Robert Bellarmino susreo se s Galilejem 26. veljače 1616. Ono što se te večeri zbilo ljudskije je i zanimljivije nego što to sugerira uobičajeni prikaz događaja.

Izvor: https://aleteia.org/2026/09/17/the-saint-who-warned-galileo-and-what-really-happened/

U večer 26. veljače 1616. godine Galileo Galilei sastao se sa svecem. Kardinal Robert Bellarmino imao je 73 godine i bio je jedan od najcjenjenijih teologa u katoličkom svijetu te isusovac koji je desetljeća proveo u službi papa i koncilâ, sudjelujući pritom u brojnim raspravama i sporovima. Galileo je imao 52 godine i bio je najpoznatiji europski znanstvenik; u Rimu je boravio upravo kako bi zagovarao Kopernikovu heliocentričnu teoriju – tvrdnju da se Zemlja kreće oko Sunca, a ne obrnuto. Susret te večeri u veljači, otad se neprestano prepričava, pojednostavnjuje i pretvara u mit. Blagdan svetog Roberta Bellarmina, koji se slavi 17. rujna, dobra je prigoda da se ta priča ispriča pažljivije.

Kontekst: O čemu se zapravo radilo 1616. godine

Taj susret nije nastao niotkuda. Galileo je barem od 1613. godine javno zastupao stajalište ne samo da je kopernikanski sustav najbolji astronomski model za predviđanje gibanja planeta – što je većina tadašnjih astronoma bila spremna prihvatiti kao matematičku hipotezu – već i da je on fizički istinit te da bi u njegovu svjetlu trebalo ponovno tumačiti Sveto pismo. Upravo je ta druga tvrdnja uznemirila teologe. U nedostatku nepobitnih dokaza – a Galileo ih tada još nije imao – zahtjev za ponovnim tumačenjem Svetog pisma na temelju osporavane znanstvene teorije predstavljao je, prema institucionalnoj logici posttridentskog katolicizma, ozbiljno prekoračenje granica.

Povjerenstvo od jedanaest teoloških savjetnika sastalo se u veljači 1616. i donijelo jednoglasnu odluku: heliocentrična teorija bila je „filozofski apsurdna i formalno heretična”. Bio je to prvi put — više od 70 godina nakon što je Kopernik objavio svoju teoriju — da je neko službeno tijelo Crkve donijelo takvu odluku. Papa Pavao V. naložio je Bellarminu da prenese upozorenje Galileu.

Što je Bellarmino zapravo rekao

Bellarmino je pozvao Galilea u svoju palaču i iznio mu upozorenje. Povjesničari se od tada spore oko toga što je točno rečeno — i u kojem obliku — jer dva dokumenta iz te večeri donose donekle različite priče.

Službeni zapisnik Inkvizicije navodi da je, nakon što je Bellarmino iznio svoje upozorenje, a Galileo ga prihvatio, generalni komesar Svetog ureda odmah Galileu pročitao i dodatnu zabranu, kojom mu se nalaže da ne smije zastupati, podučavati niti braniti kopernikanizam „ni na koji način”. Ta se stroža formulacija trebala izdati samo u slučaju da Galileo odbije kardinalovo prvotno upozorenje – što on nije učinio. Kako ističe projekt „Galileo” Sveučilišta Rice, pojava te dodatne zabrane u zapisniku zbunjujuća je i nikada nije u potpunosti razjašnjena. Čini se da ni sam Bellarmino nije znao da je ona izdana.

Drugi dokument je potvrda koju je Galileo kasnije zatražio od Bellarminea – a koju je potpisao sam kardinal – u kojoj se ne spominje nikakva zabrana. U njoj jednostavno stoji da je Galileo obaviješten kako se heliocentrično učenje „ne može braniti niti zastupati”. Kako je istaknuo časopis *Church Life Journal* sa Sveučilišta Notre Dame, Bellarmino se nije sjećao izraza „ni na koji način”. Na suđenju Galileu 1633. godine – sedamnaest godina kasnije i dvanaest godina nakon Bellarminove smrti – Galileo je predočio tu potvrdu kao glavni dokaz svoje nevinosti; ona je, zapravo, bila umjereniji dokument nego što je to sugerirao sam zapisnik Inkvizicije.

Kakvo je zapravo bilo Bellarminovo stajalište?

Bila bi pogreška smatrati Bellarmina mračnjakom. U poznatom pismu karmelićaninu Paolu Foscariniju – koji je pisao u prilog tvrdnji da je kopernikanizam spojiv sa Svetim pismom – Bellarmino je vrlo pažljivo izložio svoje epistemološko stajalište. Bio je spreman prihvatiti heliocentrizam kao matematičku hipotezu za predviđanje gibanja planeta. Ono čemu se protivio bila je tvrdnja da je on fizički istinit, sve dok ne postoji uvjerljiv dokaz. Kako sažima istraživačka skupina za znanost i vjeru Sveučilišta u Navarri, Bellarminovo je stajalište bilo da bi, u slučaju pronalaska stvarnog fizičkog dokaza za heliocentrizam, Sveto pismo trebalo ponovno tumačiti, no da je – sve dok takav dokaz ne postoji – nepromišljeno unaprijed zahtijevati takvo ponovno tumačenje.

To nije bilo nerazumno epistemološko stajalište za 1616. godinu. Galileo još nije dokazao heliocentričnu teoriju izvan svake razumne sumnje, a dokaz koji je predložio – temeljen na plimi i oseki – bio je pogrešan. Bellarmino 1616. godine nije gušio dokazanu istinu. Primjenjivao je konzervativan, ali ne i nerazuman standard dokazivanja na osporavanu znanstvenu tvrdnju koja je imala značajne teološke implikacije.

Suđenje iz 1633. – koje Bellarmino nije doživio

Galileo je mirovao sve do 1623. godine, kada je izabran novi papa – Urban VIII., veliki Galileov štovatelj koji mu je čak posvetio pjesmu punu divljenja. Galileo je to shvatio kao dopuštenje da se vrati toj temi te je 1632. objavio *Dijalog o dvama glavnim sustavima svijeta* – djelo u kojem su argumenti u prilog kopernikanskom sustavu bili znatno snažniji od onih za ptolemejski. Inkvizicija je pokrenula postupak protiv njega. Na suđenju održanom 22. lipnja 1633. Galileo je proglašen krivim zbog „snažne sumnje u krivovjerje”. Presudu je potpisalo samo sedam od deset kardinala inkvizitora. Od njega se zahtijevalo da se odrekne svojih stavova, a legenda prema kojoj je tada šapnuo „eppur si muove” („a ipak se kreće”) nastala je stotinu godina nakon tog događaja.

Bellarmino je preminuo 1621. godine, dvanaest godina prije suđenja. Čovjek koji se susreo s Galileom one veljače 1616. bio je jedan od najistaknutijih intelektualaca svoga doba – nije bio ni zlikovac ni znanstveni heroj, već teolog koji je primjenjivao standarde svoje institucije i svoga vremena na pitanje koje je te standarde uistinu nadilazilo. Naposljetku, pogriješio je u vezi s heliocentrizmom. I sama Crkva to je naposljetku priznala: Ivan Pavao II. službeno je zaključio slučaj Galileo 1992. godine, priznajući da su teolozi iz 1616. i 1633. pogriješili.

Robert Bellarmin kanoniziran je 1930. godine i proglašen crkvenim naučiteljem. Njegov se spomendan slavi 17. rujna. Priča o njegovu susretu s Galilejem nije priča o sukobu znanosti i vjere – to je priča o dvojici iznimno inteligentnih ljudi, od kojih je svaki u nekim stvarima bio u pravu, a u drugima u krivu, dok su pokušavali riješiti pitanje koje nijedan od njih nije mogao u potpunosti razriješiti sredstvima kojima su raspolagali. To je iskrenija, a u konačnici i zanimljivija priča.