Sveti Toma Akvinski pojašnjava: “Po daru znanja Duh Sveti nas poučava kako ne vršiti volju svoju, već volju Božju”[1]
Ovaj se dar lako pobrka sa darom razuma, ali postoji razlika u objektu. Dar razuma usmjeren je otajstvima vjere i njihovom boljem razumijevanju, dok je dar znanja usmjeren otkrivanju veze izemđu stvorenoga i Stvoritelja.
Dar znanja je nadnaravno raspoloženje duše po kojem ona sudjeluje u samome Božjem znanju, otkriva odnose koji postoje između svega stvorenoga i Stvoritelja, i u kojoj mjeri i smislu služe konačnome čovjekovu cilju. Ovaj dar pomaže čovjeku da spozna kako su sve stvorene stvari kao znakovi koji vode do Stvoritelja, a to znači da po tom dar čovjek shvaća nadnaravni red svega stvorenoga.
Kršćanin, poslušan poticajima Duha Svetoga, pomoću ovog dara zna jasno raspoznati ono što ga dovodi do Boga i ono što ga od Boga odvaja u naravnom redu stvari. Ovo se odnosi na bilo koji dio našeg života. Tako se može kazati da Gospodin, po ovom daru čovjeku otvara nove spoznaje o životnim putovima koji ga vode k Bogu.
Shvaćamo li kako nas stvarnost u kojoj živimo, ta posve obična zemaljska stvarnost vodi k Bogu, onda ćemo je više ljubiti i u njoj stalno pronalaziti tragove božanske ljubavi. U svemu ćemo vrednovati stvari prema tome koliku one imaju vrijednost za Boga. Vrijede onoliko koliko nas Bogu vode.
Ovo bi trebalo pomoći kršćaninu da primjerice cijeni posao koji ima (dok ne pronađe bolji) ili da taj posao napusti onda kada ga taj posao odvodi od Boga i od obitelji koja mu je povjerena. Kada se shvati da nas svaka stvar koju radimo može voditi Bogu, onda ćemo bolje prihvaćati i sve naše dnevne obaveze, sve “posliće” koje svakodnevno moramo obaviti, jednako kao i poslove koji nam osiguravaju zaradu i radit ćemo ih tako dobro, s tako dobrim nakanama da če taj isti posao usavršavati nas, ne samo u stručnosti, nego i u ljudskosti. Onaj koji proniče nadnaravni smisao posla, koji shvaća da ga posao koji radi može voditi Bogu, taj će svoj posao raditi zdušno, jer ga ne radi zbog sebe, već radi Boga.
[1] Sveti Toma Akvinski, O Očenašu, pogl. 1., 141.