24_NEDJELJA_KG_A

Mt 18,21-35

Pripadnost

Sve više primjećujemo ljude koji se ne ponašaju u skladu sa svojim godinama, koji o svom životu odlučuju na neuobičajen način. Djeluju kao nedozrela velika djeca koja svoj životu uzimaju u svoje ruke u ime nekakve slobode koja ih redovito odvede na krivi put. Oni misle kako nikome ne pripadaju i kako su oni apsolutni gospodari svojih života. Takav život proizlazi iz jednog razmišljanja koje veli kako su “moj život, moja smrt- moj izbor”! Ovakav stav, zahtjeva od njihove okoline da svoje živote prilagode njima. To je stav koji reflektira jednim neugodnim egoizmom koji čovjeka uvijek postavlja iznad drugih. No, to za našu priču nije toliko bitno, koliko je bitno što ovakvi ljudi sebe postavljaju na mjesto suca, onoga koji odlučuje o svemu u svom životu. I ne samo to, već odlučuju i o tuđim životima jer sve podređuju sebi.

Kada se tako postavi čovjek, onda daje do znanja da ne pripada nikome; da je samo svoj i da nikome ništa nije dužan. Takav živi u obitelji, ali joj ne pripada i ne prilagođava sebe bližnjima, već od njih zahtjeva da se prilagode njemu i sve mu podrede. Takav ne pripada nikome! On je gospodar! Riječ je dakako, o jednoj velikoj zabludi koja briše sve ono što je postojalo prije mene. Nitko prije i nitko poslije nije važan. Griješe, jer prije mene je uvijek bio “netko” tko je moj život držao u rukama. Netko kome sam pripadao, netko tko je i mene dobio na dar. Počnemo li taj niz brojati unazad, shvatit ćemo kako na početku mora biti samo Jedan- Bog.

Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima upozorava upravo na tu pripadnost: on pripada Bogu. Shvaća kako je od Boga sve primio i kako je njegov cijeli život svojevrstan dug jednoj velikoj Ljubavi koja ga je pozvala evangelizirati, koja ga je stavila na ovaj svijet i u određenom trenutku jasno pozvala da promijeni svoj život kako bi ispunio svoju misiju na zemlji. Čovjek koji ne pripada nikome već samome sebi, odbacuje bližnje, ali i Boga. To odbacivanje nije eksplicitno, već se podrazumijeva po njihovu ponašanju koje sve usmjerava vlastitim prohtjevima.

Dug

U konačnici, stav “ja sam samo svoj gospodar i ne pripadam nikome” podrazumijeva kako takva osoba nikome ništa nije dužna u svom životu. Oni koji misle kako nikome ništa ne duguju za svoj život, ova “moderna velika djeca”, ne mogu ispuniti svoju misiju na zemlji- jer misiju primaš od nekoga i prepoznaješ je u drugima kojima si poslan. Pa, ako čovjek sebe vidi kao “unikat” kojem je usmjereno sve, misjiu ne može ni prepoznati ni ostvariti jer sve njegovo je u njemu samome. Stoga gledamo brojne bezlične živote koji se upropaštavanju uživanjem u koječemu i ne vide nikakva smisla u ovom životu, jer nakon što sve podrede sebi, ostaju prazniji, jadniji, neispunjeniji. Zašto ne mogu ispuniti svoju životnu misiju? Zbog čega ne mogu pronaći nikakav smisao osim užitka u sebi?

Za razumjeti to moramo se vratiti na dug. Mi život dugujemo “nekome” tko nas je donio na ovaj svijet. Mi ga dugujemo nekome tko nas je othranio, odgojio. Da, cijeli život počiva na jednom dugu u ljubavi iz kojeg smo se rodili. Taj dug iz ljubavi generira dužnost uzvraćanja na ljubav. Dug generira dužnost. Baš kao i u ekonomiji: novčani dug generira dužnost povrata posuđenog novca. Ljudi koji sebi usmjeravaju sve, ne vide ni dug, ni dužnost, jer je ljubav kojom ljube život zapravo ljubav kojom ljube samo sebe. Sve ostalo su “mrvice” koje se dijele drugima onda kada to ovakvim ljudima treba. U pravilu, takvi ljudi preuveličavaju te “mrvice ljubavi” i od njih prave drame i spektakle cijeneći više svoje “mrvice” nego svu ljubav svijeta. Doista, ljubav definira veličinu duga, ali i dužnost povrata u ljubavi. Život, koji je redovito plod nečije ljubavi, traži da se ljubav daruje, ali ne u mrvicama.

Život u konačnici dugujemo Bogu. Nitko se nije rodio sam po sebi. Nijedan roditelj nije birao kakvo će dijete dobiti. Stoga, samo Bogu dugujemo svu ljubav svijeta, a potvrdu toga ostvarujemo darivanjem zahvalne ljubavi onima koji su nas na svijet donijeli. To je toliko velik dug da ga nikada ne možemo otplatiti. Isus u prispodobi o nepoštenom sluzi, govori o kralju koji odluči urediti račune sa svojim slugama, pa mu dovedu jednoga koji mu je dugovao – deset tisuća talenata1 (Mt 18,24). Talent je bila najveća novčana i težinska jedinica u antičkom svijetu. Jedan talent iznosio je oko 6.000 denara, a jedan denar bio je dnevnica običnog radnika. Deset tisuća talenata iznosi oko 60 milijuna denara! Za vratiti taj iznos, sluga je morao raditi otprilike 164.000 godina. Isus namjerno koristi ovu astronomsku cifru kako bi pokazao da je slugin dug potpuno neotopiv. Bogu ničim ne možemo vratiti ono što smo dobili svojim životom, postojanjem.

Opraštanje

Sluga pada na koljena i moli: „Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti.“ (Mt 18,26). To je smiješno obećanje jer je to fizički nemoguće. No, kralj se smilova2, pusti ga i otpusti mu dug3. Što se dogodilo sa slugom nakon što mu je gospodar oprostio dug? Sluzi je do kraja oprošteno sve. Baš kao i nama u ispovijedi. Unatoč potpunom oprostu, sluga traži od drugih da njemu vrate sitne dugove. Sluga ne oprašta! Zbog kojeg razloga ne oprašta?

Ovaj sluga je sve podredio sebi. Sam je sebi bio važan. Čak i kada mu je sve bilo oprošteno, zaboravio je kako mu je netko ponovo poklonio život opraštanjem duga i držao se kao da nikome ništa nije dužan! Sluga je pokazao kako su „mrvice“ koje su drugi njemu bili dužni, za njega vrijedniji nego sav, neizmjerno velik dug prema gospodaru. Postavio je stvari na krivo mjesto i nije shvaćao kako bez onoga što mu je gospodar darovao, on sam ne bi mogao posuđivati drugima. Sluga je bio kažnjen zbog neopraštanja, ali je zapravo bio kažnjen jer se postavio kao gospodar, a bio je samo sluga! Nije mogao prepoznati svoje mjesto u svijetu! Sve je usmjerio sebi i zaboravio je kako je za sve dužan gospodaru koji mu je dao veliku vrijednost i koji mu je oprostio sve njegove greške.

Upravo tako, svoje mjesto u svijetu ne mogu prepoznati mnogi danas. I može vam biti čudo, ali mnogi se ponašaju poput ovog nepravednog sluge jer su sve u životu podredili sebi. Sami su svoji gospodari. Misle da sa životom svojim (a i ljudi pored njih) mogu raditi što ih je volja. Iz ove potpune okrenutosti sebi, izrasta jedna osobnost koja je za sviju nedodirljiva. Poput Boga. Takvi sebi daju pravo donositi apsolutne sudove i tko se ne ponaša u skladu s njima, odbacuju ih. Odbacivanje nije stvar nekog deklarativnog odbijanja osobe, već stvar odnosa u kojem se ignorira bližnji i njegove potrebe, njegove greške. Kada zamjeranjem „prekrižimo“ nekoga i ne ostavimo mu vrata za ponovni povratak u naš život, odbacili smo ga, makar mi i dalje komunicirali s njim.

Zato se ovo odbacivanje najviše očituje u nesposobnosti opraštanja drugome. Doista, onaj koji sve podredi sebi, izbacio je Boga iz svoga života makar ide svakodnevno na misu, makar se moli „Bogu“ (pitanje je kako se moli), makar išao na ispovijed redovito.

O takvim piše Sirah u svojoj knjizi pitajući se kako čovjek koji ne oprašta drugome traži oprost od Boga? Nije li to licemjerno? Za ovakve ljude nije, jer misle da im sve treba biti oprošteno! Nitko njih ne smije ugroziti. Kako su svu ljubav usmjerili sebi, ono što se usmjerava bližnjima u pravilu se vidi kroz bijes ili srditost onda kada stvari ne idu kako su bile zamišljene ili kako im ne odgovara. Pogledate li malo bolje u život oko sebe, mnoštvo ljudi s pojavom prvog problema puca od bijesa, nezadovoljstva. Ljubav koja se naizvan treba darovati preobrazi se s lakoćom u izljeve gnjeva u stvarima koje nam nisu po volji. Ovaj gnjev pokazuje kako se osoba ne može pomiriti sa stanjem koje je pogađa, kako na silu nastoji pobijediti situacije i nadići ljude s kojima se ne slaže. Ovdje se ne opraštaju situacije koje dovode do problema.

Ovakvi životi pucaju od ponosa, koji kada se povrijedi bukti gnjevom koji ne oprašta. Doista, životi „moderne velike djece“ ne opraštaju nikome jer su sve podredili sebi. Stoga se suočavamo sa „generacijama gnjeva“ koji se izlijeva kada se ugrozi njihova autonomija. I tu nema opraštanja (postoji samo podcjenjivanje osobe), jer mržnja koja plamti srdžbom i agresijom, čini čovjeka nesposobnim opraštati. Takav ne može protiv sebe. Takav čovjek naglašava tragiku svoga stanja: čovjek grčevito stišće u rukama upravo ono što ga uništava i odvaja od Boga. Drži se svoje autonomije i potiče je gnjevom i mržnjom koja ne oprašta. Mržnja kojom se obraća ljudima zapravo počinje posjedovati onoga koji nije u stanju iskreno oprostiti. Takav ne shvaća da pripada svojoj mržnji ili srditosti i nije više svoj. A najgore je što nije više ni Božji.

Grozota pustoši

U Knjizi Sirahovoj nalazimo: „Mržnja i srdžba jednako su gnusne i grešan ih čovjek obje u sebi nosi.“ Dok pravednik “čuva” (drži) Božje zapovijedi, grešnik u svom srcu “čuva” i njeguje gnjev kao da je riječ o dragocjenom blagu. Hebrejska struktura naglašava tragiku ljudskog stanja: čovjek grčevito stišće u rukama upravo ono što ga uništava i odvaja od Boga. U hebrejskoj misli, izraz za “posjedovanje” ili “čuvanje” gnjeva često se povezuje s glagolom natar (נָטַר), što znači zadržavati, čuvati stražu, zlopamtiti. Ono što čovjek čuva u sebi- to posjeduje njega! Tako mržnja i gnjev koji se čuvaju u srcu, posjeduju (zaposjednu) srce čovjeka. Čuva li se ljubav, onda ljubav posjeduje srce. Jedako je i sa Bogom.

U hebrejskom jeziku riječ za gnjev (af) doslovno znači “nos” ili “užeženi nos“, što slikovito opisuje tjelesnu reakciju gnjevna čovjeka čiji dah postaje vreo. Riječ hama označava “toplinu” ili “otrov” koja izlazi iz nosa, što ukazuje na to da gnjev i mržnja djeluju poput unutarnjeg otrova koji izjeda onoga tko ga nosi4. Takvo ponašanje za Izraleca jest svojevrsna grozota5, gnusoba i odvratnost. To nije samo običan moralni propust; to je pojam koji označava nešto što je ritualno i moralno nespojivo s Božjom prisutnošću (poput idolopoklonstva). Nazvati unutarnju mržnju “grozotom” stavlja ovaj grijeh u kategoriju potpunog duhovnog izopačenja.

U konačnici, ovo me podsjeća na katastrofične stihove proroka Danijela koji govori o „grozoti pustoši na vrhu Hrama“: „I sklopit će savez s mnogima za jednu sedmicu: a u polovici sedmice prestat će žrtva i prinos: na vrhu Hrama bit će grozota pustoši sve do svršetka, dok se određeno pustošenje ne obori na pustošnika.“ (Dn 9,27). Isus, podsjećajući na Danijelove riječi govori o istoj grozoti pustoši „gdje joj nije mjesto“: „Kada dakle vidite da grozota pustoši, po proroštvu Daniela proroka, stoluje na svetome mjestu – tko čita, neka razumije: koji se tada zateknu u Judeji, neka bježe u gore; tko bude na krovu, neka ne silazi uzeti što iz kuće; i tko bude u polju, neka se ne okreće natrag da uzme haljinu!“ (Mk 24,15-17). Isus govori o posljednjim vremenima u kojima će zavladati neopraštanje, vlastita pravednost će postati kriterij postupanja, mržnja i gnjev će preplaviti svijet, pa tako i kršćane.

O čemu je riječ? Danijel govori o „grozoti pustoši“ na vrhu Hrama, dok Isus govori o „grozoti pustoši“ koja stoluje na svetom mjestu. Za shvatiti ovo sjetimo se Božjeg zahtjeva upućena Izraelcima u pustinji: „Jest, ja sam Jahve; izveo sam vas iz zemlje egipatske da vam budem Bog. Budite, dakle, sveti jer sam svet ja! “ (Lev 11,45). Slično Bog ponavlja u drugim poglavljima: „Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: ‘Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš! “ (Lev 19,2) i „Budite mi dakle sveti, jer sam ja, Jahve, svet; ja sam vas odvojio od tih naroda da budete moji. “ (Lev 20,26). Oni koji žele pripadati Bogu, dužni su brinuti o svom životu i postupati poput njega. A, Jahve, Bog, učinio je sve da se narod spasi i opraštao grijehe neizmjernom velikodušnošću. Dakle, tko Bogu želi pripadati treba opraštati iz ljubavi prema Bogu prije svega! To smo dužni kao kršćani! To je naš dug i dužnost! To potvrđuje i sveti Petar u svojoj Poslanici: „Naprotiv, kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svemu življenju. “ (1Pt 1,15). Opraštajte da bi biste pripadali Bogu.

S druge strane, čitamo i Pavlove riječi: „Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. “ (1Kor 6,19). Mi bismo trebali biti novi Hram Duha Svetoga. Hram postoji isključivo radi prinošenja žrtava Bogu. Za oprostiti, treba se žrtvovati: treba pobijediti svoju srditost, svoj gnjev odbaciti i to je kod opraštanja duhovna žrtva koja se očekuje od nas. Ne zaboravite: Hram ste Božji, Hram ste Duha Svetoga i grozota pustoši, gnjev i neopraštanje ne smiju ovladati vama! U „vremenu neopraštanja“ grozota mržnje i gnjeva koja ovlada dušom jest prava grozota koja pustoši svijet.

Misija

Konačno, dolazimo i do ključne stvari vezane uz opraštanje. Onaj koji nije u stanju opraštati, ne može ispuniti ono što Bog od njega očekuje. Svi mi stvoreni smo s nekom svrhom i svi bismo trebali imati isti cilj u Bogu. Oni koji svoj život drže nedodirljivim do mjere da mogu odlučivati o pravednosti, koji ne opraštaju u konačnici, ne mogu pronaći svoju svrhu u svijetu. Ne mogu odgovoriti tako Ljubavi koja im je darovala život. A kada jednom dođu pred Gospodina i ovaj ih odbaci, vjerovatno će Mu govoriti: Gospodine, Gospodine, mi smo išli na misu, mi smo se ispovijedali, mi smo primali sakramente, davali smo milostinju,… Odbit će ih jer ih neće prepoznati kao svoje koji su ispunili svrhu svoga života na zemlji. Nisu opraštali, već su sami bili svoji bogovi.

Nitko od nas nije na ovom svijetu zbog sebe, već zbog neke veće svrhe koju smo dobili stvaranjem. Najveća je dakako spasenje, vječni život. Ali do njega se dolazi po ovom zemaljskom životu. Kada postanemo sebi samima svrha, ne možemo (zapravo mislimo da ne trebamo) oprostiti i udaljavamo se od Boga. Od svoje svrhe, svoga cilja. Od sebe.

Mi svi imamo jednu misiju darovanu od Boga. Ako ne želimo opraštati, ta misija nikada neće biti ostvarena. Imat ćete sve, ali ćete izgubiti Boga. Nećemo biti njegovi. Sveti Pavao stoga upozorava: “Braćo! Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo. Ta Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.” (Rim 14,7-9). On, koji sebe naziva robom Isusa Krista želeći tako istaknuti svoju pripadnost Bogu, upozorava kako na ovom svijetu nismo samo zbog sebe, već zbog jedne veće svrhe. Mi smo samo sredstva u rukama Boga. Sredstva ljubljena od Boga- ali samo sredstva, ne cilj samima sebi.

Bilješke:

  1. Grč.: μυρίων ταλάντων (myríōn talántōn); Riječ mýrios (μύριος): U grčkom jeziku to je najveći broj koji je uopće postojao (odatle naša riječ mirijada – nebrojeno mnoštvo). ↩︎
  2. Grč. splangchnistheís – ganu mu se utroba, najdublje suosjećanje ↩︎
  3. Grč. tò dáneion aphēken autōi ↩︎
  4. Čak i našim krajevime možemo čuti izraz: „Što pušeš?“ Misli se na osobu koja je srdita i čija se srditost opisuje „puhanjem“ iz nosnica ili usta. ↩︎
  5. Grčka riječ bdelygma (odvratnost, gnusoba) izravan je prijevod teške hebrejske riječi to’eva (תּוֹעֵבָה). U hebrejskom mentalitetu to’eva nije samo običan moralni propust; to je pojam koji označava nešto što je ritualno i moralno nespojivo s Božjom prisutnošću (poput idolopoklonstva). ↩︎