Često se u životu suočavamo sa neuspjesima. Nekada radimo sasvim uobičajene poslove koji nam naoko ničemu ne služe I postavljamo sebi pitanje kakvog to smisla ima? Čemu toliki rad bez nekih rezultata. Čovjek ide u tvornicu I radi jedan posao čiji uspjeh sam ne vidi: on radi nešto što je samo po sebi nebitno, ali u cjelini se bez tog malog poslića posao ne može obaviti.
To je kao na “tvorničkoj traci” na kojoj je svaka sitnica važna I bez nje se ne može sastaviti gotov proizvod. Ipak, ljudi koji rade jedan te isti posao po cijele dane, lako izgube volju za tim poslom, jer sami ne vide smisao svega. Znaju čemu služi to, ali stalno raditi jedan posao, bez da ti itko kaže da si jednako vrijedan kao I onaj koji proizvod završava, nije lako I zan se dogoditi da ljudi izgube motiv za rad.
Slično je I sa životom. Svaki se dan ponavlja ista priča. Posao, kuća, večera, spavanje, posao,… Sve se izmjenjuje u jednoličnom ritmu I nakon nekog vremena, moguće je da se netko upita, zašto mu se život ne mijenja?
Takav čovjek zapravo zaboravi kako on radi ono što mora RADI DRUGIH LJUDI. Sve što čovjek radi vrijedno je, ali naš je život takav da često mi NE VIDIMO KONAČNE REZULTATE NAŠEG DJELOVANJA I to zna umoriti čovjeka. Takav se prestane veseliti svemu jer mu život postaje “monoton” I “dosadan”, ali zaboravlja se pri tom osvrnuti oko sebe I zaboravlja kako ta njegova dosadna svakodnevica prehranjuje djecu, odgaja ih, olakšava život nekima,…
Zapravo, takvi ljudi ne vide baš dobro smisao svega što rade, I zaboravljaju kako su samo SREDSTVO U BOŽJIM RUKAMA. Kada bi oni vidjeli malo bolje druge, a ne samo gledali samoostvarenje, shvatili kako se Bog poslužio njima da se njihovim poslom “okoriste” bližnji.
Zato sada poslušajte priču:
Jedan čovjek je molio Isusa da mu pojasni njegov životni poziv. I Isus mu kaže kako je njegov životni poziv GURATI JEDNU VELIKU STIJENU. Čovjek rado prihvati to I krene s poslom. Gurao je stijenu godinama, ali je nije uspio pomaknuti ni za jedna jedini milimetar.
Nakon više godina, sve mu se to činilo besmislenim, I izgubio je volju za guranjem kamena, bez obzira što mu je Isus pojasnio kako je to njegovo životno ostvarenje, kako tim guranjem kamena on vrši Božju volju. Došle su napasti, čovjek je htio odustati, želio je promijeniti svoj život, tražio je izlaz iz svoje situacije, I konačno je odlučio da će prestati sa guranjem jer je sve ove godine to činio bezuspješno. Zapravo, cijeli njegov život mu se činio potpunim promašajem. Kako beskorisno, kako isprazno, kako nevažno bijaše sve što je radilo! Takav je osjećaj imao!
Ipak, prije nego je odustao potpuno, odluči se još jednom pomoliti Isusu. Pitao je Isusa zašto mu je dao taj poziv, zašto ga je učinio beskorisnim I tako ništavnim!? Više od svega, zanimalo ga je zbog čega mu je rekao da gura taj kamen ako je znao da ga ne može pomaknuti?!
Isus mu je odgovorio: “Dao sam ti da GURAŠ KAMEN, A NE DA GA POMAKNEŠ! JA ĆU POMICATI KAMEN ONAKO KAKO TREBA, A TI GA SAMO GURAJ. Osim toga, zar ne vidiš kako si gurajući kamen OJAČAO, POSTAO SI SNAŽNIJI I OTPORNIJI. NAUČIO SI KAKO PRILAZITI TOM GURANJU KAMENA NA VIŠE NAČINA, A I KAMEN POZNAJEŠ DOBRO. Imao si višestruku korist od guranja kamena. A, kada I kako će se kament pomaknuti- to ostavi meni- ti samo guraj.”
Ako niste primjetili, ovo je priča o SVAKODNEVICI ČOVJEKA koja se čini beskrajnim ponavljanjem istih stvari koje čine da nam izgleda kako se život ne miče s mjesta. Događa nam se, kao I kod čovjeka iz priče, da se zasitimo toga, jer ne vidimo smisao svega. Najradije bi potpuno promijenili svoj život jer nam se čini kao da “ne živimo”.