19_NEDJELJA_KG_A

Mt 14,22-33

Oportunizam i komformizam

Evanđelje u kojem Isus hoda po vodi nastavlja se nakon čuda umnažanja kruhova i riba, te hranjenja mnoštva. Kada su se nasitili i shvatili kako je riječ o čudu koje običan čovjek ne može napraviti, narod je pohrlio da zakralji Isusa, no On, shvativši to, bježi u osamu moliti. Istovremeno, tjera apostole da barkom prijeđu na drugu stranu Genezaretskog jezera.

Isus je razumio što narod želi, ali nije htio udovoljiti tim željama. Sjetite se kako ih je jednom opominjao: “Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati” (Iv 6,26-27). Uputio im je kritiku iz koje se razumije kako je, nakon čuda, narod počeo krivo gledati na Isusa. U Isusu su vidjeli nazarećanina čudotvorca, ali je njihovim očima izmakao Krist, Spasitelj. Naime, svoje su spasenje povezali sa zemaljskim životom, htjeli su politički riješiti svoje probleme s rimskim vlastima, htjeli su slobodu, ali drugačiju, zemaljsku, ne slobodu djece Božje.

Okolnosti u kojima su živjeli zapravo su postale ono što je bilo u središtu njihova pogleda na život. Okolnosti su ih oblikovale do mjere da su iz vida izgubili Boga Isusa, a vidjeli samo Čovjeka. Doista, jedne posve drugačije okolnosti učinile su da, zasigurno neki i od ovih koje je nahranio, pred Pilatom uzvikuju nešto posve suprotno: “Ukloni! Ukloni! Raspni ga! (…) Mi nemamo kralja osim cara!” (Iv 19,15). Onoga kojeg sada traže zakraljiti, sami su razapeli.

Ovakav život koji se oblikuje okolnostima (u onom negativnom smislu) koje postaju glavni pokretač u postupanju, možemo nazvati oportunističkim ili komformističnim. Oportunizam je ponašanje u kojem pojedinac ili grupa koriste svaku priliku za postizanje osobne koristi, bez obzira na moralna načela, dugoročne vrijednosti ili interese drugih. Oportunist ne djeluje prema uvjerenjima, nego prema trenutnoj situaciji koja mu donosi profit, moć ili ugodu. Puno puta se oportunist prilagodi oklolnostima na krivi način jer mu odgovara takvo što i pri tom odbaci kršćanstvo. Mnogi tako svoje slabosti pravdaju “milosrđem Božjim”: smilovat će se Bog, oprostit će mi, nema veze što živim krivo.

S druge strane, komformist se prilagođava okolnostima kako bi uvijek izbjegao problem. Bilo kako bilo, sve rezultira naizvan jednim beskičmenjaštvom u kojem čovjek prije ili kasnije gubi svoje “ja”, gubi moralni kompas i poput kameleona mijenja svoje ponašanje radi vlastite sigurnosti ili probitka. Sve su to kršćani koji izgube iz vida Isusa Krista, koji ne žive u Božjoj prisutnosti.

Upravo tako postupaju kršćani koji zbog okolnosti u kojima se nalaze izgube Krista Isusa iz vidokruga. Okolnosti postaju njihovo kraljevstvo na zemlji, a Krist…, “netko” kome se uvijek možemo obratiti i zadobiti milosrđe. Kao u samoposluzi! Platit ćemo to nekako, nadoknadit ćemo svoje slabosti nečim… Milosrđe nije stvar koja se može kupiti, niti je nešto što možemo uzimati prema svojim prohtjevima. Milosrđe Božje u sebi nosi graničnik pravednosti koji se može probiti samo iskrenim kajanjem i korjenitom promjenom života. Stoga, griješe ovakvi, premda čak ni od njih Bog neće okrenuti glavi.

Na raskrižju vlastitih nedoumica

Unatoč kritici oportunizma i komformizma, treba kazati kako svi imamo točku koju često dijelimo sa takvim osobama koje dopuštaju da ih okolnosti upravljaju. To su nedoumice. One pak otkrivaju u nama zdvojnosti i nesigurnosti, ne samo po pitanju postupanja, već i povjerenja u vlastite stavove. Nedoumice su poput raskižja na kojima se moramo odlučiti u kojem ćemo smjeru krenuti. Najgora stvar koja se čovjeku događa u tim trenucima jest da ne krene nigdje. Za svako kretanje trebate imati jedan smjerokaz, cilj, uputu za gibanje. Kada je spasenje cilj, onda nam je Krist smjerokaz. Međutim kada je cilj nešto drugo, zemaljsko, tada okolnosti najčešće dirigiraju našim postupcima. Krenemo često u smjeru suprotnom od Krista. Tada, ili ga izgubimo iz vidokruga ili ga vidimo na način koji nam oblikuju okolnosti. Zapravo, Krista podjarmimo svojim ciljevima, oblikujemo Njega okolnostima i vidimo Boga onako kako to odgovara nama.

Tako često čujemo iz usta ljudi nedosljedna kršćanstva jedno tumačenje Kristovih riječi koje odgovara njihovim potrebama. Krist tada postaje čovjek (i samo čovjek) koji je tolerantan prema svima pa će biti tolerantan i prema grijehu. Primjerice, čujemo danas kako Krist nikoga ne odbacuje, kako je došao radi grešnika, pa se to koristi kao izgovor za opravdati grešan život, sodomiju, pedofiliju, predbračni život, a na opravdanja ljudi različitih oblika nečasna života ne treba ni trošiti riječi. Krist doista nikoga ne odbacuje, Krist je doista došao radi grešnika, ali došao je sve promijeniti Božjom ljubavlju. Ne silom. Ljubavlju. A na ljubav se treba odgovoriti. Kada vam netko iskazuje toliku ljubav da vam je spreman oprostiti sve, onda je promjena života- iskrena promjena života, jedini ispravan odgovor na takvu ljubav. Međutim, puno je zvanih, a malo odabranih. Puno je onih kojima se iskazuje milost, ali malo onih koji odgovaraju na nju. Bog odabir čini po ljubavi i odgovoru na nju. Zapravo, sami definiramo taj odabir, svojom slobodom. Oni koji ne odgovore na takvu ljubav…? Njima ostavljam na promišljanje stihove iz evanđelja kojima Krist upozorava na ovo o čemu smo pričali: “S kime dakle da prispodobim ljude ovog naraštaja? Komu su nalik? 32 Nalik su djeci što sjede na trgu pa jedni drugima po poslovici dovikuju: ‘Zasvirasmo vam i ne zaigraste! Zakukasmo i ne zaplakaste!’” (Lk 7,31-32). Bog daruje ljubav i na nju treba odgovoriti.

U današnjem evanđelju, apostoli se nalaze u barci na Galilejskom moru, u neugodnoj situaciji. Zbog protivnoga vjetra, nisu mogli napredovati kamo su htjeli. Napredovali su sporo ili nikako i zapeli u nevremenu nasred jezera. U tmici se pojavljuje Isus koji hodi po moru. Preplavljeni strahom, učenici misle da je utvara, ali Isus ih umiruje. Kada je vidio da hodi po vodi, Petar traži od Isusa da učini isto i njemu. I Petar je krenuo. Nakon početnih koraka, Petar se počeo obazirati na vjetar, izgubio je Gospodina iz vida i počeo tonuti.

Zašto je počeo tonuti? Nećemo komentirati nedostatak vjere, jer Petar je bio posebna osoba, hirovit, radio je srcem sve. Ono što upada u oči jest da se počeo obazirati na vjetar, na okolnosti u kojima se našao, umjesto da je usmjerio pogled prema Isusu. Kada ga je Isus pitao “zašto si posumnjao”, koristio je riječ koja u osnovi ne znači sumnjati, već “nalaziti se na raskrižju” ili “krenuti u dva smjera”. Petar se zapravo još nije oslobodio sebe, još uvijek je radio kao da hodanje po vodi ovisi samo o njemu. I stao se utapati.

Često puta se tako nalazimo na raskrižjima i kao kršćani pokušavamo krenuti u dva smjera. To je nemoguće samo po sebi- krenuti se može samo jednim smjerom iz križanja. Nerijetko se događa da kršćani tako žele živjeti svoje kršćanstvo- i ne možemo kazati kako nisu uvjereni kršćani, ali skrenu pogled s kršćanstva. Analiziraju okolnosti, brinu se što će drugi misliti o njima, paze zapravo da istovremeno ugode svijetu i Bogu- a to je nemoguće, jer iz jednog križanja ne možete istovremeno krenuti u dva smjera. Onog trenutka kada okolnosti i svijet oko nas budu glavni čimbenik koji utječe na naše promjene u ponašanju, prije ili kasnije počinjemo gubiti tlo pod nogama. Tonemo. Možda naizvan ne djeluje da tonemo, ali čovjek koji je zdvojan oko svojega postupanja, u sebi prikriva svojevrsno nezadovoljstvo jer po pitanju vjere ne ispunja ono što misli da bi trebao. Tone se duhovno. Tone se, prije svega u grešan život koji s lakoćom preuzima kormilo mojeg životnog broda.

Gospodine, spasi me!

Ovakvi ljudi spas za svoj život traže u okolnostima života kojeg žive. Ne želim nikoga prosuđivati zbog slabosti niti predbacivati zbog postupanja, ali najgore od svega jest da su spas za svoj život stavili u zemaljsku stvarnost i zapravo sami osudili sebe: osudili na životno potonuće. Potonuće jednog prividno kršćanskog života u kojem nema Isusa Krista. Onaj koji se obazire na okolnosti poput oportunista ili komformista, okreće glavu od Krista i ne vidi kako je Krist zapravo stalno blizu i u najgorim živonim situacijama. Stalno je blizu. “Naš nas Bog nikada ne gubi iz vidokruga, baš kao ni majka koja pazi na svoje dijete koje radi prve svoje korake!1” Jedino mi možemo izgubiti iz vidokruga Njega.

Nije rijetkost da se ovakvi ljudi koji sami žele hodati po vodi života, na kraju, kada počnu tonuti, osjete napuštenima. Počnu se bojati života, strahovati za sebe, pa im se svaka sitaucija čini problememo. Strah ovih ljudi lijepo je opisao papa Benedikt XVI u knjizi “Uvod u kršćanstvo” u kojoj ovakav strah opisuje preko osjećaja osamljenosti djeteta koje uđe u šumu. Hodajući samo po šumi nekada ga obuzme bezrazložan strah od “nečega”, što niti vidi niti čuje. Obzume ga strah jer je sam, i dovoljno je da netko to dijete prihvati za ruku kako bi svi strahovi nestali2. Tek bezizglednost situacije natjera takve da se obrate Bogu i na svoj način kažu Petrove riječi: “Gospodine, spasi me!” Traže da im pruži ruku spasa.

Sveti Petar nije bio oportunist ni komformist. Bio je jedan impulzivac velikoga srca. Unatoč tome, izgubio je Gospodina iz vida i počeo tonuti. Njegov vapaj Isus nije zanemario. Pružio mu je ruku spasa. Petar se morao usredotočiti samo na Isusa, na njegovu ruku da bi se spasio. Petar je u Svetom Pismu spomenut 195 puta, dok su ostali apostoli zajedno 130 puta. Od tih 195 puta, Petar je u većini situacija prikazan kroz slabosti: znao je prigovarati Isusu, odvraćati ga od Križa, postupati nasilno, konačno, izdao je Isusa i nije ga bilo pod križem. Ipak, uvijek se vraćao i obraćao Isusu. Stalno je raskajanim srcem tražio njegovu ruku spasa.

Mi se svi nalazimo u Petrovoj lađi. U Crkvi. I svi smo različiti, svi smo zapravo češće poput Petra omotani u svoje slabosti, nego što smo ispravni. Gospodin ni nama neće uskratiti svoju ruku. U nedoumicama, na raskrižjima života, u potonućima, nikada ne smijemo izgubiti iz vida spasenje. Onaj koji misli o svom spasenju- misli na Isusa, i Isus mu je blizu- i obrnuto; koji misli na Isusa iskreno, misli na svoje spasenje. Onaj koji dopušta da ga okolnosti oblikuju i udalje ga od spasenja, stave fokus na zemaljske probleme, gubi Isusa iz vida.

Kaže sveti Augustin na jednom mjestu kako „u svijetu uvijek ima loših dana, ali u Bogu zato uvijek ima dobrih dana”. Stoga pružajući ruku Bogu tražimo upravo to- da nam i u ovom životu podari nešto od tih svojih dana, da nas izvuče iz nevolje svijeta- da nas spasi! Bog želi da stalno mislimo na njegovu prisutnost i da se stavljamo u nju; da Ga zovemo poput Petra: „Gospodine, spasi me!”

Sveti Ivan Zlatousti stalno je bio u neugodnostima zbog svojih propovijedi u kojima je proročki upozoravao kako su Krista mnogi izgubili iz vidokruga. Kako je zbog toga bio proganjan, u jednoj svojoj propovijedi koju je napisao prije prognanstva piše: „Isus mi je obećao svoju zaštitu, i nisu moje snage za to da se na njih oslanjam. Imam u rukama zapisanu riječ. Ona mi je štap. Ona mi je sigurnost, ona je moja mirna luka. I neka se cijeli svijet okrene naopako, ta zapisana riječ ostaje sa mnom, jer ona mi je zid i zaštita. Što mi ona govori? S tobom ću biti do svršetka svijeta. Krist je sa mnom i čega bi se trebao bojati? Neka dođu i napadnu me valovi zla i bijesa onih koji su moćni; sve skupa to nije teže od pauka”3 u očima Božjim.

Hod po vodi

Kazali smo kako ljudi koji se fokusiraju na okolnosti koje ih nose u postupanju često potonu, a da to i ne vide. Zapravo, počinju shvaćati vlastito životno potonuće tek kada zabrazde u grijeh, kada ostanu neostvareni u nečem što su zamislili. Čak i u takvim situacijama Bog im nije daleko, ali ga oni sami ne vide- vide samo okolnosti koje ih upropaštavaju.

Ovo „potonuće“ nije vlastito samo ljudima koji se usmjere na okolnosti. Vlastito je i kršćanima koji žele dosljedno živjeti svoju vjeru. Naime, vjera pretpostavlja „oslanjanje na Boga“ u svojem djelovanju. Vjera je svojevrstan „hod po vodi“, hod po životu bez čvrsta tla pod nogama, bez oslonca na sebe, ljude, okolnosti. Jedini oslonac treba biti Bog. Čak i onaj koji u vjeri „hoda po vodi“ s vremena na vrijeme potone. No, u srcima takvih ljudi Bog je uvijek blizu. “Njegova je prisutnost slična svjetlu duše i duha: u njoj oni prepoznjau sve ono što se ne može vidjeti i poznaju ono što se ne može spoznati”4.

Glas tišine

O kakvom je prepoznavanju riječ? Odgovor moramo potražiti u priči o Iliji proroku. Ilija se u jednom trenutku prepao za svoj život. Potonuo je. „Ahab ispriča Izebeli sve što je Ilija učinio i kako je mačem poubijao sve proroke. Tada Izebela posla Iliji glasnika s porukom: »Neka mi bogovi učine sva zla i neka nadodaju ako sutra u ovo doba ne učinim s tvojim životom kao što si ti učinio sa životom svakoga od njih!« On se uplaši, ustade i ode da bi spasio život. Došao je u Beer Šebu, koja je u Judeji, i otpustio ondje svoga momka. A sâm ode dan hoda u pustinju; sjede ondje pod smreku, zaželje umrijeti i reče: »Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.«“ (1Kr 19,1-4). Ilija, unatoč tome što je revnovao za Jahvu, sebe vidi kao neuspješnoga, napuštenog od Boga i od ljudi. Potonuo je do mjere da je poželio umrijeti.

Ilija je prethodno „hodao po vodi“, oslanjao se na Boga u svim svojim pothvatima. Sam nije mogao riješiti nijedan problem, ali ga je Jahve uvijek podržavao u svemu što je radio. Kada se fokusirao na okolnosti u kojima se našao, potonuo je, poželio je umrijeti. Sve što je radio učinilo mu se u jednom trenutku besmislenim. Potonio je u depresiju.

No, one koji „hodaju po vodi“, Bog ne napušta. „Ali gle, anđeo ga taknu i reče mu: »Ustani i jedi.« On pogleda, kad gle – kraj njegova uzglavlja na kamenu pečen kruh i vrč vode. Jeo je i pio, pa opet legao. Ali se anđeo Jahvin javi i drugi put, dotače ga i reče: »Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!« Ustao je, jeo i pio. Okrijepljen tom hranom, išao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba.“ (1Kr 19,5-8). Ilija dobiva poticaj od Boga, jak poticaj kojeg prepoznaje u sebi najprije po svojoj boli, po nevolji. U tekstu stoji da ga je anđeo „dodirnuo“. Riječ je o bolnom udarcu. Hebrejski izvornik za dodir koristi izraz „nogea“5 koji se u Starom Zavjetu koristi u kontekstu prenošenja snage ili očišćenja. Anđelov dodir nije samo buđenje iz sna, već ponovno vraćanje potonulog proroka među žive.

Bog je po anđelu, Iliji pružio ruku i izvukao ga od potonuća. Ali ne samo to. Anđeo mu govori6: „Ustani i jedi!7“. Ilija u sebi čuje glas koji mu zapovijeda. Čuje ga kako imperativu postupanju. Ilija zaboravlja okolnosti i sluša glas u sebi. Ilija sluša glas u sebi i kreće prema Horebu. Na Horebu ga čeka iznenađenje. „Ondje je ušao u neku špilju i prenoćio u njoj. I gle, eto k njemu riječi Jahvine: »Što ćeš ti ovdje, Ilija?«“ Gospodin mu govori. I ne prestaje govoriti: „Glas mu reče: »Iziđi i stani u gori pred Jahvom. Evo Jahve upravo prolazi.« Pred Jahvom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Jahve nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe i stade na ulazu u pećinu. Tada mu progovori glas i reče: »Što ćeš ovdje, Ilija?«“ (1Kr 19,11-13).

Glas savjesti

Što je Ilija čuo? Što i svaki čovjek. Često puta svoje misli percipiramo slikama, osobito kada nas mašta obuzme. Drugi put misli shvaćamo preko riječi koje razumijemo kao nutarnji glas. U gomili svojim misli treba poput Ilije razabrati ono što nam govori poput lahora u nama. Treba odbaciti misli koje su poput ognja i vihora koje nas nose, u kojma izgaramo. Treba odbaciti ono što buči u nama, već ono što lagano šapori u nama poput lahora, jer Bog i tišina se poistovjećuju. Treba u sebi rezati misli koje nas spriječavaju da „čujemo tišinu“ u sebi, treba rezati ono što nas upućuje na okolnosti koje diktiraju naše ponašanje.

Kada se to napravi, ostaje taj tihi lahor koji nepogrešivo upućuje na ispravno postupanje, na stvarno dobro. Treba poslušati glas savjesti u kojoj progovara Bog. Taj tihi lahor, glas u savjesti upravlja te prema dobru, ispravnu, nikada prema korisnom, prema nečem što će te zaštiti nemoralom. Upravlja te k Bogu. “Bog vidi sve, uključujući naše misli I sve tajne naše volje. Iz naše nutrine, iz tog mjesta, nastoji na poseban način stoga potaknuti čovjeka da prepozna potrebu za djelovati u pravcu dobra, jer sve što misli i radi je pod paskom Božjeg pogleda. Tako se Božjim pogledom u čovjeku razotkriva i razodijeva sve”8, pa onaj koji na svoj način živi u Božjoj prisutnosti, gleda na sve Božjim očima najčešće i ne znajući to. Sve se događa spontano u nutrini.

O tome svjedoči i sveti Pavao koji govori: “Istinu govorim u Kristu, ne lažem; susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom” (Rim 9,1). Pavlova savjest ovdje djeluje kao unutarnji svjedok koji potvrđuje da su njegove namjere iskrene i bez skrivenih motiva. Ona nije prepuštena samo ljudskim osjećajima, okolnostima, već je prosvijetljena, vođena i potvrđena djelovanjem Duha Svetoga. Zato Pavao govori kako je Duh Sveti9 “susvjedok10” njegovim postupcima. Duh Sveti djeluje zajedno s njim u njegovoj savjesti. Ono što Pavao prepoznaje u sebi jest isto što i Ilija: riječi po nutarnjem glasu. Taj glas Pavao i Ilija prepoznaju kao imperative, prioritet u postupanju, kao zapovijedi koje obvezuju. Za prepoznati to u svojoj savjesti, potrebno je odrezati u svojim mislima sve ono što te od Boga udaljava. Sve što te približava grijehu.

Savjest, u grčkom izvorniku Poslanice naziva se syneideseos11. Odnosi se na unutarnju sposobnost čovjeka da procjenjuje moralnost vlastitih čina. Kada čovjek sam procjenjuje moralnost, lako podlegne utjecaju okolnosti i lako se fokusira na njih izgubivši pri tom Boga iz vidokruga. Potreban mu je još “Netko”, objektivna norma, Netko komu je stalo do čovjeka. Onako kako je svakom roditelju stalo do svoga djeteta.

Savjest u Pavla nije zatvorena u sebe, već komunikativna i ono što donosi je nepogrešivo. Za Pavla savjest nije samo izvor moralnih zakona, već svjedok i sudac koji ocjenjuje jesu li naši postupci u skladu s onim što znamo da je ispravno (usp. Rim 2, 15). Kada sluša svoju savjest, Pavla boli, kao da mu savjest zadaje udarac poput onog kojeg je anđeo zadao Iliji: “silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu.” Pavao koristi riječi lypē megalē (velika tuga) i adialeiptos odynē (neprestana, oštra bol u srcu). Riječ odynē u grčkom označava najtežu fizičku ili emocionalnu patnju (poput porođajnih boli). Savjest ga udara poput anđela. Riječi odjekuju snažno u tišini koja nastala odbacivanjem svega osim Boga. Pavao priznaje da mu je u srcu “velika tuga i neprekidna bol” jer bi radije on sam bio proklet i odvojen od Krista, kada bi to donijelo spasenje njegovoj braći po tijelu (Izraelcima).

Djelovanje Boga u savjesti jasnije opisuje latinski izraz “conscientia”, latinski prijevod riječi “syneidēsis (συνείδησις)”. Conscientia je riječ sastavljena je od –cum (s, sa, zajedno) i –scire (znati). Doslovno bi značila “su-znanje”, “zajedničko znanje” ili “znanje koje se dijeli s nekime”.

U klasičnom latinskom jeziku (kod autora poput Cicerona ili Seneke), riječ je najprije označavala svjedočanstvo koje čovjek dijeli sa samim sobom o vlastitim djelima i mislima. To je unutarnji prostor u kojem čovjek “zna zajedno sa samim sobom” je li učinio dobro ili zlo.

Kada je sveti Jeronim prevodio Bibliju na latinski (Vulgata), grčku riječ syneidēsis sustavno je prevodio s conscientia. Time je kršćanska teologija preuzela ovaj pojam i dala mu tri ključne dimenzije. Savjest je najprije susvjedok skrivenoga i prepoznata je kao Božji glas u čovjeku. Ona je “su-znanje” jer u tom znanju ne sudjeluje samo čovjek, nego i Bog koji vidi ljudsko srce. Savjest je i moralni sudac: ona ne samo da zna što se dogodilo, nego aktivno sudi (optužuje ili brani). Zato se u teologiji često govori o “grižnji savjesti” (morsus conscientiae). Konačno, savjest upućuje na sveobuhvatni sud. U Rim 9, 1 tekst Vulgate glasi: “…testimonium mihi reddente conscientia mea in Spiritu Sancto” (“dok mi svjedočanstvo uzvraća savjest moja u Duhu Svetom”). Ovdje se jasno vidi da kršćanska conscientia djeluje u sinergiji s Božjim Duhom.

U srednjovjekovnoj teologiji (osobito kod Tome Akvinskog), pojam savjesti se radi preciznosti podijelio na dva dijela: synderesis, koja se odnosi na prirodnu sposobnost ljudskog uma da spontano prepozna osnovna moralna načela (npr. Glasi: “Dobro treba činiti, a zlo izbjegavati”), te conscientia, što bi predstavljalo praktičnu primjena tog općeg znanja na konkretno, pojedinačno djelo koje čovjek upravo namjerava učiniti ili je već učinio. Bilo kako bilo, savjest jest obvezujuća i, slijedom misli pape Benedikta XVI, nepogrešiva je. Čovjek može biti u zabludi, ali ono što po savjesti čuje (ako čuje) dolazi kao nepogrešiva ponuda koju čovjek u slobodi može ili ne mora prihvatiti. Ona donosi ponudu Boga za ispravnim odabirima u postupanju. Kazali smo kako u Pavlovu slučaju “savjest zapovijeda”. To je zapovijed koja nas ne lišava slobode u postupanju, ali kao i svaka zapovijed ona donosi i posljedice, ovisno o tome slušamo li je ili ne.

Bilo kako bilo, u sebi ćete pronaći isto što i Ilija, isto što i Pavao uspijete li odbaciti sve ono što vas potčinjava okolnostima, što vam baca u nedoumice nastale strahovima za sebe. Uspijete li odbijati takve misli, u sebi ćete jasno prepoznati ono što je ispravno u konkretnom trenutku. A kada shvatite kako vas preuzimaju vas okolnosti i počinjete tonuti, viknite iz svega srca: “Gospodine, spasi me!” Pružit će vam ruku. Ne brinite se.

Bilješke:

  1. Sveti župnik Arški, Govor na blagdan Tjelova ↩︎
  2. Usp. Joseph Ratzinger, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, Uvod u kršćanstvo ↩︎
  3. Sveti Ivan Zlatousti, Homilija prije izgnanstva ↩︎
  4. Blaženi Guerric, Govor 2. o došašću ↩︎
  5. Hebr.: נֹגֵעַ בּוֹ (Nogea bo) – “Dotiče ga” / “taknu ga”. Glagol naga (נָגַע) znači dotaknuti, udariti ili dosegnuti. ↩︎
  6. Hebr.: וַיֹּאמֶר לוֹ (Va-jomer lo) – “I reče mu”. Klasični biblijski uvod u direktni govor koji koristi takozvani vav-konsekutiv za izražavanje slijeda radnji u prošlosti ↩︎
  7. Hebr.: קוּם (Qum) – “Ustani!”. Imperativ jednine glagola qum (קָוּם), koji označava podizanje, buđenje ili prelazak iz stanja pasivnosti/smrti u stanje akcije i života. אֱכֹל (Ekhol) – “Jedi!”. Imperativ glagola akhal (אָכַל), koji označava hranjenje i primanje snage. ↩︎
  8. Sveti Toma Akvinski, O Vjerovanju, I, pogl. I., str. 36 ↩︎
  9. Grč.: ἐν πνεύματι ἁγίῳ (en pneumati hagiō) – “U Duhu Svetom”. Baš kao i formula en Christō, ova fraza označava sferu u kojoj se radnja događa. Njegova savjest nije autonomna ili prepuštena pukoj ljudskoj psihologiji, već je prožeta i normirana Duhom Svetim. ↩︎
  10. Grč.: συμμαρτυρούσης μοι (symmartyrousēs moi) – “Susvjedoči mi” / “zajedno sa mnom svjedoči”. Ovo je particip prezenta aktiva glagola symmartyreō. Prefiks syn- (su-, zajedno) iznimno je važan. Pavao ne svjedoči sam; njegova savjest nastupa kao ravnopravan su-svjedok na sudu njegova srca. ↩︎
  11. Grč.: τῆς συνειδήσεώς μου (tēs syneidēseōs mou) – “Savjest moja”. Riječ syneidēsis (od syn – zajedno i eidon – znati/vidjeti) doslovno znači “su-znanje” ili “zajedničko znanje sa samim sobom”. ↩︎