Drugi dan trodnevnice započeli smo, kao i uvijek, molitvom svete krunice, nakon koje je uslijedila sveta misa koju je predvodio dr. sc. don Boris Vidović, župnik župa Konjsko i Koprivno, psiholog i logoterapeut, a koncelebrirali su naš župnik, don Zvonimir, i don Siniša Jozić. Misno je slavlje svojim pjevanjem uveličao VIS Izidor.
Zadnjih nekoliko godina svjedočili smo raznim gospodarskim krizama, kataklizmama razornih djelovanja, pandemiji i ratovima, koji su još uvijek aktualni. U jučerašnjem čitanju iz Knjige Otkrivenja svetog Ivana apostola pozvani smo da se uspravimo i podignemo svoje glave jer se bliži naše otkupljenje. Slušali smo o ozbiljnim temama koje govore o propasti, vojskama i ratovima; u tim riječima možemo prepoznati današnje stanje. Ali Isus nam daje nadu i podsjeća nas da je on vjeran Bog. Kad ovih dana čitamo o nuklearnim prijetnjama, shvaćamo koliko su ove riječi aktualne, jer je čovječanstvo oduvijek u stanju neke vrste kataklizme. Don Boris je spomenuo kako je povijest našega naroda, kako bliža, tako i ona dalja, obilježena ratovanjima i nemirima te ostalim stanjima koja su izazivala i danas izazivaju tjeskobu kod pojedinaca. Ako se prebacimo na nutarnje viđenje, sve se više primjećuje psihičke probleme kod ljudi – postaju agresivniji, dezorijentiraniji, nezadovoljniji, a stvarnost kao da živimo u paralelnim svjetovima: u jednom se živi tjeskobu, nerazumijevanje i poremećaj odnosa, gdje mediji izvještavaju o mogućnostima nuklearnog rata, a s druge se strane nabraja koncerte i zabavna događanja koja će se odvijati u adventskom vremenu, kao da se zapravo ništa strašno ne događa. Svoju je propovijed nastavio riječima: „U tome neredu danas živimo: duhovnom, psihičkom, psihološkom nemiru, gdje se izgubio smisao i povezanost s Bogom, ali i povezanost čovjeka s bližnjima, kao i povezanost sa samim sobom. Tjeskoba čovjeka jest stanje u kojem se gubi oslonac, sigurnost, odnose.“ Ljudi su skloni planiranju, bilo ono kratkoročno ili dugoročno, a to u ovome svijetu više nije moguće. Dok je vrijeme bilo predvidljivije, dok je kultura u kojoj smo živjeli bila manje promjenjiva, bilo je lakše planirati. Sad, kad se sve mijenja iz godine u godinu, čovjek nije u stanju pratiti taj ritam i osjeća tjeskobu. Sve se više okreće sebi, a sve manje doživljava onog koji se nalazi pored njega. I u tome gubitku odnosa, gubitku povezanosti, otvara se jedna velika praznina. Ono što je nama najvažnije jest naš odnos s Bogom, jer Isus, kad upozorava da će se događati strašne stvari, kaže: „Uspravite se“, 𝐚 𝐝𝐚 𝐛𝐢𝐡 𝐬𝐞 𝐮𝐬𝐩𝐫𝐚𝐯𝐢𝐨, 𝐭𝐫𝐞𝐛𝐚 𝐢𝐦𝐚𝐭𝐢 𝐧𝐞𝐤𝐢 𝐨𝐬𝐥𝐨𝐧𝐚𝐜 na temelju kojeg ću se moći uspraviti i podignuti svoju glavu. I taj 𝐨𝐬𝐥𝐨𝐧𝐚𝐜 𝐧𝐞 𝐧𝐚𝐥𝐚𝐳𝐢𝐦 𝐮 𝐬𝐞𝐛𝐢, 𝐧𝐞𝐠𝐨 𝐮 𝐍𝐣𝐞𝐦𝐮 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐦𝐞 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐢, i u toj ljubavi otkrivam da ž𝐢𝐯𝐨𝐭 𝐤𝐨𝐣𝐞𝐠𝐚 𝐨𝐧 𝐧𝐨𝐬𝐢, 𝐩𝐨 𝐋𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯𝐢 𝐝𝐚𝐫𝐨𝐯𝐚𝐧, 𝐣𝐞𝐝𝐧𝐨𝐬𝐭𝐚𝐯𝐧𝐨 𝐧𝐚𝐝𝐢𝐥𝐚𝐳𝐢 𝐬𝐯𝐞 𝐨𝐧𝐨 š𝐭𝐨 𝐬𝐞 𝐨𝐤𝐨 𝐧𝐚𝐬 𝐝𝐨𝐠𝐚đ𝐚.Svoju je propovijed zaključio riječima: „Pravi život započinje jedino uz Krista, Život koji nam je darovan. 𝐙𝐚𝐭𝐨 𝐧𝐚𝐬 𝐢 𝐦𝐨ž𝐞 𝐩𝐨𝐳𝐯𝐚𝐭𝐢 𝐝𝐚 𝐬𝐞 𝐮𝐬𝐩𝐫𝐚𝐯𝐢𝐦𝐨, 𝐚𝐥𝐢 𝐧𝐞 𝐧𝐚𝐝 𝐝𝐫𝐮𝐠𝐢𝐦𝐚, 𝐧𝐞𝐠𝐨 𝐝𝐚 𝐬𝐞 𝐮𝐬𝐩𝐫𝐚𝐯𝐢𝐦𝐨 𝐮 𝐁𝐨ž𝐣𝐨𝐣 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯𝐢 𝐢 𝐝𝐚 𝐬𝐞 𝐧𝐞 𝐛𝐨𝐣𝐢𝐦𝐨, 𝐣𝐞𝐫 𝐣𝐞 𝐧𝐚š ž𝐢𝐯𝐨𝐭 𝐮 𝐍𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯𝐮 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐮, 𝐧𝐚š𝐚 𝐣𝐞 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯 𝐮 𝐍𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯𝐨𝐣 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯𝐢. I samo onda možemo nadvladati trenutke straha. Uspravimo se u Božjoj ljubavi kako bismo mogli služiti jedni drugima i kako bismo kušali ljubav koju nam On neprestano daje. 𝐍𝐞𝐤𝐚 𝐧𝐚𝐬 𝐎𝐧 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐢𝐦 𝐃𝐮𝐡𝐨𝐦 𝐩𝐨𝐭𝐢č𝐞 𝐝𝐚 𝐬𝐞 𝐧𝐞 𝐛𝐨𝐣𝐢𝐦𝐨 𝐢 𝐝𝐚 𝐩𝐫𝐞𝐯𝐥𝐚𝐝𝐚𝐦𝐨 𝐬𝐭𝐫𝐚𝐡 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐣𝐞 𝐬𝐯𝐞𝐩𝐫𝐢𝐬𝐮𝐭𝐚𝐧 𝐮 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭𝐮, 𝐝𝐚 𝐨𝐬𝐣𝐞ć𝐚𝐦𝐨 𝐝𝐚 𝐬𝐦𝐨 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐥𝐣𝐞𝐧𝐢 𝐨𝐝 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐢 𝐝𝐚 𝐧𝐚𝐬 𝐣𝐞 𝐨𝐯𝐝𝐣𝐞 𝐝𝐨𝐯𝐞𝐨 𝐝𝐚 𝐧𝐚𝐦 𝐢𝐬𝐤𝐚ž𝐞 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐮 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯.“
__________________________________________________
,,𝐔𝐒𝐏𝐑𝐀𝐕𝐈𝐓𝐄 𝐒𝐄 𝐈 𝐏𝐎𝐃𝐈𝐆𝐍𝐈𝐓𝐄 𝐆𝐋𝐀𝐕𝐄”
don Boris Vidović
Nakon svete mise uslijedilo je klanjanje. Na samome početku, don Boris je izrekao zahvalu Bogu što nas je pozvao da budemo s Njim, da nam udijeli svoj blagoslov, da nam podigne glavu i da nas uspravi, jer smo često slabi i često spuštamo glavu, i kad treba i kad ne treba. Nekad iz obzira, nekad zbog naučenih stvari možda se osjećamo nedostojnima i nevoljenima, nedostojnima Njegove ljubavi i nedovoljno dobrima u očima svijeta. Ipak, On nas beskrajno ljubi, svakoga od nas, baš onakve kakvi jesmo. Da nas ljubi, Bogu ne predstavljaju prepreku naši grijesi, naše slabosti, naši promašaji, naši strahovi, naše osude… Ništa Boga ne sprječava da svakome od nas dođe i kaže: „𝐋𝐣𝐮𝐛𝐢𝐦 𝐭𝐞 𝐮 𝐝𝐮𝐛𝐢𝐧𝐢 𝐭𝐯𝐨𝐠𝐚 𝐩𝐨𝐬𝐭𝐨𝐣𝐚𝐧𝐣𝐚. 𝐋𝐣𝐮𝐛𝐢𝐦 𝐭𝐞 𝐮 𝐨𝐧𝐨𝐦𝐞 𝐭𝐯𝐨𝐦 𝐧𝐚𝐣𝐢𝐬𝐤𝐫𝐞𝐧𝐢𝐣𝐞𝐦, 𝐧𝐚𝐣𝐢𝐧𝐭𝐢𝐦𝐧𝐢𝐣𝐞𝐦 𝐝𝐢𝐣𝐞𝐥𝐮 𝐛𝐢ć𝐚 𝐢 𝐩𝐫𝐢𝐡𝐯𝐚ć𝐚𝐦 𝐬𝐯𝐞 𝐭𝐯𝐨𝐣𝐞 𝐬𝐥𝐚𝐛𝐨𝐬𝐭𝐢, 𝐠𝐫𝐢𝐣𝐞𝐡𝐞, 𝐧𝐞𝐝𝐨𝐬𝐭𝐚𝐭𝐤𝐞 𝐢 𝐫𝐚𝐧𝐣𝐞𝐧𝐨𝐬𝐭𝐢. 𝐋𝐣𝐮𝐛𝐢𝐦 𝐭𝐞.“
Gospodine, hvala Ti što nas podižeš, što nam daješ slobodu i dostojanstvo djece Božje, što nas ljubiš neizmjernom ljubavlju i odagnaš od nas svaki strah. 𝐏𝐫𝐞𝐝𝐚𝐣𝐞𝐦𝐨 𝐭𝐢 sve svoje strahove, tjeskobe, brige, umore, razočaranosti: u bračne drugove, u kolege na poslu, u svećenike. Predajemo ti i zabrinutosti: roditelja za vlastitu djecu, zabrinutost roditelja jesu li dobri roditelji: osnaži ih, Gospodine, svojom ljubavlju da u njihovim srcima bude Tvoja ljubav, koja je uvijek uz njihovu djecu; predajemo sve zabrinutosti koje nosimo u srcu: za naš narod i našu domovinu, za cijeli svijet. Stavljamo sve u Tvoje ruke, Gospodine, jer vjerujemo da je to najbolje za naš život i da nam daje najbolju sigurnost.
𝐙𝐚𝐡𝐯𝐚𝐥𝐣𝐮𝐣𝐞𝐦𝐨 𝐭𝐢, Gospodine, za sve ljude koji nas prate na našem životnom putu, za sve one koji su nas ohrabrivali i bili uz nas u svim našim mukama. Hvala ti za sve one koji su nam svojom ljubavlju pokazivali Tvoju ljubav, koji su nam pomagali da hodamo uspravno i da se ne bojimo. Učini nas, Gospodine, dobrima za druge, 𝐝𝐚𝐣 𝐝𝐚 𝐛𝐮𝐝𝐞𝐦𝐨 𝐨𝐫𝐮đ𝐞 𝐭𝐯𝐨𝐣𝐞 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯𝐢, 𝐝𝐚 𝐛𝐮𝐝𝐞𝐦𝐨 𝐓𝐯𝐨𝐣𝐞 𝐬𝐫𝐜𝐞 𝐮 𝐨𝐯𝐨𝐦𝐞 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭𝐮 𝐬𝐯𝐢𝐦𝐚 𝐨𝐧𝐢𝐦𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐬𝐮𝐬𝐫𝐞ć𝐞𝐦𝐨 𝐧𝐚 𝐨𝐯𝐨𝐦𝐞 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐧𝐨𝐦 𝐩𝐮𝐭𝐮: 𝐮 𝐨𝐛𝐢𝐭𝐞𝐥𝐣𝐢, 𝐮 š𝐤𝐨𝐥𝐢, 𝐧𝐚 𝐟𝐚𝐤𝐮𝐥𝐭𝐞𝐭𝐮, 𝐧𝐚 𝐩𝐨𝐬𝐥𝐮; 𝐝𝐚 𝐦𝐨ž𝐞𝐦𝐨 𝐛𝐢𝐭𝐢 𝐨𝐧𝐢 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐨𝐡𝐫𝐚𝐛𝐫𝐮𝐣𝐮 𝐝𝐫𝐮𝐠𝐞 𝐝𝐚 𝐬𝐞 𝐮𝐬𝐩𝐫𝐚𝐯𝐞 𝐢 𝐩𝐨𝐝𝐢𝐠𝐧𝐮 𝐠𝐥𝐚𝐯𝐞, 𝐝𝐚 𝐬𝐞 𝐧𝐞 𝐛𝐨𝐣𝐞, 𝐝𝐚 𝐢𝐦 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐨𝐦 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯𝐥𝐣𝐮, 𝐩𝐫𝐢𝐣𝐚𝐭𝐞𝐥𝐣𝐬𝐭𝐯𝐨𝐦 𝐢 𝐝𝐨𝐛𝐫𝐨𝐭𝐨𝐦 𝐩𝐨𝐦𝐨𝐠𝐧𝐞𝐦𝐨 𝐨𝐭𝐤𝐫𝐢𝐯𝐚𝐭𝐢 𝐓𝐯𝐨𝐣𝐮 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯 𝐢 𝐓𝐯𝐨𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐢𝐣𝐚𝐭𝐞𝐥𝐣𝐬𝐭𝐯𝐨, 𝐓𝐯𝐨𝐣 𝐧𝐞𝐢𝐬𝐜𝐫𝐩𝐚𝐧 𝐢𝐳𝐯𝐨𝐫 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯𝐢 𝐢 𝐦𝐢𝐥𝐨𝐬𝐫đ𝐚.
