Sve činim novo

U Knjizi Otkrivenja stoji: „ I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja: »Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.« Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče: »Evo, sve činim novo!« I doda: »Napiši: Ove su riječi vjerne i istinite.« I još mi reče: »Svršeno je! Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak! Ja ću žednomu dati s izvora vode života zabadava. To će biti baština pobjednikova. I ja ću njemu biti Bog, a on meni sin.“ (Otkr 21,1-7)

Ovi stihovi govore o novom stvaranju, o stvaranju jedne drugačije stvarnosti od one u kojoj živimo. To zapravo i nije novo stvaranje u punom smislu riječi, već preoblikovanje sadašnje stvarnosti u nešto što će trajati vječno. To je stvarnost u kojoj će Bog prebivati među ljudima, u kojoj će se grešnost zatirati, u kojoj će Bog svima koji ga traže dati okrjepu sa izvora vode života. To je nova stvarnost čovjeka koji će živjeti samo za Boga Oca, čovjeka koji će sebe prepoznati kao dijete Božje. Nova stvarnost začela se u Crkvi blagdanom Duhova ili Pedesetnice. Sam blagdan je nastavak nečega što je Bog već radio sa Židovima. Stoga se, za razumjeti ovo treba vratiti na njihovu tradiciju.

Židovi su slavili blagdan Pedesetnice, jer je Bog, prema Svetom Pismu dao Mojsiju ploče zakona 50 dana nakon što je Mojsije uzašao na goru. Vratimo se malo na blagdan Pedesetnice1 u Židova. Blagdan Pedesetnice ili Blagdan tjedana (Šavout) Židovi su svetkovali sedam tjedna nakon svetkovanja Pashe. I dok je Pasha slavila doslovno, fizičko oslobođenje iz egipatskog ropstva, Pedesetnica, koja je podsjećala da donošenje ploča sa zapovijedima, slavila je duhovno oslobođenje naroda koji ih je uveo u jednu višu svrhu postojanja: postali su narod Božji, djeca Božja po Savezu kojeg su sklopili s Bogom. Po Savezu su se posvetili Bogu, a to u židovskom shvaćanju stvari znači pripadnost nekome, postati nečija svojina. Pripadali su Bogu i nikome više. Blagdan Pedesetnice ih je podsjećao da imaju višu svrhu postojanja koja se ispunja u Božjem pozivu, pozivu djece Božje, Božjeg naroda. Po Mojsiju je Bog na Sinaju narodu dao red, smjernice za život u slobodi djece božje. Dao im je novo obličje života, nov život za Boga.

Na taj se blagdan čitaju i spisi iz Knjige o Ruti2 koja ih podsjeća na kralja Davida, koji je uzdigao Izraelsko kraljevstvo i tako utvrdio narod u slobodi Obećane zemlje. Doista, Židove ovaj blagdan podsjeća na slobodu. Osim toga, proroci su naviještali dolazak Mesije iz Davidova potomstva. Tako su se stalno podsjećali na svoju pripadnost Bogu čije su ispunjenje očekivali dolaskom Mesije, životom u slobodi naroda Božjeg, Izraela.

Ipak, ta sloboda nije onakva kakvom je smatraju vezujući je uz pripadnost narodu obrezanjem, pripadnost Bogu po Zakonu Mojsijevu. Izrael i Juda su ostali podijeljeni ubrzo nakon Davida pa priča o slobodi djece božje ima sasvim drugačiji kontekst. Na žalost, sva pripadnost Bogu ostala je samo mrtvo slovo na pločama, daleko od njihova života, na što je i sam Gospodin upozoravao: „6 A on im reče: »Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. 7 Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. 8 Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.« 9 Još im govoraše: »Lijepo! Dokidate Božju zapovijed da biste sačuvali svoju predaju.“ (Mk 7,6-9). Njegov se narod odmakao od Boga, poput Adama koji je Bogu okrenuo leđa. No, Bog ne odustaje, ima plan kojeg polako nastavlja u svijetu sa ljudima. Plan spasenja.

Taj plan spasenja otkrivamo u Jeremijin riječima: „Jer koliko god mu prijetim, bez prestanka živo na njega mislim i srce mi dršće za njega od nježne samilosti« – riječ je Jahvina.“ (Jr 31,20). Bog dršće od ljubavi za čovjekom i želi ga imati pored sebe. Ima novi plan, plan sa Crkvom, plan sa svim ljudima: „Evo, ja ih vodim iz zemlje sjeverne, skupljam ih s krajeva zemlje: s njima su slijepi i hromi, trudnice i rodilje: vraća se velika zajednica.“ (Jr 31,8). Bog sam dovest će ljude k sebi. Dovest će ih po svome Duhu: „Opet ću te sazdati, i bit ćeš sazdana, djevice Izraelova.“ (Jr 31,4).

Novo stvaranje

Za shvatiti priču o novom stvaranju, pogledajmo najprije u čitanje iz evanđelja: „Uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!«“ (Iv 20,19). Spominje se prvi dan u tjednu u koji su se apostoli okupili zatvoreni u sobi u strahu od Židova. Taj prvi dan u tjednu upućuje na Božje stvaranje, na novi početak. U Knjizi Postanka stoji kako je „Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama“ (Post 1,2). Za riječ duh, koristi se u hebrejskom izvorniku ruah3, što označava i duh i dah i vjetar. Riječ je Duhu Božjem, o životnoj snazi Boga kojom sve stvara i održava na životu. To Božji duh koji daje život svijetu kojeg stvara, jedna nevidljiva i moćna snaga koja se slično vjetru ne vidi, ali se osjećaju njegove posljedice.

U prvom izvješću o stvaranju čovjeka koristi se ista riječ kao i za stvaranje svijeta ni iz čega: „bara“. I dok za stvaranje svijeta pisac tu riječ upotrebljava samo jednom, za čovjeka je koristi tri puta: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.“ (bara, bara, bara) kao da želi naglasiti jedno posebno dostojanstvo koje se pridaje čovjeku u odnosu na druga stvorenja. Stvorio je biće koje može razlikovati dobro od zla, koje može gospodariti svijetom, ali i koje može komunicirati samoga Boga izravno.

U drugom izvješću o stvaranju čovjeka, za oblikovanje čovjeka iz zemaljskog pitanja koristi riječ „yatsar4“. Ona znači oblikovati, umjesiti, napraviti rukama poput lončara od gline. Svoj dah života, svoga duha (ruah), Bog je čovjeku upuhao kroz nosnice, kako to Židovi drže: „Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.“ (Post 2,7). To posebno uzimanje, izdvajanje čovjeka iz zemaljskog praha, pa posebno naglašavanje Božjeg djelovanja kod stvaranja čovjeka, te djelovanje Boga na jedan osobit način, upućuje kako je Bog svakom čovjeku udahnuo život na poseban način, drugačije od svega ostaloga. Dao mu je neumrlu dušu. Za duh kojim stvara čovjeka koristi se jedna druga riječ: „Nišmat ḥayim5“ – dah života. Dah Božjeg života struji čovjekom. Božji duh.

U čitanju iz evanđelja, Isus dahne u apostole i kaže im da prime Duha Svetoga. Isus se pojavljuje prvoga dana u tjednu, pojavljuje se niotkuda u zatvorenoj prostoriji među apostolima. Priprema ih na odlazak u svijet, u naviještanje evanđelja. Ne pušta ih bez pomoći. Najprije im daje svoj mir i govori kako im je poći u svijet. Potom dahne u apostole! Isus je Bog koji na način sličan onom u stvaranju na početku svijet, sada daje svoga duha apostolima. Dahne u njih onako kako je to Bog prema predaji Židova napravio sa Adamom. I kao što je Bog na početku Adama izdvojio od svih ostalih bića, tako Isus- Bog, sada odvaja apostole od svih ljudi. Odvaja ih za sebe, za Boga i daje im još od svoga duha za apostolski posao.

Zato prorok Jeremija kliče o novom početku: „Evo dolaze dani« – riječ je Jahvina – »kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti novi savez. Ne savez kakav sam sklopio s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, savez što ga oni razvrgoše premda sam ja gospodar njihov« – riječ je Jahvina. »Nego, ovo je savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana« – riječ je Jahvina: »Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj.“ (Jr 31,31-33).

Vjetar

Vjetar i dah– to su dva pojma koji se koriste za opisati djelovanje Boga. Prema Židovskim učiteljima, Bog je, iz dubine vlastitoga bića, snažno puhnuo u čovjekove nosnice svoj dah6 i oživio čovjeka. Čovjek je prodisao od Boga. U njemu je Bog ostavio nešto od svoga života što nema nijedno drugo zemaljsko biće. Uz to, na dan Pedesetnice, nad apostole se nadvio silan vjetar, baš kao vjetar- duh, koji je lebio nas bezdanom u početku stvaranja. U Djelima apostolskim čitamo kako se digao silan vjetar i šum s neba koji su ispunili kuću, a nad apostole su sišli ognjeni jezici7.

Vjetar je pratio Mojsija na brdo Sinaj, baš kao što je sada ispunio kuću. Pratila ga je buka i silan vjetar. Vjetar se sada javlja kao svojevrsno očitovanje Duha Božjega. Vjetar je stvarnost koju ne možete zauzdati, ne možete znati otkuda je došao, ne možete znati kamo će zapuhati. Ne možete vjetar kontrolirati. Razmišljanje o vjetru vodi na u razogovor Isusa i Nikodema. Onaj tajni razgovor u kojem Isus Nikodemu kaže: „Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.“ (Iv 3,8).

Vjetar je sila koja se ne može kontrolirati. Tako je i sa Duhom Svetim: svi koji misle kako mogu upraviti njime, koji misle kako znaju kada i kako puše taj Božji vjetar- varaju se. Bog se ne može kontrolirati. Kontrolirati Boga, kontrolirati njegovu volju, Providnost, isto je što je i Adam pokušao na svoj način. To znači staviti sebe u ravan Boga. Duh Sveti je vjetar kojem se treba prepustiti, predati. Treba mu pustiti da djeluje kako hoće- ne kako mi hoćemo- i u dubini svoje duše prepoznati njegov dodir.

To prepoznavanje dodira Duha ide spontano u čovjeku koji se Bogu moli i razmišlja o Njemu, koji razmišlja kako Bogu ugoditi, kako ispuniti njegova očekivanja od čovjeka. Taj vjetar u duši raznese sve ono što nas ne upućuje na Boga i raspuše sve kao što vjetar raspuše lišće na malom puteljku. Ispod lišće otkrije se puteljak. Ispod naslaga grešnosti čovjeka, ispod lišća naše volje, naših nauma, otkrije se Put- Isus. Put kojim treba ići. Put kojeg treba slijediti. Stoga, Duh se daje kao vjetar čiji šapat, šum treba pustiti, osluškivati u svojim mislima, u svom srcu, kako bi prepoznali glas Dobroga Pastira u njegovim riječima i poticajima za kojima ćemo poći u svojem postupanju. Ne zaboravite: Duh Sveti, Duh Božji, duh je Isusa Krista, a Krist je Dobri Pastir. Ovce samo mogu ići iza pastira, slijediti ga.

Zato Jeremija prorokuje: „Onaj što rasprši Izraela, opet ga sabire i čuva ga k’o pastir stado svoje!“ (Jr 31,10); „Postavi putokaze, podigni stupove! Sjeti se ceste,puta kojim si prošla. I vrati se, djevice Izraelova vrati se u gradove svoje! Dokle ćeš još oklijevati, kćeri odmetnice? Jer Jahve stvori nešto novo na zemlji“ (Jr 31,21-22). Duh Sveti polako otkriva u čovjeku ono što je od Krista- Dobroga Pastira, oktriva Krista- Put kojim treba slijediti Isusa. Otkriva kako će On, Bog sam voditi čovjeka koji mu se prepusti, koji mu se preda: „Vodit ću ih kraj potočnih voda, putem ravnim kojim neće posrnuti, jer ja sam otac Izraelu“ (Jr 31,9). Bog će onoga koji mu prepusti svoj život, voditi tako da će ga čuvati od posrtaja. U sakramentu ispovjedi stalno ponavljamo: „Bog, Otac milosrđa, (..) izlio Duha Svetoga na oproštenje grijeha (…)“. Izlio je opraštanje po Duhu Svetom, po svom Sinu. Pobrinuo se za nas kod svakog našeg pada. Podiže nas i upravlja za Sinom.

Vatra i jezici

Osim vjetra u prostoriji, nad apostolima su se pojavili ognjeni jezici. Vatreni jezici. Kada su se pojavili ognjeni jezici nad apostolima dogodilo se novo čudo. Apostoli, koji su tada bojažljivo skrivali svoju prisutnost u svijetu, počinju hrabro propovijedati. I to na kakav način! Svatko tko bi ih čuo, razumio bi ih na svojem jeziku.

Vratimo se na Sinaj sa Mojsijem: kao što je Mojsija pratila silna grmljavina na Sinaju, tako je i apostole pratio silan vjetar na Duhove. Sinaj je gorio dok je Mojsije razgovarao s Bogom. Gorio je vatrom Boga kojom je gorjelo i srce Mojsijevo. Kao što su Židovi dobili ploče Zakona kojeg su trebali upisati u srce, tako kršćani dobivaju izljev Duha u srce, u središte svoje duše, kako kaže prorok Jeremija: „Zakon ću svoj staviti u utrobu njihovu i upisati ga u srce njihovo.“ Kako je na Sinjau sve gorjelo u vatri dok je Bog diktirao zakone Mojsiju, tako su se pojavili i ognjeni jezici nad apostolima.

Čitanje kao da nas ovim želi vratiti u vrijeme gradnje babilonske kule, kada su se ljudi podijelili i počeli govoriti različitim jezicima. Među njima je vladalo nerazumijevanje. Apostoli izlaze među ljude, među različite narode i govore tako da ponovo svi mogu razumjeti Riječ Božju po nadahnutim apostolima. Bog sve čini novo! Počinje jedno novo, posve drugačije stvaranje u Crkvi po apostolima. Kako Židovska predaja veli da se Božji glas na Sinaju podijelio u 70 glasova, tako su i apostoli progovorili u jezicima da ih svi mogu razumjeti.

Ono što je apostole obilježilo jest gorljivost: gorili su za navješćivati Krista raspetoga i uskrsloga. Gorilo im je srce poput učenika u Emausu dok su slušali Isusa. Vatra je ono što taj Božji vjetar raspiri u čovjeku. Zapaljeni ognjenim jezicima, apostoli su postali gorljivi govornici. Prvo očitovanje Duha bilo je po govoru. No nije ta gorljivost usmjerena samo propovijedanju. Usmjeran je našem odnosu sa svijetom u onom dijelu života kojeg smo pozvani živjeti za Boga. Treba izgarati u odgoju djece, treba izgarati na poslu od želje da se sve napravi najbolje što se može, izgarati u svom studiju, u prijateljstvu,… Nije riječ o takozvanom „burn out-u“, o pregaranju kada čovjek iscrpi sebe. Riječ o vatri želja u svojoj svakodnevici da Boga unesemo u svijet po svojem pozivu, staležu, svojim životnim okolnostima.

Prije ove gorljivosti u svijetu Bog najprije čini nešto novo u nama u odnosu s Njim. Duh Sveti, prije svega raspiruje u nama želju najprije da govorimo sa Bogom, da ga tražimo, da ga slijedimo, a onda da to što pronađemo, što prepoznamo u poticajima vjetra, gorljivo iznesemo u svijet. Odnos s Bogom, intiman odnos s Bogom- to je preduvjet svega, to je zapravo ono što Duh najprije zapali u nama. Bez toga izgaranja duše za Boga, nema ništa: ne možemo mlaki iznijeti Boga u svom zvanju, u svojim dužnostima. Kršćanstvo se ne prenosi mlakim radom, mlakim propovjedima, malkim pristupom misi, mlakimo odnosom sa ljudima. Samo gorljivoćšu. Vatrenom gorljivošću u onom što spada na tebe. I sve počinje odnosom s Bogom. S molitvom, sa sakramentalnim životom. Tako Bog na Duhove počinje stvaranje svoje Crkve. Stvara je od duša koje gore za Boga, gore da svojim radom i životom druge inspiriraju na sličan život. Da ih nadahnjuju, ali ne sobom, već Bogom kojeg prepoznaju u svojoj duši. Po Duhu Svetom.

Ovo gorljivo srce, prije svega jest jedno raskajano srce koje je u miru s Bogom. To je srce koje se stalno obraća Bogu iz pozicije grešnika, pokajnika, ali i nemoćnika koji sam ne može ustati bez svoga Gospodina. To je srce koje kao da ponavlja Bogu Jeremijine riječi: „Obrati me, da se obratim, jer ti si, Jahve, Bog moj. Odvratih se od tebe, ali se pokajah, uvijek, i sad se u slabine tučem.“ (Jr 31,18-19).

Voda i okrjepa

Gorljivost u vjeri može iscrpsti čovjeka. Nepravde koje se trpe, neuspjesi, bolesti, zla koja će trpjeti ne sebi, mogu učiniti da se čovjek osjeća sam, napušten, slab, potpuno nemoćan i onesposobljen za bilo što. No, Bog nikada ne napušta čovjeka. Čak i onda kada čovjek misli da je potpuno napušten od Bog, upravo tada možda Bog najviše djeluje u čovjekovu životu. Djeluje upravo stoga jer čovjek ne može ništa, jer se predao. Dakako, Bog ne traži od čovjeka da se preda u životu, da odustane od života, već da se preda Njemu. Ove točke iscrpljenosti novi su početak, trenutak za obnovu odnosa prije svega s Bogom, a onda i sa sobom i okolinom. U takvim trenucima Duh krijepi čovjeka. Bog opet polako okrjepljuje njegov život sobom. Ne krijepi ga samo u tim trenucima, već čitavo vrijeme. Stalno je uz čovjeka. Kako?

Za shvatiti ovo prisjetimo se poznatoh stiha psalma: „Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom.“ (Ps 42,2). O čemu pjeva psalmist? U hebrejskom izvorniku, pjesnik uopće ne koristi košutu, već jelena, jednu snažnu i plemenitu životinju. Glagol koji opisuje žudnju jelena odnosi se na ženski rod (stoga to i prevodimo kao košuta). Ovo zapravo opisuje jedno čudno ponašanje jelena, ponašanje koje nije uobičajeno. Riječ je o jelenu koji u razdoblju suše traži vodu. Ipak, jelen se napaja sa onečišćenih bara. Ne pije takvu vodu, već traži izvore u klancima. Izvore žive vode.

Njegovo ponašanje, njegova je rika8 slična roptanju ili vapaju žeđu izmučene životinje koja traži izvorske vode. Iskustvo životinje je takvo da ona zna kako izvore postoje i životinja riče za njima.Upravo takav je vapaj čovjeka koji zna za Boga i traži ga. U nemogućnostima da mu se Bog očituje u životu, vapije iz dubine svoje duše za njim u potragama.

Vjetar ponekad donese jelenima „miris“ vode u osušenoj zemlji. Vjetar potakne jelena koji gori od žeđi za vodom da krene prema svom izvoru ne obazirući se ni na što. U toj želji da dođe do izvora žive vode, životinju ništa spriječiti ne može. Osim izvora, drugo je ne zanima ništa.

Upravo to Duh radi u čovjeku. Potiče ga da traži svoga Boga i da ga ništa drugo ne zanima i ne može spriječiti da do Boga dođe. Kao što jelen traži vodu, ne zbog žeđi, već zbog preživljavanja, spašavanja svoga života, tako i čovjek koji shvati kako mu je spasenje jedino bitno u životu, traži Boga ne obazirući se ni na što. Osim Boga, ništa mu više nije važno i ništa ga u tome ne može spriječiti niti od Boga rastaviti. Upravo onako kako Pavao veli: „Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.“ (Rim 8,38-39).

Ovaj Duh krijepi čovjeka da ponovo traži Boga i obraća mu se u padovima i nevoljama: „Što si mi, dušo, klonula i što jecaš u meni? U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog!“ (Ps 42,12). I nakon svih padova, da čovjek ne gubi mir, već raste u sigurnosti da je u rukama Boga cijelo vrijeme svoga života. Isus je odašiljanje Duha Svetoga počeo s riječima: „Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok.“ (Iv 20,19-20). Pokazao im je rane. Iz njih će isteći i Duh i mir i sva radost našega života.

Bilješke:

  1. Šavuot (hebrejski: שָׁבוּעוֹת), što doslovno znači “Blagdan tjedana”. ↩︎
  2. Ruta je bila žena Obeda, oca Jišajeva, oca kralja Davida ↩︎
  3. Hebrejski: רוּחַ ↩︎
  4. Hebrejski: וַיִּיצֶר ↩︎
  5. Hebrejski: נִשְׁמַת חַיִּים ↩︎
  6. Dah života (Nišmat hajim): Bog u nosnice udahnjuje svoj vlastiti dah. Izraz nišmat korijen je riječi Nešama (intelektualna, viša duša). To znači da ljudska duša nije stvorena kao ostatak prirode (koja je stvorena Božjom riječju “Neka bude!”), već je ona doslovno izdahnuta iz samoga Boga u čovjeka. Budući da je Bog udahnuo život u nosnice, židovski mudraci ističu da je svako ljudsko disanje podsjetnik na taj prvi Božji čin. Sama riječ za disanje (nešima) u hebrejskom je gotovo identična riječi za dušu (nešama). Dokle god čovjek diše, u njemu aktivno boravi taj božanski iskonski dah. ↩︎
  7. Dj 2,2-3: I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. ↩︎
  8. Hebrejski; תַּעֲרֹג (ta’arog) ↩︎