teče preko ruba“. ↩︎