29_NEDJELJA_KG_A

Mt 22, 15-21

Providnost blagostanja

Svijet u kojem živimo pod velikim je utjecajem zapadne misli kada je riječ o načinu života. Jedan od bitnih čimbenika koji oblikuju tu misao jest gledanje na blagostanje kao plod providnosti Boga. Riječ je dakako, o protestantskom utjecaju koji dolazi sa općeprihvaćenom kulturom, koji podrazumijeva kako oni koji „imaju“ mogu to zahvaliti providnosti Boga. Taj stav je razumljiv i nije on stran ni shvaćanju naših ljudi. Često imamo prigodu čuti kako mnogi govore o svojim uspjesima (prije svega materijalne naravi) kao o plodu providnosti.

Računica je jednostavna: ako si uspješan- to je providio Bog; ako si neuspješan- ili si proklet od Boga ili si nešto napravio „na svoju ruku“. Dakle, opet je riječ o providnosti Boga, ali ovaj put s negativnim učincima. Ovakvo jednostrano shvaćanje prosperiteta koji se opravdava providnošću rezultira stvaranjem društvenih elita, a oni koji su u njima zapravo su „Božji odabranici“. Ne čudi stoga što svjedočimo svojevrsnoj dehumanizaciji društva u kojem se čovjek degradira u mjeri vlastite neuspješnosti.

Na sličan način razmišljali su Izraelci koji iz svoje povijesti nisu naučili Božje lekcije. Zaboravili su kako su bili grupa siromašnih pastira lutalaca. Sklopivši Savez s Bogom, oblikovali su se kao narod, a sam Bog ih uveo u Obećanu zemlju pripravivši im, bez njihova truda, sve potrebno za život. U novoj zemlji Izraelci nisu imali nikakva vladara. Nije im bio ni potreban jer im je Bog podizao suce, proroke i svećenike koji su se brinuli o potrebama naroda. Podizao im je ljude koji su u pravom trenutku shvaćali što je potrebno narodu, bilo da je riječ o rješavanju sporova, ratovima, vjerskim pitanjima.

Podizao im je ljude koji su „gledali dublje“ u trenutak u kojem su živjeli, te su donosili odluke koje su doista bile providonosne- spasonosne. Doista, ovo „dublje gledanje u trenutak u kojem živiš“ nije bilo svojstveno ili darovano svima i možemo ga pripisati Božjom pomoći, Božjim utjecajem ili, kako danas volimo kazati milošći ili nadahnućem od Boga.

U tom smislu, providnost doista predstavlja svojevrsno „gledanje kroz vrijeme“. No lako se zavarati i pobrkati providnost sa „pogađanjem budućnosti“. Naime, latinski korijen riječi (providere1) doslovno bismo preveli kao „dalekovidnost“ ili „gledanje unaprijed“. To pak, nije dovoljno za razumjeti providnost. Treba se malo poslužiti i drugim kulturama. Grci (koje slijede pravoslavna braća), ono što mi nazivamo providnost, nazivaju -prognoia2, što bismo preveli kao „unaprijed smišljeno“ ili „predumišljaj“. U tom smislu, providnost čovjeka je vezana uz promišljanje uz očekivane događaje. Nešto kao svojevrsna anticipacija događanja. S druge strane, hrvatski jezik, koji koristi riječ providnost (sličnu latinskoj riječi providere), nalazi svoj korijen u praslavenskom glagolu viděti3 (vidjeti). Prefiks -pro, označava nešto slično kao i u latinskom jeziku: gledanje unaprijed ili kroz nešto, gledanje u budućnost.

I latinska riječ -providere, kao i hrvatska -providnost, imaju isti korijen u praindoeuropskoj riječi -weid4, koja znači „vidjeti“ ili „znati“. Shvaćalo se kako ono što si vidio, zapravo znaš. Vidjeti i znati su se poistovjećivali u riječi.

Ono što možda najljepše opisuje providnost iz perspektive nadahnutog čovjeka, jest zapravo jedno od značenja hrvatske riječi -providnost. Izgovorena s drugačijim nagaskom (pròvidnost) ta riječ zapravo znači isto što i „prozirnost”, odnosno „gledanje kroz nešto“. Primjerice, staklo je prozirno i možemo gledati kroz njega. Za to svojstvo stakla (prozirnost) može se upotrijebiti i riječ pròvidnost (vidljivost). Jednako možemo kazati kako je nečije postupanje pròvidno, jer se unaprijed može pretpostaviti što taj namjerava.

Providnost, gledana iz perspektive čovjeka kojim se Bog služi, možemo opisati kao „gledanje kroz“ trenutak, događaje, povijest, odnosno kao jedno dublje shvaćanje stvari, svojevrsno umovanje i pronicanje nečeg što se vidi tek u obrisima ili se na površini života uopće ne može vidjeti. No, što je s providnošću iz perspektive djelovanja Boga?

Providnost je za spasenje, ne za blagostanje

Perspektiva čovjekova gledanja na providnost lako zaboravi na Boga i reducira providnost na blagostanje. Za razumjeti ovo dobro se ponovo vratiti u povijest Izraela. Nakon što se zaposjeli Obećanu zemlju, Izraelci su prolazili kroz različita razdoblja mira i nemira. U svemu su tome gledali okolne narode i zasigurno su se poveli s onim što su vidjeli: svi okolni narodi bili su napredniji, vještiji ratovanju, gomilali su bogatstvo, imali organizirana kraljevstva,… Potaklo ih je to da od proroka Samuela zatraže da nekoga zakralji.

Bog im je po Samuelu, poslao neugodnu poruku jer traženje svjetovnih vladara, na izvjestan način znači i odmak od Boga, svojevrsno iskazivanje nepovjerenja spram Boga. Unatoč svemu, dobili su svoje kraljeve. Najpoznatiji od njih, David i Salomon doista su napravili puno za narod organiziravši državu i učinivši je jakom i bogatom. Moglo bi se doista kazati kako ih je Bog providio svom narodu. Ova dva kralja, premda se može kazati kako su služili Bogu u svojem kraljevanju, ipak nisu bili moralne vertikale. Njihovo postupanje ponekad je bilo sve, samo ne primjereno. Kada bismo tako gledali na ove ljude, onda nitko zasigurno ne bi kazao kako ih je Bog providio. Ipak, jest. No, tada bi zasigurno oni, koji se oslanjaju na providnost prosperiteta mogli potvrditi svoje stavove, jer takva providnost uvažava neprimjereno postupanje dok se ne postigne cilj. Primjerice, netko se obogatio legalnim, ali nemoralnim poslom, a onda postane „moralni stup društva“. To ipak nije tako, jer i David i Salomon nosili su u sebi uvijek jednu duboku i iskrenu dozu kajanja zbog svojih prijestupa. I to kajanje bila je njihova konstanta.

Budući da su njihovi nasljednici većma otpali od Boga, jednako kao i narod, Bog je narodu stalno proviđao proroke koji su pozivali na obraćenje, povratak k Bogu. Narod nije slušao, kao ni kraljevi. Proroci su redovito prolazili loše u svojem poslanju. Poneki su i loše skončali živote. Ni to nije bilo dovoljno narodu da shvati što Bog želi od njih. Stoga je Bog dopustio da ih pokore poganski narodi i odvedu u progonstvo. Život u progonstvu shvaćen je kao kazna, a ne kao providnost Boga. U tome su prognani Izraelci i Judejci griješili. Bog ih je posalo o progonstvo kako bi najprije shvatili da ih nikada neće napustiti, da ne trebaju Hram rukotvoren da bi Bog bio s njima. Još više, kako bi shvatili da je svaki čovjek, bez obzira na svoj status ili vjeru, moguće sredstvo Božje providnosti.

Progonstvo razbija predodžbe o providnosti blagostanja, jer sada Bog providonosno djeluje u situaciji koja je posve nesnosna za narod. Baš kao što je djelovao više puta u ratovima sa puno jačim neprijateljima, u nevoljama sa gladi i sušom. Providnost ne djeluje samo po blagostanju. Vrlo često djeluje u neugodnostima. U slučaju progonstva Izraelaca u Babilon, providnost je dala lekciju o spasenju: Bog je taj koji spašava, Bog će providjeti spasenje onima koji su mu blizu srcem, Bog spašava! Providnost Božja uvijek djeluje u smjeru spasenja, vječnog života. Djeluje kako bi osigurala put spasenja onom kojeg dotiče, a ne dotiče ga baš svilom i purpurom. Providnost često dotiče križem i mukom! Onaj koji prihvati ponudu providnosti, kreće prema svom spasenju. Pogledajte Joba: koliko muke i nevolje je preživio prije nego ga je iz njih izvukao Bog. Providnost u njegovu slučaju nije bila ljubavna priča, već nešto prilično surovo.

Kir

Kralj kojeg je Bog providio prognanom Izraelu, bio je Kir. Izaijin tekst, nastao je u trenutku kada je Izrael bio na koljenima, bez hrama, kralja i domovine. Upravo u trenutku svoje najveće političke nemoći, Izrael preko proroka Izaije objavljuje svijetu najuzvišeniju sliku svog Boga: On nije samo lokalni bog porušenog Jeruzalema, nego jedini Vladar svemira koji upravlja sudbinama najvećih svjetskih imperija. Bog upravlja i Kirom.

U Izaijinom tekstu Bog se izravno obraća perzijskom kralju Kiru Velikom. Iako Kir nije bio Židov, Bog ga je odabrao i vodio u njegovim osvajanjima kako bi pokorio narode (uključujući Babilon) i omogućio izraelskom narodu povratak iz sužanjstva te obnovu Jeruzalema. Samo osvajanje Babilona od strane Kira možemo gledati kao na providnosni događaj. Povijesni kontekst pokazuje da je Babilon pao jer su unutrašnje riječne kapije duž Eufrata ostale neoprezno otvorene, što je omogućilo Kirovoj vojsci da uđe u grad bez borbe. Osim kod Izaijie, potvrde ovoga nalazimo i na tzv. Kirovu valjku. Poveznica između Izaijinog proročanstva i Kirova valjka (glinenog valjka otkrivenog 1879. godine koji se danas čuva u British Museumu) jedan je od najfascinantnijih primjera gdje se biblijski tekst i neovisni arheološki izvor spajaju u opisu istog povijesnog događaja: pada Babilona 539. pr. Kr. Oba teksta tvrde da Kir Veliki nije osvojio Babilon vlastitom snagom, već da ga je izabrao i vodio vrhovni Bog – ali se spisi razilaze u tome koji je to Bog.

Naime, Biblija (Izaija 45,1) piše kako je Jahve (Bog Izraela) primio Kira za desnicu, iako ga Kir ne poznaje, kako bi oslobodio židovski narod. Nasuprot tome, Kirov valjak se poziva na Marduka (vrhovni bog Babilona) koji je gnjevan na babilonskog kralja Nabonida5 jer je zanemario njegove hramove. Marduk stoga traži pravednog vladara po cijelom svijetu, “uzima Kira za ruku” i proglašava ga vladarom svijeta, vodeći ga u Babilon bez borbe. Izraz s valjka gdje Marduk “traži pravednog kralja… i uzima ga za ruku” gotovo je identičan Izaijinom “primih ga za desnicu”.

U Izaiji Bog obećava Kiru: “Rastvorim pred njim vratnice, da mu nijedna vrata ne budu zatvorena.“ Kirov valjak potvrđuje da se upravo to dogodilo. Na njemu piše da je Kirova vojska ušla u Babilon “u miru” i da mu je Marduk dopustio da uđe u grad “bez ikakve bitke”. Povijesni izvori (poput Herodota) pojašnjavaju da su Perzijanci skrenuli tok rijeke Eufrat, umarširali u grad kroz riječno korito i prošli kroz unutrašnje riječne kapije koje su Babilonci ostavili otvorene tijekom gozbe6.

Za Izraelce najvažnija stvar od svega je Kirova politika prema osvojenim narodima. Knjiga Ezrina i završetak Kronika bilježe Kirov dekret kojim dopušta Židovima povratak u Jeruzalem i obnovu Jahvina hrama. Kirov valjak donosi opći proglas te iste politike: Kir na njemu objašnjava kako je vratio svete kipove u njihova svetišta diljem carstva i sakupio njihove bivše stanovnike te ih vratio u njihove domovine, a Židovi su bili samo jedna od mnogih skupina koje su imale korist od ove Kirove strategije vjerske tolerancije.

Vidimo kako Bog uzima jednog pogana za svoje providonosno djelovanje. Stoga, i mi danas u Kriu vidimo pralik Krista. Naime, rekosmo kako Božja providnost djeluje u smjeru spasenja, jer naš „Bog spašava“. Upravo tim riječima možemo prevesti i Isusovo ime: Bog spašava7! Bog se dakle, služi svojim stvorenjem koje nije bilo dio odabranog puka za spasiti taj isti puk. Kir je, u konačnici, samo Božje stvorenje kojim se Bog služi. Božja providnost usmjerava čovjeka spasenju!

Možemo potražiti i bliže primjere. Tijekom devedesetih godina, naša se zemlja našla u nezavidnoj situaciji. Rat koji je bio neizbježan nikome se nije milio. Stvarnost je bila takva da smo bili osuđeni na propast od strane svijeta. Svi glavni politički „igrači“ nisu nam bili skloni. Ipak, Bog je providio i našem narodu nešto. Sjetimo se vodstva naše države u ratnim godinama: od Predsjednika Republike, pa do većine članova Vlade i vojnog vodstva, našu su zemlju kroz te turobne godine vodili ljudi koji su većinom bili nevjernici. Mislim kako s lakoćom možemo povući paralelu sa situacijom u babilonskom progonstvu. Bog se poslužio tim ljudima u najgorim trenucima za nas i providio nam slobodu koji i danas uživamo. Iz toga i mi trebamo učiti o Božjoj providnosti. Providio nam je pronicave ljude koji su znali upravljati zemljom u ratnim godinama i koji su dobro shvaćali kako postupati u tim trenucima. Kada bismo ispravno shvaćali taj dar, zasigurno bismo više cijenili ono što smo dobili.

Bilješke:

  1. Latinski glagol providere sastoji se od prefiksa pro- (unaprijed, pred) i glagola videre (vidjeti). Doslovno značenje latinskog izvornika je “gledanje unaprijed” ili “dalekovidnost”. ↩︎
  2. Grč.: πρόνοια; stoici su prvi razvili sustavnu ideju o Prónoiji (Providnosti) kao racionalnoj sili (Logosu) koja prožima svemir. Za njih providnost nije bila osobni Bog koji voli ljude, već kozmički razum koji pazi da u prirodi vlada savršen red, zakonitost i harmonija. Kršćanstvo je kasnije preuzelo taj pojam, ali mu je dodalo osobnu notu – Providnost je postala izraz Božje ljubavi i brige za svakog pojedinca. Oba kršćanska pojma (providnost i pronoia) zapravo su naslijedila ideju iz antičke grčke filozofije, točnije od stoika (3. stoljeće pr. Kr.). ↩︎
  3. Iz ovog latinskog korijena u hrvatski su preko posuđenica ušle riječi poput: video, vizija, vizualni, revizija, televizija. U praslavenskom jeziku taj je isti korijen prešao u glasovnu formu *vid-. Zato imamo identičan korijen u domaćim riječima: vidjeti, vid, vidik, u-vid, za-vidjeti (gledati nekoga poprijeko), s-vjedok (onaj koji je vidio). Budući da je praindoeuropski korijen *weid- značio i „znati” (kroz viđenje), od njega nisu nastale samo riječi za gledanje, već i za znanje i mudrost. Iz tog istog izvora potječu: videre (vidjeti) → providere → providentiaSanskrt; Vede (svete indijske knjige znanja); engleski: wisdom (mudrost) i wise (mudar), kao i glagol to wit (znati); njemački: wissen (znati). ↩︎
  4. Dolazi od korijena vid- (od praslavenskog *viděti, što znači gledati ili opažati očima). Glagolsku osnovu nalazimo u pro-vidjeti (praslavenski *providěti). Prefiks pro- ovdje nosi značenje gledanja unaprijed, kroz nešto ili u budućnost. Sufiks: -nost. Ovaj se sufiks u hrvatskom jeziku koristi za tvorbu apstraktnih imenica ženskog roda iz pridjeva (pro-vid-an → providnost). ↩︎
  5. Nabonid (556. – 539. pr. Kr.) – Posljednji službeni kralj Babilona. Njegov sin Baltazar (koji se spominje u Danijelu: Dn 7) vladao je kao suvladar u samom gradu. ↩︎
  6. Kir Veliki osvojio je Babilon 539. godine pr. Kr. primijenivši jednu od najlukavijih vojnih strategija u povijesti starog vijeka. Umjesto uzaludnog i krvavog juriša na legendarne, masivne babilonske zidine koje su se smatrale neosvojivima, perzijski je kralj iskoristio samu geografiju grada i unutarnje političke slabosti neprijatelja. Kroz samo središte Babilona protjecala je moćna rijeka Eufrat, koja je ujedno punila vodom duboke obrambene opkope oko gradskih zidina. Prema zapisima antičkih povjesničara poput Herodota, Kir je osmislio genijalan inženjerski pothvat: Uzvodno od grada, perzijski su vojnici iskopali golemu mrežu kanala i jaraka te izgradili branu kako bi preusmjerili tok Eufrata u obližnje močvare ili umjetno jezero. Zbog toga je vodostaj rijeke unutar samog Babilona naglo opao, spustivši se do razine bedara, čime je prirodna barijera nestala. Kir je napad tempirao u savršenom trenutku – tijekom velike babilonske vjerske svetkovine. Dok su babilonski vojnici i građani bili posve opušteni, pijani i zaokupljeni slavljem (događaj koji se spominje i u Bibliji kao Baltazarova gozba), perzijska se vojska pod okriljem noći tiho uprovalila u grad gazeći kroz plitko, polusuho riječno korito. Unutarnja riječna vrata na zidinama, koja su inače štitila grad s riječne strane, ostala su neoprezno otvorena. Jedan od glavnih razloga zašto je Kir tako lako ušao u grad leži u činjenici da je babilonski kralj Nabonid bio iznimno nepopularan. Nabonid je zanemarivao vrhovnog babilonskog boga Marduka i promicao kult boga mjeseca Sina, što je ogorčilo moćno babilonsko svećenstvo i aristokraciju. Kir je to mudro iskoristio kroz propagandu i diplomaciju prije samog napada. Obećao je svećenicima da će vratiti štovanje Marduka. Kada su Perzijanci ušli u grad, babilonska vojska i građani pružili su gotovo nikakav otpor, a mnogi su Kira dočekali raširenih ruku, kao osloboditelja od tiranske vlasti vlastitog kralja. Nakon ulaska u grad, Kir je naredio izradu slavnog Kirova cilindra – glinenog valjka s klinastim pismom koji se danas čuva u British Museumu. Na njemu je zapisano kako je Kir ušao u Babilon “u miru i s radošću” te kako mu je sam bog Marduk predao grad. Između ostalog, Kir je donio proglas kojim dopušta Židovima i drugim zarobljenim narodima povratak u njihove domovine iz babilonskog sužanjstva. ↩︎
  7. Ime Isus u prijevodu s izvornog hebrejskog jezika znači „Bog spašava” ili „Jahve je spasenje”. Ovo ime izravno povezuje Isusov identitet s njegovom misijom na Zemlji, što se eksplicitno spominje i u Evanđelju po Mateju: „Nadjenut ćeš mu ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih”. Izvorni hebrejski/aramejski oblik: Yeshua (יֵשׁוּעַ) ili puni oblik Yehoshua (יְהוֹשֻׁעַ). To je isto ime koje u Starom zavjetu prevodimo kao Jošua. Sastoji se od kratice za Božje ime (Ye/Yaho – Jahve) i glagola koji označava spasenje, pomoć ili izbavljenje (shua/yasha). ↩︎