Autor: Luis María Gonzalo Sanz

Objavljeno u: Aceprensa, 016/07., 14-02-2007

Moderni autori, na temelju kliničkih i eksperimentalnih promatranja, pretpostavljaju da su religijska iskustva, koja ljudi pripisuju dijalogu s Bogom, posljedica neuroloških pojava u našem mozgu. Zaključak koji obično izvlače je da Bog nije autor ovakvih pojava nego naš mozak, ukratko, da nije Bog taj koji je stvorio nas nego smo mi stvorili Boga. Pogledajmo na kakvim se iskustvima temelje.

Mozak i religijska iskustva

Neurolozi su primijetili da epileptičari, s epileptogenim žarištima u temporalnom režnju, percipiraju prizore (u auri koja obično prethodi napadajima) i halucinacije, koje na više ili manje iskrivljen način reproduciraju prethodno doživljene događaje. Slučaj koji je opisao Penfield (1) dobro je poznat. Radilo se o 14-godišnjakinji koja je patila od epileptičnih napadaja. Najčešće su to bile halucinacije, što ju je natjeralo da ponovno proživi scenu koja se dogodila prije 7 godina. Bilo je to ovako: Jednog proljetnog dana šetala je sa svojom malom braćom selom. U jednom trenutku prišao joj je muškarac s leđa, a da nije primijetila, i rekao: Hoćeš li da te stavim u ovu vreću s puževima? Jako se uplašila i počela trčati tražeći pomoć. Počelo je sve od 11. godine kada su počeli epileptični napadaji. Njima su vrlo često prethodile opisane halucinacije.

Budući da je epilepsija ove djevojke slabo reagirala na liječenje lijekovima, neurokirurška intervencija smatrala se prikladnom za uklanjanje epileptogenog žarišta (koje je neurološkim pregledom locirano u desnom temporalnom režnju). Penfield je bio zadužen za operaciju. Pod lokalnom anestezijom, izveo je temporalnu kraniotomiju na desnoj strani i otkrio niz priraslica na razini prve temporalne vijuge. Bili su to ostaci starog krvarenja, koje je stršilo i pritiskalo ispod temporalni korteks, i bilo je odgovorno za epileptične napadaje. Kako je djevojčica bila pri svijesti i mogla je izvijestiti o senzacijama i halucinacijama koje je opažala, Penfield je finom elektrodom stimulirao područja u blizini epileptogenog žarišta i odgovor je, u nekoliko stimuliranih točaka, bio halucinacija puža.

Michael Persinger (2) jedan je od neurologa koji je prikupio izvješća o vjerskim halucinacijama od svojih pacijenata s epilepsijom temporalnog režnja. Dvije od najčešće spominjanih priča su one Rudija Affoltera i Gwen Tihe, koji su oboje bolovali od epilepsije temporalnog režnja. On je ateist i kaže da doživljava halucinacije kao da zapravo umire. Ona je kršćanka i halucinacija od koje pati jest da rađa Isusa Krist.

Neki su pokušali eksperimentalno reproducirati ove epileptičke prikaze stimuliranjem temporalnog korteksa. Michael Persinger je to učinio sa slabim magnetskim poljem i ispitanici su izjavili da se osjećaju kao da postoji neko netjelesno biće u prostoriji u kojoj se nalaze, ponekad doživljavajući iznenadno osvjetljenje, ili duhovni strah, gubitak pojma o vremenu, itd. Švicarski istraživač, sa svoje strane, primijenio je “električni zaps” na gyrus angularisu (područje gdje se spajaju sljepoočni i tjemeni režnjevi) kod pacijenta s epilepsijom, koji uzrokuje doživljaj osjećaja “izvan tijela”, o čemu ćemo kasnije.

Neki autori smatraju, ako temporalna epilepsija proizvodi religiozna iskustva, onda su mistična iskustva pojedinih svetaca, poput svetog Pavla, Ivane Orleanske, svete Terezije od Isusa, itd., možda uzrokovana “petit mal” (slabim epileptičkim napadajima), odnosno ono što se pripisuje mističnom jedinstvu s Bogom svodi se po njima, na patološku aktivnost moždane kore. Naveden je slučaj Ellen White (rođene 1827.), koja je u dobi od 9 godina pretrpjela ozljedu glave, što je uzrokovalo promjenu njezine osobnosti i počela je imati religiozne vizije. Takav je slučaj doveo do osnivanja Pokreta adventista sedmog dana.

Još jedan izvor informacija za razumijevanje geneze religijskih iskustava pruža neuroimaging kod subjekata koji meditiraju. Bilo neuroimaging, bilo PET (Pozitronska emisijska tomografija: POSTRON Emission Tomography) ili fMRI (funkcionalna magnetska rezonancija) omogućuje nam da znamo koja su područja ili živčani centri aktivirani kada obavljamo fizičke ili intelektualne aktivnosti. Newberg i suradnici (3) zabilježili su područja mozga koja su se aktivirala kod 14 tibetanskih budističkih redovnika i kod M. Baimea (koji prakticira zen meditaciju od 14. godine). Nešto slično napravio je Austin (4), također koristeći tibetanske redovnike. U svim tim slučajevima vidljivo je da je temporalni režanj aktiviran dok se aktivnost u parijetalnom režnju smanjila. Budući da je parijetalni režanj uključen u prostornu i vremensku orijentaciju, oni zaključuju da je osjećaj levitacije, bivanja izvan prostora i vremena, koji mistici često doživljavaju, posljedica nedostatka aktivnosti u ovom režnju.

Božji Gen

Godine 2004. Dean Hamer objavio je (ur. Double Day) knjigu pod naslovom: “Božji gen”, knjigu koju je na španjolskom objavio izdavač Esfera de los Libros krajem 2006. Srž knjige je eksperimentalni rad koji su Hamer i njegovi kolege radili sa skupinom subjekata. Tražili su bilo kakve genetske modifikacije u bilo kojem od 10 gena koje su istraživali kod onih koji su pokazali veću sklonost prema “samotranscendenciji” i misticizmu (u smislu koji Hamer daje ovom pojmu: lakoća u izlasku iz sebe, osjećaj povezanosti s golemim svemirom i s umom otvorenim za događaje koji se ne mogu lako objasniti).

Rezultat je bio da se kod osoba s većom sklonošću misticizmu varijanta gena VMAT2 (varijanta 3305) javljala češće nego kod ostalih. Ova varijanta uključivala je povećanje broja monoaminergičkih receptora, od kojih neki promiču “samotranscendenciju”. Taj gen je ono što je nazvao “Božjim genom”. Iako se u uvodu knjige navodi da je autor jedan od najprestižnijih svjetskih genetičara, objektivno čitanje onoga što nam Hamer govori ne može a da ne otkrije ozbiljne nedostatke i netočnosti. Prvo, svaka funkcija mozga, čak i ona manja, kontrolirana je od strane mnogih gena, a “Božji gen” nije jedini koji je uključen u ovu važnu misiju. Drugo, neurotransmiteri koje spominje obavljaju višestruke funkcije ovisno o živčanom središtu u kojem se otpuštaju i ne može sa sigurnošću kazati kako proizvode mistična iskustva. Prikladnije bi bilo govoriti o “božjim genima”, a ne o “božjem genu”, budući da postoji nekoliko psihodeličnih supstanci koje proizvode osjećaj “samonadilaženja” o kojem Hamer govori.

Ovaj genetičar već je 1993. objavio senzacionalistički rad u kojem govori i o genu homoseksualnosti. Prema njegovim riječima, varijanta u genu Xg28, koja se nalazi na dugom kraku X kromosoma, često se nalazi kod homoseksualaca. Nekoliko genetičara (između ostalih George Ebers, sa Sveučilišta Western u Ontariju i N. Rish) pokušalo je ponoviti ove rezultate i nisu mogli potvrditi Hamerove rezultate, koji je na kraju morao potvrditi kako su njegovi radovi samo preliminarni i da genetska komponenta predstavlja samo između 5 i 8% sklonosti prema homoseksualnosti. Dakle, od sviju koji imaju ovaj gen, samo 5-8 % su osobe sa homoseksualnim sklonostima.

U ovom najnovijem radu, on se ograđuje govoreći da osim njegovog gena, moguće je da postoje i drugi koji također utječu na “samotranscedentnu” osobnost, te da govoreći o “Božjem genu”, on ne poriče postojanje Boga. Umjesto toga, može se samo kazati kako postoji gen koji pogoduje sklonosti prema transcendentnim stvarima.

Kako se religijska iskustva objašnjavaju neurološki

U meditaciji (govorimo o kršćanskom tipu meditacije, koji je najčešći među zapadnjacima) uvijek počinjemo razmatranjem prizora iz života našega Gospodina ili iz proživljenih iskustava svoga života. Takvo razmatranje podrazumijeva aktivaciju centara za pamćenje (medijalna površina temporalnog režnja), a ta sjećanja pak aktiviraju područja prefrontalnog korteksa i amigdale, vezana uz afektivno-emocionalni svijet. Te aktivacije opažaju oni koji tijekom meditacije snimaju aktivnost mozga. Naravno, intenzitet aktivacije svih ovih kortikalnih centara varira ovisno o intenzitetu s kojim se doživljavaju prizori koji su dovedeni u sjećanje.

To je ista stvar koja se događa kada se, umjesto razmatranja vjerskih motiva, prisjećamo događaja iz prošlosti svoga života. Tu nema ničeg izvanrednog, a činjenica je da “religiozno iskustvo” spada u kategoriju običnih životnih pojava.

Slučaj mistika je nešto drugačiji, jer oni dolaze do stanja jedinstva s našim Stvoriteljem, ne osobnim naporom, već zato što ih je Bog dohvatio. Te ekstaze, logično, ne doživljavaju svi oni koji meditiraju, nego rijetki, oni kojima Bog to udijeli kad hoće. Mistici, naravno, ne bi pristali da im se moždana aktivnost snima nekom od neuroimaging metoda. Ne bi to učinili, s jedne strane, zbog poniznosti, a s druge, stoga što nitko ne zna kada bi se mogli dogoditi takvi doživljaji. Nadalje, budući da se sve događa izvan tijela, neće biti zabilježene nikakve promjene u bioelektričnoj aktivnosti mozga.

Stoga, pripisivanje ekstaza nekih svetaca poput gore spomenutih “manjem zlu”, znači htjeti sve objasniti sa stajališta čiste materije, negirajući a priori svaku nadnaravnu činjenicu ili intervenciju. Ovaj redukcionistički način shvaćanja života objašnjava zašto materijalistički znanstvenici misle da oni koji meditiraju ili se mole, nastojeći se obratiti, pripisuju Bogu ono što nije ništa više od prirodnog fenomena.

Drugi fenomen koji neki povezuju s religioznim iskustvima je ono što je poznato kao “izvantjelesno iskustvo”, o čemu ću ukratko govoriti u nastavku.

Osjećaj izvan tijela

Izvantjelesni osjećaj često opisuju oni koji su ga iskusili kao da je njihovo ja, ili duša, napustilo tijelo, te vide i promatraju stvari uključujući vlastito tijelo, izvan njega. Također je uobičajeno da opisuju viziju snažnog svjetla, lutanja kozmosom, osjećaja velikog mira, itd. Susan Blackmore (5), koja je proučavala ovaj fenomen, pripisuje ga činjenici da, iz bilo kojeg razloga, odgovarajući impulsi ne dopiru do osjetilnih područja mozga, tako da informacije iz našeg tijela nedostaju, pri čemu se sposobnost zamišljanja, pamćenja itd. zadržava. „Ja“ se doživljava kao bestjelesno i lutajuće u prostoru. Takvi “izvantjelesni” osjećaji javljaju se češće kod epileptičara nego kod normalnih osoba, kao i kod onih u transu na rubu smrti. Srčani bolesnici, koji su oživljeni nakon kliničke smrti, također ih doživljavaju u 12% slučajeva, kako je to pokazalo jedno nizozemsko istraživanje.

Izvantjelesna iskustva ponekad se doživljavaju tijekom REM faze sna, faze maksimalne relaksacije mišića i tijekom prijelaza iz pospanosti u prvu fazu sna. U svim tim situacijama mišićne relaksacije vrlo malo proprioceptivnih osjeta dopire do kore opće osjetljivosti, a s druge strane vizualni, akustični i drugi osjeti, vrlo su reducirani, stvarajući time situaciju pogodnu za postizanje osjećaja bestjelesnosti.

Ono što je ovdje važno jest, kao što su neki učinili, da je u određenim slučajevima “izvantjelesnog iskustva” došlo do stvarne smrti i stoga je riječ o odvajanju duše i tijela. Nije dakle riječ o izvantjelesnom iskustvu, već o iskustvu smrti.

Kao zaključak

Ateistički neuroznanstvenici, ne priznajući postojanje Boga ili činnjenice da je čovjek biće obdareno duhovnom dušom, prisiljeni su na pristrano tumačenje činjenica koje nadilaze materiju: oni moraju objasniti religiozna iskustva i mistična stanja kao jednostavnu moždanu aktivnost. Po njima su mistici, te oni koji meditiraju ljudi koji od jednostavnih neurobioloških fenomena stvaraju Boga. Uobičajeno je da redukcionisti ne razmatraju je li njihov stav neznanstven, budući da prihvaćaju materiju kao jedinu stvarnost. Dapače, događa se upravo suprotno: one koji uz materiju vjeruju da postoji i metafizička dimenzija života, smatraju neznanstvenima, čak ih, prikriveno, smatraju i mentalno zaostalima. Kako bi se njihovi zaključci prihvatili kao znanstveni, ne žele prihvatiti da sve moraju eksperimentalno dokazati (6), a postoje brojne činjenice, ne samo u pogledu mentalne aktivnosti nego i u evoluciji, koje se ne mogu dokazati, pogotovo ne iz svoje redukcionističke vizije.

Reference:

(1) Penfield W. Ekscitabilni korteks kod svjesnog čovjeka. Liberpool Univ. Tisak, 1958.

(2) Persinger M. Neuropsihološka osnova vjerovanja u Boga. Praeger Publishers, 1987.

(3) Newberg A, d’Aquili E, Rause V. Zašto Bog neće otići: mozak, znanost i biologija vjerovanja. Ballantine Books, 2001.

(4) Austin JH. Zen i mozak: prema razumijevanju meditacije i svijesti. MIT Press, 1999.

(5) Blackmore S. Iskustva bliske smrti: u tijelu ili izvan njega. Skeptical Inquirer 1991; 16: 34-45.

(6) Popper K. Logika znanstvenog otkrića. New York, Harper & Row, 1968.