BLAGOSLOV PRVAŠA I ZAZIV DUHA SVETOGA
Prvu nedjelju nakon početka školske godine u našoj župi blagoslivljaju se prvašići i njihove školske torbe te se svečano zaziva Duh Sveti za blagoslovljen početak nove školske godine. Iz cjelodnevne bezbrižne igre s obitelji i vrtićkim prijateljima prijeći u školske klupe nije lako – velike su to promjene u životima mališana. Stižu prve obveze u obliku domaćih radova, 
ali one se obavljaju lako kad su tu olovke, pernice i torbe s likovima iz omiljenih crtanih filmova. A još kad imaju i Božji blagoslov – domaći radovi postaju prava uživancija: zbrajati i oduzimati, pisati velika i mala tiskana i pisana slova nije nikakav problem kad je uz njih Onaj koji ih ljubi najviše na svijetu. Ponekad ipak neće biti sve prelako; poneki matematički zadatci će zahtijevati više vremena, poneka slova ići će možda u krivu stranu, gumica za brisanje će imati posla… Pa nije zaludu ona izreka: bez muke nema nauke!U tom smjeru išla je i župnikova propovijed. Župnik je rekao: „Svi ste vi, djeco, čuli za našu Blanku, istinsku vjernicu, uzor mladima, svjetsku viceprvakinju u skoku udalj. Da bi ona, uz pomoć Božju, postigla vrhunske rezultate, kaže kako je potrebna velika žrtva i odricanje. Nema preskakanja treninga, 
zabušavanja, tulumarenja. Ne mora se uvijek biti prvi“, nastavio je don Ivan, „ali potrebno je uložiti maksimum truda kako bi se postigao što bolji rezultat. Stoga i vi ne morate imati sve petice ili četvorke, ali trebate se truditi i dati sve od sebe, svatko prema svojim mogućnostima da bude bolji. Isus ne ocjenjuje 
kako se to u školi ocjenjuje. Isus nas vrednuje prema našem trudu i zalaganju, kako u školi, tako i u poslušnosti prema roditeljima i starijima.“ Važno je na umu imati cilj – a to je stjecanje znanja. Znanje je bogatstvo koje nitko ne može ukrasti, znanje oplemenjuje. Među redovima prvašića stalno je 
bio neki šušur, nestrpljenje. U jednom trenutku jedna od djevojčica me upitala: „Kad će crkva bit završena?“ i ne sluteći na što misli, odgovorih da je već završena, no onda dobih objašnjenje od kolegice: „Ma kad će bit gotova misa?“, druge je pak zanimalo: „Je li ono u kesama nešto za nas?“ kad su vidjeli don Vedrana kako donosi dvije vrećice nakon blagoslova u kojima su se krili darovi, naravno, za naše prvaše. Naposljetku, kad je ‘crkva završena’, jedan dječak došao je župniku i s čuđenjem upitao: „Zašto je ovako kratko trajala crkva?“.
Antonia Zoričić