Svi već znaju da nakon večernje mise na Božić idemo u Centar za odgoj i obrazovanje Juraj Bonači, a ove godine posebno nas je dodirnula gesta jedne župljanke! Naime, nakon svete mise u 18 sati, prišla je župniku i darovala mu pakete koje ćemo odnijeti štićenicima Centra! Tako jednostavno, tako lijepo. Naša ekipica koja nas svake godine željno iščekuje da napravimo feštu za Kristov rođendan, ovoga puta je još večeravala kad smo stigli, no ubrzo nakon što su čuli naše pozdrave, dotrčali su iz blagovaonice. Sestre se nisu ljutile, već su se radosno s njima pridružile našoj pjesmi. Samo je jedna štićenica bila po strani i stalno povirivala kroz prozor. Nije bila još posve zadovoljna, nije mnogo marila za naše pjevanje, sviranje, plesanje… Njoj je nedostajao netko, a kad ga je ugledala par koraka pred Centrom – njenoj radosti nije bilo mjere! Pitate se čiji lik ju je tako mogao obradovati? Mislim da sva djeca znaju odgovor. To je netko kome nije problem igrati se s dječacima, ali ni s djevojčicama. Jednako dobro može razgovarati o njihovim problemima, čak i isprobati obruč za kosu i torbicu na Barbie da vidi kako njemu to stoji i pritom izazvati gromoglasan smijeh. Da, upravo to je činio i ovoga puta. Kao i svi mi, i don Ivan je zaboravio i koliko ima godina i što je u modi pa je bez problema umjesto svoje crne aktovke prošetao Centrom s rozom Barbie torbicom. Vjerujte mi, nema Božića do Božića u Bonačiju! Tek u Bonačiju se osjeti prava radost, tek u Bonačiju nikoga nije briga za odjeću, obuću, za kolače i piće, ma za ništa drugo osim za slavlje. A meni se nekako čini da je i Slavljenik tada i tamo najsretniji.
