𝐊𝐚𝐤𝐨 𝐯𝐢𝐝𝐢𝐦𝐨 𝐬𝐞𝐛𝐞?
Ovo pitanje (kako vidim sebe) preoblikovat ćemo i postaviti kao: 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫𝐚𝐦 𝐬𝐥𝐢𝐤𝐮 𝐨 𝐬𝐞𝐛𝐢? Sve naravno počinje odgojem u obitelji, u krilu roditeljske ljubavi koji sve što rade za nas rade iz jednog jedinog ispravnog razloga za sve u ovom životu: jer nas vole! S vremenom, mladi čovjek pokušava sam sebi krčiti put kroz život, počinje oblikovati svoje stavove koji, u težnji da bude slobodan i neovisan o bilo kome nerijetko postaju odraz jednog nutarnjeg bunta protiv onih koji me najviše vole na ovom svijetu. Roditeljske odluke postaju teške i u jednom trenutku života shvaćaju se kao nametljive. Zašto?
Život mlade osobe počinje se izlagati i utjecaju okoline, društva u kojem se živi i taj je utjecaj nemoguće izbjeći. Čovjek ne može sam kroz život, mora se socijalizirati. Ključno pitanje u tim trenucima jest što utječe na život jedne mlade osobe? Odgovor na ovo pitanje zapravo predstavlja ono što oblikuje sliku osobe o sebi, zajedno sa idealima koje u sebi nosi, koje su mu oblikovali roditeljski odgoj, vjera,…
Zavirimo malo u današnji svijet. Svi su bombardirani (preko medija, ali nerijetko i preko ustanova za odgoj mladeži) krivim idealima. Kao model života predstavljaju se ljudi: idoli, celebrity, uspješni biznismeni, političari, sportaši, umjetnici,… Slijedeći te modele naoko idealna života, mlad čovjeka svoj život prilagođava njima. Nitko ne postavlja pitanje moralnosti njihova života. Naime, kada ti isti modeli ne odgovaraju nečijim potrebama, javnost ih opisuje sarkastično, izrugujući one iste koje su donedavno glorificirali. Slijedi se jedan obrazac kojeg danas nazivamo ,,cancel kulturom” ili kulturom poništavanja. To je jedan brutalan način odnošenja prema osobama koje nam više nisu potrebne. Jednostavno ih javno poništimo, izbrišemo iz života. Meni se čini kao jedno duhovno ubojstvo i krajnja degradacija osobe. Pri tome nitko ne govori o nedoličnosti takvih života dok su bili idoli. Pronalazi se jedan novi idol, novi model. Zapravo sve slijedi jedan obrazac društva kojem je cinizam u korijenu postupanja i stvaranja odnosa među ljudima. Novi model, nerijetko je nemoralniji od staroga.
Zajedničko obilježje ovakvih modela života jest stvaranje jedne slike života koja je drugima nedostupna, slike idealna života. Problem ovakve slike jest moral ili nemoral o kojem se ne vodi računa. Na ovakav se način udara na onu temeljnu ljudsku čežnju za idealom, pa se mlad čovjek s lakoćom poistovjeti s nekim od tih modela idealna života. Dodatni problem na kojeg se nitko ne obazire jest stvaranje jedne ,,podkulture prostitucije” u kojoj se intima vlastitog života izlaže javnosti bez imalo srama ne vodeći računa koliko se zlo i šteti nanosi nevinoj mladosti. Ova podkultura podrazumijeva ,,prodaju vlastite intime” za jednu podršku na društvenim mrežama, za jedan dobar status, za to da se o nekome priča ili piše u medijima,… U konačnici riječ je o stavu u kojem se vlastita intima procjenjuje koristi koja se ima dobiti od društva. Nekada (ili najčešće) je riječ o novcima (poput influencera), a nekada samo o gladi da budem čašćen od drugih, da me drugi vide kao svoga idola. Ne podsjeća li vas ovo na jednu demonsku potrebu da se zauzme mjesto idealne osobe- Boga, u nečijem životu?
Što mnogi rade slijedeći svoje idole? Danas su odnosi među ljudima obilježeni jednom pojačanom komunikacijom po društvenim mrežama. Na njima nalazimo statuse ili slike kojima se osobe predstavljaju. Nije rijetkost da se u tu svrhu koriste i razni filteri kojima se slika o sebi uljepšava do mjere neprepoznatljivosti osobe na slici. To nam govori koliko je tim osobama stalo da ih drugi ljudi vide u puno ljepšem svjetlu od njihove stvarnosti.
Gore od toga jest što nam filtriranje samoga sebe pokazuje kako ljudi imaju jednu lošu sliku o sebi koju žele poboljšati na način koji ne odgovara stvarnom stanju njihove nutrine. Premda to ne pokazuju naizvan, često imaju loše mišljenje o sebi. To mišljenje može biti i realno, ali odnos prema tom mišljenju odražava jedan krivi stav spram sebe. Naime, maskiranje vlastitog ,,ja” na ovakav način pokazuje zapravo kako je osobi stalo do svačijeg mišljenja, do mišljenja ljudi koji im u životu ne znače ništa, do mišljenja ljudi koji ne mogu dati jedan pravi savjet za život- ne stoga jer ih ne poznaju, već stoga jer ih ne vole.
Problem koji smo izrazili pitanjem ,, 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐯𝐢𝐝𝐢𝐦 𝐬𝐞𝐛𝐞”, 𝐝𝐨𝐯𝐨𝐝𝐢 𝐧𝐚𝐬 𝐝𝐨 𝐩𝐢𝐭𝐚𝐧𝐣𝐚 ,,𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫𝐚𝐦 𝐬𝐥𝐢𝐤𝐮 𝐨 𝐬𝐞𝐛𝐢”, 𝐨𝐝𝐧𝐨𝐬𝐧𝐨 𝐝𝐨 𝐩𝐢𝐭𝐚𝐧𝐣𝐚 ,,𝐝𝐨 č𝐢𝐣𝐞𝐠 𝐦𝐢 𝐣𝐞 𝐦𝐢š𝐥𝐣𝐞𝐧𝐣𝐚 𝐬𝐭𝐚𝐥𝐨.” Upravo ovo zadnje pitanje ključno je u razmišljanju o ispovjedi. Čovjek je biće koje nastaje iz ljubavi Boga, rađa se iz ljubavi osoba, odgaja se u ljubavi obitelji, pa bi nam zapravo jedino trebalo biti važno pitanje ,,što o meni misle osobe koje me vole”, a nikako ,,što o meni misle svi” ili ljudi koji ne drže do mene i mojega života. Slika o sebi najprije se formira po ljubavi onih kojima je do mene stalo, a može se korigirati iskustvom ljudi s kojima se susrećem u životu. Zasigurno ćete naići na ljude koji nisu dio vaše obiteljske priče, ali vas cijene zbog vas samih, takvih kakvi jeste, pa će se ispravno odnositi prema vama. Mišljenje takvih ljudi može unijeti jednu ispravnu korekciju slike koju stvaram o sebi, o svojem životu.
𝐑𝐚𝐬𝐜𝐣𝐞𝐩
Jedan cinik, jedno društvo cinika kojima je bitno samo zadovoljstvo, užitak, uspjeh koji ne pita za cijenu života, ne može korigirati ništa. Može samo deformirati ispravnu sliku o meni i mom životu. Može unijeti krive vrijednosti u moj život. Kada se to dogodi, u dobro odgojenu čovjeku nerijetko nastaje rascijep osobnosti, rascijep u nutrini.
Zbrka koju u jedno dobro odgojenu dušu unosi ovo ,,mišljenje svijeta o nama” koje postaje najvažnije u jednom trenutku, postaje izvorom nemira i nezadovoljstva osobe koja se počinje osjećati neostvarnom. Krivi poticaju govore joj kako nije dovoljno dobra za ovaj svijet, za druge. Malo po malo, zaboravlja se na one koji te vole, a tako i na Boga. Njima si dobar, ali svijetu nisi. Uđemo li u jedno takvo srce pronaći ćemo napetost u njemu između onoga što jesmo i što bismo htjeli biti; što radimo i što bismo radili; što želimo i što bismo trebali. Ova podijeljenost u čovjeku stvara određenu zbrku u njegovim htijenjima koji se izgubi u sebi ne shvaćajući kako se ne postiže se sada ni raj, ni pakao. Istovremeno stalno nailazi na smetnje u svemu što radi.
Nutarnja podijeljenost nastaje kada radimo ono što nije dobro i svjesno zanemarujemo ono što je ispravno. Premda znamo da nije dobro, ipak to odabiremo. Zapravo odabiremo ono što nije najbolje za nas i kao da se u nama vodi jedan interni rat u kojem se zakon naših prohtjeva (onaj kojeg prihvatimo od cinizma svijeta) bori protiv zakona razuma. U nama se sukobljavaju ideali stvari koje želimo sada i stvari koje Bog želi za nas. Rat ideala.
𝐊𝐫𝐢𝐯𝐚 𝐬𝐥𝐢𝐤𝐚 𝐨 𝐬𝐞𝐛𝐢; 𝐤𝐫𝐢𝐯𝐚 𝐬𝐥𝐢𝐤𝐚 𝐨 𝐁𝐨𝐠𝐮
Nutarnji rascjep lako u nama stvori jednu poputno krivu sliku o nama. Ukoliko ne dođe do ostvarenja onog idealnog u mom životu (a to je najčešći slučaj) čovjek se lako razočara, postaje frustriran jer mu ne ide ništa od ruke, pada u depresije, očaje,… Postaje nemoćan jer slabi njegova volja da išta napravi sam od sebe.
Iz perspektive ispovjedi, problem ,,krive slike” leži u stvaranju stava ,,da nisam dovoljno dobar.”Naravno, ovaj stav generiran je zbog toga jer nam je stalo do mišljenja ljudi kojima do nas nije stalo. Ovakvo stanje krivo nas postavlja i u ispovijedi. Često stoga pristupamo iz krivih početnih postavki u jednu ispovijed.
,,𝐊𝐫𝐢𝐯𝐚 𝐬𝐥𝐢𝐤𝐚” 𝐨 𝐬𝐞𝐛𝐢 𝐧𝐞𝐤𝐚𝐝𝐚 𝐣𝐞 𝐠𝐞𝐧𝐞𝐫𝐚𝐭𝐨𝐫 𝐤𝐫𝐢𝐯𝐢𝐜𝐞: 𝐬𝐞𝐛𝐞 𝐢𝐥𝐢 𝐝𝐫𝐮𝐠𝐨𝐠𝐚 𝐨𝐤𝐫𝐢𝐯𝐥𝐣𝐮𝐣𝐞𝐦 𝐳𝐚 𝐧𝐞𝐮𝐬𝐩𝐣𝐞𝐡, za ovo ili ono. Kada me vodi ,,mišljenje svijeta” u promišljanju o svojoj krivici, onda se u pravilu javlja obrambeni mehanizam (isti onaj kojeg nalazimo i u prvog čovjeka) kojim se krivica želi skriti. 𝐒𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭 𝐮 𝐤𝐨𝐣𝐞𝐦 ž𝐢𝐯𝐢𝐦𝐨 𝐮 𝐩𝐫𝐚𝐯𝐢𝐥𝐮 𝐤𝐚ž𝐧𝐣𝐚𝐯𝐚 𝐤𝐫𝐢𝐯𝐜𝐞 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐮 𝐤𝐫𝐢𝐯𝐢𝐜𝐮 𝐧𝐞 𝐳𝐧𝐚𝐣𝐮 𝐬𝐤𝐫𝐢𝐭𝐢, 𝐚𝐥𝐢 𝐢𝐬𝐭𝐨𝐯𝐫𝐞𝐦𝐞𝐧𝐨 𝐧𝐚𝐠𝐫𝐚đ𝐮𝐣𝐞 𝐤𝐫𝐢𝐯𝐜𝐞 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐤𝐫𝐢𝐯𝐢𝐜𝐮 𝐮𝐬𝐩𝐣𝐞š𝐧𝐨 𝐬𝐤𝐫𝐢𝐯𝐚𝐣𝐮 𝐢𝐥𝐢 𝐛𝐫𝐚𝐧𝐞. Zbog ove krive slike, često u ispovjedi ublažavamo svoje grijehe, nerijetko krivicu prebacujemo na druge, ili pokušavamo opravdati na neki način svoje grešno postupanje. 𝐒𝐭𝐫𝐚𝐡 𝐧𝐚𝐬 𝐣𝐞 𝐝𝐚 𝐧𝐞 𝐛𝐮𝐝𝐞𝐦𝐨 𝐤𝐚ž𝐧𝐣𝐞𝐧𝐢 𝐢 𝐳𝐚𝐛𝐨𝐫𝐚𝐯𝐥𝐣𝐚𝐦𝐨 𝐩𝐫𝐢 𝐭𝐨𝐦 𝐝𝐚 𝐬𝐞 𝐧𝐞 𝐬𝐮𝐨č𝐚𝐯𝐚𝐦𝐨 𝐬𝐚 𝐜𝐢𝐧𝐢č𝐧𝐢𝐦 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭𝐨𝐦, 𝐯𝐞ć 𝐝𝐨𝐥𝐚𝐳𝐢𝐦𝐨 𝐩𝐫𝐞𝐝 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐢 č𝐢𝐧𝐢 𝐬𝐯𝐞 𝐝𝐚 𝐦𝐞 𝐬𝐩𝐚𝐬𝐢.
Kada drugoga okrivljujem za svoj grijeh pokazujem u pravilu dvije stvari: ili sam neizmjerno ohol i mislim kako sam od drugih bolji u svemu i ni u čemu ne mogu biti kriv; ili sam svjestan svoje grešnosti i sramim se pred svijetom i ne bih želio da se ideana slika o meni naruši. Sve ovo su razlozi za nastaviti sa grešnim životom i nakon ispovjedi. Ispovjed mi na trenutak umiri savjest, ali nakon nje ponovo ulazim u svijet koji me oblikuje. U ovakvoj situaciji događa se da posve obezvrijedim sakrament zbog oholosti i moja ispovjed postane površna, bezlična, hladna. 𝐊𝐚𝐝𝐚 𝐮 𝐝𝐫𝐮𝐠𝐨𝐦𝐞 𝐭𝐫𝐚ž𝐢𝐦 𝐤𝐫𝐢𝐯𝐜𝐞, 𝐚 𝐦𝐚𝐫𝐢𝐦 𝐳𝐚 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐧𝐚 𝐧𝐞𝐤𝐢 𝐬𝐯𝐨𝐣 𝐧𝐚č𝐢𝐧, 𝐥𝐚𝐤𝐨 𝐬𝐞 𝐝𝐨𝐠𝐨𝐝𝐢 𝐣𝐞𝐝𝐚𝐧 𝐝𝐫𝐮𝐠𝐚č𝐢𝐣𝐢 𝐞𝐤𝐬𝐭𝐫𝐞𝐦 𝐨𝐝 𝐨𝐡𝐨𝐥𝐨𝐬𝐭𝐢. Lako padnem u jedno nezdravo stanje u kojem tražim krivce u ljudima iz moje prošlosti, u obitelji među nekima koji su ,,zlo prenijeli na mene”, zaboravljajući kako je svatko odgovoran za vlastiti grijeh. Nitko meni nije kriv za moje grijehe!
Kada se vođeni strahom od kazne ispovjedamo, počinjemo minuciozno preispitivati vlastitu savjest. Analiziramo sve i svašta i stalno pronalazimo neki grijeh na sebi. Stalno greške, stalno zlo, stalno negativa! Vraćamo se na grijehe iz prošlosti, vraćamo se na grijehe koje smo ispovjedili ali nas ponovo muče u savjesti, vraćamo se na nešto što nam je u pameti ostalo nejasno, vraćamo se, vraćamo se, vraćamo se,… Vraćamo se u vrijeme koje ne možemo vratitit. Tipičan PTSP čovjeka koji ima krivu sliku o sebi i o Bogu. Ovo nas s lakoćom odnese u skrupuloznost, u frustriranost sobom, nekada u očaj. Kako je moguće da se to dogodi osobi koja se ispovjeda?
Pri svemu tome, ne sjetimo se one točke o kojoj smo govorili: što o meni misle oni koji me vole? Ovo pitanje treba nas dovesti do razmišljanja o tome ,,što o meni misli Bog” ili ,,kako me Bog vidi?” Oblikovani ,,mišljenjem svijeta” mi u ispovjed ulazimo zapravo sa slikom svijeta o nama koja se ne smije srušiti u svijetu. Time ,,svijet” stavljamo na mjesto Boga. 𝐈𝐬𝐩𝐨𝐯𝐣𝐞𝐝𝐚𝐦𝐨 𝐬𝐞 𝐁𝐨𝐠𝐮, 𝐚𝐥𝐢 𝐳𝐚𝐩𝐫𝐚𝐯𝐨 𝐮 𝐬𝐞𝐛𝐢 𝐢𝐦𝐚𝐦𝐨 𝐬𝐥𝐢𝐤𝐮 𝐨 𝐁𝐨𝐠𝐮 𝐤𝐨𝐣𝐮 𝐣𝐞 𝐨𝐛𝐥𝐢𝐤𝐨𝐯𝐚𝐨 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭 𝐮 𝐦𝐞𝐧𝐢. 𝐏𝐫𝐢𝐣𝐞 𝐧𝐞𝐠𝐨 𝐬𝐡𝐯𝐚𝐭𝐢𝐦𝐨 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐦𝐞 𝐁𝐨𝐠 𝐯𝐢𝐝𝐢, 𝐦𝐢 č𝐞𝐬𝐭𝐨 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐯𝐢𝐝𝐢𝐦𝐨 𝐧𝐚 𝐤𝐫𝐢𝐯𝐢 𝐧𝐚č𝐢𝐧. 𝐒𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭 𝐮 𝐧𝐚𝐦𝐚 𝐬𝐭𝐯𝐨𝐫𝐢 𝐤𝐫𝐢𝐯𝐮 𝐬𝐥𝐢𝐤𝐮 𝐨 𝐁𝐨𝐠𝐮.
Za razumjeti ovo sjetimo se onih koji nas zasigurno najviše vole- roditelja. Često danas nalazimo slučaj da djeca loše govore o roditeljima. Ne razumiju kako time ne govore o njima, već o sebi, jer roditelj daje koliko može dati sukladno okolnostima, ali gotovo uvijek daruje maksimum svoje ljubavi ako je to jedna normalna osoba i ako i sam nije cinik. Djeca često podcjenjuju dar roditelja jer im u jednom trenutku od roditeljske ljubavi postaje važnije ono što nazivamo publicitet- mišljenje koje o meni imaju ljudi, koji me možda i ne poznaju i ne vole. Nemojte misliti kako idealiziramo roditelje. Naime, mnogi se u svom odgoju djece vode ,,mišljenjem svijeta” ili prevladavajućim cinizmom. Jedan cinik ne može odgojiti doli drugog cinika. Teško ide u suprotnom smjeru. Roditelji često ne cijene dovoljno svoju djecu, jer je nekima važniji publicitet od ljubavi. Djeca takvima postaju ukras, ,,fiter” kojim u očima drugih trebaju poboljšati mišljenje o njima samima. Ne odgoje ih s pažnjom, pa djeca krenu svojim putem i prije nego bi trebali. Kasnije ne odgovore na očekivanja roditelja. Tako i roditelji znaju loše govoriti o svojoj djeci. Sve u konačnici počinje krivom slikom o sebi, potrebom da javnost ima dobro mišljenje o meni, i krivom slikom o Bogu čije mjesto u mojem životu zapravo zauzme drugi.
𝐊𝐚𝐝𝐚 𝐬𝐞 𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫𝐢 𝐩𝐨𝐬𝐭𝐚𝐯𝐞 𝐭𝐚𝐤𝐨 𝐝𝐚 𝐣𝐞 𝐧𝐚𝐣𝐛𝐢𝐭𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐡𝐨ć𝐞 𝐥𝐢 𝐦𝐞 𝐭𝐤𝐨 𝐯𝐢𝐝𝐣𝐞𝐭𝐢 𝐮 𝐜𝐫𝐤𝐯𝐢 𝐢𝐥𝐢 𝐧𝐚 𝐢𝐬𝐩𝐨𝐯𝐣𝐞𝐝𝐢 𝐢 𝐩𝐫𝐢č𝐞𝐬𝐭𝐢, 𝐩𝐨𝐤𝐚𝐳𝐮𝐣𝐞𝐦𝐨 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐧𝐚𝐦 𝐣𝐞 𝐩𝐮𝐛𝐥𝐢𝐜𝐢𝐭𝐞𝐭 𝐯𝐚ž𝐧𝐢𝐣𝐢 𝐨𝐝 𝐁𝐨𝐠𝐚. 𝐏𝐨𝐤𝐚𝐳𝐮𝐣𝐞𝐦𝐨 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐧𝐚𝐬 𝐳𝐚𝐧𝐢𝐦𝐚 ,,š𝐭𝐨 ć𝐞 𝐬𝐞𝐥𝐨 𝐤𝐚𝐳𝐚𝐭𝐢 𝐨 𝐦𝐞𝐧𝐢”, 𝐚 𝐧𝐞 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐦𝐞 𝐯𝐢𝐝𝐢 𝐁𝐨𝐠. S vremenom, sav moj odnos pretvara se u jedan formalizam, u kojem ima svega osim vjere. Nema vjere, jer nema ljubavi prema Bogu kojeg vidimo na posve pogrešan način. Ulazimo u ispovjed Bogu za kojem mislimo kako će nas kazniti, kako će nas poniziti ili posramiti, kako će nas možda odbaciti ili povrijediti na neki način, koji će mi se izrugati ili mi na ironičan način dati do znanja da mu više nisam potreban. Ulazimo u ispovjed Bogu sa slikom svijeta u sebi: slikom o Bogu koje je u meni oblikovao svijet počevši od krive slike o samome sebi. U toj slici nije mi važno što Bog misli o meni, već publicitet koji za razliku od čašćenja Boga nema veze sa ljubavlju. To je 𝐫𝐞𝐤𝐥𝐚𝐦𝐚 za nekoga tko se bolje želi prodati, tko želi uvećati svoju cijenu u ovom svijetu. Bogu ne treba publicitet. On želi ljubav, a ona dolazi čašćenjem.
Pri tome, stvarajući krivu sliku o Bogu mnogi drže da je Bog ravnodušan prema zbivanjima. Neki misle da nikoga ne kažnjava i da mu je svejedno što se radi nepravda. Drugi misle kako je dobar samo ako nam daje ono što želimo. Svi zajedno ne razumiju razliku između želja i potreba, jer Bog ne ispunjava želje, već gleda potrebe za naše spasenje i kako da nas dovede trajno k sebi. Razbojnik na križu ne traži da ga Isus skine. Traži ono što mu je potrebno za spasenje, biti blizu Bogu. I Bog mu to i daruje. Gledano očima svijeta, taj dar baš i nema smisla, zar ne? Jedan neuspješni Bog razapet na križu, daruje spasenje jednom neuspješnom razbojniku koji je uhvaćen u svom zlodjelu i kažnjen od svijeta.
𝐊𝐚𝐤𝐨 𝐦𝐞 𝐯𝐢𝐝𝐢 𝐁𝐨𝐠?
Kao posljedica niza krivih slika o sebi i čovjeku, stvara se kriva slika o Bogu. Pogledamo li malo u sve te predstavke Boga uočit ćemo kako im je svima zajedno jedno: 𝐧𝐞 𝐦𝐨𝐠𝐮 𝐬𝐞 𝐨𝐬𝐥𝐨𝐧𝐢𝐭𝐢 𝐧𝐚 𝐁𝐨𝐠𝐚! Zajedničko svim ovim stavovima jest 𝐧𝐞𝐝𝐨𝐬𝐭𝐚𝐭𝐚𝐤 𝐯𝐣𝐞𝐫𝐞 𝐮 𝐁𝐨𝐠𝐚! Odemo li korak dalje, shvatit ćemo kako se vjera uvijek rađa iz nečeg drugog. Nekada je to evidencija činjenica koje nam ulijevaju sigurnost, a najčešće je to ljubav koja stvara povjerenje u osobu. Tako, 𝐯𝐣𝐞𝐫𝐚 𝐮 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐨 𝐤𝐨𝐣𝐨𝐣 𝐠𝐨𝐯𝐨𝐫𝐢𝐦𝐨 𝐩𝐨č𝐢𝐯𝐚 𝐧𝐚 𝐩𝐨𝐯𝐣𝐞𝐫𝐞𝐧𝐣𝐮 𝐝𝐚 𝐁𝐨𝐠 𝐦𝐨ž𝐞 𝐬𝐯𝐞, 𝐩𝐨𝐯𝐣𝐞𝐫𝐞𝐧𝐣𝐮 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐢𝐳𝐫𝐚𝐬𝐭𝐚 𝐢𝐳 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯𝐢 𝐩𝐫𝐞𝐦𝐚 𝐎𝐧𝐨𝐦 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐦𝐞 𝐯𝐨𝐥𝐢 𝐢 𝐯𝐢š𝐞 𝐨𝐝 𝐦𝐨𝐣𝐢𝐡 𝐫𝐨𝐝𝐢𝐭𝐞𝐥𝐣𝐚!
Gledamo li na ispovjed čisto ,,tehnički”, onda ćemo u njoj uvijek naći niz nedostataka. Ali kada s ljubavlju pristupamo Bogu, stvari dobiju drugačije boje. Tada naša vjera dobiva onaj oblik koji želi Bog. Vjera prestaje biti skup pravila koje moram obdržavati, pobožnost koju moram izmoliti jer bez nje se neću spasiti, ispovjed koju moram obaviti da riješim “eto i tu obavezu”, otići na misu da vidi župnik da sam bio na misi ili da to vide i drugi,… 𝐊𝐚𝐝𝐚 𝐬 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯𝐥𝐣𝐮 𝐩𝐫𝐢𝐬𝐭𝐮𝐩𝐚𝐦𝐨 𝐁𝐨𝐠𝐮, 𝐨𝐧𝐝𝐚 𝐯𝐣𝐞𝐫𝐚 𝐩𝐨𝐬𝐭𝐚𝐣𝐞 𝐨𝐧𝐨 š𝐭𝐨 𝐯𝐣𝐞𝐫𝐚 𝐭𝐫𝐞𝐛𝐚 𝐛𝐢𝐭𝐢: 𝐯𝐣𝐞𝐫𝐮𝐣𝐞𝐦 𝐝𝐚 𝐦𝐞 𝐁𝐨𝐠 𝐯𝐨𝐥𝐢! Vjerovati tako u Boga znači vjerovati da će takav Bog učiniti sve da me spasi. Istovremeno, vjera u ljubav Boga potaknut će me da pokušam nešto napraviti u svom životu sa sobom da ugodim Onome koji me voli.
Dolazi do obrata u mojim shvaćanjima slike o samome sebi. Postaje mi važno ,,što o meni misli onaj koji me voli”, kako me vide oni koji me voli, a to je pretpostavka za ispravno postavljanje spram sebe, spram ljudi, spram Boga. Dolazi do obrata u mojim shvaćanjima života, do promjene slike o sebi. Dolazi do onoga što nazivamo obraćenje- povratak Bogu u svojim stavovima.
Kako postupam prema onome koji me voli? Sve je drugačije u meni: i strahovi se mijenjaju, osjećaj krivice je drugačiji, sram je potpuno izmijenjen. Ono što cinika potiče na porešno postupanje, čovjeka koji vjeruje da ga Bog voli, potiče na ispravno postupanje, jer zna da će Onaj koji ga voli oprostiti, pomoći mu da se podigne, da živi dostojno čovjeka, da se ne plaši u svijetu, da nema kompleksa, da se podiže iz očaja i frustracija,… Tako postupa onaj koji voli.
Ipak, za takvo što, čovjek najprije mora korigirati sliku o samome sebi. Mora biti brutalno iskren prema sebi, kako bi ga ta iskrenost stavila u ispravan položaj prema vanjskom sviwjetu i prema Bogu. Mora se staviti u položaj grešnika, ne očajnika- grešnika koji zna da ima Oca koji će mu pomoći, koji će učiniti ono što je najbolje za čovjeka.
𝐁𝐨𝐠 𝐦𝐞 𝐯𝐢𝐝𝐢 𝐤𝐚𝐨 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐞 𝐝𝐢𝐣𝐞𝐭𝐞, 𝐯𝐢𝐝𝐢 𝐦𝐞 𝐤𝐚𝐨 𝐫𝐨𝐝𝐢𝐭𝐞𝐥𝐣 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐞𝐦 𝐝𝐣𝐞𝐭𝐞𝐭𝐮 ž𝐞𝐥𝐢 𝐧𝐚𝐣𝐛𝐨𝐥𝐣𝐞 𝐧𝐚 𝐨𝐯𝐨𝐦 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭𝐮. 𝐓𝐨𝐥𝐢𝐤𝐨 𝐦𝐢 ž𝐞𝐥𝐢 𝐝𝐨𝐛𝐫𝐚 𝐝𝐚 𝐣𝐞 𝐝𝐨𝐩𝐮𝐬𝐭𝐢𝐨 𝐝𝐚 𝐠𝐚 𝐫𝐚𝐳𝐚𝐩𝐧𝐮 𝐧𝐚 𝐤𝐫𝐢ž 𝐫𝐚𝐝𝐢 𝐦𝐨𝐣𝐞𝐠𝐚 𝐬𝐩𝐚𝐬𝐞𝐧𝐣𝐚. 𝐕𝐣𝐞𝐫𝐮𝐣𝐞𝐦 𝐝𝐚 𝐛𝐢 𝐭𝐚𝐤𝐨 𝐩𝐨𝐬𝐭𝐮𝐩𝐢𝐨 𝐬𝐯𝐚𝐤𝐢 𝐫𝐨𝐝𝐢𝐭𝐞𝐥𝐣 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐮 𝐝𝐣𝐞𝐜𝐮 𝐯𝐨𝐥𝐢 𝐯𝐢š𝐞 𝐨𝐝 𝐬𝐯𝐞𝐠𝐚, 𝐯𝐢š𝐞 𝐨𝐝 𝐬𝐞𝐛𝐞. 𝐊𝐨𝐣𝐢 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐜𝐢𝐧𝐢𝐤.