Razmišljajući o uskliku kojeg svakodnevno svećenik izgovara na misi: “Evo Jaganjca Božjeg” (Iv 1,36), možemo postaviti pitanje zbog čega sveti Ivan Krstitelj izgovara baš te riječi. Jednako nejasne mogu ostati riječi velikog svećenika Kajfe: “I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!” (Iv 11,50). Zapravo, rijetko povezujemo ove dvije rečenice koje na neki način omeđuju vrijeme Isusovog javnog djelovanja i uvode čitatelja u njegovu muku, smrt i uskrsnuće.
Jaganjac
Iv 1, 35-37: “35 Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. 36Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo Jaganjca Božjega!« 37Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom.”
Ivan je izgovorivši ove riječi uputio svoje učenike Ivana i Andriju da krenu za Isusom. Shvati li se Ivanovo poslanje kao priprema za dolazak Mesije, po kojoj je pozivao na obraćenje, na pokoru za svoje grijehe, jedan pravovjerni židov mogao je razumjeti kako je Ivan aludirao na pashalno janje koje se imalo žrtvovati za narod.
U Knjizi Izlaska o blagovanju Pashe stoji slijedeće: “Jahve reče Mojsiju i Aronu u zemlji egipatskoj: 2 »Ovaj mjesec neka vam bude početak mjesecima; neka vam bude prvi mjesec u godini. 3 Ovo objavite svoj zajednici izraelskoj: Desetog dana ovoga mjeseca neka svatko za obitelj pribavi jedno živinče. Tako, jedno na obitelj. 4 Ako je obitelj premalena da ga potroši, neka se ona priključi svome susjedu, najbližoj kući, prema broju osoba. Podijelite živinče prema tome koliko koja osoba može pojesti. 5 Živinče neka bude bez mane, od jedne godine i muško. Možete izabrati bilo janje bilo kozle. 6 Čuvajte ga do četrnaestoga dana ovoga mjeseca. A onda neka ga sva izraelska zajednica zakolje kad se spusti suton.” (Izl 12,1-6)
Jaganjac predviđen za pashalnu žrtvu trebao se u kuću unijeti četiri dana prije žrtvovanja. Isus je u Jeruzalem ušao četiri dana prije svoje smrti na križu. Već ta činjenica daje nazrijeti kako je Ivan mislio na njega kao na pashalno janje koje će se žrtvovati Ocu kao okajnica, naknadnica, zahvalnica i pričesnica za oslobođenje od ropstva grijeha.
Još jedan detalj ukazuje na to kako je Isus taj koji će biti žrtvovan na Pashu. Naime, kako su jaganjcu bili pomazani papci čime se obilježio kao pashalno janje, tako je Isusa pomazala žena koja je razbila posudu alabastrene pomasti izlivši je Isusu na noge. Kako je bila riječ o velikoj količini skupocjene pomasti, svi su se uzbunili. Isus je komentirao negodovanje sustolnika: “Izlila je tu pomast na moje tijelo- za ukop mi to učini” (Mt 26,12). Evanđelisti događaj smještaju u kuću Šimuna Gubavca u Betaniji, dok Ivan kao ženu koja je pomazala Isusa navodi Mariju, sestru Lazarovu i Martinu.
Žrtva
Čini se doista kako se sve odredbe vezane uz žrtvovanje pashalnog jaganjca ispunjene na Isusu. Ipak, postoji još jedan detalj koji nerijetko smetnemo s uma i kojeg često i krivo shvaćamo. Radi se o riječima velikog svećenika Kajfe: “I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!” (Iv 11,50). U evanđelju stoji kako je Kajfa zapravo prorokovao o Isusu.
Ipak, razmišljajući o pashalnoj žrtvi, ove riječi koje nije izgovorio bilo tko otkrivaju jednu drugu dimenziju Isusove žrtve. Veliki svećenik je netko tko je pred Bogom posredovao za narod, tko je prinosio žrtve za cijeli narod u konačnici. Kada je izgovarao ove riječi, Kajfa nije samo prorokovao, već je Isusa pokazao kao žrtvu za narod. Naime, Veliki svećenik prinosi žrtvu na Blagdan Pomirenja kao okajnicu za svoje grijehe i grijehe cijeloga naroda. Tada bi polaganjem ruku na jarca prenio grijehe na životinju koju bi naknadno odveli u pustinju kako bi tamo uginula ili je razderale divlje zvijeri. Drugu je žrtvu prinosio u Pomirilištu kao okajnicu za grijehe učinivši pri tom obred pomirenja Boga i naroda.
Veliki svećenik je svojim riječima zapravo označio Isusa kao žrtvenog jaganjca, kao žrtvu okajnicu, naknadnicu i pričesnicu; kao žrtvu zahvalnicu. U Isusovoj se žrtvi zapravo nalaze sve žrtve koje je Mojsije propisao činiti narodu pred Bogom. On je zapravo jedina žrtva koja je potrebna za oslobođenje od grijeha.
Za upotpuniti ovo razmišljanje o Isusu kao žrtvenom pashalnom jaganjcu, moramo se prisjetiti i detalja sa Kalvarije. Isusu je vojnik kopljem probo srce kako bi provjerio je li živ. Drugoj dvojici razapetih s Isusom, polomio je potkoljenične kosti, dok Isusu to nije činio. Jaganjac koji se žrtvovao za Pashu ubijao se ubodom u srce i nije mu se smjela lomiti nijedna kost. Upravo onako kako se to zbilo s Isusom.