33. NEDJELJA KROZ GODINU_2026_A
Mt 25, 14-30
Tko je „žena vrsna“?
Knjiga Mudrih izreka govori o „ženi vrsnoj”1 (Izr 31,10) hvaleći trud njezin i ističući je kao primjer osobe na koju se čovjek (muž) može osloniti. Nije to uobičajen govor o ženi u djelima Svetoga Pisma. Češće nalazimo primjere u kojima se o ženama govori s oprezom. No, ovdje se žena hvali posebnim riječnikom. Uobičajeni prijevod poput „vrsna“, „ćudoredna“ ili „izvrsna“ ne otkriva do kraja što je pisac htio kazati njezinim opisom. Riječ ’Ēšet Ḥayil- doista govori o ženi (’Ēšet), no izraz Ḥayil- kojeg prevodimo kao „vrsna“, ne uspijeva do kraja prenijeti snagu hebrejske riječi. Na drugim mjestima u Starom zavjetu ova se riječ (vrsna) koristi za opisivanje ratnika koji je hrabar2 ili za opisivanje vojne ili kraljevske moći. Stoga, nije riječ o pasivnoj ili slabašnoj kućanici koja čeka na naredbe svoga muža, već o jednoj ženi koja se prema svojim dužnostima ponaša poput borca koji vidi što je potrebno, koja se suočava s problemima hrabro i vlada situacijom. Ona je herojski lik koji se svojom mudrošću i radom bori protiv nereda, neimaštine i propasti. Njezina „vrsnost“ je dinamična sila koja oko sebe stvara ili preobražava život. Borac je koji zna upraviti situacijom, koji unosi red i sklad u sve, red, život i blagostanje tamo gdje vlada praznina.
Možemo stoga lik ove vrsne žene shvatiti na tri načina. Ova je žena prije svega alegorija Mudrosti. Knjiga Izreka počinje personifikacijom Mudrosti kao žene. Stoga ona predstavlja inkarnaciju Božje Mudrosti u svakodnevnom životu. U njoj možemo gledati i sliku Crkve- Zaručnice na koju se Zaručnik- Krist može u svemu osloniti. Ona marljivo prikuplja „vunu i lan“ pripremajući „haljine pravednosti“ za svete i hrani svoje vjerne. Konačno, ona je vjernik koji dobro koristi sve svoje sposobnosti u svakodnevici radeći ono što od njega očekuje Bog. To je vjernik koji je spreman sebe izložiti u svemu kako bi ugodio Božjoj volji. Stoga i Bog obdaruje takvu osobu svojom mudrošću, milostima, darovima Duha kako bi svoje poslanje izvršio.
„Muževljevo srce u nju se uzda“ (Izr 31,11). Ova rečenica donosi jedan zaokret u razmišljanju o odnosu čovjeka prema svijetu. Za „uzdanje“ se koristi izraz bāṭaḥ-3. To je religiozan pojam koji se u većini tekstova koristi isključivo za čovjekovo pouzdanje u Boga. Primjerice u istoj knjizi govori se o pouzdanju čovjeka u Boga koristeći isti glagol: „Uzdaj se u Jahvu svim srcem i ne oslanjaj se na vlastiti razbor“ (Izr 3,5). Nije riječ o „slijepom uzdanju“ koje isključuje vlastiti razbor, već o pouzdanju u kojem se vlastite sposobnosti koriste za razabiranje ispravnih postupaka, ali se pri tom misli stalno na Boga; misli se kako ugoditi Božjoj volji, a ne svojoj. Redak ne zabranjuje korištenje razuma (bīnāh4), jer cijela knjiga Mudrih izreka potiče na stjecanje razbora. Umjesto toga, upozorava da vlastiti razum ne smije biti naš konačni oslonac (šā‘an), već da cijelu težinu svog života i odluka trebamo prebaciti na Jahvu (bəṭaḥ). Poziv je to da se ne oslanjamo isključivo na vlastiti razbor što ne znači odbacivanje razuma. Samo je podsjetnik kako je ljudski pogled ograničen, dok Bog vidi širu sliku i budućnost. Stoga, pored svojih prosudbi, koje mogu biti pogrešne, čovjek se mora osloniti na Boga u svemu.
Na drugim mjestima izričito proklinje one koji se uzdaju u sebe, u ljude ili u materijalne stvari. Tako U Jeremiji nalazimo: „Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Jahve odvraća“ (Jer 17,5). Kada Mudre izreke govore o „uzdanju“ muža u ženu, radi se svojevrstan zaokret u razmišljanju. Ovo je jedno od rijetkih mjesta gdje se ovaj glagol koristi za odnos Boga prema čovjeku. Ovo pouzdanje „muža u ženu“ zapravo je slika povjerenja Boga u čovjeka. Slika je to jednog drugačijeg odnosa u kojem je Bog povjerio čovjeku mjesto svoga suradnika u svojem djelu spasenja, suradnika koji ima djelovati u svijetu, na mjestu i okolnostima u kojeg ga je postavio. Ovo povjerenje muža u ženu (Boga u čovjeka) toliko je duboko i čisto do mjere da odražava sam odnos vjernosti onom savezu između Boga i njegova naroda.
Rizik povjerenja
U evanđelju Isus donosi prispodobu o talentima5 koje gospodar dijeli svojim službenicima. Suvremeni govor pod riječju „talent“ podrazumijeva urođeni dar ili sposobnost (za glazbu, sport, matematiku). Međutim, u grčkom tekstu τάλαντον- (talanton) označava nešto posve drugo. To je mjera za težinu i golemu vrijednost. U antici je bio najveća novčana i težinska jedinica. Jedan talent srebra iznosio je oko 26 do 36 kilograma plemenitog metala i vrijedio je oko 6.000 denara, a budući da je jedan denar bio dnevnica prosječnog radnika, jedan talent je iznosio oko 16 do 20 godina neprekidnog radničkog truda. U prispodobi je riječ o trojici sluga kojima su povjereni talenti. Čak i onaj sluga koji je primio samo jedan talent, primio je nevjerojatno, basnoslovno bogatstvo koje sam nikada ne bi mogao zaraditi.
Isus time naglašava da darovi koje Bog povjerava čovjeku (život, milost, vjera, Crkva) nisu sitnice, već neprocjenjivo blago koje zahtijeva maksimalnu ozbiljnost i angažman. Time se potvrđuju riječi iz Mudrih izreka o povjerenju „muža u ženu vrsnu“ prema kojima Bog izražava neizmjerno veliko povjerenje spram čovjeka. Ne samo da mu povjerava svijet na upravljanje, već ga obdaruje i darovima koji će mu pomoći da ispuni Božja očekivanja od njega. Gospodar iz prispodobe dijeli talente u mjeri čovjekovih mogućnosti (sposodnosti).
U slici gospodara vidimo samoga Isusa. Isus je utjelovljeni Bog koji je živio s nama. On je gospodar koji odlazi u tuđinu, izvan svoga naroda ili zemlje. Ovo upućuje na dugo i zahtjevno putavanje zbog kojeg svoje imanje povjerava slugama. Grčki izraz „ἄνθρωπος ἀποδημῶν“- (anthrōpos apodēmōn6) u doslovnom prijevodu znači „čovjek koji odlazi na put“ (ili „čovjek koji putuje u tuđinu“). Nakon uzašašća, Isus je otišao na nebo, ostavivši nam sve na zemlji u našim rukama. Ne bez pomoći- podijelio nam je milosti za ostvariti sve ono što od nas očekuje Bog. U tom smislu, talenti su slika milosti, djelovanja Duha Svetoga. Oni su doista izraz povjerenja Boga u čovjeka, ali i predivno sredstvo- pomoć neizmjerno velika u čovjekovu djelovanju.
Prispodoba naglašava povjerenje koje gospodar ima u svoje sluge. Gospodar odlazi na neodređeno vrijeme, a slugama daje različite iznose (talente) očekujući da će raditi s njima i umnožiti ih do njegova povratka. Ovo povjerenje ima svoje rizike, jer sluge ne moraju izvršiti ono što se od njih očekuje. Rizik je stalni pratitelj povjerenja. Upravo tako Bog dijeli svoje milosti. Kada ih dijeli čovjeku ne oslanja se na potpunu sigurnost savršena čovjeka, već riskira sa svakim od nas grešnika!
Bog svoje milosti povjerava svojoj djeci, baš kao što gospodar svoja dobra daje na upravljanje svojim slugama. Bog predaje svojoj djeci, kršćanima, puno više negoli mogu zamisliti. Glagol paradidōmi7 iz prispodobe, znači službeno predati nešto nekome u ruke i na punu odgovornost. Čini se kako je Bog predao sve u ruke nama! U Mateju 25,14 (gdje gospodar predaje svoje imanje slugama na upravljanje) upotreba riječi paredōken naglašava stvarnu odgovornost. Gospodar ne zadržava nadzor iz sjene, nego svoj vlastiti imetak (ta hyparchonta autou) doslovno stavlja u ruke slugu, čime sluge dobivaju stvarnu moć raspolaganja, ali i punu odgovornost za ono što im je povjereno. Gospodar preuzima rizik tog upravljanja na sebe u potpunosti, jer s povjerenjem daruje svoje. U evanđelju se koristi aorist kod “predanja”, a u grčkom jeziku aorist označava dovršenu, jednokratnu i odlučnu radnju u prošlosti. Gospodar nije samo posudio imetak na neodređeno, nego ga je jednim jasnim činom predao u ruke svojih slugu.
Teološki paradoks glagola paradidōmi(predati, izručiti) leži u tome što ista grčka riječ opisuje najmračniji čin ljudske izdaje i najsvjetliji čin Božje ljubavi. U događajima Isusove muke događaju se dvije „predaje“ istodobno, ali iz potpuno suprotnih motiva. S jedne strane označava predaju iz povjerenja u slučaju kada gospodar povjerava imetak slugama (Matej 25,14), kada se prenosi apostolska predaja i nauk (1 Korinćanima 11,23) ili kada Isus na križu predaje svoj duh Ocu (Ivan 19,30). S druge strane riječ je o predaji iz izdaje Juda izdaje Isusa (Matej 26,15), kada Pilat izručuje Isusa da se razapne (Ivan 19,16) ili kada Bog „predaje“ ljude njihovim vlastitim odlukama i posljedicama grijeha (Rimljanima 1,24).
Kada je Isus sebe predao na smrt, učinio je to radi nas i radi našega spasenja. Istovremeno, plod tog predanja, jest jedno drugo predanje: Duh Sveti, milost! Bog predaje “sebe” na jedan drugačiji način, povjerava sebe čovjeku i pri tom riskira s nama. Neće pri tom Bog izgubiti sebe ili će nečim biti oštećen, već riskira s tim da odbacimo ono što nam je dao, da to ne koristimo!
Milost je teška
Ovo darivanje talenata slugama možemo gledati kroz prizmu Božjeg darivanja čovjeku kao jedan čin ljubavi, čin darivanja iz ljubavi. Sveti Pavao koristi potpuno isti glagol kada piše o Bogu Ocu: „On koji ni vlastitoga Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao (paredōken)…“ (Rimljanima 8,32). Isti glagol koristi i za samog Isusa koji „ljubeći mene, predade (paradontos) samoga sebe za mene“ (Galaćanima 2,20). Ovdje paradidōmi znači nesebično darivanje. Otac ne izručuje Sina zato što ga ne voli, nego zato što ljubi svijet (Ivan 3,16), a Sin dragovoljno prihvaća tu predaju kako bi spasio ljude.
Posljedice tog darivanja nalazimo tek nakon što Sin uzađe na nebo (gospodar u prispodobi napušta zemlju i odlazi na dalek put). Vratit ćemo se malo na prispodobu i razmišljati o talentima kako bismo shvatili što to gospodar- Bog, doista daruje sluzi- čovjeku. Već smo spomenuli kako talenat kod Židova nije bio kovanica, već najveća antička jedinica za masu i obračunsku vrijednost plemenitih kovina. Budući da se radilo o golemoj količini metala, u praksi je izgledao kao velika poluga (ingot), lijevani kolut ili teški uteg izrađen od zlata, srebra, bronce ili kamena. To je bilo nešto iznimno vrijedno i istovremeno, iznimno teško. Kada za nekoga želimo kazati da je silno bogat, onda govorimo često kako je „težak“ toliko i toliko neke vrijednosti, novca, imanja, tvrtki,…
Na hebrejskom se „teško“ (u smislu velike mase ili težine) kaže כָּבֵד (izgovara se kaved). Korijen riječi kaved (כ-ב-ד) označava i fizičku težinu i veliko bogatstvo ili čast (kavod – slava/čast8). U antičko doba, prije papirnatog novca, onaj tko je bio bogat doslovno je posjedovao veliku težinu zlata i srebra (mjerenu u talentima i šekelima), pa su pojmovi „težak“ i „bogat“ bili izravno povezani. Baš kao i u hrvatskom jeziku, ista riječ kaved koristi se i kada želimo reći da je neki zadatak težak, da je netko teško bolestan ili da je hrana teška za želudac. Ono što je bezvrijedno ili lažno opisuje se kao „lagano“ (poput pljeve na vjetru ili daha — hevel).
Nasuprot tome, Božja slava (kāvōd) označava njegovu stvarnu težinu, puninu bića, veličanstvo i neizmjernu vrijednost. U Svetom Pismu kāvōd nije samo apstraktno Božje svojstvo, nego vidljiva i opipljiva manifestacija Božje prisutnosti među ljudima. Tijekom izlaska Izraelaca iz Egipta i lutanja pustinjom, Slava Jahvina pojavljivala se kao gusti oblak i oganj na gori Sinaj (Izlazak 24,16–17) te nad Šatorom sastanka. Kada je Salomon posvetio jeruzalemski Hram, kəvōd YHWH ispunio je svetište u obliku oblaka tolikom snagom da svećenici nisu mogli stajati i obavljati službu (1 Kraljevima 8,10–11). U kasnijoj židovskoj predaji za tu trajnu Božju prisutnost i nastanjenje slave među ljudima počeo se koristiti pojam Šekina (od korijena š-k-n — prebivati).
Kada se Stari zavjet prevodio na grčki jezik (Septuaginta), prevoditelji su hebrejsku riječ kāvōd preveli grčkom riječju δόξα (doxa). Premda doxa u klasičnom grčkom znači „mišljenje“ ili „ugled“, pod utjecajem hebrejskog kāvōd dobila je novo značenje božanskog sjaja i prisutnosti. Upravo taj pojam koristi evanđelist Ivan kada opisuje Isusa: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu (doxan) njegovu“ (Ivan 1,14), čime izravno povezuje utjelovljenog Krista sa starozavjetnom Slavom Jahvinom u Hramu.
Kada gospodar daje talente slugama, daje im nešto neizmjerno vrijedno od sebe. Daje im dio svoga života! Prenesemo li to na naš kršćanski život, shvatit ćemo kako nam Bog, nakon Duhova daruje svoga Duha, svoj život, milost! Bog nam daje sebe s punim povjerenjem. Riskira pri tom da nećemo ispuniti očekivanja. Unatoč tome dijeli nam sebe je Bog je Ljubav! Ljubav i to ne bilo koja, već agape– ljubav koja se nesebično daruje. To je ljubav koja riskira, koja se daruje s povjerenjem nekome. To je milost! Povežemo li milost s talentima, možemo slobodno kazati kako je milost nešto teško i zahtjevno za čovjeka! Uostalom, ona je plod križa, teške i smrtne muke Sina. Nije milost neka sladunjava igra tipa „Čovječe ne ljuti se“, već nešto teško i vrijedno što se teško nosi i nešto s čime se treba riskirati u životu.
Pogledamo li dublje u prispodobu, shvatit ćemo kako je gospodar očekivao da se talenti umnože. Milost stoga treba umnažati. To je ono što Bog očekuje od nas. Milost nije nešto što se pohranjuje, već nešto što se koristi. Pri tom ne treba zaboraviti da je ona nešto što se daruje čovjeku. Ne znači da je čovjek gospodar milost, već netko tko je treba dalje darivati kroz djelotvornu ljubav i prenositi i umnažati.
Ovo umnažanje milosti treba shvatiti kroz ekonomiju. Kada dobijete kredit, potrebno ga je uložiti u nešto, jer ako ga pohranite, morate ga vratiti s kamatom čime zapravo gubite, a ne dobivate. Kredit ne služi trošenju ili pohranjivanju, već ulaganju, uvećavanju vrijednosti. Ne uložite li ga u nešto, jedino sigurno jest gubitak. Uložite li ga u gradnju kuće primjerice, vi ćete doista banci vratiti primljeni novac s kamatom, odnosno, vratit ćete više od onoga što ste dobili. Ipak, nećete biti na gubitku, jer vrijednost kuće prelazi vrijednost kredita kojeg ste primili. Dakle, umnožili ste, uvećali vrijednost primljena novca.
Za uvećati vrijednost primljenoga, potrebno je riskirati. Za uvećati milosti u sebi, potrebno je najprije dijeliti je drugima preko djelatne ljubavi. Potrebno je riskirati s dijeljenjm ljubavi, jer dijeljenje podrazumijeva gubitak, ali kod milosti, baš kao i kod svake ljubavi, onaj što više dijeli, postaje sposobniji za još veće dijeljenje. Milost- Ljubav, umnaža se samo u osobi koja je dijeli drugima, koja izlazi u susret potrebama bližnjih.
Milost je stoga teška. Zahtjeva rizike ljubavi, gubitak. Često milost postaje bolna za onoga koji je nosi. Bolna i teška poput križa. Nekada je bolna i teška zbog gubitka dobra glasa, nekada je to gubitak koji vidimo kroz razočaranja kada oni kojima pomognete ne znaju cijeniti vašu ljubav i dobrotu… Bilo kako bilo, nakon svega, ona mjesta „gubitka“, darivanja, ispunjaju se novom Ljubavlju. Dobivate milost na milost! Stoga, milost traži da se izložimo za druge, da im se otvorimo u potrebama, da se ne skrivamo u sebe i u lažnu sigurnost bezličnog kršćanstva. Time zakopavamo talente. Ne koristimo i ne umnažamo milost. Ne koristimo? Da, upravo tako. Milost jest ljubav, ali je istovremeno sredstvo po kojem Bog djeluje u nama i po nama u svijetu.
Možemo sada rezimirati: gospodar iz prispodobe jest Isus- Sin Božji, talenti su milosti, Duh Sveti, život Boga kojeg dobivamo sakramentima- prije svega krštenjem, a sluge- sluge to smo mi, kršteni- oni koji bi sebe trebali vidjeti kao djecu Božju.
Sluge
Gospodar doziva svoje sluge9. Nije riječ o robovima ili unajmljenim radnicima, već o slugama visokog ranga, službenicima kojima je povjereno mnogo. To su bili ljudi iz najužeg kućanstva koji su uživali osobno povjerenje gospodara. U Starom Zavjetu, u odnosu na Boga, sluga10 je titula, najviša počasna titula koju su nosili primjerice Mojsije, Jošua, kralj David. U prenesenom značenju, izraz idious- (vlastiti, vlastite) pokazuje da Bog ljude ne promatra kao strance ili najamnike koji rade samo za plaću, nego kao „svoje“ — one koji su dio njegove obitelji i kojima povjerava ono najdragocjenije što ima. Riječ doulous- (sluge) podsjeća kako ono što imamo (vrijeme, sposobnosti, imetak) nije naše apsolutno vlasništvo, nego smo mi upravitelji pozvani služiti Gospodaru i ostvarivati njegove ciljeve dok se ne vrati.
Gospodar je, polazeći na put, „dozvao svoje sluge (tous idious doulous) i predao im svoj imetak“. Grčki izraz „τὰ ὑπάρχοντα αὐτοῦ“ (ta hyparchonta autou)11 u doslovnom prijevodu znači „svoj imetak“, „svoju imovinu“ ili doslovno „ono što mu pripada“. U antičkom grčkom jeziku ovaj se izraz koristio za cjelokupnu nečiju imovinu — novac, zemljište, robu, stoku i sva materijalna dobra kojima netko raspolaže. Imetak ne pripada slugama, nego isključivo gospodaru. Sve dolazi od Gospodara. Sluge u prispodobu ulaze praznih ruku; početni kapital nije njihova zasluga, nego gospodarevo vlasništvo (autou). U kršćanskoj duhovnosti to znači da su sam život, prirodni talenti, vrijeme, prilike i duhovni darovi Božji posjed, a ne naše apsolutno vlasništvo.
Gospodar pri tom ulaže sve svoje. Tekst ne kaže da im je dao samo sitniš ili višak, nego ta hyparchonta autou — svoju imovinu, ono što mu je vrijedno. Bog u ljude ulaže s velikim povjerenjem, očekujući da se njegova dobra u svijetu umnože kroz ljubav, rad i služenje. Budući da imetak ostaje gospodarev (autou), sluge nisu vlasnici nego upravitelji (grč. oikonomoi). Zato je na kraju prispodobe (Matej 25,19) sasvim prirodno da se gospodar vraća i traži račun za ono što je oduvijek bilo njegovo.
Sintetizirajmo: od Boga nam dolaze i život i milost. Milosti nam dijeli s povjerenjem, a u njima nam daje sve od svoga života sukladno našim sposobnostima/ mogućnostima, s ciljem da umnažamo milosti, da postanemo djelitelji milosti. Budući da je riječ o slugama bliskim gospodaru, možemo kazati kako je ova prispodoba aluzija na Crkvu i kršćane u svijetu, koji Bogu moraju odgovoriti svojim životom na milosti koje su primili i koje primaju.
Dobri i vjerni sluga
Počet ćemo sa dobrim i vjernim slugama. U grčkom tekstu gospodar koristi vokativ (oblik za dozivanje) s tri snažne riječi: „Εὖ, δοῦλε ἀγαθὲ καὶ πιστέ“ (Eu, doule agathe kai piste): Dobri i vjerni slugo! Grčki jezik ima dvije riječi za „dobar“: kalos (lijep, skladan) i agathos12 (suštinski dobar, plemenit, koristan i sposoban). Ovdje se koristi agathos, što znači da sluga nije samo „pristojan“, već je djelotvoran, plemenit i sposoban donijeti konkretan plod. Pridjev pistos13 (vjerni) označava osobu koja je pouzdana, vrijedna povjerenja i postojana. U financijskom smislu, to je upravitelj na kojeg se vlasnik može potpuno osloniti dok je odsutan.
U hebrejskoj tradiciji stoji kako je Bog sve stvorio kao dobro14. Jedna od nota “dobra” jest svrhovitost. U dobru sve ispunja svoju svrhu, a dobro nije dobro u punom smislu riječi ako se ne očituje kroz svrhu. Dobro je nešto ispravno i funkcionalno. U svjetlu Božjeg stvaranja svijeta, to dobro donosi blagoslov čovjeku. Kršćanin, koji ispunja očekivanja Boga, postaje blagoslov svijetu kada radi ono što spada na njega, kada se ponaša ispravno i čestito i spreman se izložiti za svoju vjeru.
Zli i lijeni sluga
Po navedenom, zli sluga bio bi nečestit i nepošten. Po tome ispada kako je dovoljno biti dobar da bismo se pronašli u dobrom sluzi. Ipak, nije tako. Sluga kojeg gospodar naziva zlim i pokvarenim nije nepošten. Nigdje ne stoji kako je prekršio ijednu Božju zapovijed. Naprotiv, vratio je gospodaru ono što mu je ovaj predao. Unatoč tome, gospodar ga naziva zlim i lijenim. Koji je tome razlog?
U grčkom tekstu gospodar mijenja redoslijed riječi kako bi odmah naglasio lošu osobinu, prije same riječi „sluga“. Dok dobrim slugama govori: „Valjaš, slugo dobri i vjerni!“, ovom govori: „Slugo zli i lijeni!15“ Ovdje titula doulos (sluga, upravitelj) zvuči kao optužba, jer podsjeća trećeg slugu na položaj i povjerenje koje je iznevjerio. Pridjev ponēros (zli) dolazi od riječi ponos- (πόνος:težak rad, muka, bol). U grčkom jeziku ne označava samo pasivnu zloću, već aktivnu pokvarenost, štetnost i nedostatak dobre volje – nekoga tko svojim ponašanjem drugome nanosi štetu i nevolju. Uzrokuje štetu propustom: onim što je mogao napraviti, ali nije učinio. To se u hebrejskom načinu razmišljanja suprostavlja svrhovitom. Zlo je pokvareno, beskorisno, destruktivno ponašanje koje ne ispunja svoju svrhu.
Kada mu kaže da je lijen korisi riječ oknēros- što ne znači samo fizičku lijenost ili pospanost, već strašljivo oklijevanje, neodlučnost i izbjegavanje rizika. To je osoba koja stalno odgađa akciju, boji se preuzeti odgovornost i zbog vlastitog straha ostaje potpuno pasivna. U hebrejskoj misli, lijen nije samo onaj koji voli spavati, već i osoba koja izmišlja izgovore za ne-djelovati. Upravo to radi i treći sluga – koristi strah od gospodara kao izgovor za vlastitu neaktivnost. Takav je sluga „beskoristan“. Zapravo, beskoristan sluga i nije sluga, nije netko vrijedan povjerenja. Neupotrebljiv je kao sluga.
U svakodnevnom životu
Prenesimo malo priču o „zlom sluzi“ u našu svakodnevicu. Kršćanin- zli i lijeni sluga jest kršćanski beskoristan. Govoreći o takvom kršćaninu, govorimo o krštenoj osobi koju obilježavaju prije svega nedostatak spremnosti da žrtvuje nešto od svoga života i iziđe iz svojega komoditeta. Stoga, riječ je o osobi koja više misli o svojem životu u ovom svijetu nego o spasenju. Takva se osoba u svojem postupanju vodi strahom za sebe, a ne ljubavlju koja vodi brigu o dobrima drugoga. Njegov glavni cilj u životu i poslu nije nešto stvoriti, već ne pogriješiti. Zbog straha od kritike, gubitka dobrog glasa ili sramote bira potpunu pasivnost i ostaje u svojoj zoni komfora.
Na radnom mjestu očituje se tihim otporom i minimalizmom koji ima potencijal, ima talente i darove, ali radi na jednom minimumu potrebnom da ne dobije otkaz. Ne predlaže nove ideje, ne dijeli znanje s kolegama i skriva se iza rečenice: „To nije u opisu mog posla“ ili „Ovako smo oduvijek radili“. U radnom timu ili zajednici, on nije samo pasivan, već postaje ponēros (štetan) tako što svojim cinizmom obeshrabruje druge. Na svaki prijedlog za poboljšanje odgovara s: „Ma to kod nas neće proći“ ili „Nema smisla truditi se, ionako će netko drugi pokupiti vrhnje“. Njegov je pogled na svijet i autoritete protkan cinizmom. Baš kao što je biblijski sluga svog gospodara nazvao „strogim čovjekom koji žanje gdje nije sijao“, današnji zli sluga vjeruje da je sustav nepravedan, da su svi nadređeni ili klijenti izrabljivači te da se trud ionako ne isplati.
Kada dođe trenutak polaganja računa, on nikada ne preuzima odgovornost za vlastitu neaktivnost. Krivnju uvijek prebacuje na okolnosti, lošu ekonomiju, nedostatak podrške ili „teška vremena“. Uvijek je netko drugi kriv.
To je pojedinac koji ima dar za slušanje, pisanje, organizaciju ili pomaganje, ali ga zadržava isključivo za sebe. Odbija se uključiti u obitelj, prijateljstva ili društvo jer ne želi da ga itko emocionalno „potroši“ ili razočara. Živi u jednoj iluziji ispravnosti u kojoj za sebe misli da je pošten i korektan jer nikome nije ništa ukrao niti je ikoga prevario („Evo ti tvoje!“). Međutim, u svijetu koji se stalno mijenja, stajanje na mjestu i zakopavanje potencijala zapravo znači polagano propadanje. Njegov je život svojevrsno konzumiranje bez stvaranja u kojoj zli sluga provodi sate gledajući tuđe uspjehe, čitajući savjete i skupljajući informacije, ali nikada ne napravi prvi korak. Njegov „zakopani talenat“ su nepokrenuti projekti, nenapisani tekstovi i neostvarene ideje spremljene u digitalnim mapama koje nitko nikada neće vidjeti.
U kulturi društvenih mreža, gdje se svaka pogreška odmah komentira, on bira potpunu nevidljivost. Radije ne pokušava ništa nego da riskira lošu recenziju, kritiku ili podsmijeh okoline. U crkvi se radije izgubi u gomili i ne želi se isticati, čeka da drugi krenu na pričest prije njega, neka drugi pjevaju i čitaju,… Sudjelovat će u svemu pod uvjetom da ga se ne dira. On je prefekcionist koji čeka svoj “savršen trenutak” zbog kojeg nikada ne završava započeti posao. Njegova moderna verzija zakopavanja u zemlju jest beskonačno planiranje i usavršavanje detalja. Stalno govori da još nije spreman, da mu nedostaje još jedan tečaj, još malo novca ili bolji uvjeti, čime vlastiti perfekcionizam koristi kao plemenit izgovor za strah od izlaska na tržište ili pred ljude.
U svemu štedi na ljubavi, povjerenju i predanju. U međuljudskim odnosima, to je osoba koja je jednom bila povrijeđena pa je odlučila „zakopati srce“. Ulazi u prijateljstva, brak ili obitelj s kočnicom, dajući samo onoliko koliko je sigurno da neće biti ranjena. U svemu se vodi hladnom pravednosti, ali bez milosti. Njegov životni moto je: „Nikome ništa ne dugujem, nikoga ne diram, neka me svi puste na miru.“ Poput biblijskog „Evo ti tvoje“, on odnose svodi na strogu računicu bez topline, velikodušnosti i spremnosti na žrtvu. Njega u konačnici samo zanima njegova sigurnost i komoditet, a takav, ni u jednom pogledu ne ispunja svrhu zbog koje ga je Bog stvorio. Takav Boga ne može proslaviti na zemlji, niti se milost po njemu umnaža.
Milost se umnaža po čovjeku
Čovjek na zemlji ispunja svoju svrhu samo kod umnažanja milosti koje su mu darovane. Da, milost se umnaža po čovjeku! Zato mu se i daruje. Ne daruje se kako bi postao bogatiji i ugodnije živio, već kako bi kušao nutarnju ispunjenost u ovom životu, kako bi u sebi osjetio predokus sreće rajskog života.
Za umnožiti milost morate riskirati u ljubavi. Morate je uložiti i ne možete je zadržavati za sebe. Morate je konzumirati barem u minimalnom obliku. U prispodobi, gospodar kori zlog i lijenog slugu zbog toga što talenat nije predao mjenjačima kad već nije htio raditi s njim. Ulaganje kod mjenjača predstavljalo je najsigurniji i najjednostavniji način za ostvarivanje barem minimalne dobiti bez osobnog poduzetničkog rizika. U antičkom svijetu mjenjači novca (trapezitai) nisu samo mijenjali različite valute (što je bilo ključno u Jeruzalemu zbog hramskog poreza), već su djelovali kao bankari koji su primali pologe i isplaćivali kamate.
U kršćanskom tumačenju prispodobe, mjenjači simboliziraju osnovne načine na koje vjernik može upotrijebiti svoje darove. Ako netko nema hrabrosti ili sposobnosti za velika djela, pozvan je barem svoje talente staviti na raspolaganje zajednici i drugima kako bi oni donijeli plod, umjesto da ih iz straha ili lijenosti potpuno potisne. Trebao je svojim darovima poslužiti drugima. No, sluga se izdvojio od gospodara, izdvojio se od ostalih slugu i „zajednice gospodara“. Sluga nije morao ni trgovati ni putovati – dovoljno je bilo samo ubaciti novac na stol mjenjačima i otići. Također, gospodar više ne koristi uzvišenu riječ talenat, već novac naziva τὰ ἀργύρια (ta argyria – srebrnjaci, novac), svodeći ga na običnu valutu u optjecaju. Stoga se svjesno izdvaja iz zajedništva s gospodarem i prekida svaki odnos s gospodarevim poslom.
Zli i lijeni sluga današnjice jest onaj koji leđa okrene Bogu nebrigom o svijetu oko sebe i sebičnom brigom o sebi samome. Onaj je to koji se izdvoji iz zajednice, koji u njoj ne sudjeluje na minimalan način, koji pomaže samo kada nema drugih opcija ili kada to ne može izbjeći. Govoreći o tom „izdvajanju iz zajedništva s Bogom“ treba naglasiti kako tu nije riječ samo o nedostatku sakramentalnog zajedništva- jer mnogi zli i lijeni sluge današnjice žive jedan „sakramentalan život“, već je riječ o izdvajanju „po vlastitom djelovanju“. Ono može biti grešno do mjere da čovjeka izdvoji iz sakramentalnog i punog zajedništva s Bogom, ali može biti i nedjelotvorno u mjeri u kojoj čovjek ne ispunja svrhu svoga stvaranja u nedostatku entuzijazma, samozaštite u komfor- zoni, nedostatku spremnosti na trpljenje i žrtvu radi drugoga, latentnoj oholosti naizvan čestitog života koji u svojoj nutrini ne pronalazi razloge da ičim što bi mu mogao predstavljati rizik za njegov ego, proslavi Boga. Riječ je o svojevrsnoj izdaji, sličnoj Judinoj.
Vjerski minimalizam
U Evanđelju po Mateju (26,15) Juda pita glavare svećeničke: „Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati (paradōsō)?“ Ovdje paradidōmi označava svjesno izručenje nevine osobe u ruke neprijatelja. Judin motiv je ljudska računica, pohlepa (trideset srebrnjaka) i vjerojatno razočaranje Isusom koji nije ispunio njegova politička očekivanja o Mesiji. Judina predaja je čin prekidanja odnosa i zatvaranja u vlastiti očaj. Slično je i sa zlim i lijenim slugom: njegovo prekidanje odnosa i zatvaranje u vlastite strahove ili planove uzrokom su njegove propasti za vječnost.
Pitanje je da li se Juda mogao pomiriti sa najavljenim “porazom” Isusa. Možda je i nešto drugo bilo u pitanju. Možda strah za sebe, možda koristoljublje. Bilo kako bilo, nije ga zanimala Isusova volja, Božja volja, već njegova. Nije vršio volju Božju u svom činu! Nebitno je pri tom koliko je ta volja Boga djelovala poražavajuće, ali jedno je sigurno: Juda nije imao povjerenja u Isusa, sve je djelovalo rizično u Isusovim riječima.
Od čovjeka, koji prima od svog Boga silne milosti, očekuje se najprije da ima povjerenja u Boga- da mu vjeruje, bez obzira koliko neka životna situacija djelovala poražavjuća ili bezizgledna. Bog ima povjerenja u čovjeka kada mu daruje milosti. Povjerenje čovjeka u Boga jest onaj vjerski minimum po kojem se “talenat donosi mjenjaču”. Vjera je minimum u postupanju čovjeka. Vjera kako će Bog ono što čovjeku djeluje beznadno preobraziti u nešto đto će Boga proslaviti.
Po pitanju Jude, Crkva (posebno kod sv. Pavla i sv. Augustina) naglašava se da je Bog preuzeo ljudski čin izdaje i pretvorio ga u sredstvo spasenja. Dok su Juda, veliki svećenici i Pilat „predavali“ Isusa iz vlastitih sebičnih razloga, iza kulisa te ljudske drame stajala je dublja, božanska predaja. Isus nije bio bespomoćna žrtva Judine izdaje, nego je svoju ljudsku izručenost pretvorio u dobrovoljni dar za druge, što simbolički pokazuje i na Posljednjoj večeri kada prije Judine izdaje sam „predaje“ svoje tijelo i krv u obliku kruha i vina. Bog će se pobrinuti za naše strahove, grešnost i nedostatke u mjeri u kojoj se trudimo životom odgovoriti na milost koja nam se daruje. Kako u sakramentima, tako i u onom tšo spada na čovjeka u svakodnevici.
Taj vjerski minimalizam očituje se u tome da se čovjek barem pokaže trud i mrvicu volje da živi kršćanski i to prenese na druge. Kada gospodar kori zlog slugu govori mu: “Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom”. Za dobitak se koristi riječ tókō-16, koja istovremeno znači i porod, potomstvo. Dopustit ću sebi stoga jedno tumačenje vjerskog minimalizma na jedan osobit način. Vjerski minimalizam u djelovanju pretpostavlja da doista vjerujete u Boga, te, premda sami niste u stanju sami proslaviti Boga na način na koji od vas očekuje, učinite sve da svojim odgojem i primjerom pravu vjeru prenesete na svoje potomstvo, kako bi se Bog po njima proslavio kad već nije po vama!
Vjerski minimalizam podrazumijeva svojevrstan izostanak djelovanja koje se od vjernika očekuje. No upravo činjenica da se “predali” minimum svoje vjere svojoj djeci može biti jamstvo vašega spasenja. Poput zlog i lijenog sluge koji se mogao spasiti po minimumu ulaganja u mjenjačnici. Na grčkom se jeziku vjera kaže pistis. Istovremeno pistis znači i jamstvo, obećanje dano stiskom ruke, dokaz, argument. Jamac je pistos, netko pouzdan, netko na koga se mogu osloniti., od povjerenja, odan, odaniji od mene samoga. Vjernik nije čovjek koji slijedi slijepo neka uvjerenja ili znanja iz područja vjere, već netko tko se pouzdaje u Boga, kojem je Bog jamac za sve, koji se osobno uvjerio u božju dobrotu, i nije o tome samo čitao u knjigama, a to je moguće samo po iskustvu vlastita grijeha. Kada izostane djelovanje, kada propustimo napraviti ono što smo mogli i što se od nas u konkretnom trenutku očekivalo, igrajmo barem na jamstvo prenošenja vjere. U normalnom slučaju to prenošenje vjere jest jedna stvar koja bi trebala biti neupitna. No u izostanku djelovanja (čitaj kršćanskog života) prenošenje vjere je vjerovatno minimum spasenja. Možda se spasite po svojoj djeci!
Bilješke:
- Hebr.: אֵשֶׁת חַיִל ; ’Ēšet Ḥayil; žena koja je ćudoredna, vrsna ili izvrsna, ali i snažna, hrabra, silovita u djelovanju, učinkovita, vojnički spremna za izvršavanje zadaća ↩︎
- Hebr.: npr. gibbôr hayil – „hrabri ratnik“ ↩︎
- Hebr.: בְּטַח (bəṭaḥ) — „Uzdaj se“. Glagol dolazi iz korijena b-ṭ-ḥ (בטח) i u imperativu označava trajno stanje, a ne jednokratan čin. Izvorno slika prikazuje osobu koja se opušteno baca licem prema tlu u potpunoj sigurnosti da je netko drži, što znači bezrezervno pouzdanje i osjećaj sigurnosti. ↩︎
- Hebr.: בִּינָתְךָ (bīnāṯəḵā) — „vlastiti razbor“. Imenica bīnāh dolazi od korijena koji znači „razlikovati“ ili „razdvajati“ (slično riječi bayin — „između“). Odnosi se na ljudsku sposobnost analize, razlučivanja i snalaženja, koja je sama po sebi dobra, ali postaje opasna ako se odvoji od Boga. ↩︎
- Grč.: Τάλαντον (Talanton), mjera za vrijednost od 26 do 36 kg srebra ↩︎
- Grč.: ἄνθρωπος (anthrōpos) — čovjek, ljudsko biće. U kontekstu prispodoba ova riječ predstavlja samog Isusa Krista ili Boga koji ljudima povjerava upravljanje svijetom i darovima. ἀποδημῶν (apodēmōn) — particip prezenta glagola apodēmeō, što doslovno znači „biti izvan svog naroda“ (apo = od, izvan; dēmos = narod, zavičaj). U antičko doba putovanje u drugu zemlju značilo je dugu odsutnost bez mogućnosti brze komunikacije, čime se naglašava potpuna sloboda i odgovornost onih koji ostaju. ↩︎
- Grč.: Grčki glagolski oblik „παρέδωκεν“ (paredōken) znači „predade“, „povjeri“ ili „izruči“. To je oblik aorista aktivnog indikativa (3. lice jednine) glagola paradidōmi (παραδίδωμι). U kontekstu prethodnog pojma (anthrōpos apodēmōn), ova se riječ pojavljuje odmah u nastavku prispodobe o talentima u Mateju 25,14, gdje gospodar „dozva sluge i dade im (paredōken) svoj imetak“. Riječ je složenica od prijedloga para (παρά — pokraj, od, preko) i glagola didōmi (δίδωμι — dati). Doslovno znači „dati iz ruke u ruku“ ili „prenijeti s jednog na drugog“. ↩︎
- Hebr.: כָּבוֹד (kāvōd) — „težina“ ili „vrijednost“. Riječ dolazi od glagolskog korijena k-v-d (כבד) koji doslovno znači „biti težak“. U starom svijetu zlato, srebro i bogatstvo mjerili su se vaganjem, pa je ono što je „teško“ ujedno bilo i dragocjeno, važno, stvarno i dostojno poštovanja. U hebrejskom jeziku pojam Božje slave izražava se riječju כָּבוֹד (kāvōd), a u kontekstu Božje vidljive prisutnosti često se koristi i oblik כְּבוֹד יְהוָה (kəvōd YHWH) — „Slava Jahvina“ ↩︎
- Grč.: Grčki izraz „ἰδίους δούλους“ (idious doulous) u doslovnom prijevodu znači „vlastite sluge“ (ili „svoje vlastite robove“). ἰδίους (idious) — „vlastite“, „svoje“. Pridjev idios (ἴδιος) označava nešto što pripada isključivo određenoj osobi, nešto osobno, privatno i prisno (od ove riječi potječu pojmovi poput idiom ili idiosinkrazija). U ovom kontekstu on naglašava da to nisu bili unajmljeni radnici sa strane, nego sluge koji su dio gospodareva kućanstva i s kojima on već ima izgrađen odnos i povjerenje. Riječ: δούλους (doulous) — „sluge“, „robove“. Imenica doulos (δοῦλος) označava osobu koja nije sama svoj gospodar, nego pripada drugome i služi njegovoj volji. U antičkom rimsko-grčkom svijetu douloi su često bili obrazovani upravitelji imanja, liječnici ili financijeri koji su imali veliku odgovornost, ali su sve radili u ime i za račun svoga gospodara. ↩︎
- Hebr.: עֶבֶד (eved – sluga). Dolazi od korijena a-v-d (ע-ב-ד), koji znači raditi, obrađivati zemlju i služiti ↩︎
- Grč.: τὰ ὑπάρχοντα (ta hyparchonta) — „imetak“, „sve što postoji (u posjedu)“. Riječ je poimeničeni particip prezenta glagola hyparchō (ὑπάρχω), koji znači „postojati“, „biti prisutan“ ili „pripadati“. αὐτοῦ (autou) — „njegov“, „svoj“. Osobna zamjenica u genitivu koja jasno naglašava vlasništvo ↩︎
- Grč.: Ἀγαθέ (agathe – dobri) ↩︎
- Grč.: Πιστέ (piste – vjerni) ↩︎
- Hebr.: טוֹב (tov – dobri) ↩︎
- Grč.: Πονηρὲ δοῦλε καὶ ὀκνηρέ“ (Ponēre doule kai oknēre) ↩︎
- Grč.: τόκῳ, dobtak, porod, potomstvo ↩︎

