22_NEDJELJA_KG_A

Mt 16,21-27

Oganj u kostima

Prorok Jeremija upada u svojevrsnu egzistencijalnu krizu koje nije bio lišen nijedan prorok, ni prije ni poslije njega. Njegova proročka služba postala mu je teretom. Nitko se ne obazire na njegove riječi, svi mu se izruguju. Jeremija, nakon što je cijeloga sebe uložio u službu Boga, izgara. Danas bi to nazvali “burn out” kada čovjek nakon potpuna predanja mora stati iscrpljen. Gore od iscrpljenosti jest dojam kako, sve što je uradio zapravo djeluje ništavno i bezvrijedno, a uložio je pri tom cijeloga sebe. Koliko se više zalaže za Boga, dobiva to više udaraca okoline i to ga iscrpljuje. Prorok je nemoćan, društveno izopćen, javno osramoćen neprekidnim ruganjem. Stoga odlučuje šutjeti1, prekinuti svoju službu proroka2, napustiti sve.

Upravo taj trenutak odustajanja i napuštanja svoga djelovanja, ključan je za Jeremiju. Prorok zapravo prekida ono što on sam radi, a kada to napravi, kada napusti sva ljudska sredstva, Bog počinje djelovati najprije u samom proroku. Bog ga ne napušta. Onoga trenutka kada napusti svoje ljudsko, kada sve što je radio i planirao napusti, Jeremija u sebi pronalazi “rasplamtjeli oganj zapreten u srcu”3. Božja riječ se javlja u njemu kao nezaustavljiva sila koja pali njegovo srce, cijelo njegovo biće. Jeremija se tada nalazi u još većem problemu jer upada u procjep između svoje službe koja postaje nepodnošljiva jer ga narod proglašava izdajicom i izvrgava ruglu, te Božje riječi koja razidre njegovo biće. Prorok priznaje svoju nemoć pred silom Božje riječi i zadržavanje mu uzrokuje još veću bol4.

Jeremija govori o ognju koji je zatvoren u njegovim kostima5. Kosti su najtrajniji dio čovjeka nakon smrti. Zato je očuvanje i pokapanje kostiju u židovstvu imalo posebno značenje (npr. Kada Josipove kosti Izraelci nose iz Egipta). Najslavnija biblijska slika kostiju nalazi se u Ezekijelovoj viziji o suhim kostima (Ez 37). Polje puno suhih, mrtvih kostiju simbolizira beznadno stanje naroda u izgnanstvu. Kada Božji Duh (Ruaḥ) puhne u njih, te kosti ponovno oživljavaju, pokazujući da Bog može obnoviti život i iz najveće propasti. Kosti (‘aṣāmôṯ) u hebrejskoj antropologiji ne označavaju samo kostur, već samu srž čovjekova bića, najdublje središte egzistencije. Božja riječ nije neka vanjska ideja ili nešto što Jeremiji tek tako pada na pamet. Ona je ugrađena u njegovu bit. U srž njegova bića. U koštanu srž.

U hebrejskoj misli, kosti (hebr. ‘aṣāmôṯ / עֲצָמוֹת) imaju puno dublje značenje od pukog anatomskog dijela tijela. Predstavljaju samu srž čovjekova bića, njegov identitet, snagu i unutarnje stanje. Za razliku od grčke filozofije koja strogo dijeli tijelo i dušu, drevni Hebreji su čovjeka promatrali kao cjelovito biće. U tom kontekstu, kosti su „armatura” čovjekove egzistencije. One su sjedište moralnog i emocionalnog života i ogledalo duše. Stoga, pisci pišu o strahu kojeg osjećaju u kostima (strah i trepet mene su svladali, kosti moje žestoko se stresle; Job 4,14) ili o blagoslovu Boga koji se osjeća u kostima (Veselo srce razvedrava lice… a dobra vijest goji kosti; Izr 15, 30). Znak Božjeg blagoslova je kada kosti „cvatu kao mlada trava” (Iz 66, 14). Ono što Jeremija osjeća u sebi je ognjena bol zbog toga jer se odmiče od Boga. No, upravo ta bol ga vraća k Bogu.

Jeremija otkriva svoj pravi identitet preko nutarnje boli kojoj se ne može oprijeti. Kada se u Starom zavjetu želi izraziti najuža krvna i sudbinska povezanost, koristi se izraz: „Gle, ja sam tvoja kost i tvoje meso”. To vuče korijene iz Adamova krika u Edenu kada prepoznaje Evu: „Evo kosti od mojih kosti i mesa od moga mesa!” (Post 2, 23). Prilikom pomazanja Davida za kralja, izraleska plemena potvrđuju svoju pripadnost njegovoj vlasti riječima: „Tada se sabraše sva izraelska plemena k Davidu u Hebron i rekoše: »Evo, mi smo od tvoje kosti i od tvoga mesa.“ (2 Sam 5,1). To nije samo biologija, već izjava o apsolutnoj solidarnosti i pripadnosti nekome. U Jeremijinu slučaju- pripadnosti Bogu. Hebrejska riječ za kost (‘eṣem) lingvistički je povezana s zamjenicom „sam” ili „istinit” (npr. bə‘eṣem hayyôm hazzeh znači „u taj isti dan”). Stoga, kada psalmist kaže: „Sve će kosti moje reći: Jahve, tko je kao ti?” (Ps 35, 10), to zapravo znači: „Cijelo moje biće, iz same dubine, slavi Boga“.

Božje zavođenje

Jeremijin identitet vezan je upravo uz to: da Boga proslavi svojim životom. No, to ne mora biti identično ljudskom poimanju proslavljanja Boga. Sjetite se samo Ilije proroka koji je nakon velike pobjede nad Baalovim svećenicima pobjegao od straha pred kraljicom. Prolazio je nutarnju dramu na sličan način. Ono ljudsko u Jeremiji trebalo je odmaknuti kako bi ono Božje procvalo u njemu. Stoga, ova nutarnja bol u njemu čisti njegova poimanja proslave Boga i istovremeno se javlja kao bol ljubavi kojoj se ne može oprijeti. Ljubavi uz koju je vezan svim svojim bićem.

Jeremija, koji je vjerno služio Bogu, sada mora odustati od svojih stavova o tome kako proslaviti Boga. Mora napraviti jednu veliku duhovnu žrtvu u kojoj će ognjem Božje ljubavi spaliti u sebi ono svoje, ono ljudsko, kako bi na zgarištu njegovih planova i nauma procvala Božja riječ koja ga i je prije vodila u djelovanju.

Preko ove nutarnje boli, Jeremija zapravo ponovo susreće Boga u sebi. Shvaća kako ga Bog ne napušta, već ga treba pronaći ispod naslaga njegove ljudskosti iz kojih treba odbaciti sve ono što ne odgovara Božjem planu. Taj susret po „ognju u kostima“ Jeremija opisuje ljubavnim zavođenjem kojem se čovjek ne opire: „Ti me Gospode zavede6, dadoh se zavesti7, nadjačao si me i svladao me“ (Jr 20,7). Božja riječ, koju je Jeremija mogao u sebi ponovo pronaći tek kada je žrtvovao ono „svoje“, tako je privlačna, zavodljiva i snažna da joj se prorok ne zna oprijeti. Božja riječ nagovara i uvjerava onako kako to radi jedan zavodnik i ne posustaje sve dok ne postigne željeno.

S druge strane, onaj koji se zavodi mora pustiti da ga se zavodi. Kao u ljubavnoj igri: nitko ne može biti zaveden ako to sam ne dopusti. Zbog toga mora ukloniti neke vlastite nutarnje barijere kako bi dopustio da ga se zavede. Jer, Zavodnik želi da onaj kojeg zavodi, misli samo o Njemu, da mu Zavodnik u mislima bude prije svega ostalog kako bi zavedeni postupao po njegovim riječima koje će pronalaziti u sebi. Jeremija tako žrtvuje svoje misli, svoje ciljeve, svoja sredstva djelovanja samo zbog toga da opet u sebi sretne Boga koji ga zavodi svojom riječju kojoj se ne može oprijeti. Jeremija pušta da bude zaveden.

Ne suobličujte se ovom svijetu

Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima poziva Rimljane da svoja tijela prikažu kao živu žrtvu duhovnog bogoslužja, odnosno da rade duhovne žrtve poput Jeremije. Zbog čega Pavao upravlja takve riječi slušateljima? On iz tradicije židovstva zna kako su se u Hramu prinosile životinjske žrtve. Pišući ove retke Pavao pred očima ima mnoge koji su prinosili žrtve, ali sve skupa je bilo bespredmetno, jer nisu mijenjali svoje živote. To isprazno prinošenje žrtava bez učinka psalmist kritizira u Psalmu 51: “Žrtve ti se ne mile, kad bi dao paljenicu, ti je ne bi primio. Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano ponizno, Bože nećeš prezreti!” Ono što je Pavao viđao u svojih sunarodnjaka bile su kozmetičke, izvanjske žrtve bez učinka u duši, u postupanju. Ti ljudi su nastavili sa prijašnjim životima koji su ih usmjeravali svijetu, bogaćenju, ugledu i časti, materijalnom uspjehu. Pavao stoga upozorava: “Ne suobličujte8 se ovomu svijetu…” Nemojte živjeti po shemama svijeta, po skicama života koji je isprazan i ne vodi ničemu. Nemojte postati dijelom mentaliteta koji vas odvodi daleko od Boga.

Na ovom bi se mjestu prisjetio svetih Monike i sina joj Augustina. Sveti Augustin bio je možda najveći govornik svoga vremena, iznimno uspješan, učen i poznat. Ipak, sve to skupa Moniku nije oduševljavalo. Jedino do čega joj je bilo stalo jest da njezin sin postane kršćanin, da bude Božji. Tek kada se krstio, Monika je bila zadovoljna. Danas, mnogi na žalost ne gledaju na život poput Monike. Od Boga su im važniji posao, karijera, diplome, uspjesi, novac, čast,… Bitno je da se netko uda ili oženi, ali nema veze što je prije toga živio grešno. Nema veze. Oprostit će mu (joj) pa će kasnije živjeti obiteljski. Bitno je da netko postigne poslovni uspjeh, ali prije toga je postupao nečasno. Nema veze. Oprostit će mu se, pa će poslije druge poučavati o časnom obavljanju svojih dužnosti. Bitno je da netko stekne imutak, ali to učini na neprimjeren i nepošten način. Nema veze. Oprostit će mu se pa će poslije živjeti pošteno.

Istina je- oprostit će se, ali su mnogi od onih kojima je oprošteno nastavili sa prijašnjim životom ili žive po sličnim obrascima. Obrascima svijeta, ljudskim obrascima. Koliko samo dolaze u crkvu na mise, dolaze primati sakramente, ali izvan crkve ni u čemu ne odustaju od svojega života koji u mnogim segmentima odudara od onog što nazivamo katoličkim životom! Na žalost konstatiramo kako su mnogi koji sebe nazivaju kršćanima uronili u životne obrasce svijeta i njihovo je kršćanstvo samo izvanjsko, kozmetičko. Zbog čega?

Preobrazujte se

Odgovor se nalazi u drugom pitanju: što im je najvažnije u životu? O čemu najintezivnije misle? Što im je najčešće na umu? Mislim da bi jedno istraživanje među kršćanima donijelo razočaravajuće rezultate. Bog bi bio negdje usput u mislima, ali prije Njega, zasigurno bi bili zemaljski ciljevi. Pavao stoga poziva na promjenu, na preobrazbu. Upravo to i govori: “… nego se prebrazujte9 obnavljanjem10 svoje pameti11…” Poziva zapravo na jedan zaokret u razmišljanju. Dramatičan zaokret, u kojem će se prije svega misliti o Bogu. Poput Monike. Pavao ne traži jednu izvanjsku promjenu, već duboku transformaciju koja izvire iz dubine duše, iz misli, odluka, osjećaja. Iz cijeloga bića. Stoga i govori o “preobrazbi pameti” koja pretpostavlja da na prvo mjesto u svojim razmišljanjima stavi Boga.

Nije dakako riječ samo o pameti, o mislima. One izviru iz nas i posljedica su naše cjeloživotne usmjerenosti Bogu. One izviru iz naše “koštane srži”, iz srži našega bića. Pavao ne govori o nekom posebnom učenju koje mijenja naš um. On preobrazbu stavlja u kontekst žrtve: poziva kršćane da prikažu sebe Bogu, čitavoga sebe kao živu žrtvu za jednu duhovnu liturgiju.

Moramo se stoga vratiti onim hramskim žrtvama. One su za cilj imale pomiriti Boga i čovjeka. Latinska riječ (ne zaboravimo kako Pavao piše rimljanima) za pomirenje je reconciliatio12. No, Boga se ne može kupiti takvim žrtvama. S Bogom se komunicira. Doista, komunicira se po žrtvi, ali posve drugačijoj od onih životinjskih. Potrebno je sebe predati Bogu do kraja, odustati od svojih namisli, svojih želja, svojih ciljeva i nakana, kako bi se moglo prepoznati ono što iz dubine bića ječi u nama. Ovo odustajanje od svojih, odnosno zemaljskih ciljeva, od svojih- zemaljskih nauma, nije ništa nego jedna duhovna žrtva po kojoj se u čovjekovu biću otvara jedan novi prostor za dijalog s Bogom.

Sacrum facere

O čemu je riječ? Žrtve su se u Hramu predavale Bogu i pri tom se odustajalo od nečega zemaljskog što bi čovjeku bilo korisno. Takvo se postupanje suprostavlja logici svijeta i čini se bespredmetnim. No, to odustajanje od vlastitih koristi i predanje Bogu kroz žrtvu predstavljalo je posvetni čin. Čin žrtvovanja, odustajanja od sebe i predanja Bogu bio je čin po kojem se nešto činilo svetim: sacra facere13– upravo to „činjenje svetim“ pojašnjava latinski naziv žrtve (sacrificim). Danas na žrtvu gledamo iz perspektive katastrofe, gubitka, životnog minusa, ali u Isusovo i Pavlovo vrijeme, žrtva je bila čin posvećivanja Bogu.

Rekosmo kako se prinosila radi pomirenja. U korijenu tog pomirenja jest obnova odnosa s Bogom. U svjetlu duhovnih žrtava, potrebno je odustati od svojih zemaljskih nauma. Potrebno ih je zapravo predati u ruke Bogu, prihvatiti da rezultati svih naših nauma budu upravljeni od Boga, bili nam oni korisni ili ne. Potrebno je očistiti svoj misaoni prostor od svega što stoji između zdrava odnosa s Bogom. Upravo zato Isus kori Petra: nije mu na umu ono Božje, već zemaljsko. Prije ovoga ga je pohvalio, no sada ga kori, jer ako je Petar shvatio kako je Isus Mesija- kako se onda mogao protiviti Božjoj volji?

Kada u sebi tako postupate da sve svoje vezano uz zemaljski život podredite Bogu i kada vam Božje bude na prvom mjestu i budete spremni žrtvovati sve radi Boga, napravit ćete doista jednu duhovnu žrtvu, Bogu milu, ali ćete u sebi početi prepoznavati sve jasnije ono čemu se nećete moći opirati: glas, misli koje nisu od vas i nalazite ih u dubini svojega bića, koje vas iznenađuju poput zova najveće ljubavi kojoj nećete odbiti ništa. U dubini svoga bića pronaći ćete jednu čežnju za nečim uzvišenim zbog koje ćete čvrsto prijanjati uz ispravno postupanje premda vas to može koštati u ovom svijetu.

Tu je čežnju otkrio u sebi i prorok Jeremija. U trenucima kada je sve izgledalo bezizgledno, kada mu se činilo kako je njegovo prorokovanje bespredmetno i bez učinka, Jeremija je htio odustati od svega. Htio je odustati od prorokovanja. No, zapravo je učinio sve što je Bog od njega očekivao i sada je trebalo Bogu prepustiti sve ostalo. Jeremija je napravio pravu duhovnu žrtvu, a da toga možda nije ni bio svjestan. Kada je napustio svoje načine djelovanja, pronašao je u sebi, u dubini svoga bića (u kostima) jedan neodoljivi zov Boga, jedan oganj u sebi kojem se nije mogao oduprijeti. Oganj Duha Božjega.

Upravo to Bog želi sa nama: da mi postanemo mjesto susreta s Bogom, novi Hram. A hram se ne može postati bez žrtava, bez da Bogu predamo ono što napravimo, bez odustajanja od zemaljskih ciljeva, bez spaljivanja onog ljudskog. Bez žrtvovanja onoga od čega bismo mogli imati koristi, ali bismo se odmakli od Boga.

Kada je Augustin odustao od svojih zemaljskih ciljeva, od obrazaca života ovoga svijeta, pronašao je Boga u sebi. Pronašao je onaj isti ljubavni zov Zavodnika kojeg ne može čuti nitko tko na prvo mjesto u svojim mislima stavlja ljudsko. Nitko ne može biti zaveden ako to ne dopusti Zavodniku.

Kada se zaljubite, misli su vam najviše usmjerene onom kojeg volite. Kada se zaljubite, onda onom koga volite dopuštate sve što nikome ne biste. Kada se zaljubite, onda svoje planove podređujete svojoj ljubavi i mijenjate ih usklađujući ih s riječima onog koga volite. Kada se zaljubite, dopuštate da vam voljena osoba govori nešto što od nekog drugog ne želite čuti niti vam je bitno. Dopustite Bogu da vas zavede! Odbacite svoje planove pred Njim, podredite ih Njemu! Neka vam njegove riječi budu ono o čemu ćete najviše razmišljati, čega ćete se često sjetiti, češće nego ičega drugog. Dopustite Mu da vas zavede da doista postanete hram Duha Svetoga i porepoznavat ćete Boga u sebi i čvrsto se držati Njega i tražiti Ga stalno u svom srcu. To je cilj svega. Zbog toga dolazite i u crkvu i idete na vjeronauk i primate sakramente. Živite stoga jedan život dostojan Hrama Božjeg i da vas Bog u nebu prepozna kao svoju djecu, sinove svoje.

Bilješke:

  1. Hebr.לֹא־אֶזKְּרֶנּוּ (lō-’ezkərennû) – „Neću ga (ga se / to) spominjati”. Prorok donosi svjesnu racionalnu odluku da prekine svoju misiju. ↩︎
  2. Hebr (wəlō-’ădabbēr ‘ôḏ bišmô) – „I neću više govoriti u njegovo ime”. Riječ je o potpunom povlačenju iz proročke službe. ↩︎
  3. Hebr. ְּאֵשׁ בֹּעֶרֶת (kə’ēš bō‘ereṯ) – „Kao rasplamtjeli oganj”. Vatra je u Bibliji čest simbol Božje prisutnosti i njegove riječi koja pročišćava, ali i proždire. ↩︎
  4. Hebr.: וְנִלְאֵיתִי כַּלְכֵל (wənil’êṯî kalkêl) – „Umorih se zadržavajući ga”. ↩︎
  5. Hebr.: עָצֻר בְּעַצְמֹתָי (‘āṣur bə‘aṣmōṯāy) – „Zatvoren u mojim kostima”. ↩︎
  6. Hebr.: פִּתִּיתַ֤נִי (Pittiṯanî) – Zaveo si me / Nagovorio si me. Dolazi od korijena patah (u Piel intenzivnom glagolskom obliku). Značenje ove riječi varira od „nagovoriti“ i „uvjeriti“ do doslovnog „zavesti“ (u romantičnom ili intimnom smislu) te „prevariti“. Primjerice, isti se glagol koristi u Izlasku 22,15 za zavođenje djevice. ↩︎
  7. Hebr.: וָאֶפָּ֔ת (Wā-’eppāṯ) – I dadoh se zavesti/I bio sam zaveden. Prorok priznaje vlastitu ranjivost i pristanak. ↩︎
  8. Grč.: μὴ συσχηματίζεσθε (mē syschēmatizesthe). Glagol dolazi od riječi schēma (vanjski oblik, maska, moda koja prolazi). Pod pojmom „svijet” (aion) ovdje se misli na mentalitet vremena koji je prolazan i često suprotan Božjim vrijednostima ↩︎
  9. Grč.: μεταμορφοῦσθε (metamorphousthe). Od ove riječi dolazi naša riječ metamorfoza. Za razliku od površnog oblika (schēma), morphē označava unutarnju, bitnu i trajnu promjenu – poput pretvorbe gusjenice u leptira. Zanimljivo je da je isti ovaj glagol upotrijebljen u evanđeljima kada se opisuje Isusovo Preobraženje na gori Tabor. ↩︎
  10. Grčki izvornik: τῇ ἀνακαινώσει. Obnavljanje pameti (anakainōsis) podrazumijeva potpuno novi način razmišljanja. Um preobražen Duhom Svetim prestaje razmišljati sebično i počinje gledati stvarnost Božjim očima. ↩︎
  11. Grč.: τῇ ἀνακαινώσει τοῦ νοός (tē anakainōsei tou noos). Nous (pamet, um, razum) u biblijskom smislu nije samo intelekt, već kontrolno središte čovjekovih odluka, stavova i moralnih procjena. ↩︎
  12. Latinska riječ reconciliatio na hrvatski se prevodi kao pomirenje, izmirenje, pomirba ili usklađivanje. U korijenu riječi nalazi se riječ calare (zajedno sa re- koji označava ponavljanje ili povratak na prethodno stanje; te sa con- koji znači zajedno s nekim, a dolazi od cum-). Ta riječ (calare) zapravo jest stari latinski glagol koji znači “sazvati” ili “vikati“). Iz korijena calare razvio se glagol conciliare, što znači okupiti, pridobiti, ujediniti (doslovno: “sazvati zajedno u skupštinu ili prijateljstvo”). Kada dodamo prefiks re-, dobivamo glagol reconciliare (ponovno uspostaviti dobre odnose, ponovno ujediniti). Dodavanjem sufiksa -tio (koji služi za tvorbu imenica koje označavaju radnju), nastaje reconciliatio — radnja ponovnog uspostavljanja mira ili jedinstva. ↩︎
  13. Lat. Sacrificium ↩︎