Novi početak
“U početku bijaše Riječ…”. Ovim riječima sveti Ivan evanđelista započinje svoje evanđelje. Koristi riječ “u početku”, koja se povezuje sa hebrejskom riječi “barašit”, koja se koristi u Knjizi Postanka u odjeljku o stvaranju. Doista, Ivan želi kazati kako je s Isusovim rođenjem počelo jedno novo stvaranje: stvaranje u kojem božansko prodire u ljudsko u nakani da ga privine vječno uzase. Kako god stvaranje na početku Biblije djeluje uzvišeno i svečano, tako ovo novo stvaranje iznenađuje svojom neprimjetnošću, skromnošću i siromaštvom. Čini se kao da je Bog htio izbjeći pozornost u svijetu: “Idite i naći ćete dijete povijeno u pelene kako leži u jaslama”. Ovim riječima upućuju se pastiri prema betlehemskoj štalici u kojoj će u bijednim uvjetima naći jedno malo ubogo Dijete. “Naći će jednog Beskućnika koji je zapravo Bog. Može se kazati kako se Božić temelji na jednom prekrasnom i namjernom paradoksu; paradoksu da se rođenje beskućnika slavi u svakome domu”1. Svatko tko razmišlja o rođenju Svetog Djetešca u prosincu, u mjesecu u kojem zima predstavlja velik problem ljudima bez doma, misli isto ono što i mi pod time mislimo: “Krist nije puko ljetno sunce bogatih, nego zimska vatra bijednih”2.
Početak novog stvaranja tako se gubi u paradoksu: “Na najprljavijemu mjestu na svijetu, u štali, rođena je Čistoća. Onaj koga će poslije ljudi, ponašajući se kao životinje, ubiti, rođen je među životinjama. Onaj koji će sebe nazvati „živim kruhom koji je s neba sišao”, položen je u jasle, doslovce, na mjesto gdje se životinje hrane. Stoljećima prije Židovi su se klanjali zlatnom teletu, Grci pak magarcu. Ljudi su se njima klanjali kao Bogu. Sada su vol i magarac bili prisutni da bi dali nedužnu naknadu klanjajući se svojem Bogu.
Tako jasle i križ stoje na dvjema ekstremnim točkama spasiteljeva života! Prihvatio je špilju jer u gostinjcu nije bilo mjesta; prihvatio je križ jer su ljudi govorili: „Ne želimo ovoga čovjeka za našega kralja.” Nepriznat pri ulasku, odbačen pri odlasku, bio je na početku položen u tuđu štalu, a na kraju u grob jednoga stranca. Jedan vol i jedan magarac okružili su njegovu kolijevku u Betlehemu; dva kradljivca stajat će mu svaki sjedne strane njegova križa na Kalvariji. Na mjestu gdje se rodio bio je umotan u pelene, opet je bio umotan u platno u svojemu grobu – platno kao simbol ograničenja nametnuta njegovu božanstvu kad je uzeo ljudski lik.
Paradosk i neprimjetnost novoga stvaranja
Kada je Bog ušao u svijet među svoja stvorenja bio je ignoriran. Za Boga doći među svoje i od njih ne biti prihvaćen; za Boga da u svom domu bude beskućnik – to za pamet ovoga svijeta može značiti samo jedno: to Dijete uopće ne može biti Bog. To je razlog zašto ga ne nalaze. Bog je uvijek ondje gdje najmanje očekuješ da ćeš ga naći. Sin Božji, koji je postao čovjekom, bio je pozvan da uđe u svoj svijet kroz stražnja vrata. Protjeran sa zemlje, rodio se pod zemljom, u nekome smislu prvi špiljski čovjek u registriranoj povijesti.
Budući da je bio rođen u špilji, svatko tko ga želi vidjeti, mora se sagnuti. Saginjanje znak je poniznosti. Oholica odbija sagnuti se i zato ne nalazi Boga. Oni pak koji sagnu svoj ego i uđu, otkrivaju da uopće nisu u špilji, nego u novom svemiru, na jednoj novoj sceni gdje Djetešce sjedi na krilu svoje Majke, a svijet je položen u njegove prstiće. Za prepoznati Boga, valja se poniziti u ovom životu. Ni jedna ljudska pamet nikada ne bi pretpostavila da će onaj, koji je stvorio Sunce da grije zemlju, jednoga dana trebati vola i magarca da ga griju svojim dahom; nitko nikada nije pomislio da će Bog, kada bude došao na ovaj svijet, biti tako nemoćan. To je razlog zašto ga mnogi ne primjećuju. Bog je uvijek ondje gdje najmanje očekuješ da ćeš ga naći.
Tako nam se u Božiću javlja jedan osobit problem: gledamo u Djetešce i zaboravljamo kako je to Bog. I ne samo da zaboravljamo kako je riječ o Bogu, već to zanemarujemo i po inerciji se ponašamo posve drugačije nego što od nas to očekuje Bog: ulazimo u svjetske spektakularne adventske priredbe, od dočeka Božića radimo cirkus, trošimo toliko da to nerijetko nadilazi naše potrebe i mogućnosti samo kako bismo stvorili ozračje nekog umjetnog Božića, našeg privatnog Božića. U takvu sjaju zaboravimo gledati u jadno Dijete u jaslama.
Bog, Stvoritelj svemira rodio se kao maleno Dijete! Kada se rodi, svako dijete unosi jednu novu radost u svijet, svi ga žele vidjeti. Čini se kao da je sva ljubav nečija na njemu. Ovo Dijete koje je Bog, zapravo kazuje kako Bog preko utjelovljenja želi podijeliti svoj život s nama. Mi ga samo trebamo pronaći u svom svemiru. No, zaokupljeni brigama o vlastitom životu, u svijetu koji brige nastoji nadomjestiti zabavom i raskalašenim životom, nije Dijete lako pronaći.
Kako pronaći Dijete?
Ovaj svijet djeluje kao scena na kojoj se nastoji prikazati Božić što sjajnijim, što raskošnijim. Želi uljepšati stvarnost do mjere da zaboravimo kako je Bog rođen u prljavoj štalici, na podu svijeta. Svijet ne želi da pronađemo to Dijete- Boga, odmiče nas svojim sadržajima i senzacijom od Njega. Nameće nam i druge okvire vrednovanja vjere u kojem se naglašava ono senzacionalno, ono u trendu, želi da suočavanje sa svakodnevnim problemima nadomjestimo surogatima vjere koji zanemaruju stvarnost jaslica, surovu stvarnost jaslica. Možemo kazati kako nam svijet nudi vlastite scenarije na sceni života- scenarije koji nas odmiču od Boga koji se rodio u bijedi jaslica; scenarije koji preferiraju blještavilo, sjaj, dobru trpezu i puno pića.
Kako u takvu svijetu opijenim sobom pronaći Dijete- Boga? Za pronaći ovo Dijete treba najprije pronaći u sebi jaslice. Jaslice služe za hraniti životinje. Moramo pronaći u sebi mjesto u kojem hranimo vlastite životinje, vlastitu grešnost koja nas odmiče od ljudskosti. Štala u kojoj su jaslice su mjesto smrada i prljavštine. Moramo stoga pronaći sebe prije svega u onoj nemoći u kojoj nam je potreban netko drugi. Doista, čovjek je najnemoćniji u dijelu svojega života koji se zove grijeh. A za pronaći sebe u grijehu, treba ući u vlastitu prljavštinu, vlastiti smrad, vlastite jaslice. Treba se poniziti u srcu i priznati i prihvatiti vlastitu bijedu.
Jaslice moje duše nisu ništa drugo doli prostor moje grešnosti, moje prljavštine, životinja koje su u meni, moga smrada. Upravo u toj bijedi jaslica svoje duše možete se iznenaditi. Bog tu sprema još jedno iznenađenje: javlja se u bijedi one duše koja se pred Bogom ponizi kao dijete pred svojim roditeljem onda kada pogriješi. Naći ćeš ga kada mu se pokloniš u vlastitoj bijedi, jer si ga prethodno istjerao iz svojih blještavih stanova, iz svoga gostinjca i smjestio u štalu svoje duše. Boga ćeš pronaći tamo gdje ga najmanje očekuješ: u scenama vlastite grešnosti!
I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama
Kada uspiješ pronaći to Dijete u sebi, shvatit ćeš da se ono kao Riječ Božja ušatorila u tebi. Utaborila se na mjestu koje je bezvodno i pusto, prljavo i bijedno. Kada Ivan govori kako je “Riječ Tijelom postala i nastanila se među nama”, za prebivanje koristi riječ židovima poznatu: utaborila, postavila šator3. Taj tabor ili šator podsjeća jednog Židova na pustinjski tabor Izraela nad kojim se u oblaku Bog doznačio svoju prisutnost.
Ivan je ipak živio u heleniziranom svijetu. Znao je zasigurno dobro za grčko kazalište. Stoga u grčkom jeziku evanđelja, za “nastaniti, utaboriti, ušatoriti” koristi riječ “eskoenosen” (ἐσκήνωσεν) koja ima korjen u riječi skenao. Ova riječ zapravo predstavlja ono što danas shvaćamo kao scenu. Bog na scenu ovoga svijeta dolazi u najgoroj ljudskoj bijedi. Istovemeno, ulazi u svijet postavljajući u nutrini čovjeka jednu posve novu scenu: scenu u kojoj čovjeka želi preobraziti svojom milošću, svojim božanstvom. Upravo tu scenu samo treba pronaći u sebi. Problem je, kako?
Kako pronaći Božji scenarij za mene?
Za shvatiti odgovor na ovo pitanje vratimo se na početak evanđelja: Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama. Ove su riječi pokušaj autora da kaže ono što je Bog napravio s ljudima. Riječi čovjeka u sebi nose svrhu i pokušavaju opisati nešto, ali čine to na ograničen način. Imaju granice koji nastaju u nama samima, u našem umu i ne mogu ih prijeći. Tako je nekada potrebno mnoštvo riječi kako bismo izrekli nešto.
Ipak, svaka riječ u sebi nosi puno više od nekoliko slova koje izriču neku svrhu. Kada kažete jednu riječ, onda je naše shvaćanje pojma puno šire od same riječi jer ona u sebi donosi mnoštvo slika o izrečenoj stvarnosti. Riječ je, na neki način definicija nečega što izričemo. Sama riječ “definicija” dolazi od korjena “de finis” odnosno “od granica”, “ograničenje“. Kažete li primjerice “stolica”, onda shvaćate cijelu stvarnost stolice: u vama se javlja slika nečega što za svrhu ima sjediti, nečega što ima nekoliko nogu, nečega što možete premještati,… Ipak, svu stvarnost stolice koju nosimo u sebi izrekli smo na ograničen način. Jednom smo riječju izrazili puno više od nekoliko slova.
Kada Bog izgovara svoju Riječ kojom stvara svijet, onda ta Riječ obuhvaća puno više: cijelu stvarnost jer njegova Riječ nema ganica, nije definirana. Božja logika pri tom nije dohvatljiva našoj jer naša ograničenja ne dopuštaju nama shvatiti ono što radi Bog. Stoga, sam govor Boga nije lako definirati riječima koje mi izgovaramo. Taj govor u sebi nosi nevjerojatnu stvaralačku snagu Božje promisli koju čovjek stoljećima pokušava dohvatiti otkrivajući malo po malo zakone prirode. Ipak, priroda je jedno, a čovjek drugo. Kada je stvarao čovjeka, što je promišljao Bog? Nije samo promišljao nekoga s kosom i nosom, već puno više: nekoga s kim može podijeliti svoj život u vječnosti, nekoga do koga mu je stalo više od svemira, više od svega što je stvorio. Promišljao je svoj život s čovjekom! To je njegov plan s nama!
Kako bismo taj scenarij mogli opisati? Riječ Božja se utjelovila i rodila kako bi božansko prodrlo u ljudskost, kako bi se zapravo otvorio put u čovjeku da pronađe Boga i Riječ Božju u sebi. Kazali smo kako onoga koji se ponizi pred Bogom, ta Riječ sama vodi do sebe, vodi ga na mjesto neočekivanog susreta s Bogom: to su jaslice naše duše, mjesto naše nečistoće i bijede. Tamo nalazite Boga onakvoga kakvog ga gledamo u Božiću. Nalazite ga u iskrenom ispovijedanju vlastite grešnosti.
Kada ga pronađete otkrivate u sebi na jedan poseban način plan- scenarij Boga sa vama samima? Kakav je to plan? Za shvatiti to, potrebno je malo gledati u Dijete. U susretu s malenim djetetom i najveći se grubijani raznježe do neprepoznatljivosti. Dijete donosi sa sobom otkrivanje najboljega u sebi, najnježnijega. Odjednom, pred novorođenim djetetom sav vaš svijet se zaustavlja. Dijete vam ne može kazati ništa, ali vi u susretu s njim otkrivate ono što je to dijete donijelo na svijet: ljubav.
Za razumjeti ovo pogledajmo u djecu. Ona svoju ljubav prema roditeljima ne izražavaju odmah. Treba vremena da postanu svjesni ljubavi prema roditeljima. Ipak, ta ljubav odgovor je na onu ljubav roditelja koja ih je donijela na svijet i koja ih je odgajala i pazila. Stoga, prije bilo kojega rođenja, baš kao i prije stvaranja na početku stoji Ljubav. Nakon što se ponizite i otkrijete Boga- Dijete u bijedi vlastitih grijeha, otkrivate prvi dio scenarija kojim Bog želi vama poručiti da vas voli. Želi nas poučiti da se osjetimo voljenim od Boga. Kako razumjeti ovaj dio scenarija?
Sjetite se vremena kada ste se zaljubili u nekoga. Kada se zaljubite, kada otkrijete ljubav u sebi, počinjete otkrivati i nove scenarije svoga života. Na scenu Vašega života stupa netko drugi koji možda i ne govori sve, ali unatoč tome, otkrivate u sebi planove za život s tom osobom. Počinjete sve promišljati tako da unutar vaših planova prebiva osoba koju volite. Sve te vaše planove, sve vaše privatne scenarije pokrenula je ljubav. Otkrivate zapravo kako ljubav u samo jednoj riječi rječitije progovara u jednom životu od svega. U samo jednoj riječi: Ljubav.
Kada se Bog rodio kao Dijete, kada Crkva slavi rođenje toga Djeteta, čini to kako bismo u sebi otkrili Ljubav koja je i nas stvorila u susretu s Djetetom; kako bismo pokušali otkriti jedan novi scenarij u svom životu u kojem Bog svoj život planira s nama, u kojeg želi svoj život, vječni život, podijeliti s nama. No, Bog ne progovara kao pjesnici sa mnoštvom riječi, već te dira u srce kroz tvoj život podsjećajući te stalno kako je na svakom početku bila Ljubav. I samo na nju te želi podsjetiti svakim događajem svoga života. Želi da se poniziš pred njim i pokloniš mu se u srcu kako bi ponovo pronašao u sebi svu ljubav svijeta- svoga Boga i njegov plan, njegov scenarij s tobom. Scenarij jednog novog života s Bogom po kojem Bog želi da shvatiš kako te voli. Neizmjerno. Nije to sudbina koja ti je određena, već jedan scenarij otvoren suradnji s tobom, scenarij u kojem ti biraš radnje i tražiš preko njih svoj put prema Bogu, prema zajedničkom životu s Njim u vječnosti.
Kada pronađeš Božji scenarij, pronaći ćeš u sebi tekstove ljubavi koji nisu tvoji, tekstove novog života, riječi koje će te upućivati na drugačije ponašanje i ohrabrivati te da ne kloneš u ovom životu. Bog će od tvoga života napraviti najljepši kazališni komad sa sretnim završetkom- ma kako god brutalna radnja bila, završetak će biti sretan: spasenje. Ali za takvo što treba najprije pronaći Dijete u sebi.
Kada (ako) budeš tražio ovo Dijete u sebi, nemoj klonuti kada naiđeš najprije na prljavštinu svoje duše. Dijete se krije u njoj. Ponizi se i priznaj se ništavnim u ovom svijetu i pronaći ćeš to Dijete. Dok ga budeš tražio, sjeti se susreta sa djetetom koje se tek rodilo. Sjeti se da ga je rodila jedna ljubav i da ideš ususret Ljubavi Boga- ljubavi koja je sve stvorila i sve može promijeniti. Može i mene i tebe promijeniti i spasiti- samo treba pronaći Dijete u jaslicama svoje duše.
Bilješke: