Nikada niste sasvim u središtu pozornosti? Dopustite ovom apostolu da vam pomogne zavoljeti poniznost.
Može li biti ikakve naznake ljubomore u Andrewu, koji misli: “Hej, to sam već rekao!”?
Izvor: https://aleteia.org/2018/11/30/never-quite-the-center-of-attention-let-this-apostle-help-you-love-humility/
Objavljeno: 30. studenoga 2018.
S obzirom na doba godine u koje pada spomendan sv. Andrije, lako bi se moglo dogoditi da ovaj svetac ostane u sjeni. Čim se oporavimo od obilnih obroka za Dan zahvalnosti, jurimo u trgovine i na internetske stranice u potrazi za ponudama povodom „Crnog petka” i „Cyber ponedjeljka”, vadimo blagdanske ukrase i planiramo božićne svečanosti. Usred te vreve sveti Andrija ostaje pomalo zanemaren. Čini se da to slijedi određeni obrazac koji nam može poslužiti kao pouka.
Promatramo li život svetog Andrije apostola, primjećujemo da je on uvijek blizu središta zbivanja, ali ne i izravno u središtu.
Sveti Andrija bio je učenik svetog Ivana Krstitelja te je slijedio gestu tog posljednjeg proroka usmjerenu prema onome koga je on nazvao „Jaganjcem Božjim”. Andrija i Filip sustižu Isusa i pitaju ga gdje boravi. Isus im odgovara: „Dođite i vidite.” Tako postaju prvi Isusovi sljedbenici; štoviše, istočna crkvena tradicija časti Andriju naslovom “Protocletos”, što znači „prvopozvani”.
Ipak, kada se nabrajaju apostoli, Andrija nikada nije prvi na popisu; on nema prvenstvo u apostolskom zboru. Štoviše, Isus s vremenom bira trojicu apostola za svoje posebne pratitelje – no Andrija nije među njima. Njegov brat Petar te braća Jakov i Ivan prate Isusa u njegovim najintimnijim trenucima. Andrija je pritom zaobiđen.
Andrija isto tako ne dobiva priznanje za još jedan ključan trenutak. Kada dolazi reći svom bratu Šimunu za Isusa, Andrija kaže: „Našli smo Mesiju.” (Iv 1,41) Usporedimo taj trenutak s onim iz 16. poglavlja Matejeva evanđelja, kada Isus pita svoje sljedbenike: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?”, a Petar odgovara: „Ti si Krist, Sin Boga živoga.” Isus na to odgovara da je Petrov odgovor objava od Boga te da će Petar biti stijena na kojoj će se graditi Crkva.
No, zar Andrija nije već rekao da je Isus Mesija, Krist? Zar nije upravo Andrija rekao Petru tko je Isus? Ipak, ta se spoznaja pripisuje Petru! To podsjeća na učenika koji na satu odgovara na pitanje, ali učitelj ne čuje njegov odgovor; zatim drugi učenik iznese isti odgovor glasnije i bude pohvaljen. Je li se u tom trenutku u Andriji možda pojavila trunka ljubomore, misao poput: „Hej, pa ja sam to već rekao!”?
Paralelu možemo pronaći i u Starom zavjetu, u još jednom slavnom paru braće. Iako je Aron postavljen za velikog svećenika Izraela i zauzima počasno mjesto u židovskoj tradiciji, nadmašio ga je njegov mlađi brat Mojsije – najveći od proroka, kojeg je Bog odabrao kao svoje oruđe da izvede narod iz ropstva. Ipak, često zaboravljamo da je upravo Aron pratio Mojsija pred faraonom i zapravo mu izricao Božju riječ! Zasluge se pripisuju Mojsiju, no on ne bi mogao ostvariti svoje poslanje bez Arona.
Pa ipak, nikada ne vidimo da Aron ističe svoje prvenstvo po starosti ili traži priznanje zato što je govorio faraonu. Aron čini ono što Bog traži i prihvaća povjerene mu zadaće, nikada ne tražeći nagradu ni naknadu.
Možda u Andriji također možemo vidjeti uzor takve poniznosti. Kao što je Andrijin prvi učitelj, Krstitelj, prepoznao da on mora „umanjivati se”, a Isus „rasti” (Iv 3,30), tako je i Andrija možda uvidio da je njegova uloga dovesti brata Šimuna k Isusu, a ne preuzeti službu koja će biti povjerena Petru; Andrija je bio klesar koji dovodi kamen Kristu kako bi ga Krist oblikovao u temeljni kamen Crkve. A kada se gradi velebna građevina, ljudi obično ne odaju jednako priznanje onima koji lijevaju beton kao onima koji su arhitekti.
Svakako, sveti Andrija nije pao u zaborav. Pamti ga se kao apostola, kao onoga koji je sadio Crkve. No, kao i kod mnogih apostola, on često ostaje u drugom planu, zasjenjen Petrom, Jakovom i Ivanom.
Ipak, to je u skladu s apostolskom službom. Naš je Gospodin u svoje apostole usadio duh nesebičnog služenja. Njihova služba nije služba osobne slave, već služenje Kristu i njegovoj Crkvi. Pozvani su odreći se samih sebe, zauzeti posljednje mjesto i prati noge svome stadu.
Dok kitimo svoje domove i pripremamo se za blagdane, ne zaboravimo zazvati zagovor jednog od najvjernijih Kristovih slugu kako bismo mogli nasljedovati njegovu poniznost.