Izvor: https://www.vjeraidjela.com/zasto-je-euharistija-i-zrtva-i-pricest-i-poputnina/#_ftnref13

Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, III. dio,[1] 73. pitanje, 4. članak

Je li svetootajstvo Euharistije prikladno nazivati ​​različitim imenima?

Čini se da se ovo svetootajstvo1 neprikladno naziva raznim imenima.

Razlozi za dvojbu

1. Naime, imena moraju odgovarati stvarima. A ovo je svetootajstvo jedno, kao što je prije navedeno2. Stoga ga ne treba nazivati ​​raznim imenima.

2. Nadalje, vrsta se ne označava prikladno onim što je zajedničko cijelomu rodu. A Euharistija je svetootajstvo Novoga zakona3. Svim je pak svetootajstvima zajedničko da se u njima dijeli4 milost, što označava naziv Euharistija, jer je to isto što i „dobra milost“.5 Također, sva nam svetootajstva donose lijek6 na putu sadašnjega života, što pripada u pojam poputnine.7 Isto tako u svim svetootajstvima čini se neki sveti obred,8 što pripada naravi žrtve. I po svim svetootajstvima vjernici imaju udjela jedni s drugima, što označava naziv synaxis na grčkom,9 odnosno communio (pričest) na latinskom. Stoga ti nazivi nisu prikladno prilagođeni ovomu svetootajstvu.

3. Naposljetku, čini se da je hostija10 isto što i žrtva.11 Kao što se, dakle, ne naziva ispravno žrtvom, tako se ispravno ne naziva ni hostijom.

Ali protiv

Ali protiv toga je što se vjernici služe tim različitim imenima.12

Odgovaram

Odgovaram kako treba reći da ovo svetootajstvo ima trostruko značenje.

Jedno, dakako, s obzirom na prošlost, ukoliko je spomen-čin Gospodinove muke, koja je bila istinska žrtva, kao što je gore rečeno.13 I u tom pogledu naziva se žrtvom.

Međutim, drugo značenje ima u odnosu na sadašnju stvar, to jest crkveno jedinstvo, jer se po ovom svetootajstvu ljudi združuju. Pa se prema tome naziva pričest (communio) ili okupljanje (synaxis). Damaščanin naime kaže u IV. knjizi (Točnoga razlaganja pravovjerne vjere) da se „naziva Pričest zato što po njoj uzimamo dio (čest) s Kristom, i zato što bivamo dionici Njegove puti i božanstva, i zato što se po njoj družimo i ujedinjujemo jedni s drugima“.

Treće značenje ima u odnosu na budućnost, ukoliko je ovo svetootajstvo pralik uživanja Boga koje će biti u (nebeskoj) domovini. I prema tome se naziva poputnina, jer nam ono pruža put da dođemo do tamo. A po tome se zove i Euharistija, to jest dobra milost, jer „milost Božja je život vječni“, kako se kaže u (Poslanici) Rimljanima 6, 23;14 ili zato što stvarno sadržava Krista, koji je pun milosti.15 Na grčkom se kaže i metalepsis,16 to jest primanje, jer, kako kaže Damaščanin (Točno razlaganje pravovjerne vjere, IV.), „time preuzimamo božanstvo Sina“.

Otklanjanje poteškoća

Odgovor na 1. razlog. Na prvi razlog stoga treba reći kako ništa ne priječi da se isto naziva različitim imenima prema različitim svojstvima ili učincima.

Odgovor na 2. razlog. Na prvi razlog treba reći da se ono što je zajedničko svim svetootajstvima, pripisuje se ovomu antonomastički,17 zbog njegove izvrsnosti.

Odgovor na 3. razlog. Na treći razlog treba reći kako se ovo svetootajstvo naziva žrtvom, ukoliko predstavlja samu Kristovu muku. A zove se hostija (žrtva), ukoliko sadržava samoga Krista, koji je „žrtva slasti“, kako se kaže u (Poslanici) Efežanima 5, 2.18

sv. Toma Akvinski

Bilješke:
  1. Grčki μυστήριον [mystḗrion] na latinskom se grana u dva pojma mystērĭum („otajstvo“, ono što se ne može u potpunosti razumjeti, ali što vjernik prihvaća kao Božju objavu) i săcrāmentum.
    Prije pojave kršćanstva riječ sakrament je označavala sredstvo kojim netko sebi ili drugomu nameće neku obvezu (predujam, jamčevina, zalog, polog, kapara, kaucija, prisega); ono čim tko sam sebe ili drugoga na što veže; jamčevina; isprvice dužnost vojevanja, odatle zakletva na zastavu; uopće prisega.
    U kasnom kršćanskom latinskom săcrāmentum je nešto što treba očuvati svetim:
    1. skrivena istina, tajna (Tobija 12, 7: „Dobro je kriti tajnu kraljevu.“);
    2. evanđeoska objava, sveto učenje, vjerska nauka (Prudencije);
    3. otajstvo (Otkrivanje 1, 20: „Otajstvo sedam zvijezda na desnici mojoj jesu anđeli sedam Crkava“; Prva Timoteju 3, 16: „veliko je Otajstvo pobožnosti: On, očitovan u tijelu, opravdan u Duhu, viđen od anđela, propovijedan među narodima, vjerovan u svijetu, uznesen u slavu“);
    4. svetootajstvo; sakrament; djelotvorni vidljivi znak nevidljive Božje milosti, ustanovljen od Krista i povjeren Crkvi: krst, potvrda, Euharistija, pokora, bolesničko pomazanje, sveti red i ženidba (Aurelije Augustin godine 412., Pismo 138 /Marcelinu/, točka 7: „znakovi koji se nazivaju svetootajstvima jer pripadaju božanskim stvarima“; Augustin, De doctrina christiana 3, 12: Kristove krvi; Augustin godine 408., Pismo 98 /Bonifaciju/, točka 9: ženidbe; Efežanima 5, 31–32 [1841.]: „Za ovo će čovjek ostaviti oca i mater svoju i združit će se k ženi svojoj; i bit će dvojica u puti jednoj. Svetotajstvo je ovo veliko, a ja govorim od Iskukrsta i od Crkve“);
    5. svećenička služba (Amian, Res gestae, 15, 7, 7).
    Riječ svetootajstvo kao prevedenica za latinski sacramentum, u hrvatskoj je tradiciji; kao takvu imaju je rječnici Ivana Belostenca (1675.), Ljudevita Lalića (oko 1700./2007., str. 429), Ardellia della Belle (1728.; 1785., II, str. 284), Josipa Voltiggija (1803., str. 513), Joakima Stulića, Bogoslava Šuleka, Dragutina Parčića (1901., str. 979), Vladimira Mažuranića (1922., str. 1417), Didaka Burića (1936., str. 309), Mirka Deanovića (1944., str. 219), Valentina Putanca (1957., str. 797), Rudolfa Maixnera (1960., str. 751), Akademijin (svezak 71, 1959., str. 233), Vojmira Vinje i Ratibora Musanića (1971., str. 908), Jeronima Šetke (1976., str. 303), Milana Drvodelića (1996., str. 749), Branimira Glavičića (1997., str. 284) i Željka Bujasa (2005., str. 1430).
    Imaju je bogoslužni, bogoštovni i bogoslovni priručnici i književna djela, od Bartola Kašića do Augusta Šenoe, Jure Radića i Petra Čule: Bartol Kašić, Ritual rimski, U Rimu 1640., str. 60 i 61; Bartol Kašić, Vanghielia i pistule, Romae 1641., str. 72, 114, 115, 118, 123, 124, 129, 130, 131, 132, 237; Stipan Badrić, Pravi nacin za dovesti dusce virni na xivot, U Mleczi 1746., str. 38; Marko Dobretić, Kratko skupljenje ćudoredne, U Ankoni 1782., str. 1; Vandjeeja i kgnighe apostolske, Ragusa, 1784., str. 87, 134, 136, 139, 144, 146, 151, 153, 154, 155, 277; Ivan Velikanović, Uputjenja katolicsanska u razgovore sloxena i u tri dila razdiljena, u koima shtogod na vire i zakona iskazanje, to je istoriu i cerkevne nauke, obicsaje, svetotajstva…, I, U Osiku 1787., str. 1; III, 1788., str. 1 i 13; Bernard Zuzzeri, Besjedde duhovne, U Dubrovniku 1793., str. XVII, 41, 42, 43, 44, 159 i 170; Simo Trosani, Bogolkjubnos prema smartnu arvagnu Isukarsta Odkupiteglja nascega, U Dubrovniku 1798., str. 45; Božo Salatić, Priprava na ispovjes i pricestjenje, Ragusa, 1805., str. 14, 35, 45, 123, 145, 184 i 223; Nauk karstjanski sloscen po naredbi s oza Pape Klementa VIII od kardenala Bellarmina, U Dubrovniku 1811., str. 20; Augustin Miletić, Poçetak slovstva, U Splitu 1815., str. 64; Ritual rimski, U Mletzim 1827., str. 328; Antun Giuriceo, Kgniga pastjerska redovnickomu skuppu i puku Biskupie dubrovacke, U Dubrovniku 1831., str. 6 i 9; Thome od Kempa, Od naslidovanja Isukerstova, U Budimu 1833., str. XXXVI, 344, 345, 347, 351, 359, 363, 367, 370, 386 i 388; Nacin priporucivagna dusce, U Dubrovniku 1837., str. 7, 21, 44 i 63; Evangeglja i knjighe apostolske, U Dubrovniku 1841., str. 71, 105, 106, 109, 114, 115, 119, 121, 123 (2x), xxvi, xxvii, xxxvi; Bartol Baudand, Rasmiscgljajte ova dobro, U Rimu 1844., str. 23, 36, 51, 56, 75, 110, 115, 165, 167, 168, 171, 178, 191, 192, 193, 196, 202, 211, 212, 213, 224, 225, 227, 228, 230, 231, 240 i 250; Milost obečana od svetoga Frančeska Saveria, U Dubrovniku 1853., str. 4 i 22; Fran Miklošič, Die Bildung der Ortsnamen aus Personennamen im Slavischen (Denkscriften der kaiserlichen Akademie der Wissenschaften, Band XXIV), Wien, 1864., str. 31; August Šenoa, Zlatarevo zlato, 1871., III. i XXVI. poglavlje; August Šenoa, Prokleta klijet; August Šenoa, Karamfil s pjesnikova groba; Vrt bogoljubnosti, prir. Stijepo Skurla i Vice Palunko, U Dubrovniku 1890., str. 513; Stijepo Skurla, Bogoljubna zabava, Dubrovnik, 1908., str. 68, 240 i 252; Hrvatski bogoslužbenik, prir. Petar Vlašić, Dubrovnik, 1923., str. 410; Dragutin Kniewald, Liturgika, Zagreb, 1937., str. 82 i 110; Ante Crnica, Priručnik kanonskoga prava, Zagreb, 1945., str. 243; Bogoslužje Misal i brevijar za vjernike, prir. Jure Radić, Makarska, 1965., str. 195; Obnovljeni obred Svete sedmice, ur. Petar Čule, Vatikan, 1967., str. 90, 91, 92, 155; Rimski Misal: Red Mise, Zagreb, 1969., str. 25; Rimski obrednik: Red bolesničkog pomazanja, Zagreb, 1973., str. 40; Nedjeljni i blagdanski misal za narod, 2. izdanje, Zagreb, 1992., str. 88; Korosante i procesija po Gradu, Naša Gospa (Dubrovnik), XVI (2010.) 43, str. 21–22; Prva ispovijed, Naša Gospa, XVIII (2012.) 46, str. 46–47; O svetootajstvu kršćanske zrelosti: Sv. Toma Akvinski o potvrdi, Naša Gospa, XVIII (2012.) 47, str. 40.
    U hrvatskim izdanjima zakonika kanonskoga prava Josip Pazman prevodi sacramentum dvorječnicom sveto otajstvo (Zakonik crkvenog prava, Zagreb, 1919. i 2014., kanoni 731.–1153., str. 185–263), a Franjo Herman riječju otajstvo (Kodeks kanonskog prava, Zagreb, 2007., kanoni 731.– 1153., str. 475–715).
    Riječ je prevedena i na više drugih jezika: češki svátost; slovački sviatosť; slovenski svetotajstvo; mađarski szentség; ruski та́инство [tainstvo]; ukrajinski таїнство [tájinstvo]; bugarski тайнство [tajinstvo]; srpski света тајна [sveta tajna] (prevoditeljska napomena). ↩︎
  2. U trećem dijelu Sume teologije sv. Toma obrađuje: Utjelovljenje (1.–26. pitanje), Kristov život (27.–59. pitanje), sakramente općenito (60.–65. pitanje) i pojedinačno: krštenje (66.–71. pitanje), potvrdu (72. pitanje), svetu Euharistiju (73.–83. pitanje) i pokoru (84.–90. pitanje). Raspravu o pokori sv. Toma nikad nije završio. Ostatak Sume teologije, poznat kao Dodatak (Supplementum), sastavio je vjerojatno njegov pratitelj i prijatelj brat Rajnald iz Piperna, od komentara sv. Tome na Četvrtu knjigu Míslī Petra Lombarda. ↩︎
  3. Suma teologije, III. dio, 73. pitanje, 2. članak.: U izvorniku novae legis; sadržaj Svetoga Pisma Staroga Zavjeta sv. Toma naziva Stari zakon, a sadržaj Novoga Zavjeta: Novi zakon, Zakon novoga Saveza, Evanđeoski zakon, Kristov zakon, Zakon Evanđelja, Zakon ljubavi, Zakon milosti i Zakon vjere. ↩︎
  4. U izvorniku confertur, što se može prevesti kao: snosi, skuplja, sabire, približava, prinosi, prilaže, poredava, nosi, spravlja, uređuje, sastavlja, prenosi, pretvara, donosi, rabi, obraća, okreće, upravlja, prepušta, povjerava, pripisuje. ↩︎
  5. U izvorniku bona gratia, jer je to doslovan prijevod grčke podloge: εὔ / eú: dobra i χάρις / kháris: milost. ↩︎
  6. U izvorniku remedium, što se može prevesti kao: lijek, sredstvo, pomoć. ↩︎
  7. U izvorniku viaticum, poimeničena imenica od viaticus: putni, znači: ono što se a komu na put, hrana i piće za putovanje, poputnina, popudbina, putni trošak, putnina. ↩︎
  8. U izvorniku sacrum, svetinja, sveti obred, žrtva. ↩︎
  9. Grčka riječ σύναξις / sýnaxis znači: (molitveni) skup, okupljanje, sastanak, cenaculum. ↩︎
  10. U izvorniku hostia, žrtva klanica, žrtva. ↩︎
  11. U izvorniku sacrificium, žrtva, ono što se prinosi Bogu. ↩︎
  12. U izvorniku: Sed contra est quod usus fidelium habet – budući da je lex orandi, lex credendi, usus fidelium (vjernička poraba), tj. praksa ujedno je dokaz i u teološkoj teoriji, tj. učenju Crkve. ↩︎
  13. Suma teologije, III. dio, 48. pitanje, 3. članak. ↩︎
  14. Grčki izvornik χάρισμα τοῦ Θεοῦ ζωὴ αἰώνιος / khárisma tū Theū zōḕ aiṓnios; Vulgata gratia Dei, vita aeterna. ↩︎
  15. Usp. Ivan 1, 16: „od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.“ ↩︎
  16. Grčki μετάληψις / metálēpsis znači uzimanje, sudjelovanje, primanje, blagovanje. Izraz dolazi u Prvoj Timoteju 4, 3: „jela što ih je Bog stvorio da ih sa zahvalnošću uzimaju oni koji vjeruju i znaju istinu“. ↩︎
  17. Antonomazija (iz grčkoga: nazivanje drukčijim imenom) je postupak u svakodnevnom govoru i književnom izražavanju kojim se čije ime zamjenjuje kakvim njegovim svojstvom i širi kao opći pojam: Benjamin: najmlađe dijete; Grad: Dubrovnik; Job: onaj koji je strpljiv; Filozof: Aristotel; Mecena > mecena: dobročinitelj, podupiratelj, pokrovitelj; Vječni Grad: Rim. ↩︎
  18. Grčki izvornik θυσίαν… εὐωδίας / thusían… euōdías, Vulgata hostiam… suavitatis, Hrvojev misal žrtvu… slasti; Vajs: žrtvu… blagouhanja, Bernardin Splićanin posfećenje… ugodnoj, Kožičić Benja žrtvu… slasti, Drkoličić Ričić posvetilište… priporiti, Kašić prikazilište… od sladosti, Dubrovački lekcionari posvetilište… od sladosti, Knežević posvetilište… ugodnosti, Gušič aldov… vugodosti, Katančić klatvu… sladkosti, Raspudić žrtva ugodna. ↩︎