Lk 7, 36-50
U ono vrijeme: Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću. Kada to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: »Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica.« A Isus, da mu odgovori, reče: »Šimune, imam ti nešto reći.« A on će: »Učitelju, reci!« A on: »Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?« Šimun odgovori: »Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio.« Reče mu Isus: »Pravo si prosudio.« I okrenut ženi reče Šimunu: »Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.« A ženi reče: »Oprošteni su ti grijesi.« Sustolnici počeli nato među sobom govoriti: »Tko je ovaj da i grijehe oprašta?« A on reče ženi: »Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!«
GREŠNICA ISLAZUJE LJUBAV
U današenjem se evanđelju, farizeji i pismoznanci skandaliziraju Isusovim ponašanjem, jer se druži da ljudima nemoralna ponašanja, po njihovim mjerilima. “Isus je farizeje sablaznio blagujući sa carinicima i grešnicima po domaću kao i s njima samima. Protiv onih među njima »koji se pouzdavahu da su pravednici a druge potcjenjivahu« (Lk 18, 9), Isus je ustvrdio: »Nisam došao zvati pravednike nego grešnike na obraćenje« (Lk 5, 32). Išao je još dalje proglašujući pred farizejima da, zbog toga što je grijeh sveopći, oni koji umišljaju da im spasenja ne treba zasljepljuju sami sebe”[1].
Isusova je molitva tijekom njegova javnog djelovanja bila takva da je unaprijed navješćivala moć njegove smrti i uskrsnuća: Isus sluša molitvu vjere izraženu poneka riječima kao u slučajevima gubavca, ili Jaira, ili pak žene kananejke, ili onog razbojnika na križu. Nekada istu molitvu “čuje” u tišini, kao u slučaju prijatelja koji donose paraliziranog druga kroz krov, ili u slučaju žene koja j ekrvarila dvanaest godina, ili u slučaju žene otpužne za preljub. U svakom od tih slučajeva Isus molitvu povezuje sa ljubavlju: s jedne je strane grešnik koji žudi za ljubavlju, a s druge strane je Bog koji je tu ljubav spreman dati kada vidi žudnju.
Ljubav se ne može odvojiti od vjere u životu vjernika. Voliš na način na koji vjeruješ u Boga I obrnuto. Nalazimo na ljude koji žeđaju za ljubavlju i to izražavaju riječima: “Isus sine Davidov, smiluj se”, ili “Smiluj nam se Sina Davidov”. Stoga, Isus kada udovoljava molitvama ovih ljudi govori: “Idu u miru, vjera te tvoja spasila”, jer pokazuju vjeru u Boga koji ima doći po Davidovu potomstvu. Isus se ne zanima za dubinu njihove vjere, jer on iskazuje ljubav kada ih uslišava, stoga im čini ono što bi zaljubljenik činio voljenoj osobi: udovoljava joj i prelazi preko grešaka te osobe. Ovakvu ljubav Isus iskazuje riječima opraštanja: “Idi i ne griješi više”! Tako Bog svoju ljubav iskazuje milosrđem.
ISUS LJUBI SVE LJUDE BEZ RAZLIKE
U današenjm evanđelju Isus ulazi u kuću Šimuna, bogata farizeja. Vjerojatno uzbuđen jer se skupilo mnoštvo oko kuće, Šimun zaboravlja na jednostavne geste uobičajene kod Židova, kojima su izražavale gostoprimstvo, kao što je primjerice pranje nogu. Moguće je kako su svi bili zbunjeni dolaskom grešnice koja je napravila upravo ono što je domaćin propustio: oprala je noge Isusu svojim suzama: “Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.” Isus je ne odbacuje od sebe. Za razliku od njega svi drugi koji sebe smatraju pravednima, optužuju ne samo grešnicu, već i Isusa što joj dopušta približiti mu se: “Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica.” Poznavajući namisli srca farizeja, Isus ga kori: “Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo.” I iskazuje tim riječima milosrdu ljubav prema grešnici: oprašta joj grijehe, jer “ljubljaše mnogo.”
Vidimo kako Isus ne pravi razliku između ljudi, jer zna kako je i farizej (kao i svi mi) grešan čovjek. I nije zainteresiran za količinu tih grijeha, već za srce čovjeka. Jedan dobar roditelj, neće zanemariti svoje dijete zato što ono griješi. Naprotiv, poučavat će ga i voditi kroz život, i u tom vodstvu nužno je da mu oprosti pogreške. Dijete će pri opraštanju razumjeti da ga roditelj voli, a s vremenom, kada shvati težinu svojih grešaka, razumjet će i koliku mu je ljubav roditelj iskazao opraštanjem. Tako je i sa Isusom: vodi nas kroz život i zanima se samo za naše srce. Želi da preko grijeha koje nam oprosti shvatimo koliko nas voli i da ga zavolimo i mi više i napravimo mu mjesta u svom srcu. Da budemo gostoljubivi poput ove grešnice.
Poruka farizeju ide izravno preko opraštanja: “Komu se malo oprašta, malo ljubi”. Onaj koji misli kako mu se nema što opraštati, onaj koji misli kako je bolji i pravedniji od ostalih, zapravo je čovjek koji nema osjećaja za druge i ne razumije kako je sposoban povrijediti drugoga. Drugim riječima, nema ljubavi u sebi. Mi često radimo upravo ono što Bog ne želi: dijelimo ljude po njihovim greškama, a ne gledamo im u srce. Bog ljubi sve ljude bez razlike i svima otvara prigodu da im uđe u život. Upravo preko ovog opraštanja, preko milosrđa koje se daje od Boga, možemo shvatiti kako naše “svakodnevne slabosti- sami padovi, ako to Gospodin dopusti- trabju nas potaknuti da ljubimo više, i ujedinimo se s kristom putem kajanja i pokore”[2].
LJUBITI BOGA SVIM SRCEM- NAPRAVITI MU MJESTA U SVOM SRCU
Ako niste primjetili, Isus kori Šimuna farizeja ne zbog njegovih grijeha, već zbog nedostatka ljubavi. Šimun nije imao dovoljno ljubavi za Boga. Ugostio ga je, ali se smeo pri tom i više se zaokupljao drugim stvarima nego Isusom. Stoga je propustio izraziti mu gostoljubivost i prijateljstvo. On je poželio da mu Isus uđe u kuću, ali ga nije primio dobro. Kako mi možemo primiti Gospodina u svoje srce, u svoj dom ispravno? Trebamo svoje srce usmjeriti Gospodinu, više paziti na Boga nego na druge stvari, više misliti o Bogu nego o nečem drugom, pozornost usmjeriti na Boga! Ovo je moguće samo ako čovjek razumije kako je grešan i kako mu je Bog spreman oprostiti unatoč toj grešnosti. Drugim riječima, samo ako razumije kako ga Bog voli. Čovjek koji shvaća takvu ljubav- jednu ljubav koja prelazi preko njegovih grijeha- može samo odgovoriti zahvalnošću, pažnjom, jer nema drugog način da nadoknadi veličinu te ljubavi koja mu se daruje. Isus želi biti s nama, i to pokazuje i u današnjem evanđelju. Svakome ponavlja one riječi upućene apostolima na Posljednjoj večeri: “Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama…”[3]. To nam samo kazuje kako Isus želi da je njegovo najdraže boravište tvoja duša! Ne postoji ništa tako sveto i veliko za njega u ovom svijetu kao što je čovjek. Stoga želi Bog da ga svaki čovjek primi u svoje srce! Gostoljubivost u primanu Boga, rekosmo, najprije se izražava pokajničkim srcem koje prima ljubav kroz opraštanje. No ne može čovjek ostati samo na tome, jer bi to značilo kako ništa sa sobom ne radi, kako se ne mijenja, kako mu oproštenje služi samo kao Šimunu primanje Isusa u kuću- jedno primanje da ga vide drugi, a ne primanje od srca.
Valja nam stoga još nešto “napraviti” sa svojim životom. Pokušajmo to razumjeti preko iščekivanja dragog gosta. Kada nekoga pozivate u svoj dom, onda se pripravljate na taj dolazak. Čisite dom i uređujete ga. Slično bi trebalo biti sa našim srcem: pred susret s Gospodinom, srce treba biti čisto i urešeno krijepostima. Na poseban način o toj čistoći treba voditi računa ako se Gospodina prima u Svetoj Pričesti. Valja se pripraviti na pričest, i ta priprava ne mora biti savršena, već “mora biti” i kao takva ona je iskaz naše ljubavi Bogu. S pažnjom se valja pogledati u dušu i ispovjediti sve svoje jadi Bogu. On oprašta i ne mari za te jade, već vidi srce raskajano, željno njega i njegove ljubavi. Bog ti s ljubavlju dolazi- s ljubalju ga i primi. Sveti Ivan Avilski to ovako opisuje: “Kako bi se čovjek obradovao da mu tko kaže: ‘Kralj će odsjesti u svom domu i iskazati ti naklonost!‘ Vjerujem da ne bi mogao ni jesti, ni spavati, cijele bi noći razmišljao: ‘Kralj će doći u moju kuću- kako ću ga ugostiti?‘”[4]. A nama u srce doalzi puno više od bilo kojeg zemaljskog kralja- dolazi Bog. Unatoč tome, često to zanemarujemo i više pažnju (poput farizeja iz evanđelja) usmjeravamo drugim stvarima, nego što mislimo o Bogu i njegovoj želji da bude Bog s nama- Emanuel.
[1]Katekizam Katoličke Crkve, 588
[2]F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VIII-43
[3]Lk 22,15
[4]Sveti Ivan Avilski, Propovijedi, II., 2