Gospa od krunice
Lk 1, 26-38
Majke velikih ljudi
Svatko ima majku i to je vjerojatno razlgo zašto nema puno toga napisanog o majkama velikih ljudi. Nijedna majka nije cjenjenija od moje majke pa se od nikoga ne može tražiti da o tuđoj majci piše kao o svojoj. Kada bi Marija bila majka samo nekog čovjeka Isusa, onda ne bi mogla biti i naša majka- bila bi jedna od mnogih drugih majki na ovome svijetu. Ipak, Marija je posebna i nije kao druge majke. Kada bi bila kao druge, ispala bi iz “priče” o posebnom majčinstvu, jer već i Novi Zavjet govori o Ivanu Kristitelju kao o najvećem čovjeku rođenom od žene. Bez obzira na to, nitko na poseban način ne časti Elizabetu, ali Marija se posebno časti.
Marija je, kao i svaka druga majka posebna zbog svog Sina. Ona je Bogomajka, Bogorodica- Majka Boga. To je razlog što je Isus Krist, Sin Božji i Sin Marijin, polazišna je točka razmišljanja o Mariji. Bez sina, bez djeteta, majka bi bila kao i bilo koja druga žena i ne bi se nazivala majkom. Stoga, od Sina se počinje razmišljati o Mariji. Tko časti Sina, časti i Majku, jer, ona je Majka jednog posebnog Sina: pravoga Boga i pravoga Čovjeka- Isusa Krista Gospodina Našega. Kada njezin Sin ne bi bio Bog i Čovjek, onda bi Marija bila kao i sve druge majke. Ovako, između Marije i svih ostalih majki, nema razlike u osobnosti žene kao majke, ali ima razlike u sinovima koje su rodile. S jedne strane je Marija, a s druge strane sve ostale žene: samo je Marija rodila Boga. Stoga je njezino materinstvo posebno.
Naša Majka
Samo preko Marije možemo shvatiti i otajstvo Crkve u kojem je odnos Sin- Majka ključan. Majka Božja je pralik Crkve u kojoj se rađaju kršćani. Nitko kršćanin ne postaje izvan krila Crkve, a svi koji istinski žele živjeti svoje kršćanstvo, otkrivaju ga preko sinovstva, preko odnosa roditelj- dijete.
Djeca Božja postajemo preko sakramenata, po krštenju prije svega. U pričesti se prima sakramentalna punina, prima se Tijelo Kristovo. Nemojmo zaboraviti kako je upravo Krist svoje ljudsko tijelo primio od Marije. Stoga, i u Crkvi, Majka- Crkva daje sebe svojoj djeci, onako kako po rađanju to čini svaka majka. Onaj koji se hrani Tijelom Kristovim jača tako svoje sinovstvo i sjedinjuje se u tijelu i duhu sa Sinom Božjim, Sinom Marijinim, snažeći svoje sinovstvo i spram Majke Božje. Postajemo sinovi Marijini.
Kada bi Marija bila samo “majka nekog čovjeka”, ne bi mogla biti i naša majka jer tijelo dopušta samo jednu majku. Njezino majčinstvo se na nas prenosi ispod križa. Tamo stoji Majka koja svojim stajanjem pod križem “utiskuje” svoju muku u sinovljevu. Ona se, zajedno sa ženama i svetim Ivanom, solidarizira i sjedinjuje s mukom raspetoga Sina, jer svaka majka pati kada njezino dijete boluje, kada je ranjeno. Pati patnjom svoga djeteta.
Stoga svi oni koji vjeruju u raspetoga Boga kojeg je ona rodila, svi koji se u Njegov život ucijepe, unesu; svi koji uzmu svoj križ svakodnevni i žive jednu svednevicu trpećei iz ljubavi prema Bogu i bližnjima, sebe nazivaju Kristovim i tako žive; svi oni mogu Mariju smatrati i svojom majkom. Pod Križem, Gospodin predaje Ivanu svoju Majku i preko Ivana predaje je svima nama- ona pod Križem postaje našom Majkom. Postaje nam Majkom po patnji svoga Sina na križu, po patnji iz koje izviru svi sakramenti s kojima se sjedinjujemo s Kristom.
Govor nebeske molitve
Zašto Mariju zovemo svojom Majkom? Odgovor na pitanje opet treba potražiti u Isusu. Jedinu molitvu koju nas je Gospodin naučio bila je Oče naš. Pa, ako Boga zovemo Ocem, prirodno je da nekoga zovemo i Majkom. Ona nije naša tjelesna mati, ali ako baštinimo isti duh, istu misao, isti stil života Isusa Krista, onda je ona naša duhovna i stvarna majka. Naime, život djece najprije se nalazi između oca i majke, između roditelja. Nerijetko se događa da ljudi nađu svoje roditelje u onima koji ih nisu rodili, već su ih odgajali u ljubavi svojim primjerom i ponašanjem. Tako je slučaj sa nama i sa Marijom. Ona nas svojim primjerom odgaja za Boga. Odgaja nas kako bismo Boga mogli shvatiti kao svoga Oca; kako bi zapravo od te točke pošli u svijet: kao djeca božja koja se u svemu pouzdaju u svoga nebeskog Oca. Znate kako je to sa djecom: ona žive i rade mirno jer znaju kako im otac i majka sve pripravljaju. Mi to u vjeri nazivamo providnost: kao djeca božja, moramo se učiti oslanjati na Oca Boga, a Majka u tome pomaže. Stoga je majčino predpostojanje temelj našega zajedništva s Bogom.
Kako nas odgajaju Marija i Isus po molitvi? Isus nas je naučio moliti Oče naš i to je bila jedina molitva koju je ostavio učenicima. „Oče naš“ su zapravo riječi Sina Božjeg. To su riječi Sina, koji nam je na Križu predao svoju Majku za našu majku kako bismo kao djeca molili Boga i koji na križu viče Bogu „Abba- Oče“! „Oče naš“ je molitva koju govori Bog, molitva izgoorena na božjem jeziku, na jeziku kojim Bog- Sin komunicira Boga- Oca! To je stoga molitva izgovrena nebeskim jezikom, bez obzira koji mi zemaljski koristimo!
Slično možemo kazati i za molitvu „Zdravo Marijo“. Riječi kojima počinjemo tu molitvu, riječi su anđela. Svaki put kada molimo tu molitvu ponavljamo anđeoske riječi. Možemo kazati kako je i ta molitva govor s neba, jedna molitva na nebeskom jeziku. Što je to posebno u tim molitvama? Prije svega, one nas stavljaju u položaj djeteta koje moli. U tim se molitvama nitko ne nadimlje, nitko se ne izdiže kićenim govorom. Moleći Oče naš i Zdravo Marijo, molimo u duhu sinovstva božjeg. Kao djeca!
Što djeca rade kada im je nešto potrebno od roditelja? Prva stvar koju izuste u potrebi jesu riječi: tata, oče, majko, mamice! Puno puta drugo nije ni potrebno izgovoriti, a tata i mama već hitaju u pomoć svom djetetu. Tako dvije obične riječi- Oče, Majko- postaju dovoljne da roditelju kažu sve potrebe djeteta, jer i otac i majka znaju što je djetetu potrebno i prije nego ih zazove. U zazivima „oče“ i „majko“ sadržane su sve potrebe djeteta: te riječi izgovorene od djeteta sadrže u sebi sve djetetove želje, strepnje, radosti, želje, muke i veselja, tuge i sreće, planove za budućnost,… Tako kada molimo, nije potrebno sve izgovarati svojim egoističnim jezikom koji se na nebu često ne razumije, nije potrebno ni svaki put izričito misliti na Duha Svetoga da bi molitva bila nadahnuta do Duha! Potrebno je moliti u duhu sinovstva božjeg, u duhu sina koji razgovara s Ocem i s Majkom! Potrebno je govoriti božanskim, nebeskim jezikom srca jednog djeteta!
Nebeski, Božji jezik sadržajniji je od našeg zemaljskog jezika. Puno se više izgovara u riječima „Oče“ i „Zdravo Marijo“ negoli to kažemo tisućama riječi naših zemaljskih jezika. Pa, kada molimo tim Božjim jezikom, jezikom djeteta Božjeg, molimo i jezikom Crkve, jezikom kojim se ne moli samo za sebe. Budući se sve takve molitve tiču našeg stanja, onda imaju utjecaja i na druge ljude, pa, kako sinovstvo Božje na jedna eksplicitan način primamo u široj obitelji- Crkvi, tako se i svaki naš čin odražava na tu obitelj. Molitva kakva god ona bila, uvijek je tako molitva Crkve, ako se moli usnama Sina Božjeg. To je i razlog što Gospodin govori da “ne brbljamo kao pogani”, već molimo ustrajno poput djece Božje koja sa sigurnošću da će biti uslišani kada mole oca. U toj molitvi nije potrebno nabrajati koješta, već moliti srcem djeteta; moliti se Ocu koji unaprijed zna što djetetu treba.
Krunica
Slično je i sa krunicom. Kako god je Oče naš govor koji razumije Bog, kako god je to božja molitva, toliko je i Zdravo Marijo božanska molitva. U njoj govorimo božjim jezikom, stoga ona često izražava sve što nam je na duši i bez da progovorimo o tome ijednom riječi. Jer Bogu nisu potrebne velike riječi da bi shvatio naše potrebe: on razumije naše tuge, naše boli, jednako kao i naše radosti, naše uspjehe, sve naše potrebe, kao i potrebe onih za koje želimo moliti. Istom logikom, krunica je jedna božanska molitva Majci koja nas dvostruko približava Bogu. S jedne strane nas upravlja izravno Ocu Nebeskom, a s druge strane Majci Božjoj koja će se sigurno zauzeti za nas, za svoju djecu, svoje sinove i kćeri onom ljubavlju kojom to samo Majka može. Majka će za nas prositi pomoć i svoga Sina onako kako je to činila na svadbi u Kani Galilejskoj i bez da su joj išta kazali svatovi, znala je njihove potrebe i prenijela ih je sinu.
Mariju, Majku ne bismo trebali zanemarivati. Netko može kazati: dovoljan mi je Isus, Marija mi ne treba. Valja dobro razmisliti: Marija je Bogu trebala, a nama da ne treba? Zato je krunica molitva posebna po svemu i jedan dar od Boga ljudima. Jedna dar od Majke ljudima. Treba li je moliti? Što češće! Zašto?
Kazali smo kako Marija sve naše potrebe donosi Isusu Kristu svome Sinu. Zamislite kada bi netko u Vašu kuću ušao i ne bi razgovarao s Vašom majkom: smatrali biste ga u najmanju ruku nepristojnim! Ulazak u Crkvu k Isusu Kristu, povlači za sobom i ovaj segment života u vjeri: razgovor s Majkom Isusovom. Nije li lijepo vidjeti posjetitelja kako ugađa vašoj majci? Neće li svaki sin biti zahvalan na takvom odnosu prema svojoj majci? Koliko će biti zahvalniji Isus Krist , koji dao svoj život za nas, kada vidi da mu častimo Majku? Neće li Sin od sreće uslišati sve što Majka odnjega zatraži?
U Majčinu srcu
Majku od Sina se ne može dijeliti. Jedno zdravo kršćanstvo pretpostavlja zdravu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Ona nam preko svoga „Neka mi bude po riječi tvojoj“, pokazuje kako se valja oslanjati na Boga. Ipak, tog oslanjanja na Boga, ne bi bilo u Marije da ona nije bila žena molitve. Marija postaje primjerom iskrene i spontane molitve. Molitva je izlazila iz Marije onako kako čovjekove riječi izlaze spontano sukladno situaciji u kojoj se nalazi. Ona je govorila iz svoga srca, onako kako to iskren čovjek radi u svakodnevici. Stoga, kada molimo krunicu, Marija nam kao Majka nudi svoje srce kako bismo na poseban način razmišljali o otajstvima Isusova života. Sve je te događaje Marija pohranjivala u svom srcu (Usp. Lk 2,19) pa shvaćamo kako po njenom ranjenom srcu lakše pristupamo Isusu, odnosno događajima Isusova života pohranjenim u Marijinom srcu. Ona je Majka koja voli, koja po svojoj ljubavi, vršeći volju Božju nastoji biti više od obične žene koja voli. Postaje Majka koja neizmjerno ljubi svoje Dijete i svoje srce podređuje Njemu.
To se srce, unatoč tragediji koju proživljava kao Majka, ispunja ljubavlju, mirom i radosti. Tako nam donosi po molitvi krunice svoje srce, a po njemu nas upravlja kraljevstvu nebeskom koje, kako veli Pavao nije „jelo ni piće, već radost i mir u Duhu”1. Stoga je i molitva krunice usmjerena radosti rješenja naših životnih problema. To je duhovna veza kojom se preko Marije povezujemo s Kristom kako bi se suobličili njemu, postali slični u osjećajima, i ponašali se kako bi se On sam ponašao na našem mjestu i tako pronašli ispravan put u svakodnevnom postupanju s bližnjima.
Marija nas uči moliti na način koji nas dovodi do darova Duha Svetoga po svom Sinu i njegovu životu. Uči nas po razgovoru s njom koji se u ružariju otvara. Često nam se naime, može učiniti kako nismo sabrani u molitvi, kako smo zauzeti svojim problemima i kako molitva nije učinkovita. Ne treba zaboraviti kako često i s prijateljima razgovaramo o stvarima koje se čine nebitnim za taj razgovor. Unatoč tome prijatelj nas sasluša i dadne nam poneki savjet, poticaj, utjehu. Stoga, molitva krunice nikada nije govor u prazno, jer nas približava Mariji koja nas sluša bez obzira što i kako joj govorili. Dovodi nas u majčinsku prisutnost po našim problemima svakodnevice, koje po molitvi unosimo u njezino srce, a ona ih nosi sa sobom svome Sinu. Slijedeći Lukino evnađelje sjetite se kako je Marija sve događaje Isusova života čuvala u svom srcu i razmišljala o njima2. Neće li naša nebeska Majka isto učiniti i sa događajima našega života?
Molitva krunice tako naš život otvara po srcu Marijinu nebeskom životu i prenosi ono što je u srcu molitelja, preko srca Majke u srce Isusovo, srce njezina Sina. Te događaje koji nisu uvijek onakvi kakvi bismo htjeli da budu, koji nisu uvijek odraz Božje volje nego ih ponekad vidimo kao odstupanje od kršćankog života, Marija preko pobožnosti krunice preusmjerava svome Sinu. Tako polako ispravlja naše putove nježnošću Majke koja zna u životu upraviti svoje dijete.
Nadahnuće
Tajna krunice stoga ne leži stoga u osjećajima ili povremenim utjehama koje znamo ćutiti u sebi kada mislimo kako najsavršenije molimo. Drugi pak put nam se čini sve nedostatnim jer ne osjećamo u sebi isto. Krivo mislimo, jer tajna pobožnosti krunice leži u predanosti Majci koja počiva na ustrajnom razgovoru iskrenog srca djeteta sa Majkom koja ga razumije. Naše raspoloženje nije bitno koliko raspoloživost, koliko spremnost i ustrajnost da molimo. Jer za jednu Majku svaki trenutak života njezinog djeteta svet je. Sveti i divni su trenuci u kojima je dijete sretno, jednako kao i tužno, sveti su i trenutci u kojima dijete sve napravi ispravno, jednako i kada griješi. Svet je majci čitav život njezina djeteta. Tako su i svi trenuci našeg života sveti Majci nebeskoj i ona ih s nježnošću pohranuje u svom srcu, sjeća ih se u pravom trenutku kada je nama potrebna pomoć i zagovor upravo onako kako se svaka majka sjeća svega, baš svega iz života svoga djeteta.
„Pobožnost izrasta iz ljubavi, koja nije ništa doli ljubav prema Bogu i bližnjemu” veli sveti Toma Akvinski u svom razmišljanju o Očenašu3. Naš kršćanski život treba počivati upravo na toj ljubavi kojom su protkani naši događaji iz svakodnevice. Nekada tu ljubav ne izražavamo ispravno, nekada je iskazujemo na nedostatan način, pa mislimo kako to nije vrijedno iznijeti u molitvama. Ne bojte se moliti i u molitvi iznositi sve: molitva je u sebi jedno predanje srca sa svim onim što je u njemu. Tako, jedna molitva koja počiva na redovitosti i na iskrenosti srca, ne može biti loša ili nesabrana ma koliko se god to nama činilo tako.
Marija, Majka Isusova i Majka naša, kao brižna majka pohranjuje u svom srcu sve događaje svoje djece. Pitate se kada je majka najzabrinutija kada je u pitanju život njezina djeteta? Izuzmemo li događaje koje izravno pogode dijete, i gledamo li na život nekog djeteta u svakodnevici, majka je sigurno najzabrinutija onda kada postoji nešto u životu njezina djetata što dijete muči i predstavlja mu problem, a majka to ne zna jer joj dijete ne govori. Kažemo li Mariji sve, molitvom krunice možemo tako spojiti događaje svoga života, sa događajima Isusova života preko srca Marijina, srca majke. Ne treba strahovati od toga molimo li ili ne molimo dobro. Molite! Samo molite i slobodno Majci iznosite svoje probleme, svoje preokupacije, svoje radosti, svoje tuge, vaše dnevne brige i tegobe. Prenesite u Majku svoje misli, svoje osjećaje, svoje zaljubljenosti i svoja razočaranja. Nitko kao majka ne može utješiti i umiriti dijete. Nitko kao majka ne može dijete upraviti pravim putem. Tako će i Marija povezati svojim srcem živote svoje djece sa životom Isusa Krista svoga Sina preko molitve krunice.
Kazali smo kako molitva ne ovisi o raspoloženju, već o raspoloživosti molitelja. Često brkamo nutarnje raspoloženje sa poticajima Duha Svetoga, pa mislimo kako su naša emocionalna stanja odraz nadahnuća: kada se osjećamo „krasno“- djeluje Duh i obrnuto. Djelovanje Duha ne ovisi o nama, jer Duh djeluje kako On to hoće. Sjetite se Isusovih riječi: „Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.“ (Iv 3,8). Naša emocionalna stanja nisu uvjet djelovanja Duha. Primjer nalazimo u susretu Marije i Elizabete. Marija je zasgurno došla umorna od puta svojoj rođakinji. Ne vjerujem kako je bila „sva u zanosu“. Bila je radosna, ali i umorna. Vjerovatno nije promišljala o riječima koje će čuti od Elizabete i koje će joj sama izgovoriti. Elizabeta, starica izmorena trudnoćom, premda radosna što vidi Mariju koja nosi u sebi Isusa, izgovara nešto što nadilazi umore ili moguća neraspoloženja zbog tegoba koja je mogla imati u trudnoći. Riječi samo izlaze iz nje bez obzira na njezine emocionalna stanja.
Nijedna od njih dvije nije izričito tražila nadahnuće Duha Svetoga, a ipak se nitko ne bi trebao usuditi kazati kako nisu bile nadahnute. Dakako da su bile nadahnute Duhom Svetim kada su spontano izrazile ono što im je bilo na duši. Izrazile su tu jer su živjele jedan stil života djece božje, pa su kao djeca čvrsto vezana uz svoga nebeskog roditelja progovarala u toj situaciji.
Bilješke: