Blagdan Gospe Žalosne (lat. Mater Dolorosa), koji se slavi 15. rujna, ima iznimno bogat i postupan povijesni razvoj. On povezuje srednjovjekovnu supatnju s Kristovom mukom, djelovanje posebnih redovničkih redova i velike geopolitičke preokrete u Europi. Smješten je točno dan nakon blagdana Uzvišenja svetoga Križa kako bi se naglasila Marijina prisutnost pod križem, o kojoj je pisao sveti Augustin.
Pobožnost prema Marijinim žalostima započela je u monaštvu zapadne Europe (osobito u Njemačkoj) tijekom 11. stoljeća. Prije toga, Crkva je uglavnom slavila Marijinu slavu i uznesenje. Pod utjecajem križarskih ratova i razvoja pobožnosti prema Isusovoj ljudskosti i muci, kršćani počinju dublje razmatrati i supatnju Njegove Majke. U to vrijeme nastaju potresni himni poput pjesme Stabat Mater (Stala plačuć’ tužna mati), a pobožnost se fokusira na Isusov križni put i suze Njegove Majke.
Najveći doprinos širenju ovog blagdana dao je Red slugu Blažene Djevice Marije (Serviti), osnovan u Firenci 1233. godine. Njihova primarna karizma bila je upravo meditacija o Marijinoj tuzi pod križem. Sukladno tome, uveli su crnu odjeću kao simbol Marijina udovištva i žalosti. Serviti su razvili krunicu i pobožnost Sedam Marijinih žalosti. Zbog njihove velike revnosti, Sveta Stolica im je 1667. ili 1668. godine službeno dopustila slavljenje posebnog liturgijskog blagdana na treću nedjelju u rujnu.
Prvo institucionalno uvođenje ovog blagdana na razini jedne regije dogodilo se na provincijalnoj sinodi u Kölnu 1423. godine. Nadbiskup Kölna uveo je blagdan pod nazivom “Spomendan žalosti i patnje Marijine” kako bi ponudio duhovnu zadovoljštinu za svetogrđa koja su u to vrijeme činili husiti rušeći katoličke crkve i slike. Slavio se na petak prije Cvjetnice
Blagdan se postupno širio Europom, no ključni povijesni trenutak dogodio se početkom 19. Stoljeća. Francuski car Napoleon Bonaparte zarobio je papu Pija VII. i godinama ga držao u sužanjstvu u Francuskoj. Nakon Napoleonova pada, papa se 1814. godine trijumfalno vratio u Rim. U znak duboke zahvalnosti Gospi koja je pratila patnju Crkve tijekom tih teških godina gladi i rata, papa Pio VII. proširio je blagdan Gospe Žalosne na cijelu Katoličku Crkvu.
Sve do početka 20. stoljeća blagdan se i dalje slavio u pokretnom terminu (treće nedjelje u rujnu). Godine 1913., papa Pio X. provodi liturgijsku reformu i fiksira blagdan na točan datum: 15. rujna. Time je postignuta savršena teološka povezanost – dan nakon što Crkva časti pobjedu Križa (14. rujna), časti se Majka koja je pod tim istim Križem stajala i trpjela.
Donosimo prikaz pobožbosti Sedam Marijinih žalosti:
- žalost: Šimunovo proročanstvo u Hramu; “A tebi će samoj mač probosti dušu” (Luka 2,35)
- žalost: Bijeg u Egipat pred Herodom; Spašavanje djeteta od pokolja (Matej 2,13-15)
- žalost: Gubitak dvanaestogodišnjeg Isusa; Tri dana tjeskobnog traženja u Jeruzalemu (Luka 2,41-51)
- žalost: Susret s Isusom na Križnom putu; Susret izmučenog Sina na putu prema Kalvariji
- žalost: Stajanje pod Isusovim križem; Tri sata prisutnosti tijekom raspeća i smrti (Ivan 19,25)
- žalost: Skidanje Isusa s križa (Pieta); Primanje mrtvog Sinova tijela u majčinsko krilo
- žalost: Polaganje Isusova tijela u grob; Trenutak konačnog zemaljskog rastanka i ukopa