“Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta”
U prvom smo dijelu o Jaganjcu Božjem napravili kratak osvrt na razloge zbog kojeg Gospodina nazivamo Jaganjcem. Drugo poglavlje zanima se za posljedice Jaganjčeve žrtve: oslobođenje od ropstva grijeha, slobodu djece Božje.
Oslobođenje od ropstva
Bog je hebrejima u Egiptu naredio da krvlju jaganjca poškrope dovratnike kako bi izbjegli smrt. Taj zator smrti bio je razlogom zbog kojeg je faraon pustio narod i oslobodio ga. Krv žrtve je u konačnici bila znak svega što se dogodilo sa narodom: izbjegavanje smrti i oslobođenje iz ropstva. Starozavjetni hebrejski jezik rabi izraz izveden od עבד (abad) što znači služiti i najprije ga susrećemo već kod stvaranja za čovjeka koji treba opsluživati zemlju. Grčki se prijevod u riječi δοῦλος (doulos) također ne muči s finom, presudnom nijansom: označuje i roba i slugu. Robovanje stranog gospodaru stalna je tema dijaloga Boga i odabranog naroda. Biblija promatra kako se Božji narod konstituira oslobođenjem iz Kuće ropstva. Robovanje se u osnovi vidi kao gubitak slobode i oduzimanje prava.
Nakon što je hebreje oslobodio egipatskog ropstva, Bog je sklopio savez s narodom po kojem je narod trebao u svemu ostati vjeran Bogu. U tom sklapanju saveza s Bogom, hebreji su se oblikovali kao narod. Dobili su zakon kojima su definirali prava. Stvaranje novog naroda otrkiva se u poznatom Božjem govoru koji prvi put Mojsiju pred gorućim grmom spominje “moj narod”, govoreći o robovima na rubu Egipatskoga društva. Upravo će otkupljenje iz kuće ropstva biti osnovica na kojoj počiva obvezujuća snaga Božjih zapovijedi, uvijek iznova se ponavlja i dio je obrazovnoga sustava1.
No, u kasnijoj povijesti narod je često odabirao druge da gospoduju nad njim čime su pokazali kako se ne oslanjaju na Boga u nevoljama, a upravo to je Bog od njih očekivao. Kada ih je odveo u pustinju četrdeset godina, učinio je to kako bi iz mentaliteta naroda istrijebio sve one koji su preživjeli robovanje u Egiptu; sve one koji su u sebi imali robovski mentalitet i s lakoćom se prepuštali gubitku slobode samo da bi imali koricu kruha. Nisu znali cijeniti slobodu koju im je osiguravao samo Bog. Kada ih je odveo u babilonsko ropstvo, držao ih je u ropstvu dovoljno dugo da se iz naroda uklone svi koji su imali sluganski mentalitet. Zadržao ih je u sužanjstvu daleko od razorena Hrama kako bi shvatili da Bog ne prebiva u hramu u kojem želi čovjek, već je On zapravo Bog koji je stalno s čovjekom; baš kao što je staln s njima bio i u Sinajskoj pustinji. Stoga, sužanjstvo za cilj ima promjenu srca, odnosno promjenu u odnosu spram Boga.
Otklon od saveza s Bogom, priklanjanje drugim bogovima i drugim svjetovnim gospodarima, u Svetom Pismu se uvijek opisivalo slikama nevjernosti i robovanja. Problem robovanja može se dovesti u korelaciju sa problemom oslobođenja. U tom smislu, Bog oslobađa čudesnom intervencijom narod iz Egipta. Intervernira i u babilonskom ropstvu na jednako čudesan način preko politike vladajućih ljudi. Ipak, u normalnim okolnostima, za oslobađanje iz robovanja trebalo je najprije platiti nadoknadu za roba koji se otkupljuje.
Plaćanje otkupnine, davanje nadoknade
Za jednog se roba plaćala otkupnina kako bi ga se oslobodilo ili kako bi promijenio vlasnika. Problem robovanja dijelom leži u nemogućnosti da sam upravlja svojim životom do mjere u kojoj ne smije ili ne može brinuti o sebi. U takvim okolnostima, često je rob bio izvrgnut i nemoralu gospodara, a sam nije mogao utjecati na svoj život osim ako se nije odlučio radije umrijeti nego ostati ispravan.
Rob je tako gubio svoju osobnost u pripadnosti svojem gospodaru. Nazivao se imenom gospodara, ne oca, ne obitelji u kojoj je ponikao. Tako, premda živ, na neki je način veći dio njegova života već bio umrtvljen jer je drugi gospodario njegovim životom. U toj nemogućnosti gospodstva nad sobom, krila se za roba jedna mala zamka. Naime, rob je živio- ne od vlastita rada- jer sam sebi nije mogao steći ništa, već od gospodarevih darova, od gospodarevih dobara, od njegova posjeda. U tom smislu, rob je do određene mjere imao izvjesnu sigurnost: znao je kako će ga vjerojatno gospodar nahraniti, dati mu sklonište, kako- tako ga odjenuti jer mu je trebao rob za obavljanje poslova. Upravo ta sigurnost u materijalni minimum potreban za život stvarala je “lažnu sigurnost” u robova kojoj su se priklonili i izraelci u pustinji prvom prigodom u kojoj su ostali bez hrane i vode. Odustali su od Boga i sjetili se robovanja u kojem su imali zapravo samo hranu i krov nad glavom.
Prijanjanje uz takvo robovanje stvara jednu ljestvicu životnih vrijednosti u kojoj se sloboda podređuje materijalnim potrebama, pa je čovjek spreman prihvatiti i najgori moralni pad, najveće rušenje vlastita dostojanstva za koricu kruha. Kako sloboda nije više na prvom mjestu darova od Boga, tako se i druge “vrijednosti” izdižu nad nju i nije nemoguće da se cijeli moral posve deformira u robovanju- kako tjelesnom, tako i duhovnom. Stvari se mogu promijeniti samo ako se rob oslobodi ili ako promijeni gospodara. Potrebno ga je otkupiti, platiti nadoknadu za posjed osobe.
Cijena jednog roba varirala je ovisno od niza čimbenika. Kada se Krist ponudio kao žrtva za spasenje svijeta, što je zapravo napravio glede ropstva? Prije svega, robovanje o kojem govorimo jest duhovno ropstvo grijehu. Grijeh je loš gospodar koji čovjeka moralno deformira i u konačnici, udaljavajući čovjeka od Boga, vodi ga u pakao. Stoga je najprije potrebno dokinuti robovanje grijehu.
U ime gospodara
Rob se prepoznavao po svom imenu, ali i po imenu svoga gospodara čije je bio vlasništvo. Kada se netko vezuje uz nekoga, naziva sebe njegovim imenom. nije tu samo riječ o pripadnosti, već stvar ide i dalje. riječ o tome da onaj koji nekome pripada postaje dijelom posjednika: posjeduje i njegova dobra, ima koristi od dobara posjednika. Dobra i biće se u grčkom označavaju istom riječju- ousia. To je jedan od oblika poistovjećivanja sa onim čijim se imenom nazvamo.
Gospodar je tako sluzi preko pripadanja davao novo životno usmjerenje. Onaj koji postane nečiji sluga, zove se imenom gospodara: sluga toga i toga… To ime određuje čovjekov položaj i njegovo poslanje unutar jedne manje ili veće zajednice. Tako pripadanje nekom gospodaru mijenja život sluge i sluga više nije isti čovjek. Određuje ga poslanje i njegov odnos sa gospodarem, a sam sluga djeluje u ime gospodara.
Roba je uz gospodara redovito vezivao jedan dug, ili izvjesna obveza bilo nepodmirena bilo nametnuta. Kako bi se oslobodio robovanja ili kako bi promijenio gospodara, za roba je trebalo platiti određenu cijenu. Tada bi rob postajao dijelom života drugoga gospodara.
Krist unosi jednu novost u oslobođenje od ropstva grijeha: Isus svojim životom plaća cijenu slobode čovjeka iz ropstva grijeha, istovremeno ostavljajući čovjeka slobodna, nevezana uza se. Govoreći o grijehu valja shvatiti da, kada se čovjek veže uz neki grijeh da gubi time slobodu- vezan je! Grijeh utječe do te mjere na slobodu čovjeka da uvjetuje njegovo postupanje. Ono što je cilj takva uvjetovanja jest smrt: grijeh je ono što čovjekov život, ne samo degradira, nego ga usmjerava smrti. Stoga, od grijeha koji čovjekov život vodi u smrt, moguće je platiti cijenu samo nekim drugim životom koji će svojevoljno otiči u smrt za mene. Život za život- to je ekvivalent cijene!
Isus, budući da je bio pravi čovjek, mogao je ponuditi svoj život. Ljudskom računicom njegov život bi bio dostatan za samo jedan drugi život. Ipak, Isus je pravi Bog, a božji život vrijedi (opet čisto ljudski gledano) više nego svi ljudski životi zajedno. Stoga je njegov život ekvivalent cijene oslobođenja za svakog čovjeka. Isus je svojim životom paltio cijenu moga otkupljenja iz vlasništva grijeha i sada grijeh nema pravo vlasništva nada mnom.
Kao što je pashalni jaganjac bio prinašan svake godine za grijehe naroda, tako se sada Isus kao pashalni jaganjac prinosi za grijehe sviju. Budući da je Bog prinio sam sebe- svoga Sina, ekvivalent koji je plaćen vrijedi i za prošlost, sadašnjost i budućnost svake osobe. Više nije potrebno prinositi žrtve u Hramu, jer nema potrebe: cijena otkupljenja je plaćena božjim životom. Neizmjernom cijenom.
Tom žrtvom kojom sam otkupljen, moj život je predan u ruke Bogu. Logikom robovanja, trebao bi postati božji rob, ali Bog nije gospodar kao i drugi. On je osloboditelj, On daje slobodu, On je Otac više nego Gospodar. Taj čin plaćanja zadužnice, jest zapravo čin moga oslobađanja. I kao što kupac preobražava životno stanje kupljenog sluge, tako i krv Isusova kojom je Gospodin platio moju otkupninu, postaje mjerom preobražavanja moga života. Moj Gospodar preobražava moj život. Cijena je plaćena da bih bio slobodan, a ne ponovo rob, jer Bog je platio cijenu iz ljubavi prema nama, a ljubav trpi samo tamo gdje je slobodna. Ona ide samo sa slobodom ruku pod ruku. Ljubav i uzništvo ne idu nikako skupa.
Kome pripadam?
Kažem li da sam slobodan, znači li to da nikome više ne pripadam? Krštenjem se oslobađamo grijeha prvih roditelja. Nismo u vlasništvu grijeha. Otkupljeni smo. Ipak, nije li barem čin pristojna zahvaljivanja imati na pameti nekoga tko me je oslobodio i od mene ne traži ništa zauzvrat?
Moje krštenje ostavlja mi dovoljno slobode da sam odlučim kako ću živjeti: kao kršćanin ili kao netko… Odlučim li se za kršćanstvo (što naravno pokazujemo prije svega postupanjem i ljubavlju prema Crkvi), moramo shvatiti krštenje u svjetlu otkupljenja od robovanja. Samo po sebi, krštenje predstavlja prenošenje sebe u službu Boga. Ne u robovki odnos, ali u službu- da. Tako se krštenjem počinjemo zvati imenom Gospodina: kršćanin. Pa svako naše djelo i molitvu započinjemo jednom gestom križanja pri čemu izgovaramo: U ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Kao da želimo kazati: djelujem u ime svoga Gospodina koji me je otkupio, čiji sam, koji djeluje u meni i po meni. Tako se krštenje može gledati kroz promjenu vlasništva nad našim životom na način da “ne živim više ja, nego Krist živi u meni”.
Krštenjem se prima jedan sakramentalni pečat koji nas dovodi u vidljivu vezu s Kristom. To je znak koji na nama postaje vidljiv po našim postupcima, znak pripadnosti Kristu, znak da smo njegovi. Jednako tako, krštenjem se uvodimo u jedan proces preobrazbe, proces po kojem Duh koji je pečatom utisnut u nas djeluje probražavajuće iznutra, mijenjajući naše sklonosti i usmjeravajući ih dobru.
U prethodnom tekstu kazali smo kako rob postaje dijelom gospodareva života, da živi od gospodara, odnosno da svoj život podržava dobrima svoga gospodara. On participira, sudjeluje u životu gospodara. Tako i mi krštenjem primamo udjela u životu Krista, primamo od njega potrebno za život, imamo pravo na njegova dobra. Kazali smo već kako grčki jezik koristi istoznačnicu (ousia) za dobra i biće. Reći kako imamo pravo na Kristova dobra, znači imati pravo i na njegovo biće, na biće Boga. Tako sudjelujemo u životu milosti koja nas preobražava na sliku Onoga koji nas je opečatio svojim Duhom. Postajući Kristovi, postajemo poput sinova Božjih, djeca Božja koja imaju prava na Očevu baštinu: život vječni.
Biti posinjeno dijete Božje isto je što i kazat: “drugi Krist, isti Krist”. Krštenje nas uvodi u zajedništvo s Bogom po Kristu, po njegovu Tijelu, po Crkvi. U tom smislu krštenje nije nekakva kupovina slobode, već se smisao krštenja ispunja u preobrazbi bića u dijete Božje, u nekoga tko će imati koristi od života u Kristu, preobrazbi u Tijelo Kristovo. Velimo li kako je neko drugo biće prepoznatljivo u meni (ne živim ja nego živi Krist u meni), onda je to kao da sam nanovo rođen; kao da sam regeneriran. Imati biće djeteta Božjeg, ne znači odustati ili izgubiti vlastiti identitet, nego ga nadograditi novosti u biću, postati više „ja” preko Krista, preko Boga.
Napomene:
- Reci sinu: “Bili smo faraonovi robovi”; Pnz 6,21 ↩︎
Prethodno poglavlje:
- Jaganjac
- Žrtva