Znanost i vjera
Autor: Stephen M. Barr
Preneseno iz: First Things, br. 160, str. 30-33., veljača 2006.
- Neodarwinizam naspram teologije
Dvije bitke
Postoje dvije bitno različite bitke koje bjesne u trenutnim raspravama o evoluciji. Prvi sukobljava gotovo cijelu znanstvenu zajednicu s kreacionistima, koji vjeruju da podupiru istinitost Svetoga pisma poričući da se evolucija uopće dogodila.
Druga bitka ne tiče se činjenice evolucije, već standardnog neodarvinističkog objašnjenja evolucije, a problemi o kojima je riječ prvenstveno su filozofski i znanstveni. Predvodnik u ovoj drugoj borbi je pokret Inteligentni dizajn. Njegova glavna teza je da prirodni mehanizmi nisu dovoljni da objasne svu složenost viđenu u biološkom svijetu. Teoretičari inteligentnog dizajna stoga tvrde da se postojanje inteligentnog dizajnera može znanstveno dokazati. Ponekad kažu da takva demonstracija već postoji; u drugim slučajevima, oni samo zahtijevaju da se “hipoteza dizajna” stavi uz bok neodarvinizmu kao alternativnoj znanstvenoj teoriji koja zaslužuje daljnja istraživanja, financiranje i prostor u udžbenicima.
Nažalost, dvije bitke se miješaju. Djelomično je to zbog očite odlučnosti nekih branitelja neodarvinizma da budu nepravedni prema svojim protivnicima. Često se kaže, na primjer, da je Inteligentni dizajn, usprkos brojnim dokazima koji govore suprotno, jednostavno prerada alata ili pakiranje “znanosti o stvaranju”.
U međuvremenu, postoji raširena sumnja da Inteligentni dizajn maskira “kreacioniste”: ljude koji pokret koriste kao trojanskog konja za promicanje svojih ciljeva. A postoje činjenice koje daju boju sumnji. Neki tekstovi o Inteligentnom dizajnu (kao što je Phillip Johnson) stavljaju veliki naglasak na praznine u fosilnom zapisu i druge argumente protiv zajedničkog porijekla. A kada je papa Ivan Pavao II 1996. govorio o evoluciji kao o “više od hipoteze”, neki pristaše pokreta Inteligentnog dizajna isprva su to pokušali objasniti kao pogrešku u prijevodu. Ta je reakcija sugerirala nelagodu zbog cijele ideje o zajedničkom podrijetlu, budući da papa nije podržao niti jedan poseban mehanizam evolucije niti je odobrio bilo koju od metafizičkih pogrešaka koje se obično čine u ime neodarvinizma – dapače, upozorio je na njih.
Znanstvena netolerancija i rat protiv religije
Druga se bitka mogla izbjeći da je bilo više dobre volje i intelektualne poniznosti znanstvenika. Svima bi nam bilo bolje kad bi više znanstvenika jednostavno priznalo da postoje stvari koje ne razumijemo o tome kako i zašto evolucija. Ono što smo umjesto toga vidjeli je netolerancija prema bilo kakvom ispitivanju ove teme koja je potpuno u suprotnosti s pravim znanstvenim duhom.
Nadalje, znanstvena zajednica je sjedila po strani dok su određeni znanstvenici i filozofi, tvrdeći da imaju autoritet znanosti, vodili rat protiv religije koristeći neodarvinistički prikaz evolucije kao metafizičkog oružja. Tri su glavna pravca ove ofenzive. Prvi je promicanje ekstremnog oblika naturalizma i redukcionizma, koji se ponekad naziva “scijentizam”. Prema toj filozofiji (mamurluku iz pozitivizma, a popularnoj među znanstvenicima), sva objektivno smislena pitanja mogu se svesti na znanstvena, a samo su prirodna objašnjenja racionalna.
Drugi korak je napad na ideju dizajna u prirodi: biolozi poput Richarda Dawkinsa i filozofi poput Daniela Dennetta tvrde da je darvinistička evolucija objasnila kako složene biološke strukture nastaju iz nesvjesnih fizičkih procesa i tako uništila Argument dizajna za postojanje Boga, pobijedila posljednji bastion teleologije i konačnu uzročnost u znanosti i pokazala da su svemir i život bez konačne svrhe.
Treći krak je napad na religijsko poimanje čovjeka. Prema riječima pokojnog Stephena Jaya Goulda, čovjek je “skinut s trona”. Ne postoji “ontološki diskontinuitet” (kako je to nazvao pokojni papa) između čovjeka i nižih životinja. Mi smo jednostavno proizvodi evolucijskog procesa i stoga moralni koncepti temeljeni na religiji ili prirodnom zakonu moraju ustupiti mjesto “evolucijskoj etici” i sociobiologiji. Sva tri elementa u ovoj antireligioznoj agendi nisu promovirana samo u popularnoznanstvenim tekstovima i dokumentarnim filmovima, već su viđena iu srednjoškolskim udžbenicima biologije, pa čak, povremeno, iu tehničkim časopisima.
Neznanstvena pojašnjenja znanosti
Naravno, nijedan od ovih napada na religiju nema nikakav znanstveni status. Nijedan od njih nije prijedlog unutar bilo koje trenutne znanstvene teorije. Ispravan — i u konačnici najučinkovitiji — odgovor je (kao što sam već napisao) oštro razlikovati stvarne hipoteze legitimne znanosti od filozofskih pogrešaka za koje se često pogrešno misli da proizlaze iz njih. Moramo povući što je moguće jasniju granicu između znanosti i filozofije – ne kako bismo znanost uzdigli iznad filozofije, već kako bismo znanosti vratili njezinu odgovarajuću “metafizički skromnu” ulogu, da upotrijebimo finu frazu koju je kardinal Schönborn upotrijebio u First Things, odgovarajući na kritike koje sam iznio na njegov raniji spis o evoluciji.
Ova metafizička skromnost znači ne dopustiti da se filozofski sustavi maskiraju u znanost. U slučaju neodarvinizma, moramo početi s onim što on doista tvrdi kao znanost, odbacujući sva filozofska značenja za koja ljudi poput Dawkinsa, Dennetta, Futuyme, Watsona i Cricka tvrde da ih nalaze u njemu – kao što to čine i neki religiozni ljudi, koji se zbog toga osjećaju prisiljenima odbaciti ga. Doista, postoje ljudi koji čitaju ta značenja u modernoj znanosti u cjelini, kao što se čini da kardinal Schönborn čini kada se u jednom trenutku poziva na “reduktivne tvrdnje moderne znanosti (što će reći pozitivizma)”.
Kozmički red suprostavljen netolerantnom umu
Sam po sebi, neodarvinizam je samo teorija o tome kako nastaje biološka struktura. Razmotrimo jednostavan primjer iz manje spornog područja fizike. Kad bismo vidjeli deset loptica kako se kotrljaju po biljarskom stolu, ne bismo očekivali da će se zaustaviti točno u trokutastom nizu. To bi zahtijevalo da njihova kretanja budu precizno povezana na vrlo nevjerojatan način. Stoga, kada vidimo trokutasti niz kuglica za bilijar, razumno zaključujemo da su bile složene rukom. Nasuprot tome, molekule u dovoljno ohlađenoj tekućini formiraju se u precizne nizove koji se nazivaju kristali. I znamo da nije potrebno da se molekule kreću na poseban način da bi došlo do ove kristalizacije. (Uistinu, može se simulirati kristalizacija na računalu, pri čemu se početna kretanja molekula biraju postupkom slučajnog odabira.)
Još jedan poučan slučaj je formiranje Sunčevog sustava, za koji znanstvenici vjeruju da je kondenziran iz oblaka plina i prašine. Sunčev sustav pokazuje visok stupanj pravilnosti: Na primjer, svi planeti kruže oko Sunca u gotovo istoj ravnini iu istom smjeru. Jesu li se čestice u izvornom oblaku morale kretati na poseban, visoko koreliran način da bi završile s tako urednim rezultatom? Ne. Može se pokazati da će kovitlajući oblak gravitirajućih čestica težiti, dok zrači toplinom, formirati ravni, rotirajući disk i konačno planetarni sustav.
Čini se da ovi primjeri sugeriraju da uređenost koju opažamo u prirodi – koja se od davnina smatrala dokazom kozmičkog dizajnera – može spontano nastati iz pukog kaosa. Taj je zaključak, međutim, površan. Pažljiva analiza svih takvih primjera iz fizike otkriva da su uređene strukture koje se nalaze u stvarima (kao što je Sunčev sustav ili kristali) manifestacija dublje i impresivnije uređenosti na razini temeljnih zakona. Na primjer, tri čudesna obrasca planetarnog gibanja koje je otkrio Kepler kasnije je objasnio Newton koristeći se svojim zakonima gibanja i gravitacije. Daleko od objašnjavanja uređenosti koju je Kepler otkrio, Newton je pokazao da su Keplerovi obrasci izdanak mnogo veličanstvenijeg, prodornijeg i ljepšeg reda.
Tako funkcioniraju sva znanstvena objašnjenja: Red na jednoj razini objašnjava se kao posljedica većeg reda na dubljoj razini. Svijet sada ne izgleda ništa manje uređeno nego što je izgledao u drevnim vremenima. Umjesto toga, što su dublje fizičari prodrli u unutarnje funkcioniranje svijeta, to su više otkrivali matematički sklad bogatstva, suptilnosti, zamršenosti i dubine koji se mogu nazvati samo uzvišenim.
Nadalje, iako nam fizika pruža naturalističke prikaze formiranja zvijezda, planeta i sunčevih sustava koji se temelje na bezličnim zakonima i slijepom slučaju (u užem smislu da bi kretanja primordijalnih čestica plina i prašine mogla biti statistički nasumična), ipak ljudski razum može uočiti i Providnost i svrhoviti dizajn u njihovom formiranju. Jer, ako u svemiru treba postojati život, svakako pomaže postojanje planeta kao njegovog staništa i zvijezda poput Sunca koje mu daju energiju, te da planeti mogu kružiti oko zvijezda na stabilan način. A sve te stvari ovise o brojnim značajkama zakona fizike koji su takvi kakvi jesu.
Da navedem samo dva primjera: kad sila gravitacije ne bi ovisila o udaljenosti kao inverzni kvadrat, nego kao neka druga sila, tada planeti uopće ne bi mogli kružiti oko zvijezda. A da zakoni nuklearne fizike nemaju određene precizno “podešene” značajke, zvijezde poput Sunca ne bi gorjele sporo i postojano na način na koji to rade, što životu daje vremena da se razvije. Argument iz dizajna je enormno ojačan otkrićima u fizici i kozmologiji, bez obzira na modrice koje je navodno nanio Darwinu. U biologiji vidimo strukturu drugačijeg tipa. Struktura kristala ili Sunčevog sustava temelji se na matematičkim pravilima, dok nam nijedna formula ne govori kako je životinja sastavljena. Umjesto toga, organsku strukturu karakterizira složenost i funkcionalna međuovisnost dijelova. Neodarvinizam predlaže prirodni mehanizam za proizvodnju složene organske strukture. Tvrdi se da ovaj mehanizam funkcionira čak i ako su genetske mutacije koje ga potiču statistički nasumične. Dok su vrste struktura različite u fizici i biologiji , koncept “slučajnosti” je isti u oba.
Slijedi: 2. Bog nije znanstvena teorija