Autor: Juan Luis Lorda, profesor kršćanske antropologije, Sveučilište Navarra

Objavljeno u: Nuestro Tiempo br. 603, str. 101-108

Datum objave: rujan 2004.

Izvor: https://www.unav.edu/web/ciencia-razon-y-fe

U tri dijela prenosimo članak prof. Juan Luis Lorde o duši. U članku, autor nastoji dati jedan pogled na čovjeka kao subjekta, kao osobe, pogled koji je utemeljen na iskustvu i razmišljanju Crkve. Suprostavljajući se uvriježenoj materijalstičkoj perspektivi moderne znanosti koja čovjeka vidi kao svojevrsni konstrukt materije, profesor Lorda nastoji čovjeka sagledavati kao nekoga tko je na svijetu zato što je voljen. U Božjem stvaranju, baš kao i u stvaranju kod čovjeka, sve počinje sa idejom, promišljanjem o “nekome” koga se može komunicirati, nekoga koga se može voljeti i tko tu ljubav razumije. U tom smislu, profesor Lorda čovjeka izdiže iznad ostale stvorene stvarnosti, predstavljajući ga kao cilj i svrhu Božjeg stvaranja. Taj cilj ne ispunja se u ljepoti svijeta ili u njegovoj samoodrživosti, već u duši koja tu ljepotu vidi i razumije, bez čijeg razumijevanja sva ta ljepota ne bi imala smisla. Čovjek stoga nije jedan “složenac organa”, skup naslaganih dijelova organizma, već nešto puno više: jedno biće koje je odraz Božje ljubavi i njegova slava. Bog je Ljubav, a ljudsko biće dolazi iz odnosa s Bogom, i predodređeno je za odnos s Bogom. Ljudski odnosi tako svoje savršenstvo nalaze u ljubavi, pa voljeti, prema autoru znači isto što i “nećeš umrijeti”. Stoga dušu vidi kao duhovni subjekt sa svojom materijom i formom, vidi je kao osobu koju Bog voli.

Članak donosimo u tri nastavka:

  1. Materija i forma
  2. Duh i subjekt
  3. Osoba u svjetlu kršćanske vjere

Uvod

S velikim riječima, posebno ako se široko koriste, treba biti oprezan. Jer dok prelaze od usta do usta i od uma do uma, mijenjaju svoje značenje, gube vezu sa stvarnošću i lebde u svijetu ideja poput balona u zraku. Ponekad sugeriraju previše stvari istovremeno. Velike je riječi stoga potrebno usidriti u stvarnosti: vratiti se na izvorna mjesta odakle dolazi njihovo značenje.

Riječ duša velika je riječ, ogroman balon. Vrlo časna, jer je povezana s najuzvišenijim. Istovremeno je slikovita, osobito kada je popularni mentalitet predstavlja kao useljenika, duha u čovjeku. Naša znanstvena kultura takav stav ne trpi. “Entia non sunt multiplicanda praeter necitidem” (Ockham: “nema razloga priznati više stvari nego što je potrebno”). Chesterton ili Tolkien bi uglas protestirali, a također bi branili potrebu za vilenjacima, upravo kako bi se suprotstavili isključivo znanstvenom pogledu na svijet. Ali ja ću se ograničiti na obranu postojanja duše.

Ako počnemo pitanjem što riječ evocira, lebdit ćemo. Moramo se spustiti na zemlju i povezati riječ sa stvarnošću. Izvorno, riječ “duša” povezana je s tri vrlo važna ljudska iskustva. Prvo je misterij života i razlika između života i smrti. Drugo je pitanje zagrobnog života, a posebno osobnog preživljavanja. Treće se odnosi na ono što je karakteristično za ljudski duh, na život inteligencije i ostvarivanje slobode i kreativnosti. Ne radi se dakle  ni o kakvim vilenjacima.

Život je u sebi prebogat. Postoje mnoge priče u kojima se protagonisti penju na stijenu i ispostavi se da su na slonu, ili gdje misle da su stigli na otok i nađu se na oklopu kornjače. Naravno, u pričama i u stvarnosti postoji velika razlika između penjanja na humak zemlje ili na slona. Slon ili kornjača mogu učiniti stvari koje se ne bi očekivale od planine ili otoka.

Dijete koje je uzbuđeno zbog svog malog psa bit će užasno uzrujano ako ugine: nema više igara, nema više trčanja, nema više gledanja i skakanja od radosti kada se vrati kući. Kada dodirne hladno tijelo životinje, primijetit će razliku. Suočit će se s tragedijom smrti, s tom ogromnom prijetnjom živim bićima. Nepomično tijelo pred njim čini se istim, ali više nije isto. Prestalo je biti animirano: izgubilo je život. U ovom prvom smislu, duša je isto što i animacija. Sve živo je “animirano”, produhovljeno. To je ono što se vidi golim okom.

Budući da živimo u društvu prosvijetljenom znanstvenim spoznajama, više se ne možemo oslanjati na ono što se vidi golim okom. Znamo mnogo više o stvarnosti. To je prednost, ali i nedostatak. Naravno, znati više, uvijek je prednost. Nedostatak je što poznavanje detalja može ometati naše razumijevanje šire slike. Šuma može biti skrivena za drvećem: šuma je vidljiva samo golim okom, bez analize.

Materija

Suvremeni znanstveni način razmišljanja je, u velikoj mjeri, “konstruktivistički”, oprostite na riječi. To jest, shvaća da je objašnjavanje nečega isto što i objašnjavanje kako je to napravljeno, koje su mu komponente i kako se kombiniraju. Svakako, veliki dio moderne znanosti – kemije, atomske fizike i biologije – napredovao je analizirajući spojeve i identificirajući elemente i njihovu strukturu. To navodi mnoge znanstveno usmjerene ljude, kada vide stvarnost, da uvijek razmišljaju o njezinom sastavu. Vide mineral i sjećaju se od čega je napravljen. Vide drvo i sjećaju se njegove nutarnje strukture. Isto se događa kada vide psa ili osobu. Danas znamo da je, s različitim stupnjevima složenosti, sve sastavljeno od istih elemenata periodičnog sustava elemenata koje je Mendeljejev (+ 1907.) uredio prije više od stotinu godina.

Kada znanstveno usmjerena osoba vidi životinju ili osobu kako umire, razmišlja o organskim promjenama koje su se dogodile i koje život čine nemogućim. U pravu su: da bi se objasnila smrt, dovoljno je pogledati promjenu organskih komponenti. Problem je u tome što, kada vide živo biće ili osobu, misle da je živa samo zato što je izgrađena od tih komponenti. I vide je kao da je to ogromna biokemijska struktura koja funkcionira na uredan način. Mnogi će reći da je “duboko u sebi”, sve zapravo jedna aglomeracija materijala koja funkcionira zahvaljujući fizičkim i kemijskim svojstvima svojih elemenata. Tu griješe. Ili, bolje rečeno, samo su djelomično u pravu. Ovakvo objašnjenje je vrlo redukcionistično: skriva misterij života. Kao da bismo rekli da je Don Quijote uređen skup slova ili da je kuća edan uređen skup građevinskog materijala. Istina je, ali time skrivamamo više istine nego što je izričemo.

Nijedan materijalist, ma Koliko god bio duhovit, ne bi rado prihvatio da mu se dijete zamijeni za kantu vode i vreću prašine. Ipak, istina je da je, s gledišta materijala, dijete, “u svojoj srži”, kao i sva živa materija, 80 posto vode i nekoliko kilograma kalcija, ugljika i drugih kemijskih elemenata. Kad bi bio dosljedan onome što misli, morao bi prihvatiti zamjenu bez oklijevanja. Ali nešto nam govori da je ne bi prihvatio. I u pravu je. Možda teoretski brani da je to ista stvar, ali se neće usuditi živjeti kao da je isto. Samo je nekoliko nitkova u povijesti uspjelo biti dosljedno do kraja. Ostali su paralizirani svojim humanitarnim osjećajima, svojom spontanom intuicijom o stvarima. Nešto nije u redu. Možda od drveća ne vidimo šumu.

Forma

Zašto je organizirana i funkcionalna materija puno više od rastresite materije, od komponenata spojenih prirodnim zakonima fizike, kemije..? Iskreno postavljanje ovoga pitanja ogroman je korak, gotovo salto, jer nas može navesti da stvari vidimo na pogrešan način. Ali to je jedini način da se obrani ideja da je dijete “više” od kante vode i vreće prašine.

Dublji pogled u prirodu dovodi do toga da bi bilo zapanjujuće kada bi priroda, s takvom složenošću i toliko svojstava, bila jedna obična građevinska konstrukcija ili neki složen sustav. To najbolje razumiju oni koji vole arhitekturu i građevinske konstrukcije. Postoje mnoge dobre konstrukcije koje se mogu napraviti od mnoštva jednostavnih dijelova. Ipak, nijedan nije složen poput prirode, i nijedan nije u stanju proizvesti toliku količinu iznenađujućih struktura.

Pogledamo li u dječje igračke kojima se nešto može složiti, uočit ćemo kako ne postoje igračke koje vam omogućuvaju složiti primjerice psa. Automobil možete, jer vam daju dijelove i planove za automobil. Dobijete li dodatnih dijelova, sa malo mašte, možete graditi i stvari koje nisu uključene u početni plan: veličanstvene palače ili neobične mehanizme. U toj konstrkucijskoj igri postoje beskrajne, beskonačne varijacije. Ograničeni ste samo mogućnostima dijelova. Ali nijedan takav komplet igračaka ne dopušta vam izradu, na primjer, motora s unutarnjim izgaranjem, jer dijelovi nemaju potrebna mehanička i toplinska svojstva.

Kad bismo imali komade vrlo jakih metala pravog oblika, mogli bismo ih spojiti i napraviti motor s unutarnjim izgaranjem. Ali samo ako imaju pravu formu . Za takvo što nije dovoljan bilo koji komad igračke ili materijala. Za napraviti motor s unutarnjim izgaranjem, prvo nam je potrebna ideja motora s unutarnjim izgaranjem, a zatim, uz malo slobode, možemo izraditi dijelove. Zanimljivo je da ovdje idemo u suprotnom smjeru od normalne znanstvene analize. Ne objašnjavamo motor dijelovima koji ga čine, već obrnuto: karakteristike dijelova objašnjavaju se jer su nam potrebne za motor. Ono što je važno je ideja motora.

Bilo bi smiješno objasniti motor s unutarnjim izgaranjem rekavši da je to akumulacija dijelova. Prije svega, motor je ideja. Možemo izraditi dijelove u različitim oblicima i materijalima, ali moramo poštovati ideju. Zanimljiva je okolnost da su svojstva motora s unutarnjim izgaranjem svojstva ideje motora, a ne dijelova. Pojedinačni dijelovi nemaju ta svojstva: kad bi ih netko vidio pojedinačno, ne bi mogao zaključiti ništa o motoru. Tek kada su spojeni prema ideji motora, imaju svojstva motora. Motor dakle, ima više svojstava nego dijelovi.

Okrenimo se sada životu. Ljudi s isključivo znanstvenim načinom razmišljanja navikli su objašnjavati život njegovim elementima. Kažu da je sve, u konačnici, kombinacija elementarnih dijelova s elementarnim svojstvima. Sve ono što je na višem stupnju objašnjava se onim što je na nižem; i, u konačnici, svodi se na ono što je na nižem stupnju. Ono što je istinski stvarno je ono što je dolje, na nižem, elementarnom stupnju strukture. To govore ozbiljni znanstvenici (S. W. Hawking, S. Weinberg, F. Crick), a i drugi (C. Sagan, E. O. Wilson, R. Dawkins) koji su posvećeni širenju znanosti i (ponekad nekontroliranoj) ekstrapolaciji znanja. U osnovi, to je redukcionizam, koji skučeno gleda na stvarnost i jednako je dobar kao objašnjavanje kuće samo njezinim ciglama ili Don Quijotea njezinim slovima.

Suprotno od ovoga, vrlo je moguće da se svijet objasni obrnuto, poput motora: da se karakteristike elementarnih dijelova objasne višim idejama. Moguće je da elemente materije treba shvatiti kao dijelove nečeg višeg, što ima mnogo više svojstava od dijelova. U protivnom se izvanredan kapacitet i svestranost ove konstrukcijske igre ne mogu opravdati.

Zanimljivo je primijetiti da ideje, oblici (forme) nose u sebi svojstva (motor s unutarnjim izgaranjem). Iskorištavaju svojstva svojih komponenti, ali se ponašaju kao cjelina koja ima više svojstava od svojih komponenti. U tajanstvenoj razlici između živih i mrtvih, javlja se upravo ovo u nevjeratnoj složenosti. Živo biće, s cijelim organizmom na svom mjestu, ima mnogo više i daleko superiornijih svojstava od neživog. To se ponekad naziva emergentizam (M. Bunge), iako riječ sugerira smjer razmišljanja odozdo prema gore (poput uvriježeno znanstvenog).

Možda bismo sve trebali gledati drugačije. Možda je razumnije misliti da su elementi materije, zapravo, dijelovi živog. Kada ideja živog bića ne bi bila nekako predviđena, unaprijed promišljena u igri gradnje, kako bi se mogao dogoditi ovaj ogroman skok prema gore? U igrama gradnje, ovi skokovi u kvaliteti se nikada ne događaju. Sigurno ne slučajno. Kad bismo stavili milijune arhitektonskih komada u mješalicu za cement i oni bi se okretali tisućama godina, povremeno bi se proizveo komad zida, ali nikada dvorac, a kamoli konj. Bez obzira koliko ga puta okrećemo. A kad bismo stavili klikere, ništa se nikada ne bi proizvelo. Nema problema u priznavanju da je oblik hrpe zemlje nastao slučajno. Ali čini se apsurdnim reći da je oblik živih bića nastao slučajno. Viši oblici života moraju se nekako predvidjeti u igri; moraju biti mogući. Ne bismo li trebali razmišljati o svijetu odozgo umjesto odozdo?

U nastavku: Duh i subjekt