Hodočašće u Lurd 16. – 22. kolovoza 2009.

Hodočašće u Lurd 16. – 22. kolovoza 2009.

U večernjim satima 16. kolovoza krenuli smo s našim župnikom don Ivanom Čotićem iz Splita na hodočašće u Lurd. Unatoč kasnom satu, uskomešanost je ispunila prostor autobusa i osjećalo se uzbuđenje pred putovanje. Pozdravljaju se prijatelji za koje nismo ni znali da idu, upoznaju novi čiju ćemo važnost tek spoznati narednih dana. Krećemo oko 22 sata, za sobom ostavljajući neke svoje drage ljude, a uz sebe vodeći one koji će to tek postati.
Noć… San nas svladava u iščekivanju novog jutra, tek kroz sjene vanjskog svijeta otkrivamo mjesta kroz koja prolazimo i tek što ih prepoznamo, ostaju za nama.

Ujutro stižemo u Padovu. Magloviti obrisi noći pretvaraju se u oštre linije talijanskog grada na sjeveru, a svjesnost da nismo više kući realnija je dolaskom dana. Naša prva postaja je svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića, kapucina iz Herceg Novog koji je došao u Padovu 1909. i tamo ostao sve do svoje smrti. Svoj apostolat za jedinstvo kršćana odlučio je vršiti kao ispovjednik, a tijekom gotovo 40 godina neumorno je ispovijedao od ranog jutra do kasne večeri.
Nastavljamo pješice kroz uspavani grad do bazilike sv. Antuna Padovanskog, prolazeći pored bazilike sv. Justine i trga Prato della Valle, najvećeg u Europi. Padova se u jutarnjim satima neradnog ponedjeljka doima kao polunapuštena ljuska kuća sa zatvorenim škurama i uličnim arkadama u kojima smo mi bili jedini šetači. Nakon kratkog slobodnog razgledavanja bazilike i neposredne okolice, nastavljamo svoje putovanje.

Sad smo svi već svoji, našli smo zajedničke razgovore; autobus se čini kao mjesto tjednima ispunjeno ovim ljudima. Vozimo se kroz Italiju; izmjenjuju se krajolici, gradovi kraj kojih prolazimo tek su obrisi u daljini, a šume, polja i kuće koje opstaju uz divlju autocestu izmjenjuju se strelovito.
Prolazimo kroz Francusku, putem Azurne obale. To nije onaj krajolik iz naših vizija, pitom i nedirnut. Gusta naseljenost, priroda ispresijecana autocestama, betonskim vijaduktima koji se nadvijaju nad bespomoćnim kućama osnovne su karakteriszike krajolika. Sve je podređeno razvitku, turizmu, brzom životu i kratkotrajnim užicima. Monaco, Cannes, Saint- Tropez, mjesta koja nikad ne spavaju, gradovi koji u svojim neodsanjanim snovima čekaju pješčane obale, a bude se u realnosti betonskih nebodera.

Stižemo obalom do Nice, našeg stajališta tog dana. Buku i blještavilo ostavljamo iza sebe spremajući se za smiraj dana, sutradan nas očekuje nastavak puta, a san i želja za Lurdom odvlači nas od grada.
Utorak je ujutro, nastavljamo putovanje ostavljajući Nicu za sobom. Uzimamo predah odmah nakon pola sata stajeći u Grasse-u, malenom gradiću poznatom po uzgoju cvijeća, parfemskoj industriji i trima velikim tvornicama, među kojima je i Fragonard koji posjećujemo. Ulaskom u tvornicu trenutno nas zapljuskuje mješavina različitih mirisa, a malena francuskinja kineskog podrijetla savršenim engleskim naglaskom uvodi nas u svijet cvijeća, parfema, sapuna i proizvodnje.

Oko dva sata poslijepodne stižemo u Avignon, grad u kojem su stolovali pape u sužanjstvu, srednjovjekovno sjedište uz obalu rijeke Rhone. Omeđen zidinama, s nizom spomenika, crkava; uključujući i papinsku palaču, postaje idealno mjesto za naš kratki predah.
Svi gradovi i krajolici koje smo usput posjetili ili samo vidjeli u prolazu, poput Carcassonea; podsjetnici su na mjesta koja nikad nećemo upoznati, ali i na ona neočekivana na koje nas život jednom možda vrati. Ona su kao kratki filmovi odgledani u jednom dahu, a onda pospremljeni u ladice sjećanja da bi ustupili mjesto nekom novom iskustvu.
U Lurd stižemo u večernjim satima. Krajolik je već drugačiji, arhitektura više nije mediteranska. Grad je smješten u srcu Pirineja, s malo lokalnog stanovništva, ispunjen hotelima i prenočištima za tisuće hodočasnika.

Nakon večere krećemo u zajedničku šetnju kroz gradić, ne sluteći naviranje osjećaja koje će u nama izazvati prvi susret sa svetištem. Spuštajući se prema rijeci Gava, čujemo samo zvuk usplahirene tišine, zatim šum vode i glasove u daljini. Približavajući se samom svetištu, glasovi dobivaju lice: na desetke volontera vode starije, bolesne i nemoćne natrag u hospicij nakon večernje procesije i molitve. Većina njih u rukama još uvijek drži upaljene svijeće, prolaze pokraj nas prelazeći preko mosta, svi okupljeni u toj radosti zajedništva, služenja i istinske, neiskvarene sreće. U tom trenu shvaćamo da na svijetu trenutno postoji vrlo malo mjesta gdje ljudi jedni drugima pružaju bezuvjetnu ljubav. U trenu zaboravljamo sve što smo vidjeli prethodna dva dana i shvaćamo važnost mjesta. Zaustavljamo se pred špiljom ukazanja Massabielle. Možda zbog silne želje, možda zbog spokoja noći koja je uvijek tiša i smirenija; možda zbog hladnog planinskog zraka koji nas je držao u treperavoj budnosti, zbog volontera koji u svojim plavim inačicama rikša vode svoje štićenike, možda zbog tisuće drugih, svakom osobnih razloga; ta večer je postala jedna od posebnijih u našim životima. Svatko ju je drugačije doživio, osobno i sebi svojstveno. Ali, nitko nije ostao ravnodušan. S tim mirom otišli smo u hotel na počinak.
Srijedu i četvrtak proveli smo u Lurdu, svatko po svom rasporedu, dijelom organizirano zajednički. U srijedu ujutro sudjelovali smo na internacionalnoj misi u podzemnoj bazilici Pija X., veličanstvenom prostoru koji može primiti 30 000 ljudi. Neki od nas jutro su iskoristili za kupanje u lurdskoj vodi, neki su to ostavili za poslijepodne. Lurd je maleni gradić, pa smo u reativno kratko vrijeme pogledali njegov veći dio. Bit svetišta nisu mjesta i kuće, već tisuće ljudi okupljenih u jednoj misli. U vrlo kratko vrijeme, to malo mjesto postaje ti dom, a ljudi iz najrazličitijh dijelova svijeta suputnici i prijatelji.

U 18 sati krenuli smo na euharistijsku procesiju u kojoj su sudjelovali hodočasnici iz čitavog svijeta, uključujući i naše suputnike iz Donje Stubice koje je vodio vlč. Mijo Rak. Svaku večer u 21 sat, počinje procesija sa svijećama čiji plamen izražava radost i nadu. Toliko mnoštvo svijeća ne može izgorjeti od ožujka do listopada koliko službeno traju hodočašća, zato se pojedine svijeće ostavljaju u sanduku pokraj špilje s nakanom da budu zapaljene u zimskim mjesecima. Molitva krunice na raznim jezicima, Ave Maria koja odjekuje popraćena plamenom tisuća svijeća, svaka sa svojom nakanom i molitvom, rijeka ljudi, svi sa mišlju ljubavi i djeljenja; atmosfera je koju je teško opisati riječima i predstavlja jedno od onih iskustava koja ostaju za čitav život. Članici našeg župnog mješovitog zbora Ani Martinović i voditeljici našeg benda “Izidor” Jeleni Laća pripala je čast da na hrvatskom jeziku izmole tri Zdravo Marijo i otpjevaju pripjev pjesme Sred te se pećine. Tu večer svatko je završio na svoj način, ali rijetki su oni koji se prije odlaska na počinak nisu vratili u špilju pred Mariju.

Srijedu smo započeli rano, sv. misom na hrvatskom jeziku pred špiljom ukazanja. Misu je predvodio vlč. Ivan Brlečić, župnik iz Donje Stubice; nakon čega je uslijedio obilazak mjesta vezanih uz život sv. Bernardice. Taj put nas je odveo do župne crkve Srca Isusova, gdje je Bernardica krštena; zatim hospicija i oratorija gdje je primila sakrament prve pričesti; mlina u kojem je prvotno živila njena obitelj, te nekadašnjeg zatvora Cachot u koji su se preselili kasnije. Nakon ručka odlazimo na križni put koji je podignut na brdu iznad bazilika, gdje nas okruženje nedirnute prirode i zajedničkih molitvi ispunja novom snagom. Pogled na čitav Lurd podsjeća nas da se bliži povratak kući.
Zajednički obilazak završavamo posjetom Bazilici bezgriješnog začeća, Bazilici gospe od Krunice i Kripti, koja je zapravo prva crkva podignuta nakon Ukazanja, posvećena 1866 uz Bernardičino prisutstvo.

Posljednja večer u Lurdu za svakog od nas bila je posebno iskustvo. Ne želeći se odvojiti od tog mjesta, vraćali smo se svetištu, prisustvovali još jednom euharistijskoj procesiji; gledajući tu rijeku svijeća kako prolazi svetištem, dopuštali smo pjesmi i molitvi da nas u potpunosti svlada. Nitko nije želio napustiti Lurd, pronalazili smo smiraj u kapeli klanjanja na suprotnoj obali Gave, neki u crkvi sv. Bernardice, a neki pred špiljom ostali do kasno u noć.
Sutradan rano ujutro, pred sam odlazak, održana je sv. misa u Kripti koju je predvodio naš župnik don Ivan Čotić zajedno sa don Tomislavom Škenderom. Vani je još bio mrak, a teška kiša koja je padala kao da nam je svojim dolaskom nagovijestila da je vrijeme za povratak kući. U Lurdu je to samo još jedan novi dan; rijeke hodočasnika dolaze i odlaze; novi ljudi traže mir i ljubav. Mi napuštamo Lurd i krećemo prema Italiji.
Uvečer stižemo u hotel u okolici Torina, te iscrpljeni putovanjem nakon večere odlazimo na odmor i spavanje..
U subotu ujutro prije povratka za Split krenuli smo u razgledavanje samog Torina, te u posjet katedrali sv. Ivana Krstitelja u kojoj se čuva Torinsko platno, za vrijeme našeg dolaska zamijenjeno faksimilom jer je original bio na restauraciji. Nakon kratkog panoramskog preleta Torinom, polazimo za Split. Iako umorni, gotovo nitko ne spava. Razgovaramo dijeleći iskustva i osjećaje proživljene proteklih dana. Istovremeno se želimo vratiti, ali i što prije doći kući podijeliti sa svima svojima ono što nosimo u sebi. Snaga tog mjesta spoznaje se kroz doživljaje Lurda koje su hrabriji podijelili s nama u autobusu. Ne samo snaga konkretnog, opipljivog Lurda; već snaga osjećaja koje smo svi ponijeli u sebi, jasnoće spoznaje koju ćemo donijeti kući.
Stižemo u Split u kasnim satima subote, pozdravljamo se međusobno, znajući da smo vezani zajedničkim iskustvom. Većina nas je tu noć provela budnima, razgovarajući i razmišljajući o Lurdu.

Ana Krstulović