Nedjeljno evanđelje: Gledati u cilj, ne u nagradu

25_NEDJELJA_KG_A

Mt 20,1-16a

Umrijeti mi je dobitak

„Krist će se uzveličati u mome tijelu, bilo životom, bilo smrću. Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!“ Ovim riječima sveti Pavao sažimlje jedan preokret u odnosu na život i smrt. Živjeti mu je Krist, kojeg treba životom uzveličati. Ovo je prilično jasno, ali kada govori kako mu je „umrijeti dobitak“ ostavlja nejasnoće u sluđatelju. Možda je Pavao malo izgubio razum u svojem evangelizacijskom žaru? Nipošto! Pavao jasno vidi cilj svoga života i ne vidi ga u tjelsnom životu kojeg proživljava sa svim dobrim i lošim stvarima, već u životu s Bogom, u spasenju, u vječnom životu.

Život u tijelu vidi kao svojevrsnu obvezu spram Boga. Naime, Pavao je prolazio kroz niz teških životnih trenutaka koji su sabrali mnoštvo neuspjeha. Apostol, unatoč tome nije odustajao jer njegovo gledanje na život bilo je drugačije od našega. Želja mu je bila otići Kristu, ali djelovanje u ovom životu nužnost je za njega jer je to nešto na što ga poziva Boga. Stoga, prihvaća ovaj život kao svojevrstan „ostanak u tijelu“ dokle god je to Bogu i ljudima potrebno.

Kazali smo kako je Pavao prolazio kroz dobre i loše trenutke (kao i svaki drugi čovjek) i pri tom je često djelovao neuspješan. Ne samo to, mnogi drugi su djelovali uspješniji od njega. Sve skupa, u očima čovjeka to može djelovati nepravedno: Pavao koji je sav svoj život posvetio Kristu, sada djeluje nemoćan spram ljudskih slabosti svojih suvremenika. On sam može Krista naviještati samo riječima i vlastitim primjerom, ali ni to ponekad nije dovoljno. Često je bivao odbijan, ponižavan, kamenovan. Usporedite li njegovo zalaganje i predanost sa rezultatima i načinom na koji su ga tretirali ljudi njegova vremena, shvatit ćete kako to sve skupa djeluje nepravedno. Čini se kako mu je bilo bolje umrijeti. Kao da mu je smrt dobitak. No, Pavao ove retke ne piše u svojoj gorčini i nezadovoljstvu, već iz sasvim drugačije pozicije. Zašto o smrti govori kao o dobitku?

Puno toga u ovom životu djeluje nepravedno. Netko se trudi, primjerice oko starih roditelja, a na kraju dobije gotovo isto što i onaj koji nije „prstom maknuo“. Drugi rade predano, ali na kraju dobiju plaću istu kao i oni koji nisu radili ništa. Studenti se muče oko studija i uče, a na kraju bolje poslove dobiju oni čiji roditelji imaju bolje veze ili su stranački povezani s moćnicima. Pogriješite neku banalnu stvar u prometu i dobijete kaznu od koje boli glava, a tamo neki diler ili „nečiji sin“ za teški zločin bude oslobođen ili prođe sa smiješno malenom kaznom. Doista, puno je nepravde u svijetu i ona muči svakog normalnog čovjeka. Izvor je to velikog nezadovoljstva, prijepora, rasprava, svađa koje na kraju završe prekidima prijateljstva ili obiteljskih odnosa.

Moje misli nisu vaše misli

Jasno je kako ovdje na zemlji ovakve stvari ne možemo ravnodušno gledati. Ipak, postoji jedna stvar koju u ovakvim problemima ili nama učinjenim nepravdama teško primjećujemo: možda su upravo takve situacije nama znak da se trebamo odmaknuti od nečega, pustiti stvari iz ruku, udaljiti se od nekoga tko će nam ugroziti život, zdravlje ili egzistenciju. Skloniji smo istjerivati pravdu i boriti se do kraja za svaku stvar. Dobro, slažem se kako je to potrebno, ali i to „istjerivanje pravde“ mora imati granicu, a ta granica je miran i zdrav život. I to je ono što često ne prepoznajemo, gubimo se u svojim namislima o tome „kako bi stvari trebale biti“, često sebe dovodeći do ruba živaca, do bolesnih stanja. U svojim borbama tako izgubimo mjeru do koje se trebamo baviti nečim i često se naše borbe okrenu protiv nas samih. Izgubimo mir i često i sami postupimo nepravedno!

Što je to što mi ne vidimo? U svojim pravednim borbama zaboravimo na Boga. Zaboravimo da Bog brine o svakoj situaciji i svaku usmjerava tako da stignemo do Njega, do vječnog života. Usmjerava ih tako, ne samo kako bismo mi stigli do njega, nego i oni koji čine nepravdu. Ne samo mi, već svima daje šansu! Iz vida izgubimo tu perspektivu spasenja jer vidimo nepravdu, vidimo nepoštenje, vidimo zlo. Zaboravljamo kako i to vidi naš Bog, ali kako On drugačije stvari planira, usmjeravajući sebi svaku osobu.

Često pri tom, svoje zalaganje za pravdu poistovjećujemo sa žrtvom. Doista, onaj koji trpi nepravdu- trpi, pati zbog toga na pravdi Boga. I nije problem u toj patnji, već u granici u postupanju: na jednom mjestu prestajemo biti žrtva i počinjemo od sebe praviti žrtvu onda kada nas preuzme gorčina. A to nije ono što Bog traži od nas, jer se prava žrtva ne ispunja u patnji (koja je uvijek popratna pojava žrtve) već u ljubavi. Tada nam je zapravo lakše biti „trpeća žrtva“, jer to na neki način potvrđuje naše kršćanstvo ili našu pravednost, ali to ne odgovara Božjoj volji. Prava žrtva bila bi zaustaviti se, pustiti Bogu da djeluje i doista istrpjeti nepravdu na sebi. Onaj koji istjeruje pravdu i dalje, zapravo ne trpi nepravdu na sebi. On je takvim postupanjem lako počne činiti.

Izaija stoga upozorava: „Jer moje misli¹ nisu vaše misli i puti moji nisu vaši puti, govori Gospodin. Visoko je iznad zemlje nebo: tako su visoko puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli“. Bog se, u svojoj providnosti ponaša poput tkalca koji povlači čas jednu, čas drugu nit. Kada sa strane gledate kako jedan tkalac tka na tkalačkom stanu, ne razumijemo njegove pokrete, njegov način slaganja niti. Tek na kraju, kada se pogleda rezultat tkanja, svatko ostaje zadivljen djelom koje je napravljeno. Upravo tako djeluje i Božja providnost: polako tka niti svačijih života i čini to na nama najčešće nerazumljiv način.

To što ne shvaćamo Božje djelovanje, stavlja nas u poziciju da gledamo u pojedinačne životne „niti“ i krivo prosuđujemo stvari. Stoga nam često djeluje kako netko tko živi neprimjerno biva nagrađen i bolje prolazi u životu, a drugi koji je pravedan i uredan prolazi loše. Život ga udara kao najgora kazna. No, nije to tako. Naše misli nisu Božje misli. Ne vidimo život kao što ga vidi Bog.

Nagrada je stvar gospodara, ne radnika

U prispodobi iz evanđelja gospodar poziva prve radnike radno ujutro. Vjerovatno bi to danas bilo oko 4 ili 5 sati izjutra, a možda i ranije. One koje poziva o 11 uri, prema današnjem računanju vremena poziva ih oko 17 sati poslijepodne. Oni su radili samo jedan sat i dobili plaću kao i oni koje je pozvao izjutra oko 4 ili 5 sati. Nepravda je očita. Najprije valja primijetiti kako Gospodin poziva sve koje može. Na što ih poziva? Poziva ih da rade na zemlji. Dosta, Gospodin je svakome uputio poziv da nas ovom svijetu radi tako da dobije nagradu vječnog života. Nagrada je svima ista koji budu radili za Boga; koji budu živjeli tako da odgovore na očekivanja svoga gospodara. I dalje djeluje nepravedno, zar ne? Oni koji su u zadnji čas prihvatili ponudu gospodara za rad u vinogradu, slični su ljudima koji cijeli život traže Boga u svom životu. Možda ga traže na krivom mjestima, možda s krivim ljudima, ili na krivi način.

Radnici posljednjeg časa nisu našli gospodara, već je gospodar našao njih. Gospodar je pronašao i radnike prvog časa. Bog je taj koji nalazi radnike za svoj vinograd. Radnici nemaju zasluga. Mogao ih je i ne pozvati. Unatoč tome, radnici prvog časa zaboravljaju upravo to: nisu oni sebi pribavili posao, već im je posao darovan. Gospodar je taj koji ih je pozvao. Ni njih nije trebao pozvati. Stoga, nagrada ne pripada radnicima već gospodaru. On određuje visinu naknade. Kada svima daje istu naknadu, zapravo nagrađuje sviju. One koji su radili- više nego pošteno; one koji su došli u zadnji čas- milosrdno.

Prispodoba prije svega donosi razmišljanje o dostojanstvu Božjeg poziva: najprije trebamo biti ponosni što smo kršćani, što smo svaki na svoj način pozvani od Boga raditi u ovom svijetu za njega. Pri tom ne treba gledati na nagradu, već na onoga koji nas poziva. Mi puno puta radimo besplatno za nekoga jer nam je prijatelj ili jer nam je čast raditi za nekoga. Ne trebaju nam nikakvi novci kao nagrada. Vidite, cilj je bitniji od nagrade u takvim situacijama. Raditi tako za Boga u ovom životu (svaki u svom zvanju) istinski je privilegij i ne bi nas trebalo smetati što netko ima nešto „bolje“ ili ima „više“ nego što stvarno zaslužuje. Nisu bitne nagrade, nije bitno što se nama čini kako netko bolje prolazi od nas premda to životom nije zaslužio. Bitno je da radimo za svoga Gospodina i bitan nam je cilj- spasenje, biti s Bogom vječno.

Nisu bitne nagrade, već cilj

Puno toga, kada je riječ o Božjem djelovanju djeluje nepravedno. Osvrnemo li se oko sebe, lako je shvatiti kako nekada u životu bolje prolaze oni koji rade nepravdu. Sve djeluje kao da su nagrađeni. Upravo je to pogrešno u našem gledanju na život. Često se puta više osvrćemo na životne „nagrade“, nego na cilj života. Stoga krivo gledamo na stvari pokazujući kako smo cilj izgubili iz vidokruga.

Ne bih htio polemizirati o slučajevima ljudi koji su se „obratili“ na kršćanstvo u, za njih politički povoljnom trenutku. Ipak, ne mogu ne komentirati one koji govore kako su takvi ljudi „bolje prošli“ ili kako su „nagrađeni“ za razliku od kršćana koji su upravo pod sličnima trpjeli zato što su kršćani. Mislim kako to ne spada na nas i čini mi se kako još više griješimo kada takve ljude isturimo u prvi plan kao primjere obraćenja i primjere kršćanstva. Do jučer je proganjao kršćane, do jučer je živio (živjela) razvratno, a sada se odjednom pojavljuje na prvim stranicama kršćanskih internetskih stranica ili drže predavanja o svojem životu i kršćanstvu. Usta su im puna kršćanstva. Čini mi se kako je to puko pretjerivanje, bez obzira na to koliko ti ljudi doista vjeruju u Krista i koliko su svoj život promijenili. Da ne bi bilo zabune: Pavao je bio jedan od onih koji su kršćane progonili, ali kada je krenuo za Kristom, trpio je neizmjerno i nije sebe gurao u prvi plan. Nije ga gurao ni Petar ni Ivan, već Bog. Isturio ga je po podnošenju nevolja za Krista, po živoj želji da do kraja živi za Krista, po spremnosti da se do vlastite pogibije suoči sa svijetom radi Krsita Boga, a ne reklamiranjem sebe samoga.

Ne želim ovim riječima umanjiti vrijednost obraćenja ljudi koji su promijenili svoj život, ali slijedeći iste „reklamne“ obrasce nije u redu zanemariti vrijednost trpljenja kršćana koji su cijeli svoj život ustrajno trpjeli za Krista, čiji su životi bili u stalnoj egistencijalnoj opasnosti zbog toga jer su katolici i nisu ostvarenje svojeg života vidjeli u reklamiranju sebe samoga. I svoj život nisu odmakli od Boga bez obzira u kojim su okolnostima živjeli. Mislim kako su oni pravi primjer u kojeg treba gledati. Poput naših baka.

Mislim kako je puno korisnije vratiti se prispodobi iz evanđelja. Iz Božje perspektive gledati na ovu prispodobu znači shvatiti kako je važnije raditi u vinogradu, nego brinuti o nagradi za rad. Naime, raditi za Boga, živjeti ispravo u ovom „Božjem vinogradu“ koji se zove svijet, puno je važnije nego biti sada nagrađen za svoj ispravan život. Nagrada ne izostaje, ali se ona dobiva u cilju- u vječnom životu. Ne treba se osvrtati oko sebe i gubiti u bespredmetnom gledanju u živote drugih procjenjujući „tko je bolje prošao“ u nečemu, jer doista ne znamo Božji plan i ne znamo „tko će bolje proći“ u vječnosti.

Logika ljubavi nije logika nagrađivanja

Zbog čega onda nama tako često djeluje kako stvari s Bogom izgledaju nepravedne? Bog ima plan sa svakim, pa nekome daje više, ali ne da bi taj imao, nego da bi ga približio sebi. Pogledamo li ponovo u prispodobu shvatit ćemo kako ništa ne znamo o tome u kakvu su stanju bili i jedni i drugi radnici. Možda su ovi u zadnji čas napravili više posla i kvalitetnije nego oni radnici prvoga časa. Ono što je sigurno, jest da su ovi radnici posljednjeg časa više ljubili gospodara jer im je učinio milosrđe. Odgovor na Božje postupanje nalazi se u ljubavi.

Bog može sve povući, može nas ostaviti bez nagrade u ovom svijetu. I nije to stoga jer je okrutan, već da nas stavi u položaj „radnika posljednjeg časa“. Oni su čeznuli za poslom i kada im je gospodar učinio milost, bili su zahvalni. Više su ga ljubili. Kada vam se čini da ste ostali bez nagrade u odnosu na druge, sjetite se kako nije nagrada bitna već cilj- vječni život, spasenje. I sjetite se svega što vam je Bog prije darovao, a niste zaradili. Sada možda uskraćuje kako biste se opet osjetili potrebni Boga, kako biste čeznuli za Njim.

Sveti Ivan od Križa kaže kako „mi ne volimo ono što od Boga dobivamo, već volimo Boga, niti bi nas nagrade trebale uzbuđivati, već samo ljubav prema Bogu“. Tražiti od Boga nešto i očekivati da ispuni sve, isto je što i Boga držati jednim “servisom za ispunjavanje želja”. U svemu tome, nije bitno tko je veći katolik, tko više moli- već tko više voli Boga! Bitno je tko se uspio približiti Bogu, spasiti. Nije bitno tko ima kakve darove, kakve je milosti dobio,… već koliko voli Boga. Pa ako smo svojim cjeloživotnim trudom nekome dali primjer vjere, i on se Bogu obratio u “zadnji čas”, trebali bismo se radovati zbog toga, jer sve što radimo, treba više koristiti Bogu nego nama samima.

Ne vjerujete li ovim riječima, pogledajte one koji su vam najbliži, a u najvećoj su potrebi vaše ljubavi. Uvijek dajete najviše ljubavi onima koji su najnemoćniji. Kada bismo to procjenjivali onako kako procjenjujemo sve drugo, onda bi i to bilo posve nepravedno prema ostalima. Ali svi znamo da nije tako. Jednu su majku sa više djece pitali koje dijete najviše voli? Ona im je spremno odgovorila: ono koje je tog trenutka najviše potrebno njezine ljubavi! To vam je odgovor i na Božje djelovanje! Ne treba gledati u „nagrade“, tko što dobiva ili ima u životu. Treba gledati u cilj, u spasenje. Treba ljubiti volju Božju, a ne ono što od Njega dobijete. I raditi ono što je u skaldu s voljom Božjom.

Bog sve što s čovjekom radi, čini samo kako bi ga čovjek zavolio, kako bi mu srce prionulo uz Boga, kako bi Boga komunicirao na ovaj ili onaj način. Stoga se Bog u svojem djelovanju vodi logikom ljubavi, a ne logikom nagrađivanja. Roditelji danas tako često griješe kada za svaku stvar koja im djeca naprave daju nagrade. Stvaraju novi soj ljudi koji bez nagrade neće ništa napraviti jer im nagrada postaje cilj, a to je krivo. Logika ljubavi nema za cilj nagradu, već je sam cilj nagrada. A cilj je „biti s Bogom“. Ljubav je odnos, zar ne?

Kada Bog nekoga „nepravedno“ nagrađuje, nemojte se uznemiravati. Nemojte misliti kako je Bog nepravedan. Naš je Bog i pravedan i milosrdan. Milosrđe je njegovo Lice. Nagrada nekome dolazi premda je nije zaslužio u ime milosrđa, ne u ime nepravde. Dolazi, jer će netko milosrđe razumjeti po toj nagradi. Dopustite da pojasnim preko prispodobe. Radnici posljednjeg časa doista su bili nagrađeni. No, gospodar ih je mogao pozvati i poniziti ih pozivom. Mogao ih je pozvati jer nije imao drugog načina da dovrši posao, jer su mu trebali. Mogao ih je pozvati u zadnji čas jer su na glasu kao loši radnici pa im dati do znanja da je to njihov limit. No nije ih pozvao zato. Bilo mu ih je milo. Nije ih povrijedio dajući im nižu plaću. Htio im je dati do znanja da mu je do njih stalo kao i do svih ostalih radnika.

Stoga, smisao ove prispodobe ne ispunja se u nagradama, ne ispunja se ni u pravdi i nepravdi, već u milosrdnoj ljubavi Boga koji žele da se svi, pa i oni naoko beznandni, spase. Treba gledati u cilj, a ne u nagrade. I biti sretan i ponosan jer sam kršćanin i jer i drugima Bog otvara mogućnost spasenja.

Bilješke:

1. Hebr.: מַחְשְׁבֹתַי / מַחְשְׁבֹתֵיכֶם (Mahšěvôt) ; dolazi od korijena ח-ש-ב (H-Š-V) što znači računati, misliti, planirati, tkati, vrednovati. Nije riječ o nekim prolaznim mislima ili idejama u čovjeku. To su Božje namjere, nacrti, vijećanja i kreativni planovi. Isti se korijen koristi za “vještog obrtnika/tkalca” (hošev), što sugerira da Bog tka stvarnost na nama neshvatljiv način. ↩︎