Caru carevo

Evanđelje nam donosi jednu situaciju u kojoj su Židovi pokušali na podmukao način Isusa uhvatiti u zamku nebili ga optužili, bilo za krivovjerstvo, bilo za pobunu protiv Cara. Postavili su pitanje o plaćanju poreza Caru: treba li ga plaćati ili ne?

Naime, u Rimskom Carstvu postojala je obveza plaćanja glavarine ili osobnog poreza. Matej ovdje koristi latinsku posuđenicu -census1, napisanu grčkim pismom. No, cezus nije porez, već popis koji se periodično radio radi poreza. Bio je to službeni državni popis građana i njihove imovine koji se provodio svakih pet godina. Glavne svrhe ovog popisa bile su utvrđivanje poreznih obveza građana na temelju njihova bogatstva, određivanje vojnog statusa i uloge u vojsci (bogatiji građani morali su sami osigurati skuplju vojnu opremu), te razvrstavanje građana u društvene razrede (klase), što je izravno utjecalo na njihovo pravo glasa. Službenici koji su vodili ovaj popis zvali su se cenzori (censores). Osim popisa, oni su imali zadatak nadzirati i javni moral (cura morum), iz čega je kasnije nastala današnja riječ cenzura.

Kada je Rim 6. godine n. e. svrgnuo Heroda Arhelaja (sina Heroda Velikog) i pretvorio Judeju, Samariju i Idumeju u izravnu rimsku provinciju pod upravom prokuratora, sirijski namjesnik Publije Sulpicije Kvirinije proveo je popis stanovništva i imovine – poznat kao Kvirinijev cenzus (popis) o kojem nalazimo izvješća u Evanđeljima. Svrha tog cenzusa bila je utvrditi poreznu bazu provincije, što je podrazumijevalo uvođenje dvaju izravnih poreza Rimu. Jedan je bio porez na zemlju i poljoprivredne prihode2, a drugi glavarina3, odnosno porez koji je plaćao svaki pojedinac po glavi stanovnika, bez obzira na imetak. Bio je to osobni porez koji je bio najbolnija točka židovskog nacionalnog i vjerskog ponosa, jer je plaćanje tog poreza pretpostavljalo podložnost Rimu. To je, slobodno možemo kazati, porez na postojanje, porez na to što si živ.

Za vrijeme Isusova djelovanja i u desetljećima koja su uslijedila, taj se porez morao platiti točno određenom kovanicom koja se u povijesti i numizmatici naziva “porezni novčić” ili “carev denar”. Plaćao se isključivo srebrnim rimskim novcem, točnije srebrnim denarom (denarius). Ovo plaćanje poreza “glavom” značilo je formalno priznavanje rimskog cara (imperatora) kao vrhovnog gospodara, što je za mnoge bila hula jer su smatrali da je jedini istinski kralj i gospodar Izraela – Bog (Jahve). Tako je zbog ove glavarine izbila je pobuna koju je predvodio Juda Galilejac. Ta je pobuna ugušena, ali je iz nje nastao radikalni židovski pokret zelota (revnitelja), čiji će otpor desetljećima kasnije (66. godine) kulminirati u Prvom židovsko-rimskom ratu i uništenju Jeruzalema.

Iako su u svakodnevnom optjecaju u Palestini postojale razne lokalne bakrene kovanice i grčki novac, Rim je za službeni porez zahtijevao carski srebrni denar. Najčešći denar tog vremena kovao se u Lugdunumu (današnji Lyon u Francuskoj) s likom vladajućeg cara Tiberija. Tako je prednja strana novca (avers) prikazivala profil cara Tiberija s lovorovim vijencem na glavi. Oko njegova lika nalazio se natpis: TI CAESAR DIVI AVG F AVGVSTVS (u prijevodu: “Tiberije Cezar, sin božanskog Augusta, August”). Stražnja je strana (revers) prikazivala ženu koja sjedi (najvjerojatnije Tiberijeva majka Livija u liku božice mira, Pax) s natpisom PONTIF MAXIM (“Vrhovni svećenik”). Jedan srebrni denar težio je oko 3,8 grama i predstavljao je dnevnicu prosječnog radnika ili rimskog vojnika tog doba. Glavarina je iznosila točno jedan denar godišnje po osobi, što znači da je svaki odrasli stanovnik morao izdvojiti puni radni dan vrijednosti u srebru kako bi platio porez caru.

Nositi taj novac, za Židove je bio duboko bogohulan čin. Naime, Židovski zakon strogo zabranjuje izradu klesanih likova i slika. Rimski denar je na sebi imao reljefni portret živog čovjeka (cara). Unos takvog novca u jeruzalemski Hram smatrao se idolopoklonstvom. Bilo je to izravno kršenje Prve i Druge Božje zapovijedi zbog priznanja vlasti Cara koji je sebe nazivao Bogom. Druga zapovijed izričito zabranjuje štovanje i nošenje likova: “Ne pravi sebi likna (idola) ni ikakve slike (eikon) onoga što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi…” (Izl 20,4-5)

Za razliku od okolnih naroda koji su vjerovali da se božanstvo može lokalizirati i prikazati u kipu, židovski je Bog (Jahve) bio nevidljiv, duhovan i nadvremenski. Pokušaj da se Bog prikaže ljudskom rukom smatrao se degradacijom njegova veličanstva i teškim grijehom idolopoklonstva. To je bio razlog što su Židovi, unutar Hrama i u vjerskim obredima poštovali apsolutnu zakonsku čistoću, pa nikakav rimski novac s likom cara ili poganski simbol nije smio prijeći prag Hrama. Zato su postojali mjenjači novca koji su rimski novac mijenjali za tirski polušekel (koji je imao visok postotak srebra i bio prihvaćen za hramski porez).

No, u životu izvan Hrama, Židovi su morali raditi kompromis. Za preživjeti, u svakodnevnoj trgovini koristili su rimske denare i novčiće s likom cara. To objašnjava zašto su Isusovi sugovornici imali kod sebe denar kada ih je pitao za “sliku” (eikon) i natpis. Dakle, već činjenica da su imali pri sebi jedan takav novčić govori o podmuklosti i licemjerju Židova u susretu s Isusom.

Bogu Božje

Na pitanje Židova, Isus odgovara: „Caru carevo, Bogu božje!“ Isus im zapravo govori kako je taj novac carev, jer je on na njega utisnuo svoju sliku. Stoga, neka puste metal onome tko ga je napravio. A oni- oni su Božja glavarina! Oni u sebi nosite Božju sliku. Caru mogu dati taj bezvrijedni novčić, ali svoje biće i svoju odanost smiju dati samo Onome koji ih je stvorio. Imajući na umu licemjernost pitanja, Isus daje do znanja kako plaćanje poreza caru nije čin vjerskog štovanja niti darivanje caru nečega što je vaše. To je jednostavno vraćanje metalnog novca onome tko ga je iskovao i pustio u optjecaj, budući da svi koriste carevu infrastrukturu, ceste i novac. Tako ono što „pripada Caru“ nije drugo doli materijalno, prolazno, stvari političke stvari (novac, poreze, građanske dužnosti). Naprotiv, ono što pripada Bogu jesu ljudsko srce, savjest, život i cijelo stvorenje.

Isus ovdje čini svojevrstan prevrat u gledanju na život jer, u antičkom svijetu, u kojem je car bio i politički i religijski vođa (Pontifex Maximus4), država je zahtijevala potpunu kontrolu nad čovjekom. Isus odvaja sferu države od sfere Boga. Car ima pravo na porez, ali nema pravo na ljudsku savjest. Svako živo ljudsko biće je živi “kip” (slika) Boga na zemlji. Čovjek je stvoren da vlada svijetom u Božje ime, ali ne kao tiranin, već kao skrbnik i partner u djelu stvaranja– njegova je dužnost usavršavati i čuvati svijet. Ukratko, dok je rimski car svoj eikon (sliku) utiskivao u mrtvi metal kako bi uzimao porez i pokazivao moć, Bog je svoju sliku utisnuo u živu dušu svakog čovjeka, dajući mu dostojanstvo, slobodu i moralnu odgovornost da djeluje poput Stvoritelja. Čovjek, koji u sebi nosi utisnutu sliku Boga, treba tu istu sliku unositi u svijet svojim postupanjem, svojim radom, odnosom prema bližnjem. Time, ne samo molitvom, ispunja ono što Bog od čovjeka očekuje.

Crkva i država

Kazali smo kako je Isus dao jasno odvojiti ono carevo od Božjeg. To nije stvar formalnosti već života. Trebalo je živjeti svoju vjeru, ispravno shvaćajući stvarnost, trenutak u kojem se živi. Židovima, koji su radili kompromis između vjere i svakodnevice, nije bilo lako prihvaćati opresiju Rimljana.

Za bolje razumjeti ovaj odnos vjere i svakodnevice koja je podložna zakonima države, možda bismo se mogli vratiti u našu stvarnost. Prije Domovinskog rata, živjeli su u jednom političkom sustavu koji je vjeru odbacivao. Taj sustav jednoumlja nije dopuštao nikome da se odvoji od političke platforme koja je vladala. U protivnom je kažnjavao neistomišljenike.

Upravo u takvom sustavu, kršćanstvo se živjelo iskrenije. U tom je sustavu Bog providnošću djelovao po neugodnoj situaciji, poput babilonskog progonstva za Židove. Poticani i nacionalnim nabojem, ljudi su odlazili u crkve i vjera je u njima bila živa. Bilo nas je puno manje no danas, ali se sve skupa doživljavalo puno iskrenije, a Crkva je živjela od milostinje. U Crkvu su išli samo oni koji su vjerovali u Boga. Političari u tom sustavu otvoreno su se postavili na suprotnu stranu. Ne treba ublažavati stvari: Bog i Crkva bili su im smetnja. Možemo kazati kako je taj sustav podrazumijevao potpunu odvojenost Crkve od države.

Danas, kada imamo slobodu ispovijedanja vjere, stvari izgledaju bolje, ali nisam siguran da doista i jesu bolje. Postoji jasna ugovorena veza između države i Crkve. Ta veza dakako, ima svoje granice. Želim kazati kako je taj odnos dobro uređen. Ipak, te granice, često se probijaju. Naime, uvijek postoje ljudi kojima je vjera potrebna i u politici i obrnuto. Tako se stvaraju novi „Cezari“ koji žele ovladati svima i pri tome se koriste vjerom. Nije riječ o tome da se izdižu iznad nje, ali zapravo jesu, jer kada se vjera svede na sredstvo političkih interesa, onda se politika izdiže iznad nje, a vjera postaje njezin servis. Tada vjera gubi svoju snagu.

Isus, govoreći o odnosu vjere i politike, ne govori o pobuni protiv politike, već poručuje kako politika nije najvažnija stvar. Kada politika koristi vjeru kako sredstvo političke promidžbe, tada politika podjarmljuje vjeru. Pastiri u takvom sustavu, šute, ne govore što trebaju kazati, bave se manje bitnim stvarima, ublažavaju stvari i podilaze trendovima moderne kulture, umjesto da brižljivo pazeći na narod, stalno upozoravaju na opasnosti odmicanja od Boga. Kad psu zavežete usta- on ne može lajati kada vidi opasnost na koju mora upozoriti.

Vjera ne smije biti servis politike, niti podrška nekom političkom uvjerenju, već stvar življenja i spasenja. Vjerom moramo oblikovati i svoj politčki stav, a vjera mora biti pokretač jednog zdravog odnosa prema društvu, a ne podrška bilo kojoj političkoj opciji. Ne bi smjela ovisiti o politici i mora uvijek imati zdravu udaljenost, ne prilagođavajući svoj nauk trenutku ublažavanjem stavova. Zapravo, vjera prije svega treba oblikovati političara koji će se brinuti o „carevu“ na kršćanski način (ne kao pogani koji sebi dozvoljavaju koješta ili Židovi koji su radili kompromis s politikom), te Boga imati na prvom mjestu u svom životu.

Crkva jednako mora zadržati zdravu udaljenost od države, kako bi slobodno mogla govoriti o svemu, kako pastiri ne bi držali zatvorena usta kada trebaju govoriti. Crkva treba govoriti jasno i izravno, otvoreno, bez ublažavanja, ali i bez optuživanja i osuđivanja, gledajući stalno u Boga i misleći o spasenju ljudi, otvarajući put spasenju. Ne bismo smjeli živjeti od darova države, već od milostinje, od milosrđa ljudi koji vjeruju u Boga. Zar naš odnos prema vjeri počiva na blagostanju? Ako je tako onda griješimo, jer i od hrane i odjeće, od punog trbuha i dobrog automobila, važniji je Bog. Ne treba zaboraviti da se Bog uvijek pobrine za sve koji se drže Njega i za Njega izlažu.

Tamo gdje postoji interes u odnosu prema državi, religija koja ovisi o vlasti gubi svoju snagu i podlaže se političarima. Upravo ovakve situacije kritiziraju proroci. Kritiziraju svećenstvo koje je u Izraelu i Judeji trebalo govoriti što je ispravno, a ne šutjeti pred greškama vlasti ili opravdavati iste zbog novca. Kritiziraju lažne dvorske proroke koji su vjeru i svoj položaj koristili za svoje interese. Ne treba šutjeti zbog straha kako će vas netko prozvati po novinama ili podvaliti stvari kojima ćete biti javno poniženi. Tako Crkva gubi snagu naviještanja Riječi Božje. Ispravan i čestit život pastira, treba biti praćen čestitim životom i hrabrim i jasnim- proročkim govorom.

S druge strane, mi često gledamo na vlast u krivom svjetlu. Naime, puno puta se događa u politici da ljudi od kojih to ne očekujete postupaju ispravno, odnosno, u skladu s naukom Crkve. Oni to rade po savjesti, ne kao kršćani, ali po savjesti! Istovremeno, političari koji se kunu u Boga, dižu ruku za protubožne zakone iz nekog svog interesa ili zbog nekog lobija koji ih plaća. Pri tom, u ime svoje politike posve odgurnu u stranu ono što bi im trebalo biti bitno- Bog. Sjetite se situacije s Kirom: strani i bezbožni vladar koji je oslobodio Izraelce iz progonstva, postupio je po svojoj savjesti! Nije li se Bog poslužio njime za takvo što? Providio ga je. Božja providnost ne pita nas kako će djelovati. Djeluje sigurno u nevoljama svoga naroda. Ono što od nas očekuje dosljedno življenje vjere, jasan govor o Bogu i čvrsto pouzdanje da Bog sve izvodi na dobro. Bog ne traži malodušne vjernike koji će raditi kompromise sa životom koji nije kršćanski. Još manje traži one kojima je vjera sredstvo probitka u društvu. Traži hrabre svjedoke, proroke, koji neće zbog straha za sebe ustuknuti pred izazovima vremena.

Kako kod vjernika laika povezati vjeru sa svakodnevicom, sa državom? Dajte Caru carevo, Bogu božje! Shvatite kako uvijek živite u određenom trenutku koji ima svoju političku podlošku. Osim što ćete biti čestiti građani ove države čije ćete zakone poštivati, treba se ohrabriti i angažirati: politički, ekonomski, sportski, a nadasve akademski. Svatko u svom pozivu. U svakom segmentu društva. Svatko prema svojoj savjesti. To se očekuje od vjernika- ne pasivnost, ne povlačenje. Ne mogu razumjeti prigovore o državi onih koji samo kritiziraju, a kada imaju prigodu napraviti nešto, bježe od toga ili “naglo zašute”. Samo ako se ohrabrite i upregnete u onom što spada na vas i borite se srčano za svoja vjerska uvjerenja koja ćete ugraditi u svoje djelovanje, možete kao vjernici, svojom vjerom oblikovati stvarnost, računajući pri tom na Božju providnost. U protivnom, otvarate prostor istim onima koje kritizirate. Zapravo, nemate tada ni pravo kritizirati- jer sami niste ni prstom pomaknuli. Na Crkvi je da odgaja za Boga, da odgaja vjernike (ne da ih zbunjuje) tako da iznose sliku Boga u svijet po sebi i svom djelovanju. Odgaja ih tako da im savjest pripada Bogu, ne Caru i da im je Bog u svemu na prvom mjestu, da se ne boje svijeta koji im je povjeren od Boga, već da njime upravljaju, usavršavaju ga.

Bilješke:

  1. Lat.: Census; označava procjenu, popis, registriranje ili ocjenjivanje imovine. Imenica je izvedena iz latinskog glagola censere, što znači procijeniti, ocijeniti, smatrati, izraziti mišljenje ili brojati. ↩︎
  2. Lat.: Tributum soli ↩︎
  3. Lat.: Tributum capitis: u evanđelju se za glavarinu koristi grčka riječ κῆνσος (kênson) ↩︎
  4. Pontifex Maximus je bio naslov vrhovnog poglavara u religijskom sustavu antičkog Rima. Tijekom stoljeća, ovaj je naslov prešao iz ruku rimskih svećenika na rimske careve, da bi na kraju postao jedan od tradicionalnih naslova pape u Rimokatoličkoj crkvi. Riječ „pontifex” doslovno znači “graditelj mostova“. Dolazi od latinskih riječi pons (most) i facere (činiti, graditi). “Maximus” znači “najveći” ili “vrhovni”. U ranoj rimskoj povijesti, izgradnja i održavanje mostova (posebno drvenog mosta Pons Sublicius preko rijeke Tiber) imali su golemu stratešku i vjersku važnost. Graditelji su morali umiriti riječne bogove ritualima. S vremenom je značenje postalo simbolično: svećenici su bili “graditelji mostova” između svijeta ljudi i svijeta bogova. Titula se prvi put pojavljuje u 8. stoljeću pr. Kr. Pontifex maximus bio je predsjednik Kolegija pontifikata (Collegium Pontificum), najvažnijeg svećeničkog tijela u Rimu. Vodio je državne religijske obrede, brinuo se o kalendaru i nadgledao Vestalke (svećenice božice Veste). Godine 12. pr. Kr., u doba careva, Julije Cezar je držao ovu poziciju, a nakon njega je njegov nasljednik August službeno spojio titulu pontifex maximus s institucijom cara. Od tada je svaki rimski car ujedno bio i vrhovni vjerski poglavar. To je trajalo sve do cara Gracijana (4. stoljeće), koji je kao kršćanin odbacio tu pogansku titulu. Kako je kršćanstvo postajalo službena religija, naslov se postupno počeo primjenjivati na biskupe, a posebno na biskupa Rima (papu). Danas se izraz Pontifex Maximus službeno ne nalazi u papinskom popisu titula u Annuario Pontificio, ali se redovito koristi u natpisima na crkvama, zgradama, medaljama i papinskim dokumentima (često skraćeno kao P.M. ili Pont. Max.). ↩︎