Dar mudrosti također je dar koji se tiče naše spoznaje. U daru razuma, naša se spoznaja oblikuje vjerom pa prepoznajemo ono u stvorenjima što se tiče vjere. Kod drugog dara, znanja, naša se spoznaja oblikuje Božjim znanjem koje pomaže raspoznavati znakove oko sebe koji nas Bogu vode. U daru mudrosti naša se spoznaja oblikuje ljubavlju.
„Tako, između svih darova Duha Svetoga, postoji jedan kojeg na poseban način svi trebamo: dar mudrosti, koji nas, nakon što upoznamo Boga i užviamo u njemu, smješta u položaj da možemo prosuđivati po istini o svim situacijama i stvarima u životu”[1].
Ipak, ova prosudba ne podliježe samo sudu istine, već spoznatu istinu treba gledati u svjetlu ljubavi. Slično kao što majka svoje dijete poznaje po ljubavi prema njemu, tako i duša, po ljubavi, dolazi do duboke spoznaje Boga, te u ljubavi nalazi svjetlo koje pomaže da pronikne otajstva. Bog je Ljubav, pa se u svijetu oko nas ta Ljubav može prepoznati kao dublji uzrok u stvarima ili događajima.
Kada bi se vodili u prosuđivanju samo činjenicama koje ukazuju na čistu istinu, moglo bi nam se dogoditi da povrijedimo nekoga i učinimo nepravdu. Puno puta ljudi nehotice pogriješe, i doista nema razloga da trpe zbog toga. Vođeni samo istinom, gledali bismo samo u „rezultate” i odluka bi mogla biti poražavajuća za onoga koji je pogriješio. Učinili bismo nepravdu čovjeku, jer jedno je greška, a drugozla namjera.
Vođeni samo činjenicama koje ukazuju na istinu, lako bismo stekli i krivu spoznaju o Bogu. Došli bismo do Boga koji je hladan, dalek, bez srca. Stoga, svako prosuđivanje ima biti „omotano” ljubavlju, jer kako veli sveti Toma Akvinski: „mudrost za nas, nije samo obična spoznaja o Bogu, kako to već rade filozofi, već je također jedno vodstvo u životu čovjeka, koje se ne upravlja samo ljudksim razlozima, već božanskim”[2]. Sveti Toma Akvinski govori kako je predmet ovog dara sam Bog i božanske stvari, ali i stvari svijeta ukoliko se uređuju prema Bogu i od njega proizlaze. Ovaj dar zapravo je duboka spoznaja puna ljubavi preko koje dohvaćamo stvari razumijevajući dublji smisao.
Tako često se na “prvi pogled” ne vide jasno poticaji kojima se sve vodi. Primjerice, neka nesreća ili bolest, obično se shvaćaju tragično. No darom mudrosti proniču se dublji razlozi koji su pokretani ljubavlju po kojoj shvaćamo kako se preko tih neugodnosti ljudi dovode k bogu koji je ljubav. Primjerice, bolest jednog člana obitelji koji iskreno živi jedan vjernički život, može učiniti da netko tko za Boga ne mari, brinući se o bolesniku raste u ljubavi prema bližnjem, a tako I prema Bogu. U konačnici ta bolest može Bogu vratiti nekoga tko je os njega odlutao. Ima li ta bolest smisla? Onaj koji ima dar mudrosti prepoznat će smisao preko ljubavi. Onaj bez tog dara neće lako prihvatiti bolest kao sredstvo Božje ljubavi.
Ovaj dar mudrosti ima za objekt Boga, ali njegovo djelovanje čovjeka usmjerava čovjeku, tako „onaj koji ima u sebi riječ mudrosti, ali je ne primjenjuje na korist bližnjemu, sličan je onom koji stavlja novac u novčanik kojeg uvijek drži zavezanog. Stoga stoji napisano: mudrost i blago koje je skrivno; čemu to služi uopće?”[3] Ova nas mudrost vodi ka Bogu, ali nas stavlja također u prostor praktičnoga, tako da prepoznajemo ono božje koje će nas voditi u djelovanju u stvarnosti u kojoj živimo- u djelovanju sukladno potrebama.
Mudrost tako ispravlja naše putove koji se nama čine ispravnim u sebi, ali im u stvarnosti nedostaje ljubavi. Za razliku od mudrih u svijetu koji čine sve, pa i izvrću istinu, kako bi sebe prikazali većim i boljim od drugih, „mudrost časnih ljudi ne sastoji se u hvalisanju i prijetvornosti. Očituje se riječima svoje nutrine, u ljubavi prema istini takvoj kakva jest, u izbjegavanju lažnog, u tome da sve rade dobro i to daruju besplatno, u dragovoljnom trpljenju zla prije nego išta naprave; u tome da ne žele osvetu zbog uvrijeda, u činjenici da će radije trpjeti poniženja radi pravednosti i time zaraditi svoju plaću. Ovaj častan život neshvatljiv je, jer mudri ovoga svijeta to shvaćaju kao budalaštinu (…)”[4].
Mudrost nam pomaže da se u promišljanju odmaknemo od sebe i približimo Bogu, odnosno da se ne oslanjamo na svoje stavove, već da nam oni posluže kako bi došli do božje riječi u sebi, do smisla koji je božji, te kako bi Božja misao u nama bila djelotvorna. Jer, „najveća mudrost jest ne osloniti se na vlastite doživljaje”[5]. Tako, „u ovim trima stvarima očituje se kako su tvoja usta puna mudrosti: ako ispovijedaš riječima vlastite nedostojnosti i ne držiš sebe važnim; ako iz tvojih usta dolaze samo zahvale i čašćenja; i ako sa njih dolaze samo izgrađujuće riječi”[6].
[1] Sveti Josemaria Escriva DE BALAGUER, Susret s Kristom, 133
[2] Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 2-2, q. 9, a. 2
[3] Sveti Grgur Veliki, Homilija 17 o evanđeljima
[4] Svet Grgur Veliki, Moralia, 10
[5] Sveti Toma Akvinski, O Očenašu, , l. c. , p. 141
[6] Sveti Bernard, Govor, 15