Božić kakav želim

Božić kakav želim

Svi ćemo se vrlo brzo složiti s tvrdnjom da je Božić obiteljski blagdan. Tu nema dvojbe. Svi se, ipak, nažalost,  nećemo složiti s običajem naši starih da na Božić „nema“ rodbine kojoj bi trebalo ići čestitati. Božić bi trebalo provesti u krugu najuže obitelji.  U prošlosti je blagdan sv. Stjepana bio dan kada se išlo čestitatinajbližima i najdražima. Ali svako novo vrijeme donosi nova pravila i običaje. U našoj župi ima jedna posebna obitelj u kojoj nema ni očeva ni majki.

Obitelj je to od  desetero djece u Centru Juraj Bonači s kojima su na Božić samo dvije odgojiteljice. Oni nisu djeca s posebnim potrebama nego djeca s potrebama kao i svi mi samo što trebaju više „gram“ ljubavi i pažnje. Držeći da bi na blagdan sv. Stjepana bilo kasno, jer Božić je samo na Božić, mi smo se i ove godine nakon božićne večernje sv. mise odlučili posjetiti ih,čestitati Božić i dati im do znanja da su dio naše obitelji, naše župne zajednice. Odnijeli smo im kolače i već tradicionalni dar djece iz našeg dječjeg vrtića Latica. Vrijedna djeca su sa svojim tetama skupila za njih veliki paket slatkiša.

Sat vremena druženja, pjesme i plesa prošao je u trenu. Zahvalna djeca i odgojiteljice, radost koja je „kiptila“ u svakoj sekundi druženja, još više nas je uvjerila da je trebala doći božićna večer kako bismo svi mi shvatili da su za nas ovo bili najljepši trenutci ovogodišnje proslave Kristova rođendana. Nadamo se da smo uspjeli ostvariti onu Isusovu: „Što god učiniste jednome od ove najmanje braće, meni ste učinili.“ Kao uspomenu na ovo lijepo druženje na dar smo dobili mali jastučić s anđelom na njemu. Hvala vam naši anđeli.