Tik pred osvit zore grupa hodočasnika sa Sućidra zaputila se prema prvome odredištu, gradu sv. Vlahe, gradu Dubrovniku gdje ih je čekao trajekt za talijanski grad Bari. Dugotrajni, a za neke iscrpljujući dvanaestosatni put, ovoj je grupi bio veoma zanimljiv i prilika za postavljanje temelja zajedništvu koje će se tijekom hodočašća razvijati, a čije će prve natruhe biti vidljive već na prvoj zajedničkoj večeri u gradu Avellinu, večeri kojom je ujedno i zaokružen prvi dan hodočašća. Nakon jutarnje mise u crkvi Santa Maria del Roseto, u kojoj će se i iduća dva jutra slaviti sveta misa, uslijedio je posjet svetištu Montevergine smještenom u šumskoj osami iznad Avellina. Put je nastavljen prema površinom malenome, ali značajem velikome gradu Pietrecelinu, rodnome mjestu Padre Pija, u kojemu je i dan danas očuvana njegova rodna kućica. Za kraj dana uslijedio je razgled Pompeja, grada u kojemu je vrijeme stalo i koji posjetiteljima omogućava povratak u antičko doba. Sutradan prva je postaja bio grad Salerno sa svojom prekrasnom katedralom svetoga Mateja, čuvaricom relikvija jednoga od najvećih papa u povijesti, Grgura VII., i istoimenom kriptom oslikanom prikazima iz Matejeva evanđelja, zdanje za koje i više nego dobro vrijedi ona stara da slika govori tisuću riječi. Sljedeća je stanica bio grad Napulj ili, kako bi rekli Napolitanci, jedini pravi talijanski grad. Nakon panoramske vožnje i lagane šetnje napuljskim ulicama, kraj je dana bio rezerviran za posjet katedrali posvećenoj Uznesenju Marijinu. Sljedeći je dan započeo posjetom Materi, gradu koji datira još iz vremena paleolitika, a koji će mnogi prepoznati zahvaljujući mnogobrojnim filmovima, između ostaloga Ben Hur i Pasija. Nakon razgleda Matere, put je nastavljen do Bitetta, grada u kojemu se nalazi tijelo blaženog Jakova Zadranina. Nažalost, zbog procesa kanonizacije, tijelo nije bilo ondje, ali to nije ni u čemu pokolebalo ovu grupu hodočasnika koji su nastavili prema gradu u kojemu je Padre Pio proveo svoje posljednje dane, gradu u kojemu je izgrađen vjerski kompleks u kojemu se čuva tijelo ovoga svetca, San Giovanni Rotondo. Dan se završio svetom misom koju su mnogi, vjerujem, po prvi put slušali na talijanskome jeziku. Izmoreni tjelesno, ali duhovno okrijepljeni, hodočasnici su se uputili prema hotelu u Bariju. Posljednji je dan bio rezerviran za razgled grada Barija i slavljenje svete mise u kripti svetog Nikole u kojoj se čuvaju relikvije ovoga, posebno među dječicom, omiljenog svetca, a koja se nalazi u istoimenoj katedrali. Hodočašće se polako počelo približavati svome kraju te je uslijedio ukrcaj na trajekt za Dubrovnik te noćna vožnja prema Splitu.
Iako će se možda dragome čitaocu činiti kako je ovo hodočašće bilo tek nakrcani program obilaska što je više znamenitosti moguće, mogu vas odmah uvjeriti u suprotno. Da, posjećene su mnogobrojne lokacije. I da, prijeđeni su brojni kilometri što pješice, što nekim prijevoznim sredstvom, ali je isto tako grupa od međusobno gotovo nepovezanih ljudi postala povezana u tolikoj mjeri da nitko nije želio kraj. Netko je na ovo hodočašće krenuo kako bi osobno zahvalio Padre Piju na pomoći u teškim životnim situacijama, netko je išao radi toga da vidi druga mjesta, a netko iz puke znatiželje. S kojim god razlogom krenuli, ono što je najvažnije jest s čime završite, odnosno po čemu ćete nešto pamtiti.
Dakle, po čemu ćete pamtiti?
Ja ću ovih pet dana hodočašća putevima svetoga Padre Pija pamtiti kao pet dana prožetih dubokim i važnim razmišljanjima na temu ispovijedi i savjesti, ali isto tako i prožetih uvidom u mali dio kulturnoga blaga toga područja. Ono što je svemu tome i dalo smisao bila je čvrsta vjera u našega Gospodina Isusa Krista koji nam je udijelio duha zajedništva koje nas nije ni trenutka napustilo.
K.M.
