30.NEDJELJA KROZ GODINU_2026_A
SVI SVETI
Dobro koje se želi
Može djelovati zbunjujuće, ali priču o svetosti u svjetlu svetkovine Svih Svetih, počet ćemo s ciljem. Prije svega treba podsjetiti na cilj kršćanskog života: spasenje, život vječni, Nebeski Jeruzalem, trajno blaženo gledanje Boga. Drugim riječima, Bog je konačni cilj, a do Boga se dolazi svetim životom. Svetost je dakle put kojim se dolazi do Boga. To je put kojeg moramo otkrivati kroz ovaj život. Taj je put Bog odavno naznačio Izraelcima nakon sklapanja Saveza s njima: „Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš!“ (Lev 19,2). Jednako tako, Pavao upozorava Solunjane: „3Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje – da se suzdržavate od bludnosti, 4da svatko od vas zna svoje tijelo posjedovati u svetosti i poštovanju, 5a ne u pohotnoj strasti kao pogani koji ne poznaju Boga,6pa time ne prikraćivati i varati svoga brata.“ Volja Božja je naše posvećenje; volja Božja jest da pronađemo svoj put svetosti! Možemo sada konstatirati kako se do konačnog cilja- vječnog života s Bogom, dolazi sa jednim jedinim zemaljskim ciljem: putem svetosti.
Što nam u sebi otkriva cilj? Prije svega, otkriva ono čemu težimo. Otkriva neko „dobro“ koje želimo. Sveti Toma Akvinski govori kako je „dobro sve ono čemu se teži“ ili dobro je ono što svaki čovjek želi u svojoj naravi. Stoga, kao cilj svakog razmišljanja bi trebalo biti dobro. To „dobro“ u sebi povezuje cilj i težnje, pa u Summa contra Gentiles Toma pojašnjava: „Svrha (cilj, op.a.) svake stvari jest ono u čemu se njezina težnja završava. A težnja svake stvari završava se u dobru: tako filozofi definiraju dobro kao ono što svi žele.“ Dobro se dakle, najprije razumije iz perespektive cilja i želje. To je nešto što se želi kao prikladno ili kao nešto što usavršuje biće, dodaje mu neku vrijednosti u život. Tako se svako djelovanje čovjeka usmjerava nečem što se vidi kao dobro, prikladno, usavršavajuće. Dobro ispunjava težnje čovjeka, zato dobro ima obilježje konačnog ili svrhovitog uzorka.
Bog je za Tomu najviše dobro, ne zato što izvana zadovoljava neku potrebu, nego zato što je izvor života i savršenstva svega što postoji. Bog je dobro u prvotnom i najizvrsnijem smislu, kao prvi uzrok iz kojega stvorenja primaju svoje postojanje i svoje savršenosti. Bog je uzrok svega, ali i cilj kojeg otkrivaju naše težnje, naše želje.
Ipak, dobro kao cilj naših težnji može zavarati. Zapravo, percepcija dobra, može nas odvesti na put koji nas od Boga udaljava. Sveti Toma u tom željenom dobru, sukladno percepciji razlikuje korisno dobro, ugodno dobro i dobro koje se želi radi njega samoga. Korisno se želi kao sredstvo za neki drugi cilj; ugodno se želi zato što pruža užitak ili počinak; a „čestito” ili moralno plemenito dobro — latinski bonum honestum — želi se zbog njega samoga, kao nešto što je samo po sebi vrijedno i prikladno. To nisu nužno tri odvojene stvari: jedno te isto može biti korisno, ugodno i vrijedno samo po sebi, ali su to različiti razlozi zbog kojih ga čovjek želi.
Bog dakle, treba biti jedno dobro koje želimo zbog njega samoga! Ova podjela pomaže razlikovati moralno dobro od onoga što nam je samo korisno ili ugodno. Korist i užitak nisu sami po sebi zli, ali nisu dovoljni da nešto učine moralno ispravnim. Moralno plemenito dobro ima vlastitu vrijednost: čovjek ga može birati zato što prepoznaje da je doista dobro, a ne samo zato što mu donosi korist ili zadovoljstvo. Nasuprot tome, korisno i ugodno mogu nas odvesti daleko od Boga. Dakle, nije sve što želimo u konačnici dobro za nas i ne vodi nas Bogu.
Cilj oblikuje stvarnost
Jedna od tomističkih perspektiva gledanja na dobro jest usavršavanje: dobro bi trebalo usavršavati čovjeka. No, nema svako dobro koje želimo tu notu usavršavanja za nas, jer premda nešto vidimo kao dobro, njemu može nedostajati upravo ono što nas usavršava. U tom smislu, veza dobra i svrhe nije tek veza između želje i predmeta želje. Toma je objašnjava i pojmom savršenstva: nešto teži onome što mu nedostaje, a kada to postigne, u tome nalazi smirenje. Izostane li u biću svoje vlastito dovršenje, kreće se prema njemu; kada ga posjeduje, u njemu počiva. Zato „dobro kao cilj“ ne znači samo ugodan rezultat ili ono što nekome u danom trenutku izgleda poželjno. U tom je smislu dobro povezano s time da biće postane ono što može i treba biti — da postigne vlastito dovršenje. U tom smislu, ne čudi nemir onih ljudi “koji se traže” kroz život. Premda djeluje kako žive dobro, zapravo su i dalje u sebi nesretni i nemirni, jer dobro traže obično na krivim mjestima svoga života.
Težnje ili želje koje nas usmjeravaju nekom cilju (dobru) zapravo su plod naše nutrine, naših promišljanja o životu. Kada nešto želimo, prije svega razmišljamo kako to i postići, kako doći do tog dobra. Ovo razmišljanje oblikuje i naše postupanje, djelovanje. Stoga, cilj kojeg sebi postavimo oblikuje nas same. Toma govori i o djelovanju kao usmjerenom prema savršenstvu: djelovanje može biti samo cilj, ili može proizvesti neko savršenstvo u onome na što djeluje. Cilj nas oblikuje!
Cilj je važan za moralnu prosudbu jer djelovanju daje dodatnu usmjerenost. Toma razlikuje više vidova dobra ljudskog čina. Svaki čin može biti dobar u jednom pogledu, a manjkav u drugome, ovisno od cilja. Primjerice, davanje milostinje može biti dobro po svome predmetu, ali ako se daje radi taštine, cilj unosi moralnu manjkavost. Obrnuto, Toma navodi krađu počinjenu s namjerom da se pomogne siromasima: dobar cilj ne pretvara neispravan čin u dobar čin. Zbog toga se moralno dobro ne može svesti na tvrdnju „cilj opravdava sredstva“. Za potpuno dobar čin potrebno je da relevantni vidovi — predmet, okolnosti i cilj — budu usklađeni s dobrom; zlo može nastati već zbog jednoga nedostatka.
Ovdje je važna razlika između stvarnog dobra i prividnog dobra. Volja je, prema Tomi, razumska težnja, a svaka težnja usmjerena je prema nečemu što se pojavljuje kao dobro. Kako bi čovjek nešto htio, ne mora to biti istinsko dobro; dovoljno je da mu se učini dobrim. Zato Toma kaže da je cilj „dobro ili prividno dobro“.
To objašnjava kako čovjek može izabrati zlo, premda ne želi zlo baš zato što je zlo. Može željeti užitak, korist, moć ili osvetu kao neko poželjno dobro, ali pritom zanemariti druge aspekte dobra — primjerice pravednost ili dobro druge osobe. U djelovanju se, dakle, može posegnuti za nečim što ima izgled dobra, a ipak je izbor kao cjelina pogrešan. Toma izričito napominje da dobro prema kojem netko djeluje nije uvijek istinsko dobro; ponekad je samo prividno, pa djelovanje iz toga cilja može biti zlo. Moralna prosudba stoga ispituje je li izabrani predmet doista dobar, jesu li okolnosti ispravne i je li cilj dobar.
Za čovjeka nije dovoljno da nešto izgleda kao dobro ili da se njime namjerava postiči neko dobro koje je korisno ili ugodno. U konačnici, ova korisna i ugodna dobra ostavljaju prazninu u čovjeku, nedovršenost i nemir.
Jedino dobro koje je stvarno i potpuno jest ono koje se želi samo zbog njega. Upravo tako, kršćani bi trebali željeti Boga: samo zbog Njega. Tada bi sva naša razmišljanja bila upravljena težnjom da se “dođe” do Boga, a Bog kao cilj svega oblikovao bi naša promišljanja i naše djelovanje. I više od toga: Bog nije neka “stvar”, komad plastike koju želimo posjedovati. On je Svemogući Bog, Bog koji može sve, Ljubav koja želi biti voljena, da Ga se komunicira. A, ljubav je “dvosmjerna komunikacija”, pa Bog, onoga koji Ga želi zbog Njega samoga, ne ostavlja bez pomoći. Bog ga zapravo oblikuje.
U ovom se otkriva ono što često govorimo vjernicima. Boga se želi zbog Boga- ne zbog neke koristi ili interesa (makar ona bila samo duhovna). Kada nas to pokreće, onda i sami činimo sve što možemo u ovom životu da postignemo cilj- biti s Bogom. Istovremeno, Bog nas u tome oblikuje svojom milošću da nadiđemo vlastite nedostatke i grešnost kako bi do Njega doista i stigli. Bog je zapravo jedini ideal u nama kojem trebamo težiti, kojeg treba željeti i učiniti sve samo zbog Boga.
Bijeg od stvarnosti
Vratimo se malo u svakidašnjicu, u našu stvarnost. Živimo u svijetu u kojem se promiče jedan idealan život za čovjeka, život u kojem sve mora biti savršeno, bez mane. Sve što se ne uklapa u okvire idelanog, u okvire slavnih koji postaju modelom takva života, shvaća se kao nedostatno, bijedno, žalosno. Promatrajući ljude često nailazimo na živote kojima u stvari niša ne nedostaje, ali ti isti se ne osjećaju zadovoljnim. Gledajući lažne ideale namještenih života, takvim se ljudima čini kako je njihov život prepun nedostataka, pa te osjećaje nedostatnosti nastoje popuniti radostima, proslavama, zadovoljstvima koja hrane njihov ego,…
Radost je nužnost jednog zdravog nutanjeg života, ali poput mnoštva drugih stvari, radost se može pretvoriti u krinku, može postati „bijeg od stvarnosti”, bijeg od tuge, kompenzacija nečem nerješivom za moj život, sukoba, patnje, problema razne vrste, straha. Stoga često ljudi stvaraju orkuženje radosti samo kako bi pobjegli od stvarnosti. Pribjegavaju pijankama, razuzdanim zabavama na kojima se radost želi „isporvocirati” želeći pronaći radost na jedan umjetan način. Ne pronaći je u sebi, već u okolnostima u koje će oni sami stvoriti.
Ovo je izraz jednog pokušaja kompenziranja nedostatka radosti u sebi, pa kada je u sebi ne nalazimo poukšavamo idealizirati stvarnost do mjere u kojoj će nas ona obradovati. Zaboravljamo pri tom da ono što je idealno čovjeku, ne mora biti idealno Bogu. Ono što nam se “čini” dobro, idealno, može nas udaljiti od Boga.
Put svetosti jest put oblikovanja Bogom
Za shvatiti kako Bog drugačije gleda na stvari prisjetimo se patrijarha Jakova. Ezav je bio brat blizanac Jakovljev. Ime Ezav ima korijen u hebrejskoj riječi Esah, koju prevodimo sa „dobro oblikovan, idealan, uspješan u radu“. Ezav je dakle bio idealan, prototip celebrity osobe, moderna uspješna čovjeka. Nasuprot idealna Ezava, nalazimo Jakova, čije ime prevodimo kao „peta“- nešto posve marginalno na tijelu. Kada se djeca uče hodati ili trčati ispravno potiče ih se da se ne oslanjaju na petu- kao da im je pri tom nepotrebna. U svetopisamskim opisima Jakov je u svemu zaostajao za Ezavom, no Bog je odbacio Ezava koji je bio idealan, a prihvatio je posve grešna Jakova, čovjeka sa tisuću mana. Jakov je čak i lagao kako bi zadobio prvorodstvo. Nije bilo razloga za častiti Jakova u njegovoj ljudskosti koja je bila posve manjkava. Unatoč svemu, Bog je idealnog Ezava odbacio a prihvatio manjkava Jakova. Zašto? Razlog leži u činjenici da se Ezav nije puštao oblikovati Bogu- ta bio je idealan i nitko mu nije imao što dodati ni oduzeti. Sebi je zacrtao krive ciljeve, a dobro koje je želio udaljavalo ga je od Boga. U očima ljudi je bio idealan- pravi vođa, heroj, oličenje snage i savršenstva. Tako bi to bilo kada bi gledali samo ljudskim očima.
Bog gleda drugačije na čovjeka. Želi imati čovjeka za sebe i ne smetaju mu naši nedostatci. Želi čovjeka odgojiti da ga dovede do sebe unatoč greškama i grijesima. Stoga od idealne slike čovjeka, Bogu je bitnije da mu se čovjek pusti oblikovati u životu. Bog je oblikovao Jakova, bolje nego je Ezav bio oblikovan svojim ljudskim snagama.
Idealiziranje stvarnosti nije put svetosti, jer kada se stvari idealiziraju, često postanu nedohvatljive ili u prividu uspješnosti i ideala kojeg smo dohvatili postanemo oholi. S lakoćom pomislimo kako nam u onom što radimo ili što jesmo nitko nema što dodati ili oduzeti. Pri tom sebi prisvojimo pravo upraviti svime, o svemu imamo mišljenje koje je nedodirljivo, postajemo autoritet sami sebi u svemu i nitko nema pravo kazati kako smo neuspješni ili imati drugačiji stav. Kada nas se obori sa trona kojeg smo sami sebi stvorili, pozivamo se na vlastiti autoritet koji nam nije došao ni od koga. Drugim riječima, postajemo poput božanstva. Zaboravljamo kako se bit ideala ne ispunja u dohvaćanju, već nedohvaćanju: ideal koji se uspije dohvatiti nije ideal, jer ideal je savršen, a to je samo Bog. Stoga, put svetosti nije kompatibilan sa idealiziranjem koje lako u nama deformira sliku kako o nama, tako i o stvarnosti do mjere da sami oblikujemo Boga i ljude. Sami stvaramo svoj idealan svijet u kojem sam u pravilu bolji od svega što postoji. Put svetosti nije put idealiziranja.
U odnosu Boga spram nedostatnog Jakova vidimo paradigmu puta svetosti: Bog je taj koji će oblikovati našu nesavršenost, koji će mi dati potrebno za usavršavanje. Idealiziranjem stvarnosti kojom kompenziramo vlastite nedostatnosti i neuspjehe bježimo kako od sebe, tako i od Boga. Idealizam nastoji pronaći rješenje izvan sebe za sebe. Time zapravo bježimo od života u sebi tražeći ideale na krivim mjestima, poušavajući preslikati nešto što vidimo kao idealno izvan sebe u svoj život. Problem ideala jest problem Boga koji je sebe utisnuo u nas. Ideal se nalazi u nama, u istini o nama samima. To nije neka istina o idealnoj slici čovjeka, već istina o našim slabostima, manjkavostima, pa kada poštujemo istinu o sebi, ma koliko god ona loša bila Bog pomaže otkriti put prema Njemu i to počinje u nama, ne izvan nas. Nikako u idealiziranju stvarnosti.
Najbolji primjer ovome možemo pronaći u svetom Petru i Judi Iškariotskome. Obojica su idealizirala stvarnost. Juda je zasigurno u Isusu vidio velikog političkog vođu koji, nakon onlikih čuda koje je napravio, ne može izgubiti nijednu bitku. Juda je u Isusu vidio vođu, a ne Mesiju. Vidio je idealnog čovjeka. Slika tog ideala razbila se vjerovatno Isusovim najvljivanjem vlastite smrti. Juda je to zasigurno shvaćao kao neuspjeh, poraz. Zapravo je cijelo vrijeme na dobro koje mu dolazi od Isusa, gledao kao na nešto politički korisno. Je li izdajom htio isprovocirati Isusa da postupi drugačije, odustane od križa ili nešto drugo- to ne znamo. Ono što je sigurno jest da je Juda krivo shvaćao dobro, cilj njegova bivstvovanja s Isusom nije bio Isus (već nešto drugo), a kada je vidio da je pogriješio, tvrdoglavo se držao svojih stavova i pao u očaj koji ga je odveo u samoubojstvo. Nije mogao prihvatiti stvarnost kakva jest. Najprije nije mogao prihvatiti da je Isus frakasirao, ali jednako nije mogao prihvatiti činjenicu da je pogriješio. Juda nije vidio Isusa zbog Isusa, već zbog nečeg drugog, a povrh svega, nije dopustio da ga Isus oblikuje.
S druge strane, ni Petar nije bio puno bolji. Zasigurno je i on idealizirao kako Isusa tako i stvarnost koju je živio s Njim. Dovoljno se vratiti u scenu u kojoj Petar odvraća Isusa od križa i smrti. Prije toga je izjavio ono što drugi apostoli nisu imali hrabrosti: Isus je Mesija, Bog. Nakon toga sablažnjava se nad Isusovim riječima o križu, a Isus ga oštro ukorava zbog toga. Ni Petar nije mogao stvari prihvatiti na pravi način. Sjetimo se i njegovih izjava o vjernosti Isusu i govora kako Ga Petar nikada neće napustiti. Uskoro je izdao Isusa na banalan način: sva hrabrost Petra nestala je u riječima jedne sluškinje.
No, Petar se gorko pokajao. I ne samo to: prihvatio je svoju grešnost i slabost shvativši da sam sebi nije dostatan za slijediti Isusa. Prihvatio je u konačnici i Isusovu smrt kao dio stvarnosti koju mora proživjeti. Na kraju, Petar prestaje biti Šimun sin Jonin prije Isusova uzašašća na nebo. Nakon što ga je Isus triput pitao: „Voliš li me?“, Petar malo posramljen, svojim odgovorom „Ti znaš sve, ti znaš da te volim“, pokazuje kako je uz Isusa bio samo zbog Isusa. Pokazuje kako je sve što je radio- radio samo zbog Isusa i da bi bio s Njim i da mu drugo ništa nije važnije od toga. Petar je stvarnost prihvatio na ispravan način- onakvom kakva ona jest, nije više idealizirao. U konačnici, bio je s Isusom, a to mu je bio jedini cilj života. Isus nakon ovog potresnog dijaloga govori Petru: „Zaista, zaista, kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš.“ (Iv 21,18). Dozvolite mi da ovu rečenicu preformuliram: „Zaista, kažem ti: do sada si sam oblikovao svoju stvarnost, do sada si sebe usmjeravao kako si to ti htio. Od sada će tvoje djelovanje oblikovati Drugi. Oblikovat ćete Onaj zbog kojeg živiš, s kojim želiš biti, koji je cilj i vrhunaravno dobro tvojega života. Oblikovat ćete Bog i usmjeravati kroz život- ne kako ti želiš, nego kako Bog želi!“ Tvoj cilj i tvoje Dobro ćete oblikovati i usmjeravati kroz život i jedino što će ti biti važno jest volja Božja.
Put svetosti je put usavršavanja nutrine
Put svetosti stoga nije put idealiziranja stvari, već put shvaćanja i prihvaćanja stvarnosti i vlastite nesavršenosti, te predavanja tih nesavršenosti u ruke Boga. Ovako svetost nije nedohvatljiv ideal, jer u sam Ideal- Bog pomaže da pronađemo put prema njemu: Cilj oblikuje put dolaska do Cilja! Svetost, iz perspektive ljudskih slabosti može postati samo neželjen ideal, može postati nešto što izbjegavamo, od čega bježimo izvan sebe pa stvaramo idealne okolnosti u kojima ćemo naći poticaje za lažna stanja, lažnu radost, lažne utjehe, lažna dobra. U konačinci, obično sve završava sa stvaranjem lažne slike o sebi- lažne veličine.
U svemu tome se javlja jedan problem: put svetosti nije put izbjegavanja problema niti „glancanja“ situacije. Svetost je nekada neželjena, jer nas dovodi pred križ, pa je nekada lakše pobjeći od stvarnosti, jer se tako križ izbjegava. Ovaj bijeg od stvarnosti, jest i bijeg od svetosti, jer često svetost (baš kao i stvarnost) pred nas donosi ponudu križa, a na križu nema heroja, već samo osuđenici; nema ideala, već puki jad; nema života, već smrt koju gledamo u ljudskosti; nema pravednosti, već osuda i osuđenici. Pored toga svaki koji bi dotakao tog osuđenika, u svijetu bi bio gledan krivo. Svaki koji svoj križ prihvati, koji se njemu približi, neshvatljiv je svijetu. Stoga na križu stoje samo odbačeni, nikako idealni. Svetost stoga predmnijeva kako bi čovjek mogao biti odbačen od drugih, osuđen, optužen, ismijan i izrugan. Zato svetost nekada nije poželjna nekome tko nije spreman preuzeti rizike svetosti na sebe. Tada je lakše pobjeći od stvarnosti, od sebe.
O tome govore i blaženstva koja izriče Isus. Pogledate li malo bolje u blaženstva, nećete u njima pronaći ništa idealnog, nijedan ideal života kojeg se živi danas. Tko bi volio biti siromašan, progonjen zbog pravednosti, ožalošćen,…? Nitko. Ipak, Isus ne govori o nesreći kao o cilju, već govori o putu svetosti koji podrazumijeva da je jedini čovjekov cilj Bog, da je Bog čovjekovo najveće dobro, te da će zbog vršenja volje Božje zasigurno trpjeti u ovom svijetu. Ali vrijedi. Za to vrijedi trpjeti.
Put svetosti jest put rasta i usavršavanja, a to podrazumijeva izostanak idealnog, jer ako se moramo usavršavati- onda nismo idealni, nešto nedostaje. Sveti Augustin stoga o posvećenju, o putu svetosti ne govori kao o dovršenom stanju koje kršćanin sada posjeduje. U ovom životu vjernici su opravdani, ali još se bore s grijehom i žive od vjere, iščekujući puninu. On govori o rastu: ono što već imamo po Božjem daru treba se povećavati dok se ne dovrši ono što još nedostaje, a za to je najprije potrebno prihvatiti stvarnost u svim njezinim nedostatnostima, uključujući i vlastitu grešnost.
Kod Augustina, naglasak je na cjelovitosti: na nutarnjem i vanjskom posvećenju. Mora se vidjeti ono čemu težimo, a ono što se vidi mora biti utvrđeno u nutrini. Kada analizira zaziv „Sveti se ime tvoje“, Augustin veli kako Bog ne postaje svetiji jer mi molimo. Molimo zapravo da se Njegovo ime posveti u nama, da Bog nas učini svetima, da nas oblikuje. Mora postojati suglasje nutrine i vanjštine, jer čovjek, premda naizvan djelovao sveto, u sebi još može zadržavati neuredne i grešne želje. Cilj dakle najprije oblikuje nutrinu čovjeka.
Boga se nalazi u mudrosti, mudrost u istini
Pri tom treba najprije prihvatiti stvarnost takva kakva jest kako bi se nutrina oblikovala sukladno toj stvarosti. Bolje je poći u stvarnost takva kakva jest (makar ona bila i žalosna), nego bježati od nje u lažne slike stvarnosti (makar one naoko djelovale kao radosne), jer samo u stvarnosti kakva jest pronaći ćeš mudost. Bog ne oblikuje čovjeka samo u nutrini tako da ga vadi iz konteksta njegove stvarnosti. Oblikuje ga tako da u stvarnosti kakva jest pronalazi put prema Njemu. Taj put nalazi u sebi, u srcu, u mudrosti. U slici Mudrosti, nalazimo Boga, a Mudrost možemo naći samo u onoj stvarnosti koja se ne idealizira, koja je takva kakva jest. U njoj je prisutan Bog preko mudrosti, preko istine. Ova prisutnost je stvarna, premda je uglavnom neprimjećujemo.
Kaže duhovni pisac Jean Vanier: „Naučio sam da je najvažnija prisutnost i po prisutnosti pokazivati ljudima da su važni. Ljubav ima temelj u otkrivanju ljepote Boga u drugom čovjeku i buđenju u tom čovjeku pouzdanja u sebe samoga. Voljeti koda znači pokazati mu da je lijep isposoban napraviti čudensa djela, zaželjeti mu dobrodošlicu u svojoj nutrini i pomagati mu da raste, kao i probuditi njegovo samopouzdanje. Otajstvo utjelovljenja donijelo nam je spoznaju da smo voljeni čak i kada smo retardirani. Ne mislim pri tom na psihičku retardiranost, već na životnu, kad se čovjek osjeća neuobičajeno, dekvalificirano, deklasirano, (…) kada ga se tjera ili kritizira. Sve je to ogromna prepreka u ljubavi. U samom središtu svega nalazi se jednina. To je izraz za ljubav koja u jedno povezuje sve u čovjeku. Ljubav je središtu čovjekova bića i čovjek samo tu ljubav traži kao u sebi tako i u drugima, a drugi bi trebali pomoći nam u tim potragama. Kada nam pomažu sobom da pronađemo ljubav u sebi znamo da nas netko voli, da je taj koji nas voli prisutan u nama po ljubavi, jer ljubav povezuje sve u jedno. Taj je tada prisutan u meni i ja u njemu- tada se osjećam voljenim.“
Prisutnost je ovdje izraz ljubavi i ta se prisutnost očituje osjećajem da si voljen, da te netko voli, a kada te netko voli, živ si i spreman si na sve radi onog koji te voli. Iskonski grijeh uveo je čovjeka u stvaranje iluzije o njemu kao o idealnom. Uvodi ga u idealiziranu stvarnost. Tako čovjeka udaljava od Boga. To je neprisutnost Boga u čovjekovu životu. To nastaje onda kada nedostaje ljubavi, a kada nedostaje ljubavi, čovjek stvara barijere oko sebe, ograđuje se i pokušava zaštiti sebe od vanjskih utjecaja. Pokušava idealizirati stvarnost i time se zaštiti.
Put suza vodi do iskona
Put svetosti nije put izbjegavanja problema, već seć put suočavanja s njima. To je hod kroz život kojem tražimo pomoć od Boga i u konačnici računamo s Njim u tome. U toj stvarnosti, čovjekova grešnost Bogu nije problem. Mnogi kršćani idealiziraju sve: od molitve do načina života i često upadaju u farizejsku zamku u kojoj ispod površine idealna života leže skrivene grešnosti. Posvećenje ili posvećivanje jest proces djelovanja Boga u čovjeku, ali s čovjekom- ne bez njega. Bog je taj koji oblikuje nutrinu čovjeka, a to oblikovanje ide kroz dobre i loše trenutke koje treba prihvatiti i prolaziti kroz njih. Posvećivanje, oblikovanje od strane Boga redovito te stavlja pred križ, pred neugodnu i tešku životnu situaciju u kojoj se usavršavaš i rasteš, koja oblikuje tvoju nutrinu, iz koje izlaziš mudriji, u kojoj počinješ tražiti Boga.
Svetost nije ni prikrivanje grešnosti ili još manje upadanje u grešnost. Grešnost se ne prihvaća kao konačno stanje, nepromjenjivo- jer Bogu je sve moguće. Traži se doista ideal, ali ne kako bismo idealizirali stvarnost, već kako bismo se prema tom idealu usavršavali. Ideal je doista cilj čovjekovih želja i težnji, ali taj ideal može biti samo Bog- naše najveće dobro. Dobro koje se želi iznad svega. Kada želite neko dobro, spremni ste učiniti sve da do njega i dođete. Ukoliko je to dobro, željeno više od svega, Bog, onda bismo na putu svetosti trebali učiniti sve- baš sve, kako bismo do Boga došli.
Na kraju, pored svih stvari koje zaokupljaju naš život, nerijetko zaboravimo na jedno jedino pitanje koje bismo sebi trebali postavljati često u razmišljanju o životu: „Želiš li doista biti svet?“ Ako želiš, učini sve što je do tebe da to Bog u tebi i ostvari! I ne boj se: Bog može sve! Učini sve što je do tebe i dopusti mu da te oblikuje: tvoje vrline i mane, tvoje talente i grešnost koju će preobraziti! Prihvati stvari takve kakve jesu, bori se i predaj rezultate svojih borbi Bogu u ruke!
Pitaj se stoga, „što spada na mene pri tom?“ Za to pogledaj u Knjigu Otkrivenja: „I začujem broj opečaćenih – sto četrdeset i četiri tisuće opečaćenih iz svih plemena sinova Izraelovih. Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama.“ (Otkr 7,4.9). Broj od 144 000 spašenih nije broj konačno spašenih. U Knjizi najprije stoji kako su ti ljudi „opečaćeni“. Slika 144.000 opečaćenih u Knjizi Otkrivenja izravno se naslanja na starozavjetnu viziju iz Knjige proroka Ezekiela (Ez 9, 4). U Ezekielovoj viziji, Bog zapovijeda anđelu da prođe kroz Jeruzalem i stavi znak/pečat (hebrejsko slovo Tau) na čela ljudi.
Koji su to ljudi? Tekst kaže: “…na čela ljudi koji uzdišu i plaču zbog svih gnusoba što se u gradu čine.” Oni opečaćeni- potvrđeni u vjeri, nisu oholi, moćni i bezgrješni u ljudskim očima. To su upravo oni koji su rasplakani nad stanjem svijeta i raskajani nad svojim grijesima. Oni koji su jasno prihvatili stvarnost kroz koju su morali pronaći svoj put prema Bogu. I ta stvarnost nije bila blaga prema njima. Njihove suze i skrušenost privlače Božji pogled. Bog te patnike prepoznaje kao svoje i daje im svoj zaštitni pečat. Broj 144.000 stoga predstavlja puninu svih raskajanih duša kroz povijest.
Što bi značilo kajanje? Na žalost, najčešće se kajanje zadržava na emocionalnom planu koje često maskira želje koje i dalje ostaju neuredne u nama. Koje nas udaljavaju od Boga. Raskajanost u konačnici pretpostavlja učiniti sve što možeš kako bi izbjegao grešnu prigodu. Grijeh je uvijek posljedica nekog stanja u nama i okolnosti u kojima smo postupali grešno. Stoga, kajati se isto je što i odlučiti kako „neću više napraviti nešto grešno“ i istovremeno izbjegavati sve što me može poticati na grijeh. To je ono što mi možemo napraviti i nitko pri tom nema opravdanja. Opravdati će nas Isus u mjeri naše iskrenosti pred njima. Iskrenosti svoga srca.
Kazali smo kako svetost ne ide bez djelovanja Boga. On je taj koji oblikuje iskreno srce u stvarnosti koja se živi. U Knjizi Otkrivenja stoga stoji kako tih 144 000 hoda u „haljinama obijeljenim Jaganjčevom krvi“: „I jedan me od starješina upita: »Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše?« Odgovorih mu: »Gospodine moj, ti to znaš.« A on će mi: »Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj.«“ (Otkr 7,13-14). Jaganjac je taj koji će „ubijeliti“ našu grešnost, našu nutrinu. On će polako, svojom milošću usavršavati sve ono što našim snagama nije moguće. I dodat će uvijek milost na milost kako bismo ustrajali u vjernosti.
Za razumjeti ovo poslužimo se malo gematrijom koja pretpostavlja kako svako slovo ima svoju brojčanu vrijednost i obrnuto. Broj 144.000 u svojoj je osnovi broj 144 pomnožen s božanskom tisućicom (1.000). U hebrejskoj gematriji, broj 144 tvori riječ Qedem–1, što znači “Istok”, “Drevni putevi” ili “Iskon/Vječnost”. Čovjek koji je raskajan i rasplakan (Boche u-nidkeh) zapravo prolazi kroz proces duhovnog pročišćenja. U Bibliji, plakanje nad vlastitim grijesima i skrušenost srca jesu jedini način da se čovjek vrati na “Drevne puteve” (Qedem = 144), odnosno u izgubljeni Edenski vrt (koji je bio na Istoku) i u zajedništvo s Bogom. Plakanje u pokajanju na hebrejskom se naziva i početkom ili povratakom2. Raskajani vjernik se vraća izvoru, a taj povratak je numerički zapečaćen brojem 144. Svetost nije idealiziranje stvarnosti jer često upravo put suza vodi do iskona, do Boga.
Bez Boga sveti ne možemo postati. To bi onda bila neka naša svetost, vjerovatno posve nekršćanska. Crkva zato i moli nakon molitve Očenaša: „„Izbavi nas, molimo, Gospodine, od svih zala, daj milostivo mir u naše dane, da s pomoću tvoga milosrđa budemo svagda slobodni od grijeha i sigurni od sviju nereda, čekajući blaženu nadu i dolazak Spasitelja našega Isusa Krista.” Boga molimo za milosrđe, za pomoć na putu posvećivanja. Naša put svetosti jest put hoda s Bogom u stvarnosti koju živimo. Put Božje prisutnosti. Bez Njega, taj put je put idealiziranja koji ništa ne vrijedi, u kojem ćemo pronaći sve osim Boga.
Bilješke: