23_NEDJELJA_KG_A
Mt 18,15-20
Stražar
Proroku Ezekijelu Bog jasno govori kako ga je postavio za stražara nad narodom. U drevna vremena stražar je stajao na gradskim zidinama kako bi uočio neprijatelja i trubom upozorio građane na opasnost. Ako stražar ne bi obavio svoj posao, grad bi stradao. U vrijeme proroka Ezekijela (6. stoljeće prije Krista, u doba babilonskog sužanjstva), uloga stražara bila je jedno od najvažnijih i najodgovornijih zanimanja u društvu. Opstanak čitavog grada doslovno je ovisio o njihovoj budnosti. Stražari (tzofim)1 nisu bili obični stražari na vratima. Riječ je o stražarima čije su pozicije bile na kulama. Stajali su na strateškim mjestima – na kulinama i najvišim dijelovima gradskih zidina (često visokih i preko 6-8 metara). S te visine imali su pregled nad cijelom dolinom i poljima koja su okruživala grad. Osim gradskih zidina, stražari su u vrijeme žetve stajali na posebnim kamenim kulama u vinogradima i poljima kako bi urod zaštitili od pljačkaša i divljih životinja.
Glavni alat stražara bio je šofar2, ovnujski rog. Stražar nije silazio sa zida da javi vijest, jer bi to izgubilo dragocjeno vrijeme. Kada bi uočio prašinu u daljini, jahače ili bilo što sumnjivo, odmah bi zatrubio u rog. Zvuk šofara imao je specifičan, prodoran ton koji se čuo miljama daleko. Čim bi građani čuli taj zvuk, znali su da moraju odmah bježati unutar gradskih zidina i zatvoriti glavna vrata. Zataji li stražar i vidjevši neprijatelja ne zatrubi u rog, te strada zajednica, tada bi se stražar smatrao izravno odgovornim za nesreću. Kažnjavao bi se msrću zbog nemarnosti koja je bila uzrokom nesrreće sugrađana.
S druge strane, moguća je i drugačija situacija. Ugledavši nailazak neprijatelja, stražar bi zatrubio upozorivši na opasnost. Nije bila rijetkost da netko od ljudi koji su bili upozoreni ostane na nebranjenom prostoru izložen opasnosti. Tada stražar nije imao nikakve krivnje na sebi. Učinio je što mu je bila dužnost.
Kada Bog Ezekielu kaže da ga postavlja za stražara, to se događa u trenutku kada je Jeruzalem bio pod babilonskom opsadom i pred samim uništenjem (586. pr. Kr.), a dio naroda je već bio u izgnanstvu u Babilonu. Narod je bio u potpunom duhovnom sljepilu i nije vidio da im prijeti propast. Dok su zemaljski stražari gledali dolaze li babilonske trupe generala Nabukodonozora, Ezekiel je kao duhovni stražar morao gledati dolazak Božjega suda zbog grijeha naroda. Bog jasno poručuje Ezekielu da ima dužnost prenijeti Njegovu riječ. Ako prorok vidi nepravednika (bezbožnika) u grijehu i ne opomene ga, nepravednik će umrijeti zbog svog grijeha, ali će Bog držati proroka za krivca jednako kao i grešnika. Ako pak prorok vjerno prenese Božju opomenu, a grešnik je odbije poslušati i ne obrati se, grešnik će snositi posljedice svog čina, ali prorok je spasio svoj život jer je ispunio svoju dužnost. Iza ove stroge opomene krije se Božja želja da se nitko ne izgubi. Malo dalje u istom poglavlju (Ezekiel 33,11) Bog kaže: “Nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od svojega zloga puta i da živi“.
Prorok, kao svoju dužnost shvaća upozoravati ljude na grešan život. Upozorava ih u ime Boga3. Ono što upozorenje donosi jest znak za opasnost, moguću propast i podrazumijeva kazati ljudima da griješe, a to nije nimalo ugodno. Stoga Bog opominje Ezekijela kako mu je to dužnost ma koliko god to bilo neugodno. Ne učini li to, a čovjek propadne, Bog će tražiti račun od proroka. S druge strane, Bog jasno govori proroku da se ponaša tako unatoč neugodama, jer nije Bogu stalo do propasti naroda, već želi da se narod spasi. Bog neugodno postupa iz ljubavi prema narodu.
Na sličan način Isus govori kako trebamo upozoriti čovjeka koji griješi. Treba ga opomenuti zbog grijeha i nečestita postupanja. Drugim riječima, jedni drugima trebamo biti stražari. Trebamo bdjeti jedni nad drugima, ne kako bismo zbrajali nečije grijehe, ne kako bismo jedni drugima greške bilježili, već kako čovjek ne bi krenuo putem propasti. To je svima jasno, ali često se događa da zbog takva bdjenja nad bližnjim doživimo neugodnost. Idete čovjeku pomoći, a zazuvrat dobijete užasnu reakciju! U kakvom svijetu živimo?
Živimo u svijetu u kojem je kršćanstvo izgubilo snagu naviještanja Krista. To se događa jer, umjesto da kršćanstvo mijenja društvo; zapravo društvo mijenja kršćanstvo. No, to nije previše ni čudno, jer za mijenjati nešto, za obavljati nekakv rad, morate imati snagu, energiju, a čini se kako je kršćanstvo izgubilo tu snagu. Stoga, se krćanstvo u odnosu na svijet danas postavlja kao potčinjen čimbenik. Zašto je to tako? Gdje kršćanstvo gubi svoju snagu toliko nužnu za mijenjanje svijeta?
Moderni čovjek okrenuo je život prema sebi i poremetio vrijednosti kojima su se do sada vrednovali odnosi među ljudima. Ono što se za vrednovanje odnosa danas uzima jesu osjećaji! Unutar samoga prostora tog sentimentalnog svijeta, dva su kriterija koji opisuju kako se netko osjeća: udobnost (ugoda) i nepovredivost privatnosti (možemo to nazvati nepovredivost emocionalne nutrine).
Udobnost postaje pokretač čovjekova djelovanja u određenim segmentima života, pa ako se čovjek ne osjeća dobro ili ugodno u nekoj crkvi, ako mu smeta nečije propovijedanje, ako mu ne odgovara glazba i ne nosi ga “tamo-amo”, onda on lijepo mijenja crkvu. Tamo gdje se ne osjećam udobno ili ugodno, jednostavno neću ići. Tamo gdje će netko kritizirati dio moga života (koji, usput rečeno, nije kršćanski), jednostavno neću ići. Ova posljednja stvar ima veze sa drugim kriterijem. Nepovredivost privatnosti podrazumijeva kako nikakva komunikacije ne bi smjela provrijediti osjećaje druge osobe. Tako morate biti (politički) korektni kako ne bi drugoga povrijedili. Ili, kao roditelj morate paziti da ne povrijedite osjećaje djece i ako se to dogodi, psiholozi (ovakve orjentacije) proglasit će vas nasilnikom. Ove dvije stvari su povezane i jako vidljive u odgoju djece, jer udobnost i nepovredivost privatnosti odnosno nepovredivost osjećaja, oblikuju odnos roditelja prema djeci. I ne samo roditelja, ni nastavnici ne mogu ništa pred djecom. Ne mogu ih kazniti, ne mogu sankcionirati nikakvu ludoriju kako ne bi povrijedili dijete i kako se ono ne bi slučajno osjećalo neugodno u školi ili u svom domu.
Iz ovih pretpostavki deriviraju se, danas općepoznati pojmovi: tolerancija4 i empatija. To su alati jednog modernog sentimentalizma.
Tolerancija
Morate biti tolerantni prema svemu i svakomu. Ovaj je izraz sličan kršćanskom trpljenju. Ipak, postoje bitne razlike. Tolerancija je široko primjenjiv pojam koji se općenito shvaća kao sposobnost podnošenja stresa, boli, napora ili frustracije, bez većih teškoća i pružanja otpora. Sociološki gledano, tolerancija se odnosi na način postupanja ili stajalište o ljudima, stvarima ili idejama koje ne smatramo vrijednima ili poželjnima, ali postojanje kojih ne želimo ni na koji način otežavati ili ugrožavati. Tolerancija ima dvije bitne razine: spoznajnu (kognitivnu) i čuvstvenu (emocionalnu). Na spoznajnoj razini, tj. u mislima i tvrdnjama, ljudi sami sebi priznaju da im se ne sviđaju običaji neke zajednice, jezik nekoga naroda, vjerovanja prvoga susjeda i sl., ali im priznaju pravo na te običaje, jezik ili vjerovanja. Na čuvstvenoj razini tolerancija zapravo znači zatomljivanje negativnih čuvstava prema nekomu ili nečemu i sprječavanje njihova izražavanja. U ponašanju, tolerancija se očituje kao uljudno, a prema potrebi i pomagačko ponašanje prema ljudima s kojima se (zbog bilo kojega razloga) ne bismo družili po vlastitu izboru te kao toleriranje stvari koje nam se ne sviđaju, ali ih, zbog toga što nekomu drugomu nešto znače, podnosimo.
U politologiji i sociologiji, tolerancija je općenit ili konkretan stav nezabranjivanja, nesprječavanja i neometanja drugih u njihovu ponašanju ili djelovanju u nekom području unatoč neodobravanju onih koji u tom području imaju moć, vlast ili autoritet. Tolerancija u sociološkome smislu podrazumijeva nejednakost u raspodjeli moći u društvu, stoga su jedni uvijek u posjedu većega stupnja moći, vlasti ili autoriteta (znanja) u odnosu na druge. Tolerantan, stoga, može biti jedino onaj koji je moćniji, odnosno onaj (pojedinac, grupa, zajednica) koji ima moć da, prema mišljenju ili djelovanju različitom od svojega, vlastitom slobodnom odlukom odustane od primjene sile ili autoriteta protiv takva mišljenja ili djelovanja. Dakle, sve djeluje divno i krasno.
Ipak, za razumjeti ovaj pojam treba malo pogledati u povijest. Tolerancija je pojam koji se prije svega primjenjivao na vjerske slobode u prošlosti. Najznačajniji suvremeni teoretičari tolerancije uviđali su upravo vjersku nesnošljivost temeljnim problemom mira i sigurnosti poretka, osobito od formiranja modernih država, koje su kroz monopol primjene sile postale odlučujući subjekt tolerancije. U tom je smislu tolerancija ponajprije značila zahtjev vladaru da na području države tolerira ispovijedanje različitih vjera i postojanje različitih crkava.
Tolerancija je postala središnjom temom francuskog prosvjetiteljstva, osobito u djelima Voltairea, koji je, nadahnut vjerskim pluralizmom u Engleskoj, tvrdio kako dopuštanje samo jedne vjere vodi u despotizam. Tolerancija je u teorijskome smislu najizrazitija u tradiciji suvremene liberalne političke filozofije. U eseju “O slobodi” (1859) J. S. Mill naglašava važnost tolerancije kao preduvjeta društvenoga i znanstvenog napretka, ali i moralnoga i duhovnoga razvoja pojedinca. Kao i A. de Tocqueville, Mill je uočio nedostatak na većinskom načelu utemeljenih, liberalnih demokracija u obliku prijetnje “tiranije većine“. Suvremena razmatranja (Will Kymlicka, J. Rawls i dr.) nastoje osvijestiti važnost tolerancije u demokracijama, koje se temelje na većinskome načelu odlučivanja, kako bi se institucionalnim putem zaštitila prava manjinskih (rasnih, nacionalnih, etničkih, kulturnih, vjerskih, spolnih, itd.) skupina.
Tolerancija se danas proširuje na prostor nutrine čovjeka za koju vrijedi “pravo apsolutne slobode”. Ovaj pojam je složenica koja u tri riječi najbolje opisuje um modernog čovjeka koji se dobro udaljio od Boga. Podrazumijeva da u svojoj nutrini mogu sebe definirati kako god to ja želim. Tako mogu sebe vidjeti kao muško ili kao žensko, kao životinju ili biljku, kao heteroseksualca ili homoseksualca,… Sve mi je dopušteno i moram biti zaštićen svidjelo se to nekome ili ne. U tom smislu, najprije treba kazati kako apsolutna sloboda ne postoji. Naime, svaka moja odluka, svaka moja nakana u sebi jest svojevrsno ograničenje slobodi. U praktičnoj primjeni, moja sloboda mora svoje granice naći u slobodi druge osobe.
Ovo razmišljanje nastoji se prikazati kao pravo, pa se legalizira u različitim oblicima. Na žalost, vidljivo je kako ta primjena apsolutne slobode ide do granica apsurda u kojem se čovjek obezvrijeđuje kao biće, a njegovo dostojanstvo spušta na razine koje ne odgovaraju dostojanstvu osobe. Riječ je o jednoj degradaciji osobe koju se može jednostavno (u najblažem obliku) nazvati “čudaštvom”. Stoga ne čudi što se modernim oblicima primjene slobode na čovjekovo biće dodaje naziv “queer”. Sve to djeluje poprilično nenormalno i nedostojno čovjeka. Osim toga, sve se protivi prirodnim zakonima (ali oni zapravo nikoga ne zanimaju previše do prvog potresa ili nekih prirodnih katastrofa). Time se protivi i Bogu, Tvorcu tih zakona.
Ono što moderna tolerancija donosi sa sobom jest mogućnost toleriranja zla i grijeha. Budući da se sve svodi na privatnu razinu razlučivanja dobra i zla, pri čemu se gubi objektivni kriterij razlučivanja, ono što je za mene zlo, za nekoga “queer-a” možda je dobro. Stoga se i to mora zaštiti zakonom. Ova dezorjentacija u odnosu na dobro i zlo čini da se moderno društvo okreće protiv sebe, a “tolerantno” kršćanstvo to prihvaća i uvažava. Ne čudi stoga što mnogi kršćani danas opravdavaju grešnost i nastranost, držeći ih nečijim pravom ili osobnim slobodnim izborom. Griješe, jer grijeh ima nultu toleranciju, a sa zlom se ne razgovara. Jedan kršćanin ne bi trebao tolerirati grijeh. Upravo o tome govori Gospodin: “Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo.” Dužnost ti je kazati nekome da je u grijehu.
Ne mogu stoga razumjeti pastire koji se zalažu za ovakve oblike tolerancije. Mogu shvatiti kako paze na dostojanstvo osobe, ali mi se čine kako upravo takvi pastiri ne shvaćaju da tolerancijom grešnog postupanja trpi upravo najviše dostojanstvo tih osoba. Ali, lakše je biti “tolerantan” u ime lažne ljubavi, nego sebe javno izložiti neugodnostima zbog svojih (kršćanskih) stavova.
Empatija
Drugi derivat modernog sentimentalizma jest empatija5. Zanimljivo je da je u modernom obliku riječ zapravo oživljena u 20. stoljeću. Njemački psiholog Theodor Lipps upotrijebio je njemački izraz Einfühlung (doslovno “u-osjećanje”) kako bi opisao estetski doživljaj umjetnosti. Kada je taj pojam 1909. godine prevođen na engleski jezik, britanski psiholog Edward B. Titchener skovao je riječ empathy, posluživši se upravo spomenutim starogrčkim korijenom. Iz engleskog i njemačkog stručnog jezika pojam je potom ušao u hrvatski i druge svjetske jezike.
Pojam empatija označava sposobnost emocionalnog uživljavanja i razumijevanja položaja druge osobe, odnosno sposobnost da svijet promatramo iz njezine perspektive. To je proces u kojem se privremeno “stavljamo u tuđe cipele” kako bismo prepoznali što netko osjeća, misli ili proživljava. U suvremenoj psihologiji, pojam empatije dijeli se na tri ključne komponente: kognitivna, emocionalna i susosjećajna empatija. Kognitivna empatija predstavlja sposobnost intelektualnog razumijevanja tuđe perspektive (“razumijem zašto si ljut/tužan”). Emocionalna (afektivna) empatija jest sposobnost izravnog suosjećanja i dijeljenja tuđih emocija na tjelesnoj i osjećajnoj razini (“osjećam tvoju tugu”), dok suosjećajna empatija (kompasna) predstavlja najviši stupanj koji nadilazi samo razumijevanje i osjećaj te nas potiče na pružanje pomoći osobi u nevolji. Cilj svega je pružanje pomoći, a ne toleriranje svega. Međutim, ovaj element “pružanja pomoći” bližnjemu, nestao je sa nestajanjem razlike između dobra i zla. Za razliku od simpatije, koja predstavlja površniji osjećaj žaljenja ili naklonosti prema nekome, empatija zahtijeva dublje povezivanje i privremeno dijeljenje emocionalnog stanja druge osobe, bez gubitka vlastitog identiteta.
Sve zajedno djeluje poznato, već viđeno, ali izraženo drugačijim rječnikom. Empatija, baš kao i tolerancija izgleda jako kršćanski, jer emaptija podrazumijeva osjećati osjećaje drugoga, trebali biste doista plakati sa zaplakanima, radovati se radosnima,… I sve to lijepo izgleda na papiru dok se ne dođe do života. Naime, ovo je dobro zamišljeno u jednom pravcu: od mene prema drugome. No, kada stavimo sve u suprotnom smjeru- od drugoga prema meni, sve se može krivo protumačiti. Primjerice, tolerancija se može protumačiti na način da su svi dužni tolerirati moje “mušice”. Empatija se može protumačiti tako da cijeli svijet mora biti radostan ako sam je radostan ili tužan ako sam ja tužan. Ne čini li vam se ovo malo iščašeno i nenormalno?
Kako empatija, tako i tolerancija idu za tim da se ima razumijevanja za različite načine življenja. Ipak, one potiču napraviti i korak dalje u tome: dakle, nije riječ o pukom razumijevanju, već uvažavanju i dopuštanju da sve prodre u moj život ili život nekoga tko mi je povjeren od Boga. Ako niste primjetili, empatija ide za tim da se netko emotivno poistovjeti, da na sebi osjeća primjerice nečiju homoseksualnost ili pedofiličnost. No, onaj dio suosjećane empatije izostaje, jer sve ono što kršćanstvo smatra nedostojno čovjeka, moderni sentimentalizam drži normalnim. Stoga, nije riječ o pružanju pomoći empatijom, već o unošenju novih “vrijednosti” u društvo, te redefiniranju čovjeka pri čemu je posve nebitan gubitak osobnosti i identiteta! Riječ je dakle o ideologiji, a ne o alatima pomoći osobi.
Moram se osvrnuti na pastire koji naglašavaju potrebu empatičnosti sa “različitima” od nas kršćana. Vjerujem kako se moglo razumjeti iz izloženog kako empatija modernog sentimentalizma ide dalje od pukog razumijevanja. Imati razumijevanja za nekoga jest dobro, ali razumijevanje se može imati za osobu, a ne za grijeh! Kada razumijevanje prijeđe u odobravanje grešna života, tada se Ezekijelom možemo podsjetiti što zapravo time radimo: “Reknem li bezbožniku: ’Bezbožniče, umrijet ćeš!’ – a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se vrati od svojega zloga puta, bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha, ali krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke.” Prorok koji ne opomene nekoga tko srlja u propast, postaje dionikom njegova grijeha. Dijeli krivicu jednako s grešnikom!
Paradoksi modernog sentimentalizma
Problem redovito nastaje kada se naruši moja udobnost. Stoga, nećemo gledati na osjećaje nerođene djece ili starijih ljudi kada smetaju mojoj udobnosti. Naći ćemo već načina da ih eliminiramo iz kategorije osoba. Nećemo gledati na moju dužnost da živimo kršćanski jer živim s nekim prije braka ili zastupam neke političke ideje koje nisu kršćanske ili zarađujem nepošteno i nečestito na muci i nevolji drugih ili živim kako me volja iako sam u braku ili sam neke neprirodne spolne orjentacije ili sam svećenik koji živi divlje i neuredno ili… Sve ćemo to zanemariti jer ako se tome suprostavimo možemo povrijediti nečije osjećaje. Nečiju privatnost. Upravo zbog toga današnje kršćanstvo gubi snagu. Gubi snagu sentimentalizmom koji izobličuje pojam ljubavi prema bližnjemu kojeg svodi na toleranciju i empatiju.
Pri tome moderni sentimentalizam sam sebe pobija tolerancijom i empatijom. Dakle, trebali bismo biti tolerantni spram abortusa i empatični spram “roditelja” koji se na takve stvari odlučuju. Time postajemo tolerantni spram ubojstva, spram zla, a jedina empatija koju iskazujemo jest empatija za nečiju udobnost koju će izgubiti rođenjem novoga života.
Trebali bismo biti tolerantni prema “divljem” životu nekog od djece. Ta to je njihov izbor. Ali ako to dijete srlja u propast, ne razumijem roditelja koji je sretan s time. Još manje mogu razumjeti roditelja koji može biti empatičan s nekim tko živi grešno.
Trebali bismo onda biti tolerantni i sa kriminalcima, sa pljačkašima, sa ludo ambicioznim tajkunima koji ne mare za ljudske živote. Što onda ne bismo bili tolerantni i prema ubojicama? Pa i oni su manjina u društvu! Još bolje, sa svima njima trebamo biti empatični, trebamo osjećati što oni osjećaju. Što ako osjećaju mržnju spram nekoga? Zar i to moramo osjećati s njima? Zašto se ne bi primjerice ubojice mogli izboriti za pravo na ubojstvo u ime tolerancije i empatičnosti? Sve ovo djeluje besmisleno. Zapravo, riječ je o jednom suptilnom đavolskom opravdanju zla koje se čini. Točka!
Dobro?
Ovo poglavlje počet ću s pitanjem iz prethodnog: zašto se ubojice ne bi mogli izboriti za pravo na ubojstvo u ime tolerancije? Pa i oni su “malo različiti”, oni su “manjina”. Imaju pravo na toleranciju i empatiju. Zašto bi se onda njima uskraćivala prava na njihovu ludost? Odgovor na ovo pitanje otkriva problem današenjeg čovjeka. Ovo “pravo” je neostvarivo jer ide protiv ugode i udobnosti! Ne protiv života i sklada u društvu, jer da su život i sklad vrijednosti koje se cijene, ne bismo imali problema shvatiti kako je život čovjeka nedodirljiv, poseban. Nekada je bilo nezamislivo braniti ono što ubija dostojanstvo čovjeka, a danas se gotovo sve radi iz ugode ili interesa. Kada je u pitanju moderni sentimentalizam, ugoda je ključna riječ. Dostojanstvo osobe je potisnuto i više ne predstavlja ništa.
Uza svo uvažavanje ovakvih stavova, moram primjetiti kako se nigdje ne spominje dobro. Osjećaji naime ne otkrivaju dobro preko ugode. Osim toga, ako samo slijedimo ugodu, pitanje empatičnosti je u najmanju ruku dikutabilno, jer kako možete suosjećati s nečijom boli, ako sami tu bol ili neugodnost niste iskusili na svojoj koži? Bol je naime neugodna. Ne čudi stoga što mnogi danas okreću glavu od čovjeka u potrebi. Ovaj sentimentalizam je paradoksalan u sebi i temelj je suicida modernog društva! On sakati čovjeka čineći ga neosjetljivim na dobro! Slabi volju osobe da poduzme ono što je moralno ispravno i čini ga da postupa onako kako mu je lakše i na način na koji će izbjeći bilo kakvu neugodnost.
Razmišljajući o ovoj temi, ne mogu se sjetiti kako je igdje Isus rekao: budite empatični, pazite da ne povrijedite nečije osjećajčiće, budite tolerantni! Isus donosi jasno i glasno pravilo: upozori bližnjega da griješi, budi mu stražar! E, ali to donosi neugodnost sa sobom, pa danas nitko ne želi preuzeti ulogu stražara. Nitko se ne želi izložiti pod lažnom izlikom da ne bi povrijedio osjećaje bližnjega, a zapravo ne želi imati neugodnosti zbog toga, jer kada lažovu kažeš da laže zasigurno ćeš imati problema! Kad preljubniku kažeš da griješi, vjerovatno će ti neugodno uzvratitit. Kad nekoj “dobroj kršćanki” kažeš da ogovara, sigurno ćeš dobiti “jezikovu juhu”. Povrijedit ćeš im osjećaje.
Tu kršćanstvo gubi svu svoju snagu, jer bi trebalo naviještati Krista raspetog i uskrslog, a ne Krista koji nikome nije povrijedio osjećaje. Raspeti je trpio neugodnost i nepravdu koju nitko nije istrpio! Sve što u kršćanstvu imamo došlo nam je iz neizmjerno velike neugode (čitaj: trpljenja) Isusa Krista.
Krist je rekao: ljubi Boga i ljubi bližnjega. Ljubav je postavio kao najvišu vrednotu odnosa. Ne osjećaje, već ljubav! Ljubav pretpostavlja voljeti dobro drugoga više nego svoje. Pa kada vidim da bi trebao upozoriti, a da bi zbog toga mogao imati neugodnosti- onda moram upozoriti bez obzira na neugodnosti! A ne šutjeti, jer tada sam i ja suučesnik u nečijem grijehu. Kratko i jasno!
Doista, nekada istinom koja se kaže povrijedimo nečije osjećaje. No, pitam vas, jesu li važniji povrijeđeni osjećaji ili moguće izgubljeno dostojanstvo zbog grijeha za kojeg nisam opomenuo bližnjega? Jesu li važniji povrijeđeni osjećaji il nečiji povriješen ego od spasenja? Povrijediti osjećaje jest bolno, ali kada se nekoga upozorava istinom onda se uglavnom povrijedi samo ego. A od toga se ne umire. Od grijeha se umire.
Isus je rekao ljubi i opomeni kako ti brat ne bi zauvijek propao. Opomeni iz ljubavi jer ne tražiš zlo već dobro! Kršćanstvo koje pazi da nečim ne povrijedi nečije osjećaje gubi snagu koja dolazi sa križa. Dolazi iz boli i neugodnosti koju je Krist proživljavao radi nas i radi naših grijeha. To ne trpi nikakvu toleranciju, nikakvu empatiju, već zbog ljubavi, zbog dobra, istinskog dobra, a ne ugode, traži da se grešnika opomene.
Proroku Ezekijelu Bog govori da opomene grešnike. U korijenu riječi “opomeni, upozor6” stoji zapravo “svijetliti, blistati”. Dakle, u hebrejskom razmišljanju opomenuti nekoga znači “osvijetliti opasnost”. Opomena je u tom smislu donošenje svjetla u nečiju tamu kako bi ta osoba progledala i spasila se od propasti. Opomena je stvar ljubavi, a Pavao kaže kako ljubav bližnjemu zla ne čini. Opomenuti ne znači brojiti nečije greške, ne znači stalno stajati iznad nekoga i upozoravati ga za svaku sitnicu. Ne znači ni prigovarati, već znači paziti na spasenje svoga bližnjega. “Paziti na spasenje” znači zapravo staviti Boga na prvo mjesto u svemu.
Kada govorimo o kršćanskoj opomeni, treba imati na umu kako ona nije isto što i rasprava, debata, razračunavanje, raskrinkavanje. Nije ni stvar “moralne policije”, ni čistunstva. Opomena krivo shvaćena, može nas dovesti do oholosti, duhovne bahatosti, osjećaja nadmoći nad nekim. Opomena o kojoj govori Isus jest stvar ljubavi koja čuva dostojanstvo osobe tražeći njegovo najveće dobro- život vječni.
Bilješke:
- Hebr.: Tzofeh (Stražar / Izvidnik): Riječ dolazi od glagola tzafah (צָפָה), što znači „gledati izdaleka”, „promatrati s visine” ili „biti na oprezu”. To nije običan čuvar vrata (vratar), već izvidnik koji stoji na najvišoj kuli zidina. ↩︎
- Hebr.: שׁוֹפָר. Šofar se izrađuje od roga ovna, koze ili vola. U šofar se tradicionalno puše u sinagogama tijekom Roš hašane (židovske Nove godine) i na kraju Jom kipura (Dana pomirenja). Njegov prodoran zvuk služi kao poziv vjernicima na buđenje, preispitivanje grijeha, pokajanje i povratak Bogu. ↩︎
- Hebr. Tzofeh netatika” (צֹפֶה נְתַתִּיךָ) : „Ja sam te postavio za stražara“. Glagol natan (נָתַן) doslovno znači „dati”. Bog ne kaže samo „imenovao sam te”, nego „ja sam te dao kao dar i odgovornost domu Izraelovu”. Prorok je Božji dar narodu, čak i kada donosi teške riječi.
Hebr. וְהִזְהַרְתָּ ; Mimeni (Od mene / U moje ime): Doslovni prijevod s hebrejskog glasi „upozori ih od mene”. To nosi dvostruko snažno značenje:Ezekiel opominje narod u ime Boga (izvor autoriteta). Ezekiel opominje narod pred samim Bogom – upozorava ih na pravedni sud koji od Boga dolazi ako se ne obrate ↩︎ - Riječ tolerancija potječe iz latinskog jezika, preciznije od imenice tolerantia, koja označava podnošenje, trpljenje ili snošljivost. Korijen riječi tolerancija je praindoeuropski korijen telh- (ili tel-), koji nosi značenje nositi, podnositi, držati ili podizati. Od korijena telh- nastao je glagol tollere (podignuti, nositi, izdržati, ustrajati), a iz njega je izveden glagol tolerare (podnositi, trpjeti), od kojeg smo izravno preuzeli riječ tolerancija. Isti je korijen dao riječ tlēnai (trpjeti) te ime mitološkog diva Atlasa (onoga koji drži/nosi nebeski svod) i pojam talenta (izvorno: mjera za težinu koju treba ponijeti). ↩︎
- Riječ empatija potječe iz starogrčkog jezika, od riječi empatheia (ἐμπάθεια), što u doslovnom prijevodu znači u-osjećanje ili strast. Ova je grčka riječ sastavljena od predznaka en- (ἐν), koji znači u ili unutar, te imenice pathos (πάθος), koja označava osjećaj, patnju, strast ili pobudu. ↩︎
- Hebr.:וְהִזְהַרְתָּ ; ve-hizhartah (Opomeni / Upozori). Ovaj glagol dolazi iz korijena zahar (זָהַר), što u osnovnom obliku znači „svijetliti” ili „blistati”. U ovom gramatičkom obliku (Hifil), on znači „prosvijetliti nekoga”, odnosno „baciti svjetlo na opasnost”. Opomena, dakle, u hebrejskom razmišljanju nije puko tjeranje straha, već donošenje svjetla u nečiju tamu kako bi ta osoba progledala i spasila se od propasti. ↩︎