PRAKTIČNI ŽIVOT VJERNIKA VODI PREMA SINOVSTVU BOŽJEM

Kada je riječ o daru pobožnosti netko bi lako mogao pomisliti kako ovim darom Duh Sveti krijepi nekoga da moli pokoju krunicu više. To je samo djelomice istina. Dar pobožnosti ne odnosi se ne neki poseban način moljenja, već na odnos čovjeka prema Bogu koji se velikim dijelom izgrađuje molitvom, ali zapravo govorimo o prakticiranju vjere.

Dar pobožnosti nema za cilj molitvu, već usmjerava čovjeka preko prakticiranja vjere cilju njegova života- Bogu kako to veli Pavao: „Uistinu, tjelesno vježbanje malo čemu koristi, a pobožnost je svemu korisna jer joj je obećan život – sadašnji i budući” (2 Tim 4,8). Ona se dakle odnosi na praktični dio života vjernika koji svoje vrijeme ispunja molitvom i djelima milosrđa. Pri tom valja imati na umu kako bi vjernik svo svoje djelovanje trebao pretvoriti u molitvu, odnoso svo svoje djelovanje bi trebao prikazat Bogu kao molitvu, bez obzira o kakvom je djelovanju riječ.

Gospodin Isus nas je poučavao svoje učenike: “Kad se molite, ne brbljajte kao neznabošci! Oni misle da će biti uslišani zbog svojim mnogih riječi. Ne povodite se za njim! Jer zna vaš OTAC što vam treba prije nego ga zamolite. Ovako molite: OČE NAŠ…” (Mt 6,7-9). Drugim riječima, od samih prošnja koje ćemo iznijeti pred Boga u svojim molitvama, važniji je naš odnos spram njega. Isus nas poučava da prava pobožnost prema Bogu izranja iz sinovskog stava. Tako i dar pobožnosti realizira sinovskim odnosom čovjeka spram Boga.

Cilj dara pobožnosti Pavao pojašanjava u Poslanici Rimljanima: „Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. 15Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: »Abba! Oče!« 16Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; 17ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo” (Rim 8,14-17).

POBOŽNOST I SINOVSTVO BOŽJE: POBOŽNOST DJELA PRETVARA U LJUBAV

Sinovstvo se Božje ne mjeri duljinom i raznovrsnošću molitava, već „ljubavlju i pažnjom prema svom ocu i prema bilo kojem čovjeku (…). Budući da je Bog zapravo naš Otac, ne samo što ga trebamo poštivati i imati pobožan strah od Njega, već prije svega treba se zaogrnuti pobožnosti i ljubavlju prema Njemu”1. „Imaš li takvu pobožnost koja je iskrena, nad tebe će sići Duh Sveti i čut ćeš glas Očev s visine koji govori, ovo nije moj sin, ali sada nakon krštenja učinio sam ga svojim sinom”2.

Nitko ne može sam sebi dati titulu sina. Samo otac može nekoga zvati sinom. Sinovstvo se prepoznaje po iskrenosti prema Ocu. Sjetite se samo prispodobe o razmetnom sinu. Otac nije odbacio odbjegla sina zbog njegovih grešaka, već je sin primljen u očev zagrljaj čim se iskreno pokajao! Ljubav i iskrenost u odnosu spram Boga čini nas njegovim sinovima. Valja imati na umu kako nitko Bogu ne može skriti svoju nutrinu. „Djecom se netko ne naziva zbog dobi koju ima, već zbog iskrenosti svoga srca”3.

Pobožnost iz koje izrasta sinovstvo Božje zapravo je „jedan stav u dubini duše koja zahvaća cijlu čovjekovu egzistenciju: to biva stalno prisutno u svim mislima čovjeka, svim njegovim željama, u svim osjećajima”4. Ovaj dar ide za tim da čovjek preko izgradi takav stav po kojem će kao sin imati na pameti uvijek samo ono što bi otac htio od njega u konkretnom trenutku života. Tako dar pobožnosti postaje „ljubav koja zaslađuje svaki posao čineći nas srdačnim i privlačnim, a u svemu što radimo prožima nas osjećajem sinovstva, pazeći da djelima ugodimo Bogu”5. Dar pobožnosti ide za tim da sva naša djela učini djelima ljubavi prema Bogu.

DAR POBOŽNOSTI ČINI NAS SLIČNIMA DJECI

Sveti Augustin veli kako je za „početak pobožnosti potrebno imati jedno uzvišeno shvaćanje o Bogu”6. Drugim riječima, za biti sin, potrebno je shvatiti, ili barem imati približnu sliku o tome koliko je velik veličanstven Otac. Danas na žalost, mnogi sinovi misle kako su bolji od otaca i veći od njih, kako su sami zaslužni za sve što imaju, ili kako su im očevi dužni dati ono što su svojim životom sticali. Ne shvaćaju kako je sve što prime od oca dar i kako nemaju prava na ništa od toga jer sve dobivaju od ljubavi očeve.

Za baštiniti ovaj dar pobožnosti potrebno je biti kao dijete u srcu. Kada su Isusa pitali tko je najveći u kraljvestvu nebeskom, Isus „2dozove dijete, postavi ga posred njih 3i reče: »Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. 4Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. 5I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.«” (Mt 18,2-4). „Trebaš postati najmanji kao jedno dijete, i ne ići za onim što uzvisuje čovjeka, niti za ljudskim ambicijama. Radije, odbaci sve to i takve ljude”7. Netko tko doista baštini od Boga dar pobožnosti, postaje jednostavan i ponizan, život dohvaća tako da ne komplicira stvari, i s iskrenošću koja ništa ne skriva pristupa najprije Bogu, a onda i ljudima!

„Svako je dijete koje spava, najsigurnije u majčinu naručju i premda dijete njoj ništa ne govori, niti ona govori djetetu (…). Tako i mi možemo OSTATI U BOŽJOJ PRISUTNOSTI ČAK I KADA SPAVAMO, samo ako sebe stalno stavljamo pred oči Boga (…)” (Sveti Franjo Saleški, Epistolario, fragment 37, pogl. 1, str. 671). Onaj koji radi sve kako bi ga Bog prepoznao svojim DJETETOM, stalno je PRAĆEN BOŽJOM PAŽNJOM; kao kada roditelj stalno nadzire svoje dijete da mu se što ne dogodi. Tako nas sinovstvo stavlja u PRISUTNOST BOŽJU onda kada mi toga i nismo svjesni, jer Bog će nas kao roditelj svoje dijete „smjestiti u svoj krevet (…) i kada se probudimo, bit će On pored nas” (Isto).

Možemo kazati kako je dar pobožnosti zapravo jedna krijepost sinova Božjih koji se znaju osloniti na roditelja, znaju se smjestiti u naručje oca. „Često meditiraj ovaj život duhovnost djeteta Božjeg, jer to ispunja snagom, zahtijeva jednu čvrstu volju, jednu zrelost i umjerenost u djelovanju, jedan karakter koji je čvrst, ali otvoren”8.

POUZDANJE U NEBESKOG RODITELJA

Bog želi da mu se obraćamo s punim povjerenjem; onako kako to djeca rade sa svojim roditeljima. Dijete zna da će mu roditelj pripraviti sve. Nijedno dijete ne razmišlja što će skuhati ili tko će oprati odjeću; tko će mu kupiti knjige ili igračke. Dijete zna i ima sigurnost kako će sve otac ili majka pripraviti. Upravo takva sigurnost spram Božje providnosti rađa se iz ovog sinovskog odnosa prema Bogu. Čovjek koji se prema Bogu postavlja kao dijete prema roditelju, ima sigurnost kako će Bog sve izvesti na dobro. Upravo kako roditelji znaju što je djeci potrebno i prije nego se djeca dosjete svojih potreba, tako i Bog zna što nama treba i prije nego izustimo i jednu jedinu prošnju. Tako dar pobožnosti razvija u nama sinovski odnose prema Bogu iz kojeg raste povjerenje u providnost i po kojem se čovjek u svom djelovanju oslanja na Boga. “Jer zna Otac što vam treba i prije nego ga zamolite” (Mt 6,8). “Ne budite tjeskobno zabrinuti za svoj život: što ćete jesti I što ćete piti; ni za svoje tijelo, u što ćete se obući” (Mt 6,25)… “Ne budite tjeskobno zabrinuti I ne pitajte: Što ćemo jesti, što ćemo piti, čim ćemo se odjenuti? Za sve se to brinu pogani. A VAŠ OTAC NEBESKI ZNA DA VAM SVE TO TREBA. Tražite najprije Božje Kraljevstvo I njegovu pravdu, I sve drugo će vam se nadodati. Ne budite tjeskobno zabrinuti za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan pobrinuti sam za sebe” (Mt 6, 31-34).

Dar pobožnosti potiče u nama sinovski stav koji nam ulijeva sigurnost u Božju pomoć u svemu što radimo. Tako, sigurni da nas Bog gleda i pazi, možemo radosno živjeti bez obzira na sve neugodnosti koje nas spopadnu. Dijete Božje zna da ni jedna loša stvar koja nas snađe nije za naše uništenje, već ima dublji smisao u Božjoj Providnosti, te vodi bilo nas, bilo nekog drugog ka većem dobru; ka spasenju. Nadalje, sinovski stav utječe na našu molitvu. “Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh zauzima za nas neizrecicim uzdasima” (Rm 8,26). Onaj koji se ponaša kao sin Božji, koji pazi i traži to sinovstvo u svom životu, biva vođen Duhom Sina Božjeg- Duhom Svetim. Kada ne znamo što i kako moliti- jedino je važno : nastaviti s molitvom. Naime, ako imamo Duha Svetoga koji nas zagovara, ako nam on proniče srce- onda je svaka naša riječ suvišna.

Podsjetit ću Vas: dar pobožnosti dar je Duha Svetoga koji je Ljubav Božja razlivena u našim srcima. Ljubav djeluje tako da poistovjećuje, odnosno čini sličnima one koji se vole, koji govore jezikom ljubavi. Tako, Duh Sveti preobražava čovjeka na sliku Sina Božjeg, kako bi postao što sličniji Isusu Kristu: Isti Duh ispunja našu nutrinu čeniće svoj život našim i naš život svojim. Apostol i evanđelist Ivan zato i upozorava: „Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. (…). 2Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest” (1Iv 3,1-2).

Napomene:

  1. Sveti Toma Akvinski, O Očenašu, 1. pogl., 137 ↩︎
  2. Sveti Ćiril Jeruzalemski, Kateheza III., O krštenju, 14 ↩︎
  3. Sveti Ivan Zlatousti, u Catena Aurea, vol. III, str. 20 ↩︎
  4. Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Prijatelji Božji, 146 ↩︎
  5. Sveti Franjo Saleški, O ljubavi Božjoj,  15, pogl. 1., str. 482 ↩︎
  6. Sveti Augustin, o Slobodnom odlučivanju, 1 ↩︎
  7. Papa Lav Xlll., Vježbanje u poniznosti, 30 ↩︎
  8. Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 10 ↩︎